SASTANAK I RASTANAK***

SASTANAK I RASTANAK***

Šta je život?  Nekada davno pitaše seoskog mudraca.  Pitaše pitci svašta nješta. Narod k'o narod, pita što treba,  a zapitkuje belćim reda radi, morebit'  da nešto nauči ili da provjeri pitanog. Velim vam, ima ljudi što su im pitanja serbez i na mjestu a ima ih što pitaju da pitaju. Život je dragi moji započe mudrac, život je haman dva koraka, od avlije do sokaka, a belćim je i manje i kraće od togarce.

A šta je radost? Šta je rahatluk dragi mudrače, deder nam reci? Radost je veselje a veselje ti je i ašikovanje. Veselje i radost je belćim udaja, dahabetile je ženidba has i potaman radost. Jerbo ženidba je veselje za mladoženju, za svekra i svekrvu, a žalost i gubitak majčin i babin.

A šta je kahar? Pitaće uporni pitac, raspoložnog mudraca na sijelu. Dragosno janje, nakašljati će se mudrac, kahar je pola veselja a veselje je pola kahara! Jerbo veselje je jednome sastanak i razgalica, a jopet drugome rastanak i čežnja za dostom i voljenim bićem. Kahar je k'o najbolja kahva koju pijemo u hotelu sa 9 zvjezdica. Za promatrača  ko sve to samo očima gleda, to je sreća i vrhunska gotiva. Zaista posmatrač ne vidi ničiju izranjavanu dušu i žalosno srce.

Upamet!

KAD SMO BILI MLADI

KAD SMO BILI MLADI

Mladost, pusta mladost. Srce veliko i zaljubljeno željno sreće i drugarstva. Duša široka bošnjačka, iskrena i neiskvarena a u vjeri odgojena. Misao nepatvorena, slobodna poput velikih zelenih bosanskih ravnica u čijim pšeničnim poljima ptica slobodno prhti, a istovremeno junačka i divlja, kanom planinske vrleti Majevice, Romanije, Zelengore, Bjelašnice, Kozare, Vlašića i Lelije po kojima slobodno hodaju i letaju i lutaju medvjedi, vukovi, bosanske koze i lisice.

Bošnjak-musliman se dugo vakta i kroz vijekove budio i protezao, 'tražio' se i iskao kao poslije kakve košmarne i neprospavane noći. On se ba proteže još od Kulina bana a nikao još da se ispravi i uspravi sve do današnjih dana. Ja nipošto neću kazati k'o neki naši da je Bošnjak jošte nedefinisan i nedorečen insan. Jerbo, Bošnjak je je svakomerce dobar i mehlem ti je Bošnjo, to znaju i naši prijatelji a dahabetile dušmani. Bošnjo bi da svakome ugodi, da se svakomu prilagodi, makar to od njega niko i ne tražio. Bošnjak bi da se nikome ne zamjeri, a jopet Bošnjak bi da ostane svoj i slobodan čovjek na svojoj zemlji i u svojoj domaji Bosni.

Bošnjak i Bošnjakinja se kroz svoje višetisućno historijsko trajanje teško rastajaše sa svojim adetima, svojom kulturom, svojom vjerom i svojom nošnjom. Valja i to kazati. Bošnjacima su tokom povijesti čakijaši sa istoka i čakijaši sa zapada silom nametali svoje običaje, kulturu i mnogo štošta pa čak i svoju nošnju. Pri kraju prošlog vijeka, ranih šestdesetih godina su fes, šalvare, dimije, namazbezi, šamije i koparani navalom lažnog modernizma 'protjerivani' iz naših mahala.

Bošnjo je nerado prihvatao nametnuto i novo. Ako je to 'morao' on bi fes na svojoj lijepoj i ponosno uzdignutoj glavi mijenjao za kapu 'francuzicu', a naše ahlakli odgojene i ponosne djevojke i nevjeste bi ako su morale u zamjenu za šamije na svoje lijepe bosanske stidljive glavice stavljale mahrame i farculeta. Zato i hoću ove rede da glasno 'reknem', Bošnjak i Bošnjakinja su od najjačeg materiala. Oni su ti bolan ne bio tvrdi i žilavi insani, i ne daju se oni jadan bio, ne prodaju se oni, a dahabetile ne predaju se oni, tek tako.

Upamet!

Prije nego sto počiniš grijeh sjeti se:

* da Allah, swt, bdije nad tobom i da te vidi na svakom mjestu

* da meleki prate svaku tvoju rijec i svaki tvoj pokret, pa ih zapisuju u knjigu tvojih djela

* trenutka smrti i izlaska tvoje duse

* kabura, kazne u njemu i njegove tame

* dana prozivljenja svih ljudi na danu Sudnjem

* dijeljenja knjiga (u kojima su zapisana ljudska djela na dunjaluku) - kada ce neki uzeti svoju knjigu u svoju desnu ruku, a neki u svoju lijevu ruku

* dana kada ce se Sunce spustiti vrlo blizu ljudskih glava, kada se ljudi - zavisno od svojih djela koja su cinili - budu znojili

* dana kada ce tvoji organi i tvoje tijelo svjedociti za tebe ili protiv tebe

* svoga stajanja pred Allahom, swt, kada izmedju tebe i Njega nece biti nikakvog posrednika i prevodioca

* dzehennema, njegove dubine i njegove zestine

* da su grijesi razlog gubljenja podrske, znanja i opskrbe, tjeskobe u prsima, smanjivanja zivotnog vijeka i iznenadne smrti, razlog gubljenja stida i ljubomore i razlog najvece posljedice: kidanja veze izmedju roba i Gospodara kada - tada se gube razlozi dobra i javljaju razlozi zla

OTROV I PROTIV-OTROV: Da li je ihlas naš fundament?

OTROV I PROTIV-OTROV: Da li je ihlas naš fundament?

Postoji zastrašujući hadis o učenjaku, šehidu i dobrotvoru na Sudnjem danu. Svaki od njih je očekivao da uđe u Džennet zbog dobrih djela koje su uradili. Umjesto toga, poslani su u Vatru, jer su njihova djela bila urađena s namjerom da se svide ljudima, a ne u ime Allaha, dž.š. Željeli su da ih ljudi vide da rade dobro, jer su tražili pohvale ljudi.

Šta je ihlas?

Ihlas znači raditi sve, izvana i iznutra, samo zbog zadovoljstva Allaha, dž.š. Znači da se zaborave oči ljudi, i da li oni vide naša djela ili ne, i da nam jedina stvar na umu bude da nas Allah posmatra. U vezi s ovim u Kur´anu postoje prelijepi ajeti u kojima Allah, dž.š., opisuje čestite:


“Oni su zavjet ispunjavali plašeći se Dana čija će kob svuda prisutna biti, i hranu su davali - mada su je i sami željeli - siromahu i siročetu i sužnju. ´Mi vas samo za Allahovu ljubav hranimo, od vas ni priznanja ni zahvalnosti ne tražimo!´”(El-Insan, 7-9)


Imam Gazali je rekao da ukoliko želiš da znaš da li je nešto što si uradio samo u ime Allaha, trebaš pratiti svoju reakciju kad se neko prema tebi ponese nezahvalno. Da li se osjećaš poput pravednika, kao da si nekome učinio uslugu? Da li osjećaš ljutnju jer nisu cijenili tvoj rad? Ako je odgovor pozitivan, ne mora značiti da je tvoj rad bio u cilju hvalisanja, ali ukazuje na činjenicu da nije urađen samo u ime Allaha, dž.š, jer, najmanje što si očekivao je bilo priznanje i poštovanje od osobe kojoj si učinio nešto dobro.


Svi znamo za poznatu priču o prostitutki kojoj je darovan Džennet jer je napojila psa, ali zbog čega je ona zapravo ušla u Džennet? Je li to bilo samo djelo? Ne može biti, jer, kao što smo već spomenuli, ima učenjaka, šehida i dobrotvora koji će biti poslani u Vatru jer nisu bili iskreni. Ali ona je pomogla psu samo u ime Allaha, dž.š. Pogledajmo kako naše namjere uzdižu naša djela. Zbog toga su učeni ljudi rekli da je najznačajniji dio obožavanja obažavanje srca, tj. da osnovni podsticaj za naša dobra djela bude želja da Allah s nama bude zadovoljan.


Ovo je usko povezano s ihsanom, obožavanjem Allaha, dž.š., kao da ga vidimo i sa mišlju da On nas vidi.


Hurrem Murad kaže da su „svrha i namjera poput duše u tijelu ili unutrašnje moći nekog sjemena. Mnoga sjemena izgledaju slično, ali kad počnu da rastu i daju plodove, njihove razlike postaju vidljive. Što je motiv čistiji i plemenitiji, veća je vrijednost i plod naših napora.“


Ihlas je temelj za sva djela koja radimo – ukoliko su temelji loši, onda se čitava zgrada može lahko srušiti.


Da li se ovo odnosi samo na konkretna djela iz pobožnosti ili se može primijeniti na svakodnevne navike?


Allah, dž.š., u Kur´anu kaže: „Reci: ´Klanjanje moje, i obredi moji, i život moj, i smrt moja doista su posvećeni Allahu, Gospodaru svjetova.´” (El-An´am, 162)


Ovaj ajet nam govori da svako djelo može biti u ime Allaha. Štaviše, Hurrem Murad nas podsjeća na jednu ključnu stvar. On kaže:


“Ljudi imaju naviku da svoja djela dijele u ona koja su ovosvjetska i ona koja su religijska. Međutim, imajte na umu da su „religijska“ samo ona djela koja su učinjena u ime Allaha. Sve što je učinjeno u nečije drugo, a ne Božije ime, koliko god izgledalo „religijski“, je djelo od ovog svijeta... Ako neko zaradi hiljade funti da bi izdržavao svoju porodicu i da bi to potrošio na Allahovom putu, to je onda visoko duhovni čin.“


Čak i tvoj san može biti u ime Allaha, dž.š.: Ukoliko kažeš da ćeš spavati u određeno vrijeme da bi mogao ustati na sabah-namaz, onda je tvoj san u ime Allaha, dž.š. Zamisli da dobivaš nagradu za 6-8 sati spavanja!





Važnost ihlasa


Allah, dž.š., kaže u Kur´anu:


“A naređeno im je da se samo Allahu klanjaju, da Mu iskreno, kao pravovjerni, vjeru ispovijedaju.” (El-Bejjina, 5)


Ako pogledamo priču o Jusufu, a.s., vidjet ćemo da je ihlas bilo to što ga je spasilo. Allah, dž.š. ga opisuje u suri “Jusuf”:


“I ona je bila poželjela njega, a i on bi nju poželio da od Gospodara svoga nije opomenu ugledao - tako bi, da odvratimo od njega izdajstvo i blud, jer je on uistinu bio Naš iskreni rob.” (Jusuf, 24)


Neka je slavljen Allah. Štaviše, šejtan može doprijeti do svih ljudi osim onih koji imaju ihlas.


Allah nam kaže u Kur´anu:


"Gospodaru moj," - reče -, "zato što si me u zabludu doveo, ja ću njima na Zemlji poroke lijepim predstaviti i potrudit ću se da ih sve zavedem, osim među njima Tvojih robova iskrenih." (El-Hidžr, 39-40)


Ovo nas treba podsjetiti i na ono što je Poslanik, s.a.v.s., rekao o Omeru, r.a.: da je šejtan izbjegavao put kojim je išao Omer, r.a., jer ga se plašio. Zamislimo da budemo na tom nivou!


Što je ihlas upotpunjeniji, osoba je čestitija. Mi smo skloni činjenju grešaka, i ponekad ćemo vidjeti da su nam namjere izmiješane; ponekad se čini da nema nikakve vidljive namjere iza nekog našeg djela. Zato se moramo truditi da budemo od iskrenih. Sve dok sebe podsjećamo da radimo stvari u ime Allaha, i za to ćemo ako Bog da imati nagradu.


Ne trebamo očajavati i zapadati u paranoju. Amr ibn el-Aas prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Čovjek iz mog ummeta će biti pozvan u prisustvu svih stvorenja na Sudnjem danu. Devedeset devet zapisa (njegovih djela) će biti odmotano, a svaki će se prostirati u daljinu koliko oko može vidjeti. Zatim će biti pitan: ´Da li poričeš ijedno od ovih djela?´ On će odgovoriti:´Ne, Gospodaru.´ Zatim će biti pitan: ´Imaš li ikakvo opravdanje ili ikakvo dobro djelo?´ Čovjek će reći:´Nemam.´ Bit će mu rečeno: ´Da, imaš nekih dobrih djela. Nikakva nepravda te neće zadesiti.´ Zatim će mu biti pokazana kartica. Na njoj će pisati: La ilahe illallah, Muhammedun resullulah.´ On će reći:´ Allahu, kakve su ovo kartice i spisi?´ Bit će mu rečeno: ´Nikakva nepravda te neće zadesiti.´ Devedeset devet zapisa će zatim biti stavljeno na jedan tas vage, a kartica na drugi. Zatim će kartica pretegnuti nad zapisima.´“ (Tirmizi)


Ovo je zbog njegove iskrenosti u riječima La ilahe illallah – nema drugog boga osim Allaha.


Tajne ihlasa


Ihlas je nešto što Allah stavlja u srce robova koji to traže. Šejh Omer Abdul-Kafi je rekao da postoje tri tajne ihlasa:


1. Rob koji posjeduje ihlas ne gleda u ihlas, jer bi ga to učinilo arogantnim. Naprimjer, ako se molimo u nekoj maloj sobi gdje nas niko ne može vidjeti i zbog toga se osjećamo boljima od drugih jer „očigledno“ posjedujemo ihlas, upast ćemu u zamku arogancije. Na kraju, uspjeh dolazi samo od Allaha, dž.š.

2. Ihlas je između roba i Njegovog Gospodara; čak ni meleci ne zapisuju ihlas jer ne znaju za to. Odraz ovoga vidimo u već spominjanoj priči o šehidu, učenjaku i dobrotvoru – meleci su zapisali dobro koje su oni uradili, ali Allah, dž.š., je bio taj koji je obznanio njihove prave namjere.

3. Šejtan ne može doprijeti do tebe ako posjeduješ ihlas.


Primjeri onih koji su imali ihlas


Divan primjer imamo u Merjem:


„Kada Imranova žena reče: "Gospodaru moj, ovo što je u trbuhu mome je zavjetujem samo na službu Tebi, pa primi od mene, jer Ti, zaista, sve čuješ i znaš!" (El-Imran, 35)


Ona je imala predivan privatni razgovor s Allahom, dž.š. Rekla mu je da je dijete koje nosi u svojoj utrobi samo za Njega. Ona će ga podići na Allahovom putu, da dijete bude Allahov rob, a jedini motiv joj je bio Allahovo zadovoljstvo. I zbog tog iskrenog razgovora, Allah je nagradio time da je ona jedna od najboljih žena: Merjem, koja je Božijom milošću ispunila zavjet svoje majke.


Još jedan primjer je Halid ibn Velid, r.a. Omer, r.a., ga je sklonio s pozicije komandanta vojske. Zamisli da si na čelu neke omladinske organizacije, kapetan sportskog tima ili direktor neke kompanije. Najednom dolazi do promjene u upravi – ti si smijenjen sa svoje pozicije i pomjeren na mjesto običnog člana ili zaposlenika. Kako bi reagovao? Kako bi to utjecalo na tvoj posao? Umjesto da je bio uvrijeđen i da se odbio boriti, Halid se borio čak i sa više žestine. Kad su ga upitali za razlog, on je odgovorio: ´Borim se za Allaha, a ne za Omera.´ Želio se uvjeriti da se ne bori naporno zato što je na posebnom položaju, već da se na svakom položaju bori u ime Allaha, dž.š.


Na kraju, da nam Allah, dž.š., pomogne da dostigenmo ihlas.





Napomena: Hadisi su prevedeni s engleskog, a ne s originalnog arapskog jezika.

: Tajna kadera

: Tajna kadera

Da je opskrba određena, istina je. Nekome je opskrba postavljena u kancelariji pa mu dođe a ne mora ništa da čini osim da sjedi, drži olovku i potpisuje svoje ime svakih pola sata na dokumente koji mu se prilažu, ispijajući kahvu ili pušeći cigaretu. Nekome je postavljena na vrhu brda te se mora popeti do nje, ili u dalekom gradu pa mora otići do njega. Neko se mora spuštati u dubinu zemlje, neko u dubine mora, a nekome je postavljena u džepove ljudi pa je uzima od njih i bude uhvaćen te mu se opskrba pretvori u zatvor. Svako jede svoj zalogaj, ali nekome zalogaj dolazi u srebrenoj posudi, nekome je natopljen krvlju ili nakvašen znojem, a nekome je umrljan blatom! Ne, ne reci šta je tajna kadera. Vlasnik ga nije nikome otkrio ali, dokle god je stvar nepoznata, pokušaj ti da jedeš svoj zalogaj iz “zlatne” posude. Trudi se i uloži napor. Ako do toga i ne dospiješ, dospio si do zadovoljstva, priznanja i prihvatanja mnogih mudrosti kadera, a to i jeste mudrost kadera. 

Smrtni čas je određen. Ne otklanja ga prisutstvo opreznosti niti smeta ako se opasnost razvuče.

Ponekad zdrav mladić umre, a bolestan starac živi; umre onaj koji je zaštićen sa sedam zidova, a spasi se vojnik koji prolazi kroz vatru. Poznajem čovjeka, heroja Sirijske revolucije, koji se u smrt bacao pedeset puta a smrt mu uvijek izmicala i bježala od njega. Zatim se revolucija završila. Spavao je jedne prilike u postelji kada su se dvojica pijanica posvađala. Jedan od njih je ispalio metak iz pištolja i greškom pogodio glavu heroja koji je spavao i više nije ni ustao! Ibnu’l-Dževzi navodi da je jedan čovjek pao u nesvijest pa su svi pomislili da je mrtav te ga postavili na krevet. Doveli su i čovjeka koji će ga okupati (gasuliti). Kada je osjetio hladnoću vode, probudio se i ustao, a čovjek koji ga je gasulio prestrašio se te pao mrtav. I ne pitaj šta je tajna, ali se bori na Božijem putu i zalaži se za istinu. A ne boj se smrti u svojoj borbi i zalaganju, jer je smrtni čas određen. Živjeti možeš sto godina, ali provesti ih u smrtnim mukama. Za dunjaluk radi kao da ćeš vječno živjeti, a za ahiret kao da ćeš sutra mrtav biti. Tako ćeš zagarantovati sebi i dunjaluk i ahiret. I ovo je jedna od mudrosti kadera.

Vjera u kader je život, jer ti u svakoj tmini daje svjetlosne zrake i u svakoj teškoći otvara vrata nade. Da nade nema, bolesnik bi umro od privida prije nego li ga bolest usmrti, a vojnik u bici bio bi ubijen od straha prije nego li ga neprijatelj ubije. Da nade nema, ni života ne bi bilo. Da se stvari ostave mogućnostima razuma i zakonima materije, zrak se ne bi mogao udisati niti bi se voda, zbog bojazni da u njoj nema otrovnih bakte- rija, mogla piti. Ni automobili se, zbog mogućnosti da se sudare, ne bi vozili; niti bi se ulazilo u zgrade, zbog vjerovatnoće da se mogu srušiti. Za bogatstvo se ne bi bilo sigurno i smireno jer postoji mogućnost da će se krasti, a ni za kuće se ne bi bilo sigurno jer mogu izgorjeti. Vjera u kader je odmor, jačina i snaga. Ako ti je određeno da dijete izgubiš, zahvali Allahu jer postoje ljudi koji su izgubili i po dvoje djece. Ako izgubiš hiljadu dinara, pa postoje oni koji su izgubili dvije hiljade. Da li ste sada spoznali šta je mudrost određenja? Mudrost kadera je da se zalažemo, radimo, nastojimo i da se trudimo, ali da ne tugujemo ako ne uspijemo niti da gubimo nadu ako ne stignemo do onoga do čega smo htjeli stići. S kaderom trebamo biti poput onog koji prelazi put pretrpan automobilima. Ako se dosjeti samo udesa i opasnosti, neće se moći pomjeriti ni korak naprijed. Ili, ako bude ubijeđen i uobražen da može pomjeriti automobil ispred sebe i otkloniti na- dolazeću opasnost, neće uspjeti. Ali ako obrati pažnju i prođe oprezno, onda je razuman i razborit. Ako se spasi, zahvali Allahu što mu je odredio spas; a ako ga zadesi loše, sjeti se da nije oštećen jer je to mudrost kadera.

Ali Tantavi

IBNU TEJMIJE: Metod znan

IBNU TEJMIJE: Metod znan

IBNU TEJMIJE: Metod znanja i pravde

" Pravda je, bez obzira na okolnosti, obaveza i pravo svakog pojedinca. A nepravda je apsolutno zabranjena i ništa je ne može opravdati.” – Ibnu Tejmije.
Vjerovatno niko nije proživio patnje međuummetskog razilaženja i tako duboko uronio u rizik tih razlika kao što je to učinio  Ibnu Tejmije. On nam tako konstantno oporučuje sljeđenje dva veličanstvema pravila kada, radi utvrđivanja istine i sprovođenja pravičnosti, razmatramo sporna pitanja i donosimo konačan sud o neistomišljenicima. Ta dva pravila su znanje i pravda. 

 Ovakvoj metodologiji Ibnu Tejmije ne poziva muslimane samo kada je riječ o pitanjima međusobnih društveneh i ekonomskih odnosa nego i kada se radi o nečemu mnogo bitnijem od toga, o zauzimanju konačnog suda o riječima, mišljenjima i vjerovanju. Očito je kako je pripadnike islamskog buđenja (sahwe) potrebno, u danima kada zanos nadvladava poznavanje propisa o vjeri a emocije razboritost, posjetiti na ova dva načela. Šejhul islamu nije bilo nepoznato kako će dvije ključne nevolje onih koji će se baviti mađumuslimanskim razlikama biti sljedeće:

Prva od njih je: Nepoznavanje suštine spornog pitanja o kojem se raspravlja, nehajno iščitavanje cjelokupnog predmeta, određivanje spornog momenta (kamena spoticanja), iskrenost u prenošenju predaja bez sagledavanja pozadine, okolnosti i motiva nastanka tog spornog pitanja. Raspravljanje koje proizađe iz neznanja, po sebi je prekršaj na koji nas Hvaljeni Stvoritelj upozorava riječima:» I ne povodi se za onim što ne znaš»a

Takvo raspravljanje je u suprotnosti i sa Poslanikovim s.a.v.s. hadisom o trojici kadija od kojih će onaj koji je sudio po neznanju biti stanovnik džehennema. Temeljito poznavati sporna pitanja je još potrebnije ako se zna da se u njima navode mogući ili očiti dokazi i ako se zna i to da većina neistomišljenika, svejedno da li je riječ o onima koji slijede novotariju ili ne, obično stavlja znak jednakosti između istine i neistine. Osoba koja sa takvima raspravlja mora biti sposobnom da moćno i u potpunosti raspozna međusobno isprepletene stvari te da krajnje utemeljeno odbaci uobičajenu općenitost, površnost i “lahka” rješenja od kojih je nastalo “lahko ćemo” (sehl) o kojem jedan arapski pjesnik kaže:

Došlo nam je kako je «Lahko ćemo» «Ne znam» mrzilo, Znanjima koja «Lahko ćemo» nije poznavalo, Znanjima koja da je «Lahko ćemo» znalo nikad ne bi izustilo, Ali se «Lahko ćemo» neznanjem zadovoljilo,

Druga nevolja je: Nepravda nanesena strani neistomišljenika zbog fanatizma ili krajnosti prema jednoj ili popustljivosti i simpatijama prema drugoj strani. To se dešava i pored Allahovog upozorenja da, kada su u pitanju negon neprijateljstva ili slabost svađanja, ne smijemo emotivno reagovati. Nepravda i neprijateljstvo prema

1 Tekst je preuzet sa www.islamonline.com.«drugačijima» izvode iz okvira istine i normi postupanja po njoj. Nama je naređeno da pravedno svjedočimo, makar to bilo na svoju štetu ili na štetu roditelja i rođaka. Uzvišeni kaže:» Neka vas mržnja koju prema nekima ljudima nosite nikako ne navede da nepravedni budete! Pravedni budite, to je najbliže čestitosti, i bojte se Allaha.»b Pored ovoga Uzvišeni Gospodar kaže:» O vjernici, budite uvijek pravedni, svjedočite Allaha radi, pa i na svoju štetu ili štetu roditelja i rođaka, bio on bogat ili siromašan. A Allahovo je da brine o njima! Zato ne slijedite strasti – kako ne biste bili nepravedni.»c

Šejhul islam u svojim brojnim djelima uporno insistira na korištenju metoda znanja i pravde kada je riječ o spornim pitanjima i o onima koji drugačije od nas misle. Jasno je rekao kako je:» Cjelokupna vjera zasnovana na znanju i pravdi»d, te da : » Allah voli govor zasnovan na znanju i pravdi, voli da se svakome prizna njegovo pravo i da ljudima damo mjesta koja im i pripadaju «.e Bio je u pravu kada je lijepo uočio kako je Allah spustio objave i poslao poslanike da ljude usmjere pravednom postupanju. Allah dž.š. kaže:» Mi smo izaslanike Naše s jasnim dokazima slali i po njima knjige i terezije objavljivali, da bi ljudi pravedno postupali.»f Ibnu Tejmije pojašnjava kako je Sunnet sazdan na znanju i pravdi te da su stoga znanje i pravda metod onih koji se, suštinski a ne deklarativno, poistovjećuju sa Sunnetom, pa kaže:» Allah u svojoj Knjizi zabranjuje podjeljenost i razjedinjavanje a naređuje čvrsto držanje Njegovog užeta. Ovo je pozicija na kojoj vjernik mora biti nepokolebljiv: čvrsto uhvaćen za Allahovo uže, duboko svjestan da je Sunnet sazdan na znanju i pravdi baš kao što je sazdan i na slijeđenju Allahove knjige i Poslanikove prakse.»g Ibnu Tejmije također veli:» Sljedbenici Sunneta ( Ehlu-s-Sunneti) vole sve vjernike, učeno i pravo govore, nisu neznalice niti slijede sopstvene strasti.»h «Sljedbenici Sunneta govore znano i pravo i daju svakome pravo koje mu i pripada».i Ibnu Tejmije odbacuje sve ono čime se služe oni koji sebe nazivaju Ehlu-s-Sunnetom a koji se ne pridržavaju metoda znanja i pravde u donošenju suda o onima koji su drugačiji, nazivajući takve El Mutesennine, tj. oni koji tvrde da slijede Sunnet i koji :» Na pogrešno uzvraćaju pogrešnim a na novotariju odgovaraju drugom novotarijom».j Takav metod nesumnjivo, po Ibnu Tejmiji, raspiruje nered i ne koristi istini, jer :» Svaki čovjek mora imati opća pravila pod koja bi podveo parcijalna pitanja. Samo tako može govoriti sa pozicije znanja i pravde. Pored toga, on mora poznavati nastanak sporednih pitanja kako ne bi zapao u laž i neznanje o njima ili neuko i nepravedno postavio opća pravila i proizveo ogromni nered.»

Ibnu Tejmije pojašnjava kako su znanje i pravda potrebni u svakodnevnom životu i u sporednim pitanjima vjere, ali su ljudima još potrebniji kada je riječ o temeljima vjere, jer:« Dužnost svakog čovjeka je da vodi računa kada govori o izjavama drugih ljudi te da i o najsitnijim detaljima sudi utemeljeno i pravedno. Allahov Poslanik s.a.v.s. je rekao:» Kadija ima tri vrste: Dvije će u vatru a jedna će u džennet. Čovjek koji je znao istinu i po njoj sudio će u džennet. Čovjek koji nije znao istinu i po njoj sudio ljudima će u vatru. Čovjek koji je znao istinu ali je sudio suprotno njoj će u vatru». Ako će tako biti sa onima koji su sudili o parama i odjeći kako li će tek biti sa onima koji su sudili govoru o Gospodaru Svjetova i njegovim stvorenjima, o Njegovom naređenju, obećanju i prijetnji.k

Ibnu Tejmije pojašnjava kako je ovo metod učenih velikana ummeta:» Onih čije riječi ummet prihvata kao glas istine, koje razni slojevi ummeta uvažavaju i poštuju, istinskih imama upute i kandilja prostora. Njihovih grešaka, u odnosu na ono njihovo ispravno, je malo. One su većinom nastale u području idžtihada i zbog istih se ne mogu teretiti. Onih koji su dosljedno slijedili metod znanja i pravde. Samo takvi su daleko od džehla, zuluma i slijeđenja pretpostavki sitnih i nevaljalih duša.

Na kraju, naučna rasprava o spornim pitanjima ne može ni postojati bez ova dva metoda, jer, samo je:» Pravedna rasprava ona u kojoj čovjek govori znano i pravedno a nikako neznano i nepravedno».m Onaj ko se tog metoda ne pridržava bliži je novotariji nego sunnetu, ma kakvim imenom sebe nazivao. Sunnet je zasigurno put i metod a nipošto amblem ili povik! I zato:» Govor o ljudima mora biti zasnovan na znanju i pravdi a ne na neznanju i zulumu, kao što je čest slučaj sa onima koji slijede razne novotarije.n

Ne bi bilo loše završiti sa riječima Ibnu Tejmije, sa kojima smo i počeli a koje zaslužuju da budu ispisane zlatnim slovima, i da ih se islamska omladina prisjeća u aktuelnim sukobima i raspravama, kada kaže:» Pravda je, bez obzira na okolnosti, obaveza i pravo svakog pojedinca. A nepravda je apsolutno zabranjena i ništa je ne može opravdati».

ja i pravde

" Pravda je, bez obzira na okolnosti, obaveza i pravo svakog pojedinca. A nepravda je apsolutno zabranjena i ništa je ne može opravdati.” – Ibnu Tejmije.
Vjerovatno niko nije proživio patnje međuummetskog razilaženja i tako duboko uronio u rizik tih razlika kao što je to učinio  Ibnu Tejmije. On nam tako konstantno oporučuje sljeđenje dva veličanstvema pravila kada, radi utvrđivanja istine i sprovođenja pravičnosti, razmatramo sporna pitanja i donosimo konačan sud o neistomišljenicima. Ta dva pravila su znanje i pravda. 

 Ovakvoj metodologiji Ibnu Tejmije ne poziva muslimane samo kada je riječ o pitanjima međusobnih društveneh i ekonomskih odnosa nego i kada se radi o nečemu mnogo bitnijem od toga, o zauzimanju konačnog suda o riječima, mišljenjima i vjerovanju. Očito je kako je pripadnike islamskog buđenja (sahwe) potrebno, u danima kada zanos nadvladava poznavanje propisa o vjeri a emocije razboritost, posjetiti na ova dva načela. Šejhul islamu nije bilo nepoznato kako će dvije ključne nevolje onih koji će se baviti mađumuslimanskim razlikama biti sljedeće:

Prva od njih je: Nepoznavanje suštine spornog pitanja o kojem se raspravlja, nehajno iščitavanje cjelokupnog predmeta, određivanje spornog momenta (kamena spoticanja), iskrenost u prenošenju predaja bez sagledavanja pozadine, okolnosti i motiva nastanka tog spornog pitanja. Raspravljanje koje proizađe iz neznanja, po sebi je prekršaj na koji nas Hvaljeni Stvoritelj upozorava riječima:» I ne povodi se za onim što ne znaš»a

Takvo raspravljanje je u suprotnosti i sa Poslanikovim s.a.v.s. hadisom o trojici kadija od kojih će onaj koji je sudio po neznanju biti stanovnik džehennema. Temeljito poznavati sporna pitanja je još potrebnije ako se zna da se u njima navode mogući ili očiti dokazi i ako se zna i to da većina neistomišljenika, svejedno da li je riječ o onima koji slijede novotariju ili ne, obično stavlja znak jednakosti između istine i neistine. Osoba koja sa takvima raspravlja mora biti sposobnom da moćno i u potpunosti raspozna međusobno isprepletene stvari te da krajnje utemeljeno odbaci uobičajenu općenitost, površnost i “lahka” rješenja od kojih je nastalo “lahko ćemo” (sehl) o kojem jedan arapski pjesnik kaže:

Došlo nam je kako je «Lahko ćemo» «Ne znam» mrzilo, Znanjima koja «Lahko ćemo» nije poznavalo, Znanjima koja da je «Lahko ćemo» znalo nikad ne bi izustilo, Ali se «Lahko ćemo» neznanjem zadovoljilo,

Druga nevolja je: Nepravda nanesena strani neistomišljenika zbog fanatizma ili krajnosti prema jednoj ili popustljivosti i simpatijama prema drugoj strani. To se dešava i pored Allahovog upozorenja da, kada su u pitanju negon neprijateljstva ili slabost svađanja, ne smijemo emotivno reagovati. Nepravda i neprijateljstvo prema

1 Tekst je preuzet sa www.islamonline.com.«drugačijima» izvode iz okvira istine i normi postupanja po njoj. Nama je naređeno da pravedno svjedočimo, makar to bilo na svoju štetu ili na štetu roditelja i rođaka. Uzvišeni kaže:» Neka vas mržnja koju prema nekima ljudima nosite nikako ne navede da nepravedni budete! Pravedni budite, to je najbliže čestitosti, i bojte se Allaha.»b Pored ovoga Uzvišeni Gospodar kaže:» O vjernici, budite uvijek pravedni, svjedočite Allaha radi, pa i na svoju štetu ili štetu roditelja i rođaka, bio on bogat ili siromašan. A Allahovo je da brine o njima! Zato ne slijedite strasti – kako ne biste bili nepravedni.»c

Šejhul islam u svojim brojnim djelima uporno insistira na korištenju metoda znanja i pravde kada je riječ o spornim pitanjima i o onima koji drugačije od nas misle. Jasno je rekao kako je:» Cjelokupna vjera zasnovana na znanju i pravdi»d, te da : » Allah voli govor zasnovan na znanju i pravdi, voli da se svakome prizna njegovo pravo i da ljudima damo mjesta koja im i pripadaju «.e Bio je u pravu kada je lijepo uočio kako je Allah spustio objave i poslao poslanike da ljude usmjere pravednom postupanju. Allah dž.š. kaže:» Mi smo izaslanike Naše s jasnim dokazima slali i po njima knjige i terezije objavljivali, da bi ljudi pravedno postupali.»f Ibnu Tejmije pojašnjava kako je Sunnet sazdan na znanju i pravdi te da su stoga znanje i pravda metod onih koji se, suštinski a ne deklarativno, poistovjećuju sa Sunnetom, pa kaže:» Allah u svojoj Knjizi zabranjuje podjeljenost i razjedinjavanje a naređuje čvrsto držanje Njegovog užeta. Ovo je pozicija na kojoj vjernik mora biti nepokolebljiv: čvrsto uhvaćen za Allahovo uže, duboko svjestan da je Sunnet sazdan na znanju i pravdi baš kao što je sazdan i na slijeđenju Allahove knjige i Poslanikove prakse.»g Ibnu Tejmije također veli:» Sljedbenici Sunneta ( Ehlu-s-Sunneti) vole sve vjernike, učeno i pravo govore, nisu neznalice niti slijede sopstvene strasti.»h «Sljedbenici Sunneta govore znano i pravo i daju svakome pravo koje mu i pripada».i Ibnu Tejmije odbacuje sve ono čime se služe oni koji sebe nazivaju Ehlu-s-Sunnetom a koji se ne pridržavaju metoda znanja i pravde u donošenju suda o onima koji su drugačiji, nazivajući takve El Mutesennine, tj. oni koji tvrde da slijede Sunnet i koji :» Na pogrešno uzvraćaju pogrešnim a na novotariju odgovaraju drugom novotarijom».j Takav metod nesumnjivo, po Ibnu Tejmiji, raspiruje nered i ne koristi istini, jer :» Svaki čovjek mora imati opća pravila pod koja bi podveo parcijalna pitanja. Samo tako može govoriti sa pozicije znanja i pravde. Pored toga, on mora poznavati nastanak sporednih pitanja kako ne bi zapao u laž i neznanje o njima ili neuko i nepravedno postavio opća pravila i proizveo ogromni nered.»

Ibnu Tejmije pojašnjava kako su znanje i pravda potrebni u svakodnevnom životu i u sporednim pitanjima vjere, ali su ljudima još potrebniji kada je riječ o temeljima vjere, jer:« Dužnost svakog čovjeka je da vodi računa kada govori o izjavama drugih ljudi te da i o najsitnijim detaljima sudi utemeljeno i pravedno. Allahov Poslanik s.a.v.s. je rekao:» Kadija ima tri vrste: Dvije će u vatru a jedna će u džennet. Čovjek koji je znao istinu i po njoj sudio će u džennet. Čovjek koji nije znao istinu i po njoj sudio ljudima će u vatru. Čovjek koji je znao istinu ali je sudio suprotno njoj će u vatru». Ako će tako biti sa onima koji su sudili o parama i odjeći kako li će tek biti sa onima koji su sudili govoru o Gospodaru Svjetova i njegovim stvorenjima, o Njegovom naređenju, obećanju i prijetnji.k

Ibnu Tejmije pojašnjava kako je ovo metod učenih velikana ummeta:» Onih čije riječi ummet prihvata kao glas istine, koje razni slojevi ummeta uvažavaju i poštuju, istinskih imama upute i kandilja prostora. Njihovih grešaka, u odnosu na ono njihovo ispravno, je malo. One su većinom nastale u području idžtihada i zbog istih se ne mogu teretiti. Onih koji su dosljedno slijedili metod znanja i pravde. Samo takvi su daleko od džehla, zuluma i slijeđenja pretpostavki sitnih i nevaljalih duša.

Na kraju, naučna rasprava o spornim pitanjima ne može ni postojati bez ova dva metoda, jer, samo je:» Pravedna rasprava ona u kojoj čovjek govori znano i pravedno a nikako neznano i nepravedno».m Onaj ko se tog metoda ne pridržava bliži je novotariji nego sunnetu, ma kakvim imenom sebe nazivao. Sunnet je zasigurno put i metod a nipošto amblem ili povik! I zato:» Govor o ljudima mora biti zasnovan na znanju i pravdi a ne na neznanju i zulumu, kao što je čest slučaj sa onima koji slijede razne novotarije.n

Ne bi bilo loše završiti sa riječima Ibnu Tejmije, sa kojima smo i počeli a koje zaslužuju da budu ispisane zlatnim slovima, i da ih se islamska omladina prisjeća u aktuelnim sukobima i raspravama, kada kaže:» Pravda je, bez obzira na okolnosti, obaveza i pravo svakog pojedinca. A nepravda je apsolutno zabranjena i ništa je ne može opravdati».

Treći ehlibejtski imam

Hazreti Husejn je preselio 10.muharrema 61.hidžretske godine. Ubijen na Kerbeli (Irak).

U jednom obraćanju Allahu dželešanuhu, h.Husejn je rekao:
"Allahu moj, Tebi pripada subhan kad noć tminu razastre, i Tebi je subhan, kad dan svoju svejtlost pokaže. Tebi pripada subhan i na ovom i na onom svijetu.
Tebi je subhan koliko ima zvijezda na  nebu.
Nek Ti je subhan poput kiše koju spuštaš s neba, i toliki subhan što je kapi okeana."

Izreke hazreti Husejna:
"Ko nas voli on je od nas, Ehli bejta"

"Jedni čine ibadet Allahu iz nade i to je ibadet trgovca.
Drugi čine ibadet iz straha, pa je to ibadet robova.
Treći čine ibadet Allahu iz zahvale, a to je ibadet slobodnih i on je najvrijedniji"

Upitan zašto je Allah dželešanuhu propisao post Svojim robovima, rekao je:
"Da bi bogati osjetio dodir gladi, pa se vratio lijepom postupku prema siromasima."

"Takmičite se u plemenitim djelima i žurite prema (obećanim) nagradama."
Kada je neko zatražio od hazreti Husejna da mu opiše bogatstvo on mu je rekao: 
"Imati malo želja i biti zadovoljan s onim što ti je dovoljno
(da zadovoljiš osnovne potrebe).

"Ne reci ništa o svom odsutnom bratu u vjeri, osim onoga što bi volio da bude kazano o tebi u tvom odsustvu."

"Nemojte čekati da vas neko zavoli, nego se trudite da vi volite prvi."

"Iza svakog lošeg, jednog belaja, vire dva dobra, iza čoška."

"Budimo ko djeca. Djeca iznose sve lijepe osjećaje, pa i one igračke, koje su nove i koje se čuvaju dobro.. bez imalo škrtosti.
Čak i kad se desi svađa, kroz deset minuta opet se igraju zagrljeni i sretni, dok kod nas "velikih" svađe traju i do deset-dvadeset godina..."

"Oni koji se sreću, dobit će sreću"
"...a put do sreće je zasnovana na dijeljenju drugima, jačanju svijesti o Allahu i potvrđivanjem onog što je najljepše!"

DOK KLANJATE, PROBAJTE ZAMISLITI KAKAKV JE TO PRIZOR

DOK KLANJATE, PROBAJTE ZAMISLITI KAKAKV JE TO PRIZOR

Poslanik je savjetovao: kada klanjate, zamislite da su svi poslanici na vašoj desnoj strani, svi meleci na lijevoj, Džennet ispred vas, Džehennem ispod vas, melek smrti iza leđa, a da vas Allah subhanehu ve te’ala gleda.

Zamislite 124,000 poslanika poredanih sa vaše desne strane dok klanjate. Kako da budete dekoncentrisani? 

Zamislite svetost jednog meleka. Svako ljudsko biće ima dva meleka sa sobom koji bilježe njegova djela. Svaki oblak se pokreće jer Allah subhanehu ve te’ala naređuje jednom meleku da to učini. (Al-Infitar, 10-14:   وَإِنَّ عَلَيْكُمْ لَحَافِظِينَ  “A nad vama bdiju čuvari,  كِرَامًا كَاتِبِينَ   kod Nas cijenjeni pisari,  يَعْلَمُونَ مَا تَفْعَلُونَ   koji znaju ono što radite.  إِنَّ الْأَبْرَارَ لَفِي نَعِيمٍ  Čestiti će sigurno u Džennet. وَإِنَّ الْفُجَّارَ لَفِي جَحِيمٍ   A griješnici sigurno u Džehennem”.

 
Zamislite svjetlost od kojeg je svaki melek stvoren, pa sve meleke kako stoje poredani sa vaše lijeve strane, slušajući vas dok klanjate. Kako onda možete biti dekoncentrisani? 

Zamislite Džehennem! U jednom hadisu,Allah subhanehu ve te’ala kaže da je Džehennem stvoren od sedam stepena sa vatrom koja gori u njima! A na svakom stepenu su doline vatre, gradovi vatre, kuće vatre, sobe vatre, okeani crnog otrova sa hiljadama škorpija, a svaki od njih ima sedamdeset hiljada repova vatre. U stvarnosti, vatra Džehennema je vrelija od vatre na ovom svijetu, a Džehennem je mnogo gori od ovog opisa.

Zamislite Džennet! U jednom hadisu, Allahsubnanehu ve te’ala kaže da Džennet ima sedam kapija sa hiljadama bašti, hiljadama bisernih gradova, hiljadama dvoraca od rubina, hiljadama zlatnih soba, hiljadama stolova i posuda od dragocjenog kamenja, hiljadama vrsta hrane, hiljadama kruna crvenog zlata, oko kojih će biti hiljade rijeka od čiste vode i meda. Na vrhu svakog dvorca, biće hiljade darova od Milostivog, darovi koje nije vidjelo nijedno oko, nije čulo nijednog uho, i koje su iznad naše mašte.

Kaže se, da uprkos ovim užicima, ako bi stanovnici Dženneta vidjeli kažnjavanje nekoga koji je griješio samo sahat vremena na zemlji, oni bi vrisnuli od straha. Uprkos svim kaznama stanovnicima Džehennema, ako bi oni vidjeli nagradu onoga koji je samo jedan sahat vremena činio dobro na zemlji, oni bi zaboravili da su u Džehennemu! 

Sada zamislite ovaj Džehennem ispod vas i otvorena vrata Dženneta ispred vas dok klanjate. Kako onda da budete dekoncentrisani? 

Zamislite meleka smrti iza leđa vaših, meleka koji izgleda kao prelijepo stvorenje na samrti onog kojeg Allah voli, a kao oštro stvorenje koje vadi dušu onoga koga Allah ne voli. Zamislite ovog meleka kako vam stoji iza leđa dok klanjate. Kako onda da budete dekoncentrisani ako niste sigurni da ovo može biti vaš posljednji namaz?!

I na kraju, zamislite Stvoritelja svega onoga što je spomenuto do sad, Onoga koji je stvorio beskrajan svemir od čega je ova zemlja samo sićušni dio, a mi kao stvorenja još sićušniji od toga. Kako da budete dekoncentrisani kada vasAllah gleda dok se molite Njemu? 

Zamislite! 

VOLI NAMAZ VIŠE OD SVOG AUTOMOBILA!

VOLI NAMAZ VIŠE OD SVOG AUTOMOBILA!

 Nijaz SALKIĆ

Islam je prirodna vjera. Sve što je lijepo i korisno sadržano je u praksi islama. Danas se koriste semafori. Znamo dobro da je zelena boja, ekološka boja i bezbeli farba semafora i još ktomu boja halal prolaza za automobile i pješake. Musliman jede desnom rukom, liježe na desnu stranu, ulazi u auto, u kuću, u džamiju desnom nogom i predaje selam u namazu na desnu stranu. U saobraćaju je poznato 'desno' pravilo, pravilo prednosti.

Helem, imamo u našem automobilu i pet brzina koje regulišemo svojim mjenjačem. To komotno možemo uporediti sa jednim danom u vjernikovom životu. Čim se probudi mu'min skoči na noge lagahne, zakorači desnom nogom prema kupatilu i tamo se abdestom pripremi za prvi namaz, sabah namaz koji ima svega četiri rekata. To je prva brzina, najjača kojom vjernik starta u novi dan. Sabah namaz ga svojom snagom i jačinom uvede u posve novi dan. Poslije klanjanja vjernik prebacuje u drugu brzinu kojom stiže do polovine dana.

Pošto se do polovice  dana vjernik uhodao slijedi prebacivanje u treću brzinu. Klanjanjem 10 rekata podne namaza vjernik je posve sabran, pribran i spreman da brže krene u život trećom brzinom.

Kada nastupi trećina dana, mu'min klanja ikindiju namaz od 8 rekata i kreće četvrtom, još većom brzinom u preostali dio dana.

Kada sunce zađe vjernik pali svjetla svog nefsa, klanja akšam od 5 rekata i juri sav razdragan nakon cjelodnevne hitre vožnje najbrže što može, petom brzinom prema svom konačnom dnevnom cilju, oprostu grijeha toga dana.

Klanjajući jaciju namaz od 10 rekata, te klanjajući odmah ili malo kasnije Vitr namaz, mu'min hladi i odmara svoga tijela auto do sutrašnjeg, novog dana i ponovnog startanja u život prvom brzinom.  

Upamet!

Innelleziine edžremuu kaanuu minelleziine aamenuu jadhakuun. Ve izaa merruu bihim jete gaamezuun.ve izen kalebuuu ilaaa ehlihimun kalebuu feki hiin.ve izaa reev hum kaaluu inne haaa ulaaai le daaalluun. Va maaa ursilu alejhim haafiziin. Fel jevmelleziine aamenuu minel kuffaari jadhakuun. Alel eraaaiki jenzuruun. Hel suvvibel kuffaaru maa kaanuu jef'aluun.

"Zaista su griješnici ismijavali one koji vjeruju i kada su pored njih prolazili, jedni drugima su namigivali." /30/ "...a kad su se porodicama svojim vraćali, vraćali su se šale zbijajući. “/31/ " A kad bi ih vidjeli, rekli bi: 'Ovi su, doista, zalutali'", /32/ "a oni nisu poslani da ih čuvaju." /33/ "Danas će oni koji su vjerovali nevjernicima se podsmijavati", /34/ "sa divana će gledati" /35/ "da li su nevjernici nagrađeni za ono što su radili!?" /36/ El - Mutaffifin / Oni koji pri mjerenju zakidaju

Ismijavanje od pamtivijeka

Uzvišeni saopćava i svjedoći o kontunuiranim pritiscima i verbalnim napadima na vjernike kroz povijesni čas: "...kada su pored njih prolazili, jedni drugima su namigivali", tj. kad se vraćaju kući, vraćaju se radosni i nasmijani, tj. obavljena posla, pa umjesto da zahvaljuju na Allahovim blagodatima, oni se zabavljaju ponižavanjem muslimana.

Možda se sjećate  vremena 'ateizma' u kome je priča o vjeri bila tabu tema. O vjernicima se najčešće pričalo sa podsmijehom, a novinski stupci tadašnjih 'novina' su bili puni naručenih afera u cilju diskreditiranja vjerskih radnika i zajednica.  U tom tamnom vaktu su vjernike i njihove predvodnike najčešće nazivali lopovima a poznata krilatica je bila,  'hodže i popovi najveći lopovi'. Jedina vjerska škola za muslimane je bila medresa u Sarajevu. Od završetka medrese smo bili na neki način žigosani. Naša misija je bila raditi u džematima, čuvati vjeru i poučavati vjernike. Nije to bio nimalo lahak zadatak.  Na jednoj strani smo bili onemogućavani i praćeni od tadašnje vlasti a na drugoj strani smo imali ljude iz svoje zajednice koji su na svaki način radili da nas uspore i da nam naškode u napretku.

Znači, kao vjernik sam se nadao i da ću biti onemogućavan od dušmana, od ideoloških protivnika ali je čovjeka najviše boljelo kada je napadan iz vlastitih redova, od tzv. 'vjernika', od ljudi koji su za imamom vežući ruke izgovarali 'iktedejtu bi hazel imami'. U druženju i sijelima je bio običaj da se nađu osobe koji će podrugljivo zapitkivati o poslaniku Muhammedu, s.a.v.s., ili kazivati izmišljene hadise, u cilju omalovažavanja ili ismijavanja vjernika.  Često je bilo takvih koji su vraćajući se sa džume zbijali šale na račun vjernika kao što to Uzvišeni spominje u Kur'ani kerimu:

"...a kad su se porodicama svojim vraćali, vraćali su se šale zbijajući", tj. prezirući ih.

"A kad bi ih vidjeli, rekli bi: 'Ovi su, doista zalutali'", tj. samo zato što nisu kao oni. Zato Allah Uzvišeni kaže:

"...a oni nisu poslani da ih čuvaju" , tj. griješnici nisu poslani ni zaduženi pratiti i motriti na vjernike.

Modni trend, ismijavanje

Danas su muslimani u boljem materijalnom, kadrovskom i infrastrukturnom položaju. Mada je ekonomska kriza na pomolu, lakše se živi nego što se živjelo u vrijeme naših pradjedova. Džamije su nam prostrane, moderne, a kadrovski smo toliko ojačani da više nije problem prevesti sa arapskog, perzijskog, turskog, engleskog, bilo koje djelo. Što se tiče moralnog aspekta nismo mnogo napredovali. Imamo svega a oči su nam gladne, zdravstvo je dobro a bolesna nam je duša, svoj hljeb jedemo a tuđu brigu vodimo, ulemu pred njima hvalimo a iza leđa ih ogovaramo i hulimo. U svakom džematu postoji 'ekspertni' tim za ismijavanje i huljenje vjernika a prednjači se u ogovaranju i hrdanju imama.

Biće pitanja i kajanja

Da ogovaranje i ismijavanje vjerika nije bezazlena stvar, svjedoči Uzvišeni Allah dž.š. , svjedoči i prijeti riječima:

"Ostanite u njoj prezreni i ništa Mi ne govorite! Kad su neki robovi Moji govorili: 'Gospodaru naš, mi vjerujemo, zato nam oprosti i smiluj se, jer Ti si najmilostiviji, vi ste im se toliko rugali da ste zbog toga na Mene zaboravljali i uvijek ste ih ismijavali.' Njih sam Ja danas nagradio za ono što su trpjeli, oni su, doista, postigli ono što su željeli." (23:108-111)

Trpiti nije lahko ali slast dolazi na kraju

Poslije teškog posla na njivi, oranja, ravnjanja, sitnjenja zemlje, sijanja i okopavanja slijedi berba i žetva. Isto je tako sa svim trudbenicima počevši od  škole, preduzeća i svakodnevnog života. Trud se na kraju isplati a teškoće se nagrade i nestanu sa osmijehom nakon primljene nagrade. Fe Inne meal usri jusren, Inne meal usri jusra. "Ta, zaista, s mukom je last, zaista, s mukom je last!" Uzvišeni, dakle, kaže da je s mukom last, a zatim to, ponovno, potvrđuje. Ibn Ebi-Hatim od Aiza ibn Šurejha prenosi da je rekao: "Čuo sam Enesa ibn Malika da je rekao: 'Vjerovjesnik je jednom prilikom sjedio naspram jednog kamena i rekao: 'Kad bi muka došla i ušla u ovaj kamen, za njom bi došla i ušla last da je iz njega istjera.'"

Zato Uzvišeni kaže: "Danas", tj. na Sudnjem danu, "...oni će koji su vjerovali, nevjernicima se podsmijavati", tj. zato što su se ovi njima ismijavali. "...sa divana će gledati", tj. u Allaha, dž.š., iako su nevjernici tvrdili da su ovi zalutali. Naprotiv, oni nisu zalutali, nego su Allahu bliski prijatelji koji će u svoga Gospodara, u kući Njegove plemenitosti, gledati.

Dušmane i one koji ismijavaju i ponižavaju vjernike prepuštamo Allahu dž.š.

"...da li su nevjernici nagrađeni za ono što su radili!?", tj. jesu li nevjernici nagrađeni (kažnjeni) za omalovažavanje vjernika prilikom susreta s njima, ili ne? Jesu, kažnjeni su punom mjerom, kako su i zaslužili!

Uzvišeni Allahu, udruži nas sa čestitim vjernicima  pa da do kraja svoga života tebi istinski robujemo a udalji nas od prelivoda, munafika i lažljivaca. Amin!

Kako koja godina prolazi čovjek voli eglenu i druženje. Volim brete izaći u društvo ali ne mogu dugo sjediti, jer ljudi havljaju svašta u svojoj egleni. Eto juče sam slušala jednog što se voli faliti u stilu da, ko biva niko nejma djece kao što on ih ima. Eto, ko đoja njegov sin na faksu ima sve same 10-tke ili u najmanju ruku 9 sa 9.

U drugom sijelu jedan zajmio priču kako ima napravljene dvije kuće i kupljena tri stana a svaki sin, kćerke i bilesim dvije snahe imaju dabil dobra auta. Opet jedan se raspilavio i divani kako danas niko ne valja, pa sve u priči opleo po komšiluku, pa onda zakvačio po načelniku općine, po džematskom hodži, po muftiji, bilesim mu ni predsjednik države nije po meramu.

Jopet jedan se razgalamio kako se danas puno krade, pa osuo paljbu  po predsjedniku mjesne zajednice, po trgovcima u prodavnicama, po policiji kako je potkupljiva, te po sudijama i korupciji u sudstvu. Eh, samo da vam je vidjeti i čuti jednog koji se kune da nije propustio ni jednog namaskog vakta, a taj bešvakatlija još nije bio na hadžu. Hajde da je to sve, već  povrh svega hodži u brk viče da on od hodže zna više.

Jedan drugi je bome bio na hadžu, a voli brate osovati i slagati, ko da i nije na Ćabu išo'. A drugi jedan na jednom mevludu kazuje efendiji, da bom brte svaki dan čita Kur'an, i pita ga šta piše na 20-toj stranici Kur'ana. Lično sam jednog slušavo da neće halaliti djeci ako ga ne ukopaju u gvozdenom sanduku. Jedan treći je oporučio svojoj djeci da mu sliku povećaju i metnu na spomenik u mezarju. 

Ima njih još, ima i četvrti, peti, šesti i sedmi, ali ćemo o njima neke druge rede.

U školi smo učili o srodnim i različitim elementima. Tako je u prirodi., tako je kod ljudi Vaik je bilo da se nešto privlači a nješto odbija. Društvo se dijeli na kaste, opredjeljenja, uvjerenja, sisteme….

Kod ljudi je nešto haman ha, tako. Srodne duše se nađu pa makar se i u šumi srele. Dobre insani lete i žude za društvom dobrih, a loši se ne smiruju osim u društvu pokvarenih.

Priča se da pokvaren čovjek kada dođe na sijelo neće sjesti nigdje drugo nego do sebi sličnog čovjeka. I nije to sve. Vaktile se više obilazilo a danas pođahkad. Tako zidari idu zidarima, moleri molerima, keramičari keramičarima, a lovci lovcima. Jopet šaldžije sijele sa šaldžijama, lažovi sa lažovima, ulizice sa ulizicama, škrtice sa škrticama, a mu'mini nađu mu'mine.

Pođahkad  se karte i pomišaju, al' to nije uobičajena praksa.

Upamet!