Izet Nanić(4 oktobar 1965- 4 august 1994) je bosnskohercegovački vojnik i šehid poznat kao komadant 505 Bužomske brigade Armije RBiH. Četiri godine se borio za slobodu Republike Bosne i Hercegovine i njenih građana.
Po završetku srednje škole upisuje Vojnu akademiju u Beogradu (smijer RV PVO) gdje provodi dvije godine (1984-1986) jednu godinu u Sarajevu,da bi Vojnu akademiju završio u Zagrebu 1987.godine. Svoje službovanje u bivšoj JNA, kao poručnik ARJ PVO,provodi u Kragujevcu da bi nakon 4.godine rada prozreo namjere velikosrbske politike i napustio već kompromitavnu JNA početkom 1992. godine. Nakon napuštanja bivše JNA dolazi sa porodicom u rodni Bužim gdje uzima aktivno ucešće u organizaciji odbrane i formiranju prvih vojnih jedinica . Formiranjem ŠTO, a 01.08.1992. godine postavljen je na dužnost komadanta ŠTO Bužim . Idejni je vođa i tvorac 105.BUKB ( Bužimska udarna krajiška brigada) koja je formirana 15.08.1992.godine ( kasnije 105. BUMB 505.viteška mtbr.) Brigadu uspješno vodi kroz brojne bitke i briljantne pobjede,te izgrađuju specificnu Brigadu sa prepoznatljivim i jedinstvenim načinom ratovanja. Formira specijalne jedinice (SN-BSN «Hamza» i DIV «Gazije») koje kroz brojne bitke izrastaju u najbolje jedinice 5.korpusa i A R BIH.
Treba napomenuti i to da je u momentu pogibije imao samo 29 godina, te da je za sobom ostavio suprugu i troje djece.

Heroji Bosne,Vogošća-Hakija Mršo
Još jedan heroj čijem ime mogu često čuti pratioci sportskih dogadjaja

Riječ je o Hakiji Mršo po kojem nosi naziv fudbalski stadion u Vogošći.



O strahotama koje su prošli stanovnici Ugorskog, Uglješića i Krša, malo, uistinu malo se zna. Grad je maćehinski ulagao u odbranu ovih naselja, ali stanovništvo, prepušteno sebi, znalo se samo organizovati, znalo se odbraniti. Iz takve narodne hrabrosti izrastao je Hakija Mršo, heroj među herojima združenih vogošćanskih odreda.

Na koti 772, nedaleko od svoje rodne kuće, pred kojom su mu četnički zločinci zaklali oca, poginuo je Hakija Mršo, predvodeći svoje borce kao bezbroj puta dotad. Hakija je oca sahranio bez glave. Nije dočekao da se oslobodi njegovo rodno naselje Krše, niti njegova tri puta od četnika paljena kuća. A bila je blizu, ni stotinjak metara od mjesta pogibije. Sudbina je htjela da geler zločinačke granate pogodi Hakiju u ploču od pancira, odbije se od nje i zasiječe Hakiji vrat. Sudbina je htjela tu sličnost njegove smrti sa očevom. Sudbina je htjela i to da najbliži svjedok Hakijine pogibije bude njegov brat. Sada je rodna kuća još bliže.

Na njoj će se vijoriti naša zastava, čista kao sloboda u koju je Hakija ugradio život.

Sjećanje na Zmaja Majevice: KAPETAN HAJRO




Dana 30. oktobra ove godine navršit se tačno 17. godina od dana pogibije jednog od najhrabrijih sinova Bosne i Hercegovine, Kapetana Hajre. Kapetan Hajro je poginuo u najplemenitijoj misiji, u odbrani Bosne i Hercegovine od srbočetničke agresije. Prvo je tu bio herojski slalom kroz četnička uporišta širom Majevice, pa odbrana Teočaka, malog Staljingrada, i Sapne, i onda zajednički pokušaj sa komandantom Naserom da otvori koridor prema opkoljenom i napaćenom narodu Kamenice, Cerske i Srebrenice, onom narodu koji je mjesecima umirao od gladi i četničkih najezda, onim herojima koji su nadčovječanskim naporima očuvali veliku slobodnu teritoriju, koji su mjesecima apelovali, molili, zvali - a niko prije Hajre nije se našao da im pomogne. 


Povodom njegove pogibije žurnalista Semir Salihović zapisa i ovo:

“Kad odlazi neko velik i drag kažu da nebo plače, zvijezde padaju i ruši se sav naš svijet. Zvijezde nad zemljom Bosnom već odavno padaju od količine zla koju pod njima čini čovjek čovjeku, ali i kad odlazi Hajro Mešić, veliki Kapetan Hajro, onda naš svijet prkosa i borbe za ovu pravednu stvar ne smije se srušiti, jer bi to bio Božiji grijeh prema čovjeku koji založi svoj život, da bi ova zemlja Kulinova i ovi ljudi na njoj, bili uvijek gazde svog bića i svoji na svome.
Kad neko kao kapetan Hajro još za života postane legenda, onda mu se po inerciji ljudske duše samo od sebe stvori mjesto na prvoj stranici istorije ove zemlje koju ćemo sigurno pisati mi, jer kako god se odvijala ova bitka između srca na jednoj i gvožđa i nečovještva na drugoj strani, mi već sada jesmo pobjednici. Dok je Bosna negdje na početku najezde ovih varvara bila samo prkosna od sna, Kapetan Hajro je već uveliko trasirao puteve kojima će hoditi novi naraštaji.”

Hrabra pogibija spriječila ga je da ne zada odlučujući udarac, već razbijenim agresorskim snagama između Sapne i Kamenice. Poginuo je negdje kod sela Nezuk gdje je kako priča kaže pokušavao da osposobi tek zarobljen četnički top. Slučaj je htio da Kapetan Hajro baš tog kobnog dana nije nosio pancirku, te da ga je samo jedan geler od četničke granate pogodio u leđa. Ipak Teočak je bio i biće tvrd orah za četničke zube. Posthumno mu je dodijeljen Orden narodnoh heroja.

Neka je rahmet Hajri Kapetanu i svim borcima Armije Republike Bosne i Hercegovine koji tako plemenito i hrabro dadoše svoje živote za našu nam jedinu Bosnu i Hercegovinu.

Mehmed Alagić (8. juli 1947 - 7. mart 2003) ratni general Armije RBiH. 
Travnik dolazi 13 januara 1993. gdje se javlja u kasarnu. Odlazi u Visoko gdje upoznaje Fikreta Ćuskica, Sakiba Mahmuljina i Envera Hadžihasanovića. Tu stupa u redove 17. krajiske brigade kada ustrojava vojsku i postaje komandant OG ”Bosanska krajina”. Nakon kratkog vremena postaje komandant 3. korpusa Armije BiH. Na toj dužnosti ostaje kratko jer na njegovu incijativu dolazi do formiranja 7. korpusa Armije BiH . Postaje komandant 7. Korpusa ABiH gdje biva unapredjen u čin generala Armije Bosne i Hercegovine.Vodi neprekidno borbe i sa HVO i četnicima i reda uspjeh za uspjehom. Jedna od najpoznatijih pobjeda je oslobodjenje Vlašića za koje su generali evropskih armija govorili da je neosvojiv.. Oslobađajući mnoga sela i gradove u srednjoj Bosni dolazi do Sanskog Mosta, gdje zajedno 5 i 7 Korpus ABiH pod zapovjedništvom generala Atifa Dudakovica i Mehmeda Alagića, ulaze u Sanski Most u noći 9 na 10 oktobar 1995 godine. Poslije rata, na vlastiti zahtjev, biva penzionisan i prihvaća se dužnosti prvog poslijeratnog gradonačelnika općine Sanski Most. 
Junačko srce ,koje je izdržalo mnoge bitke nije moglo da izdrži nepravdu koju su mu nanijeli pojedinci, njegovi najbliži saradnici kao i međunarodna zajednica, prestaje da kuca u večernjim satima 07.03.2003 u Sanskom Mostu. Dženaza mu je klanjana u rodnim Fajtovcima pred oko 20 000 ljudi koji su došli iz čitave BiH Ukopan je u mezarju Fajtovacke džamije

Heroji Bosne i Hercegovine
-Zaim Imamović- komandant XIV divizije Armije R BiH, komandant Prve drinske udarne brigade i dobitnik najvišeg ratnog priznanja "Zlatni ljiljan".
Na pomen imena velikog borca i legendarnog komandanta riječi su suvišne. Oni koji ga poštuju ustaju na noge. Veliki ratnik, pravi vođa i podrinjac zaslužio je i mnogo više.
Zasluge rahmetli Zaima Imamovića u odbrani ovih prostora, ali i kompletne BiH su nepobitna historijska činjenica. U prvom redu bio je borac, pa komandant reći će njegovi saborci.
Jedan od najvećih heroja BiH poginuo je 9. oktobra 1995. god. u posljednjim borbama za deblokadu Sarajeva i Istočne Bosne. Iza njega ostaće njegova hrabrost.Nek mu dragi Allah dz.s. podari lijepi dzennet .El-Fatiha.


Vjeran Bogu,vjeran Bosni!

HISTORIJSKI ZNAČAJ ULOGE GENERALA RASIMA DELIĆA U ODBRANI BOSNE I HERCEGOVINE

Cijela 1993. godina je bila najteža ratna godina, ali i najteža godina u cijeloj hiljadugodišnjoj historiji postojanja države Bosne i Hercegovine. Upravo u sredini te, najteže godine, smisao imenovanja Delića na dužnost komandanta je u predsjedničkim težnjama da se zaustave neke negativne tendencije i uspješnije riješe najteži problemi odbrane Bosne i Hercegovine. Takvih problema je bilo više, a u okviru njih najbitnija su bila pitanja stabilnosti i sigurnosti sistema komandovanja i kontrole unutar Armije RBiH.
Imenovanjem generala Rasima Delića na dužnost komandanta Štaba Vrhovne komande, 08.06.1993. godine, obilježena je pozitivna prekretnica u razvoju i izgradnji Armije R BiH. Politička i vojna analiza odbrane Bosne i Hercegovine od oružane agresije, podrazumijeva posebno razmatranje stanja i problema do postavljenja Delića na čelo naše Armije i, nakon toga, do prekida rata i uspostave mira. Imenovanje Delića za komandanta je bila najkrupnija i najpotrebnija kadrovska promjena. Uslijedila je kao izraz odgovornosti civilne Vrhovne komande – Predsjedništva RBiH, na čelu sa predsjednikom Alijom Izetbegovićem, za sudbinu države BiH, njenih građana i naroda. 
Cijela 1993. godina je bila najteža ratna godina, ali i najteža godina u cijeloj hiljadugodišnjoj historiji postojanja države Bosne i Hercegovine. Upravo u sredini te, najteže godine, smisao imenovanja Delića na dužnost komandanta je u predsjedničkim težnjama da se zaustave neke negativne tendencije i uspješnije riješe najteži problemi odbrane Bosne i Hercegovine. Takvih problema je bilo više, a u okviru njih najbitnija su bila pitanja stabilnosti i sigurnosti sistema komandovanja i kontrole unutar Armije RBiH. U svakoj vojsci, sistem komandovanja i kontrole je kičma od koje zavisi njena stabilnost, vitalnost i borbena moć. Samo u krajnjoj nuždi, u toku ratnog stanja civilna Vrhovna komanda donosi odluke o personalnim promjenama na čelu vojske. Upravo zato što su postojali rizici u lancu komandovanja, Vrhovna komanda se odlučila da imenovanjem Delića za komandanta, preduprijedi posljedice i osigura uslove za ozdravljenje već narušenog sistema komandovanja i kontrole. 
Zato, dolazak generala Delića na dužnost komandanta Štaba Vrhovne komande ima veliki i sudbonosan politički, vojni i moralni značaj. 
Armija R BiH je organizirana s ciljem da se postignu politički ciljevi odbrane. Znači, ona je bila sredstvo politike. General Rasim Delić je pravilno shvatio svoju ulogu, da upotrijebi sva opća i vojno-stručna znanja i sposobnosti, kako bi što potpunije i što bolje izvršavao dnevne i opće vojne zadatke koje mu je postavljalo političko vođstvo. Delićeva neprikosnovena odanost i lojalnost zahtjevima političkog vođstva, uz stručne kvalitete koje je imao, je najvažniji aspekt njegovog patriotskog i profesionalnog ponašanja u toku rata i poslije. Imenovanjem Delića za komandanta, političko vođstvo u odbrani BiH je dobilo siguran oslonac. Tako je postignut sklad između političkih autoriteta, političkih ciljeva i vojne organizacije kao sredstva za postizanje političkih ciljeva odbrane od agresije. Uspostavljanje i održavanje tog sklada, ulogom i ponašanjem generala Delića prema političkom vođstvu na čelu sa predsjednikom Izetbegovićem, zaista je bilo od sudbonosnog značaja za državu Bosnu i Hercegovinu, njene građane i narode. Kao visokoobrazovan oficir, Delić je znao da nema većeg rizika za državu od nesklada u odnosima političkih i vojnih autorita. Kao patriota je znao da ne bi smio prihvatati dužnost komandanta ako nije spreman da se podredi volji ustavom utvrđenih političkih autoriteta. 
Armija RBiH, pod komandom generala Delića, je postala funkcionalna cjelina, po općeprihvaćenim standardima jedinstva vojne organizacije. Oko 250.000 pripadnika Armije RBiH, putem sistema komandovanja, na čelu sa Delićem bilo je uvezano u funkcionalnu cjelinu koja je imala veliku borbenu moć. Nivo te moći, posebno po osnovu unutarnjeg moralnog, političkog i organizacijskog jedinstva, davao je snagu i kredibilnost političkom vođstvu u svim mirovnim pregovorima. Svi sa kojima je Izetbegović pregovarao o uspostavi mira u BiH su znali da iza njega stoji jaka i solidno organizirana vojna sila. I naši neprijatelji su to morali poštovati. Delićev doprinos u borbenoj izgradnji Armije RBiH, imao je direktnog utjecaja na jačanje diplomatske političke moći usmjerene na postizanje političkih ciljeva odbrane Bosne i Hercegovine. 


Armija R BiH je organizirana s ciljem da se postignu politički ciljevi odbrane. Znači, ona je bila sredstvo politike. General Rasim Delić je pravilno shvatio svoju ulogu, da upotrijebi sva opća i vojno-stručna znanja i sposobnosti, kako bi što potpunije i što bolje izvršavao dnevne i opće vojne zadatke koje mu je postavljalo političko vođstvo. Delićeva neprikosnovena odanost i lojalnost zahtjevima političkog vođstva, uz stručne kvalitete koje je imao, je najvažniji aspekt njegovog patriotskog i profesionalnog ponašanja u toku rata i poslije. Imenovanjem Delića za komandanta, političko vođstvo u odbrani BiH je dobilo siguran oslonac.
S obzirom na ratna stradanja u strateškom okruženju, izolaciju od izvora snabdijevanja, humanitarnu krizu, izloženost stanovništva i branilaca strašnoj propagandi i subverzijama raznih vrsta, postavlja se pitanje o izvorima izuzetno visoke moralne i psihološke vitalnosti Armije RBiH. Borci i građani su znali da je Armija RBiH dobro organizirana, da je snažna i da je usmjerena na postizanje pravednih političkih ciljeva. Takva saznanja su otvarala uspješnu perspektivu odbrane i dostizanja mira, što je jačalo moralne i psihološke parametre borbenih kvaliteta Armije RBiH. Doprinos genrala Delića u tom pogledu je ogroman. Usavršavajući organizaciju Armije, Delić je svojim utjecajima proizvodio efekte moralne i psihološke vitalnosti čitavog sistema odbrane BiH. Pod komandom Delića, moralna i duhovna snaga Armije RBiH je bila zadivljujuća.
General Delić je znao da ključni faktori međunarodne zajednice detaljno i dnevno prate stanje i ponašanje Armije RBiH. Kad su vidjeli da je naša Armija pod komandom Delića dobro organizirana, disciplinirana, sa stabilnim sistemom komandovanja, faktori međunarodne zajednice su u drugoj polovini rata poboljšavali i pojačavali političku podršku opstojnosti i odbrani države BiH kao zajednice ravnopravnih naroda i građana. Prvi konkretan izraz poboljšane i pojačane podrške od strane međunarodne zajednice, je bila inicijativa za prekid neprijateljstva između Armije RBiH i HVO-a. Da Delićevom zaslugom nisu riješeni problemi u vezi sa ponašanjem neposlušnih komandanata u Sarajevu, ne treba biti siguran u tvrdnji da bi međunarodna zajednica ispoljila podršku koja je rezultirala Vašingtonskim sporazumom. 
Prema činjenicama o organizacijskoj stabilnosti Armije RBiH na čelu sa Delićem, pod sigurnom kontrolom od strane političkih autoriteta, bitni činioci međunarodne su tokom 1994. i 1995. godine, uz vodeću ulogu SAD mnogo jasnije i konkretnije ispoljili svoj utjecaj da dođe do mira u BiH. Opravdano nismo zadovoljni jer su mirovna rješenja o unutarnjem uređenju Bosne i Hercegovine nepravedna, sa mnoštvom anomalija i nedostataka. Međutim, da u našim redovima, pod komandom Delića nismo uspješno prevazišli neke slabosti kojih smo imali u toku 1992. i 1993. godine, veliko je pitanje da li bi uslijedila i tako manjkava međunarodna podrška u korist uspostave mira. General Delić je svojim radom i doprinosom u izgradnji Armije RBiH osiguravao pretpostavke za bolji odnos međunarodne zajednice prema budućnosti države Bosne i Hercegovine.
Upravo zato što se Delićev doprinos odnosio na ključna, strateška pitanja ratovodstva, historija ga identificira, da je uz predsjednika Izetbegovića jedna od najzaslužnijih ličnosti za odbranu države Bosne i Hercegovine. Zato mu duguje i sadašnja i buduće generacije bosanskohercegovačkih patriota. 
Generala Rasima Delića poznajem od 1967. godine. U odvojenim grupama smo pohađali i završili Vojnu akademiju Kopnene vojske – smjer zemaljske artiljerije. Prve dvije godine smo bili u Beogradu, a treću i četvrti godinu artiljerijske specijalizacije smo imali u Sarajevu i Zadru. Delić je bio jedan od najboljih, i po ocjenama i po ponašanju. Gdje god se nalazio i radio, takav je ostao do kraja života. 
Briga o porodici, odanost poslu koji mu je povjeren, čitanje knjiga i sport su bile Delićeve četiri najvažnije preokupacije. Mislim da niko na svijetu nije više volio knjigu od Delića. 


Plotun za Komandanta Armije RBiH: General Rasim Delić je pokopan uz najveće državne počasti kako zaslužuje komandant jedne države koju je branio od mračnog fašizma u periodu 1992-1995.
Po završetku Vojne akademije bio je na službi u Sarajevu, komandir baterije, a zatim komandant artiljerijskog diviziona višecijevnih bacača raketa. U prvim godinama službe, vanredno je unaprijeđen u čin kapetana. Takva priznanja su dobivali oficiri koji su u stručnom smislu bili izrazito sposobni, a u moralnom i karakternom smislu ugledni i primjerni. Upravo radi takvih karakteristika, Deliću je omogućeno da vanredno pohađa i završi dvogodišnju Visoku vojno-političku školu u Beogradu u kojoj su osposobljavani oficiri za više štabne, političke i komandne dužnosti. Završetkom te škole, uz ostale uslove, Delić je mogao postati pukovnik. Na putu da se to ostvari Delić je postavljen na dužnost komandanta artiljerijskog puka u Doboju. S obzirom na uspješno komandovanje tom jedinicom i ostale kvalitete, Deliću je omogućeno da završi jednogodišnju Školu narodne odbrane. To je bila najviša vojna škola u bivšoj Jugoslaviji. Njenim završetkom, Deliću je otvorena mogućnost da dobije čin generala. Upravo u vrijeme kada je JNA ubrzano stavljana pod kontrolu velikosrpske politike, Delić je obavljao štabne poslove u Komandi sarajevskog 4. korpusa, a zatim u Komandi 2. Vojne oblasti.


Tokom 1990. i 1991. godine, do septembra kada sam otišao u Školu narodne odbrane u Beograd, obojica smo bili u Komandi 4. korpusa, Delić na dužnosti operativca u Štabu, a ja na dužnosti načelnika Odjeljenja bezbjednosti. Tada smo se uvjerili u eskalaciju velikosrpskog nacionalizma, jer je grupa visokih oficira, Srba i Crnogoraca, otkrivena da se povezuje sa glavnim vođama SDS-a, Karadžićem, Koljevićem i drugima, šireći među oficirima četničke ideje, odnosno šireći mržnju prema nesrbima, posebno prema Bošnjacima i Hrvatima. O mojoj ulozi u otkrivanju veće grupe takvih visokih oficira i o neuspjelom pokušaju da budu sankcionirani, Delić je pisao u jednoj od svojih knjiga. Po kriterijima iz ranijeg vremena, svi su trebali dobiti višegodišnje kazne zatvora i ostati bez visokih činova. U takvim uslovima, Delić je marginaliziran, jer su na najvažnije funkcije postavljani, velikosrpskoj politici podobni oficiri.
Iako smo se poznavali od daleke 1967. godine, skupa s njim sam radio tek kada je tokom rata imenovan za komandanta Štaba Vrhovne komande oružanih snaga Bosne i Hercegovine. S njim sam imao izvanrednu saradnju. Uvijek smo se međusobno cijenili i poštovali. Za mene lično, njegova smrt je veliki gubitak. Bosna i Hercegovina je ostala bez velikog čovjeka i patriote.


Za poslati prilog o Komandantu Armije RBiH generalu Deliću r.a. zahvaljujemo se Udruženju za zaštitu tekovina borbe za Bosnu i Hercegovinu.

Heroji u bijelom*

Prim. Dr. Abdulah Nakas ( 27/11/1944- 27/11/2005) specijalista opste hirurgije i sef hirurskih disciplina u Opstoj bolnici u Sarajevu koja danas nosi njegovo ime, ostace upamcen kao strucnjak koji je casno obavljao svoju lijecnicku duznost cio svoj radni vijek, a narocito u periodu od maja 1992. do novembra 1995. Tada je, kao sef hirurskog odjeljenja Drzavne Bolnice Sarajevo i glavni hirurg Armije Bosne i Hercegovine , stavio svoje ogromno znanje i vjestinu na raspolaganje ranjenim i bolesnim gradjanima grada Sarajeva i BiH, radeci sa svojim neumornim kolegama pod nevjerovatnim uslovima, cesto bez osnovnih hirurskih rekvizita, nedostatka osvjetljenja, anestezije, tempom od 1500 dana neprekidnog rada tokom i nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu. Njegovoj dzenazi na Kovacima je pored poznatih lica, prisustvovalo vise od deset hiljada obicnih gradjana, kolega i veliki broj nekadasnjih pacijenata. El Fatiha!

Nocas Sam Umro***

Mustafa Širbić-Novi Dan***

Zaista,  Mustafa Širbić

Jednog dana, jedan dobrostojeci otac odveo je svog sina da provede jedan dan i noc s veoma siromasnom porodicom.

Drugog dana na povratku kuci, otac priupita sina o tome kako je on doziveo taj susret sa siromastvom i šta misli o svemu tome.
Decak odgovori:
Tata, ovo je jedno veliko iskustvo za mene!
Video sam da mi imamo jednog psa a oni imaju cetiri...mi imamo lep bazen pred nasom kucom, a oni imaju reku i ravnicu kojom ona tece...mi imamo stakleni krov a oni imaju nebo i mesec i zvezde...mi imamo krasan trem s velikim vrtom a oni iza kuce imaju citavu sumu.

I dok je sve to sin govorio, otac je od zaprepascenja ostao bez reci.

Na kraju jos sin doda: Hvala ti tata, sto si mi pokazao koliko smo siromasni!

Gospodaru moj,
zvijezde sijaju, a ljudi spavaju
i kraljevi su zatvorili vrata svoja
samo su vrata Tvoje Milosti uvijek otvorena
i svaki zaljubljeni je sa ljubljenim svojim
a ja sam ovdje sama s Tobom...

****

Najveci si sin bosanski...

O Bošnjacima u vicevima

 O Bošnjacima u vicevima

Lijepo je izmamiti osmjeh neraspoloženoj osobi, pokloniti osmjeh prijatelju, članu porodice, bratu u vjeri, saradniku... Osmjehom se iskazuju radost, dobro raspoloženje, optimizam i druge pozitivne emocije. Lijepo je ispričati šalu (koja nikoga ne vrijeđa), jer smijeh ne dopušta ljutnji da raste, već je otklanja. U veselom društvu smijeh postane ''zarazan'', brzo se proširi na prisutne tako da atmosfera postane još prijatnija. Čak se i u vjeronaučnim udžbenicima može naći poneka priča o Nasrudin hodži i njegovim dosjetkama koja i na duhovit način doprinosi da se učenicima što efikasnije prenese znanje.
Ali, priča o smijehu ima i svoju drugu stranu - onu koju nam pokazuje pričanje viceva! Kakve posljedice ima izražavanje stavova putem viceva? Postoje mnoge definicije vica među kojima i ova: ''Vic je kratka, mudra, poučna i vesela izreka koja na duhovit i zanimljiv način iskazuje neku misao.'' Da li je baš tako?

U nastanku vica učestvuju tri osobe: autor, interpretator i slušalac. Kakva je poruka posredstvom vica kad jedna od ove tri osobe (ili sve tri) imaju lošu namjeru prilikom prenošenja vica!? Oni koji opravdavaju njegovu upotrebu kažu da je namjera vica izazvati smijeh kod slušalaca, smijeh - kao instiktivnu aktivnost svojstvenu samo ljudima, radi stvaranja osjećaja ugode, dobre volje i raspoloženja. Navodi se podatak da je u Berlinu 2005. god. osnovana ''Prva njemačka škola smijeha'', vjerovatno prva škola te vrste u svijetu gdje učenici uče da se što češće smiju!

Svaki vic ima poruku. Nekad se vicem pokušava omalovažiti neki važan događaj, izokrenuti smisao, realnost, poigrati stvarnim stanjem stvari da bi se postigao efekat humora. Mnogi vicevi sadrže elemente poruge. Njime se ponekad omalovažava proizvođač smijanjem na račun njegovog proizvoda. Nisu nimalo bezazleni oni vicevi kojima se ismijava tradicija, dobrosusjedski odnosi i sl.

Dakako, treba se zapitati kakav odnos vjernik treba imati prema vicu? Vic se, vrlo često, smatra neistinitim govorom, a musliman mora uvijek govoriti istinu! Islam ne opravdava onoga ko izmišlja i laže kako bi time nasmijao druge! I osuđuje onoga ko druge omalovažava! Zato, pričanje viceva nije nimalo bezazleno djelo, pogotovo kada je riječ o tzv. etničkom vicu.

Svjedoci smo mnogih primjera primitivizma i otvorene netrpeljivosti prerušene u odoru ''etničkog vica'' na račun Bošnjaka! Bošnjački likovi iz viceva: Mujo, Suljo, Haso, Huso, Fata - prikazani su kao glupi, zaostali, naivni, čak i nemoralni (dok je npr. Perica u vicu pametan)! Ovi likovi u vicu su uvijek neki zaostali primitivci, nikad intelektualci! Dalje, ne znamo da li je to slučajnost ili je namjerno smišljeno da ta imena imaju veliku sličnost sa porodicom Poslanika s.a.v.s.: Mujo (Mustafa ili Muhamed), Haso i Huso (Hasan i Husejn - Poslanikovi a.s. unuci), Fata (Fatima - Poslanikova a.s. kćerka). Iskreno se nadamo da je u pitanju samo slučajnost! Radi takvih viceva mnoge bošnjačke majke su umjesto imena: Mustafa, Muhamed, Sulejman, Hasan, Husejn, Fatima, davale svojoj djeci imena: Elvis, Alen, Denis, Sanela, Mirela...

Koliko tačno ima godina kako su ovi vicevi nastali? Trebalo bi naći motivaciju pa uraditi istraživanje u obliku naučno-istraživačkog rada kako bi svaka sumnja o smišljenom omalovažavanju Bošnjaka bila otklonjena!

Znamo mi kakvi su naši Mustafe, Hasani, Husejni, Sulejmani, a Boga mi znamo i kakve su naše Fate!!!

Allahov Poslanik s.a.v.s. je ponekad nastojao nasmijati svoje ashabe duhovitim šalama. Te šale su veselile ljudska srca, izmamljivale osmjehe, ali nisu omalovažavale nikoga!

Mislite li, još uvijek, da je vic smiješan?!

Bosna je drevna evropska država. Državu Bosnu krase svi najljepši i najviši dunjalučki atributi. Mala je a sasvim dovoljna za sve njegove državljane. Čista toliko, da može poslužiti svima kao pojam ekologije i netaknute prirode. Bogata, da njenim građanima ni za čim ne treba zažaliti niti uzdahnuti. Pošto na ovom svijetu ništa nije savršeno pa i uonaoko savršenim stvarima, mjestima i situacijama nađe se poneka manjkavost i falinka. Nikako u Bosni falinka nisu ljudi, dakako, naši dobri Bošnjani su naše neprocjenjivo blago, problemi su na drugom mjestu.

»Naši političari«

Dobri Bošnjani se bave politikom od »kalu bela« a u novodobnoj državi Bosni zadnjih 20-tak godina. Nejma Bosanca i Hercegovca koji nije čuo za našeg dičnog Bošnjanina Kulina bana, pa za kralja Tvrtka, Stjepana Kosaču, Gazi Husref bega, Gazi Isa bega, Mehmed pašu Sokolovića i da ne nabrajam u nedogled. Kako nije svačije kroz selo pjevati, posigurno se belćim ni politikom nije baviti. Ovi današnji nazovi političari se ponašaju poput djece, igraju se politike i misle da je politički nešto početi praviti, graditi, osmisliti pa nakon nekog vremena to porušiti i reći, neću se više igrati, vrati mi moje krpice i igračke.

Vileni susjedi

Dok se naši nazovi političari tako igraju politike, nekadašnji Bošnjaci koji zadnjih 200 godina evoluiraše, izmijeniše i preuzeše imena naroda iz našeg prekodrinjskog i prekosavskog komšiluka, preoteše nam uzde i počeše nas napadati, trijebiti, iseljavati, izbezumljivati, ubijati i uništavati nam vjekovna ognjišta. Taman se mi nakon krvavog egzodusa vratimo u život i počnemo graditi ovi se nanovo povampire. Svakih 50-tak godina nam naprave krvavu  »igranku« na našoj koži, na našoj avliji, u haremu našije džamija a pri tom nam satru, popale i onečaste svako naše naša selo, svaku čaršiju u koju ih pustimo da uđu i svekoliku Bosnu.

Vampiranje

Nikada muslimani Balkana nisu bili u težoj situaciji. Poslije nebrojenih holokausta i genocida koji su nam vijekovima činili podjednaka komšije sa istoka i zapada, orgijanje, sada ono lopovsko, prepredeno, hinauvsko je nastavljeno i prenijelo se u treći milenij. Što ne pobiše u toku zadnje agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu fašisti lijeve i desne provinijencije nastavljaju uz svesrdnu pomoć »međunarodne zajednice« i bjelosvjetskih ubleha da uništavaju nam državu, izbezumljuju našu omladinu, intelektualce i izgladnjuju preostale Bošnjake. Naši »političari« (ovdje neću izdvojiti niti jednu »političku« stranku) to mirno posmatraju i ćute. Zašto ćute? Zna se! Ćutanje je zlato, to je oduvijek poznato (dobre plate, puno maraka, dolara, funti, franaka, skupa putovanja, stanovi, kuće, automobili, prestiž, visoki krugovi) opet ako bi šta i progovorili, zna se, valja ostati bez svega toga i javiti se na biro rada u Bosni a na birou nema hajra. A narod naš, ma ko je kriv narodu što je samo narod i što nije lopov. Što se pak traktoranja i secesiranja Bosne a u Bosni: Mostara, Širokog Brijega, Banja Luke, Podrinja i pola otete Bosne tiče, šta briga naših političara, imaju oni svoje skupe automobile, odijela, kravate, znaju sve svjetske jezike a jedino svojim bosanskim ne znaju objasniti državljanima kuda vodi ta njihova suluda politika.

Upamet!