U proteklom periodu javnost je upoznata sa aktivnostima iskopavanja posmrtnih ostataka ubijenih i bačenih u jezero Perućac tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu. Istovremeno sa iskopavanjima posmrtnih ostataka ubijenih, pokrenute su ''akcije'' provociranja. Naime, na portaluwww.fokus.ba objavljen je tekst pod naslovom ''Mašović s vehabijama provocira Srbe.'' 

U vezi s ovim provocirajućim tekstom nameću se sljedeća pitanja: Po čemu je to moguće presuditi da je neko ''vehabija''? Da li je utvrđeno zakonom da se čin deklariranja ''vehabijom'' treba smatrati zločinom?

U tom kontekstu, ne zanima nas ko se našao na jezeru Perućac među dobrovoljcima, niti nas zanima pomoć, tobože, ponuđena od strane nadležnih organa okupiranog dijela BiH. Nego nas zanima ko je počinio tako strašne zločine. Ne bi bilo prihvatljivo da oni koji su ubijali i bacali u Drinu nedužne, danas gaze po istim kosturima svojih žrtava. Takav čin bio bi dobro plaćen u bilo kojem horor filmu. 

Zatim, floskula koja se stalno nameće iz okupiranog dijela BiH o ''vehabijama'' te zabrani njihovog pokreta potvrđena je ovim, a i drugim nebulozama vladajućih stranaka iz ovog entiteta. 

Srbi su oduvijek imali jak aparat medijski osmišljenih laži. Ali, eto, da vas samo podsjetimo da ‘‘vehabije’’ nisu učestvovale u ubijanju 200.000 žrtava tokom agresije na BiH. 

‘‘Vehabije’’ nisu učestvovale u silovanjima počinjenim nad nekoliko desetina hiljada Bošnjakinja u različitoj dobi od 7 pa do 70 godina.

‘‘Vehabije’’ nisu učestvovale u velikom genocidu počinjenom u Srebrenici, Foči, Bijeljini, Prijedoru, Banjoj Luci, Višegradu, Žepi i ostalim gradovima BiH.

‘‘Vehabije’’ nisu učestvovale u razaranju glavnog grada BiH.

‘‘Vehabije’’ nisu učestvovale u osakaćivanju desetina hiljada građana ove države.

‘‘Vehabije’’ nisu učestvovale u svemu onomu u čemu su učestvovali Srbi Bosne i Hercegovine, pa onda odakle pravo Srbima da dijele moralne lekcije ovdašnjim narodima o tobožnjem provociranju Mašovića sa ''vehabijama''.

Mašović je upućivao apel za pomoć u ekshumaciji tijela bačenih u Drinu i jezero Perućac i nije postavljao uvjete da neko klanja ili ne klanja, da neko ima brkove ili bradu, ili da je obrijan, kratkih nogavica ili u ''kapri'' hlačama.

Srbi se po ko zna koji put spuštaju na tako nizak nivo želeći da prikažu Bošnjake kao narod koji je kriv i treba da snosi krivicu za ono što se dešavalo i još uvijek dešava u ovoj napaćenoj evropskoj Palestini.

Ne, nećemo prihvatiti da ste isprovocirani, pa vi stalno provocirate napadima na vjerske objekte i službenike Islamske zajednice. 

Vi stalno prijetite raspadom ove države. Vi stalno negirate da ste počinili zločine i genocid. Vi podržavate horde četnika koji ni u čemu ne nalikuju na ljude, a monstrum je blag naziv za vas i vaše maskote.

Nećemo prihvatiti da ste isprovocirani Mašovićevim vehabijama, jer ‘‘Vehabije’’ hodaju po svome, a ne po vašem. Vaše je preko Drine, pa se ''ispalite'' više, da ne slušamo stalno vaše žalopojke o vehabijama.

Međutim, svima nama kristalno je jasno da vama ne smetaju ‘‘Vehabije’’, vama smeta sve nesrpsko. Ničija nije do zore gorjela... 

Muatez Bilah - Komandant Odreda "El-Mudžahidina"

U završnom dijelu oslobađanja Vozuće na Ozrenu je od tenkovske granate poginuo Muatez Bilah, vojni komandant Odreda "El-Mudžahidina" i čovjek koji je najzaslužniji za vojne uspjehe Odreda, odnosno čovjek koji je osmislio i predvodio operacije oslobađanja Vozuće.

Rahmetli Muatez je bio veoma cijenjen među svima koji su imali priliku upoznati ovog heroja. "Zadovoljstvo je bilo sarađivati sa Muatezom. To je bio pravi vjernik, pravi vojnik, čovjek koji je došao da pomogne našem narodu. Uvijek je bio u borbi, bio je prvi i uvijek među svojim mudžahidima", kaže general Sakib Mahmuljin.
Muatez je poginuo dok je predvodio užurbane pripreme za napad na Doboj. Umjesto u Doboj Muatez je, ako Bog da, otišao put Dzenneta, u susret svome Gospodaru.

Sakib Mahmuljin o Muatezu Bilahu, vojnom komandantu Odreda

Krajem 1995. godine Press-služba Odreda "El-Mudžahidin" je uradila intervju sa generalom Sakibom Mahmuljinom. Tema razgovora je bila oslobađanje Vozuće i uloga mudžahida u tim operacijama. Ovom prilikom prenosimo najzanimljivije dijelove tog intervjua. "Operacija koja je urađena na ozrensko-vozućkom ratištu, kako je i sam predsjednik Izetbegović rekao, je početak slamanja neprijateljske kičme. Da bi se ta kičma počela slamati bilo je potrebno slomiti nekoliko pršljenova. Greda Podsijelovo, Paljenik, Podmalovan, te prŠljenove uradio je udarac po udarac Odred "El-Mudžahidin" i to je bio preduvjet za izvođenje ove operacije. Uz Božiju pomoć mi smo tu operaciju izveli, po mišljenju analitičara koji kažu da je ova operacija bila za udžbenike. Odred "El-Mudžahidin" je bio ključni momenat u psihološkom smislu za sve ostale jedinice, jer se uvijek računalo da će Odred svoj zadatak koji je dobio sigurno uraditi. Bitno je, također, reći da je priprema akcija, kako to rade mudžahidi, takva da ona omogućuje završetak operacija uspješno i efikasno. U ovoj zadnjoj operaciji jedan od ključnih objekata u oslobađanju Vozuće, objekat Paljenik urađen je za manje od 4 minute, a to je dokaz planiranja u sitne detalje. Mudžahidi su svjesni borci, za njih više nema prepreka da se uradi bilo koji zadatak. Mudžahidi su dali puni doprinos u dosadašnjoj odbrani BiH."

Sulejman Efendić, glavni imam u Zavidovićima

"Nikada Bosna i Hercegovina i ovo lijepo mjesto Gostovići nisu bili bogatiji, nikada nije bilo više mu'mi-na. Muslimani Zavidovića sa velikim simpatijama posmatraju mudžahide i prihvataju vas kao svoju rođenu braću, neka vas Allah nagradi."

IMA LI VAS JOS ZIVIH???

Braco i sestre,obracam se u ime Allaha ,prvo sebi pa onda vama. I molim Allaha da me uputi na rijeci s kojima ce On biti zadovoljan ,i da te rijeci dopru do nasih srca koja su izgleda otvrdla.
Odavno se pitamo sta se to desava sa nama,sta se to desava ovom Ummetu ,za kojeg Allah kaze :"vi ste najbolji narod koji se ikad pojavio"
Na zalost,cinjenicno stanje pokazuje da se vecina nas samo jos uvijek pita,mada ,sto je jos gore, ima i onih kojima je sve ovo "normalno" pa se i ne pitaju, a kamo li da reaguju na bilo koji nacin.
Kad cemo se prestati pitati ,kad cemo poceti reagovati i zivjeti kao oni za koje Allah kaze,vi ste najbolji .. KAD??? Zar mislimo da cemo uci u Dzennet klanjajuci 5 vakata namaza i jos po nekad dodamo malo,zar mislimo da cemo uci u Dzennet ziveci na dunjaluku udobnim,lagodnim zivotima,bez tezih iskusenja ,odlazeci svako jutro na posao za komadom dunjaluka koji nam je Allah vec odredio i koji nam nece pomoci na Sudnjem Danu ?Sjedeci u svojim udobnim kucama i stanovima uz TV ili PC ,ispijajuci sokove i kahve ,izmisljajuci sta cemo pojesti ,kako sakupiti novac da kupimo ovo ili ono?? Kako cemo se ozeniti,udati ,kako cemo obici prijatelje ili otici na "godisnji odmor" ? Ima li Musliman "godisnji odmor" na dunaluku? Jesu li ga imali Poslanici,jeli ga imao Najbolji od Najboljih-Muhammed ,sallallahu alejhi we selleme,jesu li ga imali Ashabi,najbolja generacija ljudi poslije poslanika.... Zar zaboravljamo da za vjernika nema odmora na dunjaluku,da je odmor za vjernike u Dzennetu-VJECNI ,insaAllah! Zar mislimo da cemo uci u Dzennet ziveci tako,a Allah nam JASNO kaze :
Zar vi mislite da ćete ući u džennet, a još niste iskusili ono što su iskusili oni koji su vas bili i nestali? Njih su satirale neimaštine i bolest, i toliko su bili uznemiravani da bi i poslanik, i oni koji su s njim vjerovali – uzviknuli: "Kada će već jednom Allahova pomoć!?" Eto, Allahova pomoć je zaista blizu!
142. Zar mislite da ćete ući u džennet, a da Alah ne ukaže na one od vas koji se bore i na one koji su izdržljivi?
31. Mi ćemo vas provjeravati sve dok ne ukažemo na borce i postojane među vama, a i vijesti o vama provjeravaćemo.
75. A zašto se vi ne biste borili na Allahovu putu za potlačene, za muškarce i žene i djecu,
SubhanAllah,sta je s nama ,ima li medju nama jos "zivih" ?! Koliko se nas upitalo juce i danas,makar ovih dana nakon dogadjaja u Gazi ,dok gledamo slike izmasakrirane brace i sestara ,djece ....NASE djece ,jer Ummet treba da je kao jedno tjelo,i to su NASA djeca,to nisu palestinska ,iracka ,avganistanska djeca,to su NASA djeca ,ono su nase majke.,nasa braca,ocevi nasi sinovi ....a mi sjedimo i kukamo ,"zgrazamo se" . Njima nase kukanje i ova vrsta "zgrazanja " nece pomoci .SubhanAllah ,cak i neki koji ne vjeruju u Allaha ,odlaze i pomazu na neki nacin,a Ummet ,vecina Ummeta spava.
Jesmo li zaboravili masakre koji su se desili nama i koji nam se sprema opet ,sjedili mi ili ne. Zar mislimo da ce nas mimoici ,da necemo biti slijedeci ,nakon Palestine ,Iraqa ,Avganistana,Somalije itd... SubhanAllah ,wAllahi ako iko od nas moze mirne savjesti spavati,jesti,piti,uzivati sa svojom porodicom u udobnosti svoje kuce ,onda s nama zaista nesto nije uredu,i svako od nas treba da se dobro preispita. Zar se moze iko nasmijati poslije svega sto smo vidjeli i vidimo ,zar se nas to NE TICE??? Omer ,Radijjalahu ahnu ,kome je Dzennet bio obecan za zivota ,se nije smijao,a mi,mi koji ne znamo sta ce nam Allah presuditi,mi se smijemo grohotom,salimo,pjevamo,zabavljamo...DA LI BI SE EBU BEKR , OMER ,DA LI BI SE IKO OD ASHABA NASMIJAO I NA TREN DA VIDI OVO STO MI VIDIMO??? WAllahi ne bi braco i sestre ,wAllahi ne bi,oni se nikad ne bi ni pomirili da zive zivotima kojim vecina nas danas zive;radije bi molili Allaha da im uzme duse nego da zive ovako kao mi. Zar su nam prece fabrike,kancelarije,skole ,titule ,novac ,DUNJALUK ,od casti Ummeta ?! Zar moze ijedan iskreni vjernik sve ovo da posmatra a da ne pokusa bar nesto da uradi.Ne da demonstrira ,pise peticije i slicne gluposti ,to vise dolikuje kukavicama ,nevjernicima,kao sto jedan sejh rece,Gandijevim sljedbenicima,a mi smo ili bar kazemo da smo sljedbenici Poslanika MUHAMMEDA ,sallallahu alejhi we selleme,koji nije ucio Ashabe da protestuju , pisu peticije Qurejsijama i drugim smradovima, vec ih je ucio da se BORE,da cuvaju cast i ponos ovog Ummeta ,ne jezikom,ne pisanjem pisama ,kasida ,i kojekakvih elaborata ,vec MACEM ,jedinim oruzjem koji kjafir i munafik razumije. I neka niko ne kaze ne mozemo, kako cemo,nemamo nista..IMAMO ALLAHA ,a On je dovoljan pomagac i zastitnik. Pogledajte sta rade braca u Somaliji,ako uopste neko od nas i prati... pogledajte sta znaci TEWKUL ..nemaju oni ni vise ljudi,vojnika,niti bolje oruzje ,a nisu ni nabildani kao oni psi,ali imaju ono sto vecina Ummeta nema -imaju SRCA ! Jeli nas sejtan toliko zavarao pa mislimo da cemo umrijeti kao sehidi,jer svi vecinom to "zelimo" ,u krevetima? Vazan je nijet,jel? Poslanik sallallahu alejhi we selleme nije samo nijetio,vec je cinio sve sto je do njega da ostvari taj nijet i tako je naucio iAshabe. Kad su zidovi u Medini napali jednu Muslimanku,pa kad je cuo Poslanik sallallahu alejhi we selleme ,jeli otisao kuci i rekao zeni ,imam nijet da se borim protiv njih i sjeo da pije kahvu ili caj??? Ili je podigao vojsku i napao? Jesu li Ashabi imali vojsku i naoruzanje kad su neki zidovi i musrici blatili Poslanika sallallahu alejhi we selleme i ismijavali se njim ,jesu li sjedili mirno u svojim kucama slusajuci kako se okolo na sva usta blati i ponizava najbolje stvorenje ,Allahov Miljenik?? Jesu li cekali da ojacaju ,da zavrse skole ,dobiju diplome,udju u parlamente ..da naprave atomsku bombu pa da onda mogu napasti??? Braca Mudzahidi prave oruzje Allahovom voljom i Miloscu ,od konzervi ,od plasticnih boca ,i cega sve ne ,i bore se protiv najmodernije opremljenih kjafirskih i munafickih vojnika. Mi onaj ajet :"Ko se pouzda u Allaha,On ce mu izlaz dati ,On ce ga opskrbiti odakle se i ne nada" izgleda razumijemo samo kad je novac u pitanju,posao ,kuca ili kakav porodicni nesporazum ,udaja ,zenidba..ali kad ga treba primijeniti na ono sto nam je danas najpotrebnije, tu zatajimo.
Ashabi nisu sjedili ni u doba najveceg procvata Hilafeta,kad je Islam vladao vise od polovinom svjeta,i kad su mogli da se opuste i posvete lagodnom zivotu,jer su znali da ih Allah nije stvorio za to ,vec da se bore za ovu vjeru,da se bore da Allahova rijec bude gornja ,da se bore za Dzennet a ne za dunjaluk ,sto mi danas radimo. Braca nam gube zdravlje radeci po fabrikama ,sluzeci kjafirima ,za malo dunjaluka, sestre nam gube cast i ponos ,stid koji je ukras vjernice,radeci po fabrikama ,kancelarijama,mjesajuci se sa najvecim olosem ,i ne samo da gube to,vec gube i djecu,jer im djecu odgajaju kjafirske skole ,ulica ,TV ili neke nene ili tete koje pojma nemaju o Islamu. Jeste braco i sestre,mi smo u dzihadu,ali sa dunjalukom ! Borimo se za diplome,novac,kuce ,auta ,komade zemlje , a krv muslimanska ,krv Ummeta lije potocima...
Ima li jos zivih medju nama?! Ima li jos onih,osim onih koji su vec tamo gdje treba da budu,koji svijim zivotima i imecima brane cast i dostojansvo Ummeta Muhammeda ,sallallahu alejhi we selleme, koji su zivi ,cija srca nisu zamrla ,koji cuju i odazivaju se vapajima brace i sestara,djece ovog Ummeta ,koji jasno cuju poziv Gospodara i Stvoritelja Jedinog :" I borite se na Allahovom putu svojim imetcima i zivotima!" Ne u krevetima,ne u foteljema,ne ispred TV ili iza kompjutera ,ne u skolama,fabrikama, po gradilistima...I mi mislimo uci u Dzennet ..sa poslanicima,sa Ashabima..sa Hamzom ,Halidom ....SubhanAllah,dokle nas je sejtan zaveo. Jeste,Halid ibn Velid je umro u krevetu,ali na Halidovom tjelu nije bilo mjesta a da nije bilo oziljka od maca. Halid nije jeo kikiriki ,cips i pio coca colu , pepsi ili kojekakve sokice od "nervoze " i uzbudjenosti sto se ovo desava Ummetu..nije govorio ,zeno de mi razvij pitu,nasekira se radi ovog,ili de mi skuhaj kahvu ...Halid nije isao po gradjevinama da svoju snagu koristi da gradi kjafirima kojekakve gluposti, niti je isao po njihovim fabrikama ; Halid nije bio hamal kjafirima i dunjaluku,Halid je bio "hamal" Allahu,Muhammedu ,sallallahu alejhi we selleme,ovom Ummetu ! Halid se BORIO na Allahovom putu Braco i sestre ,osvjestimo se ,ozivimo nasa srca ,pogledajmo u kakvom smo halu,i sta nam je izlaz,koji je "najkraci" put do Denneta . I ne dozvolimo sejtanu da nas zavede nalazeci nam hiljade razloga koji nisu razlozi da se ne pokrenemo. Sta je bolje ,zivjeti jedan dan casno i umrijeti casno,ili zivjeti 100 ili hiljade godina u ponizenju ? A smrt ce svakako doci ,u krevetu,ili na fotelji,ili bilo gdje drugo.
"Ma gdje bili, stići će vas smrt, pa kad bili i u visokim kulama."
Pa gdje je onda bolje cekati je,kad znamo da je susret neizbjezan .
75. A zašto se vi ne biste borili na Allahovu putu za potlačene, za muškarce i žene i djecu
I borite se na Allahovom putu protiv onih koji se bore protiv vas,
I borite se protiv njih sve dok mnogoboštva ne nestane i dok se Allahova vjera slobodno ispovjedati ne mogne.
I borite se protiv njih dok mnogoboštva ne iščezne i dok samo Allahova vjera ne ostane.
Borite se protiv njih! Allah će ih rukama vašim kazniti i poniziti, a vas će protiv njih pomoći, i grudi vjernika zaliječiti
Borite se protiv onih kojima je data Knjiga, a koji ne vjeruju ni u Allaha ni u onaj svijet, ne smatraju zabranjenim ono što Allah i Njegov Posalnik zabranjuju i ne ispovijedaju istinsku vjeru – sve dok ne daju glavarinu poslušno i smjerno.
i borite se, Allaha radi, onako kako se treba boriti!
Vjernici koji se ne bore – osim onih koji su za borbu nesposobni – nisu jednaki onima koji se na Allahovu putu bore imecima svojim i životima svojim. One koji se budu borili ulažući imetke svoje i živote svoje Allah će odlikovati čitavim stepenom nad onima koji se ne budu borili
Jesmo li mi svjesni koliko je taj stepen ? Da jesmo ,ne bi sjedili .
Borimo se i drago nam ako dobijemo povisicu plate ,ako nam djete zavrsi kakvu visu skolu ,ili ako je mi zavrsimo,ako dobijemo bolji posao ,a GLUHI smo na ono sto nam Allah kaze !
Nek svako od nas razmisli i izabere,hoce li "miran" zivot na prolaznom smrdljivom dunjaluku,ili ce miran vjecni zivot na dunjaluku . Hoces li se voziti u bmw,mercedesu ,toyoti ,hocesl li letiti kuci jeftinim avionom,ili se zelis "vozati", letjeti Dzennetskim prostranstvima na krilima zelenih ptica .I ne zaboravimo obecanje Poslanika ,sallalahu alejhi we selleme,da ce sehidu biti dato da uvede 70 osoba koje on zeli u Dzennet !
I ne recite za one koji su na Allahovu putu poginuli: "Mrtvi su!" Ne, oni su živi, ali vi to ne znate!
IMA LI JOS ZIVIH ?!

ENVER ŠEHOVIĆ



Heroj i Zlatni ljiljan rahmetli Enver (Zahid) Šehović, rodjen je 15. januara 1967. u Foči.

Završio je vojnu akademiju i do početka agresije na Grad Sarajevo i Republiku Bosnu i Hercegovinu bio je poručnik JNA u kasarni „Maršal Tito“ u Sarajevu.

06. aprila 1992. godine priključuje se Patriotskoj ligi i učestvuje u organiziranju i pripremanju oružanog otpora u sarajevskom naselju Velešići. 

Pored niza visokih komandnih dužnosti, proslavio se komandujući 1. slavnom motorizovanom brigadom - 111. Viteškom Prvog korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine i herojskom odbranom Sarajeva na Žuči gdje je sa ovom brigadom izvojevao mnoge velike bitke.

Rahmetli Enver Šehović poginuo je 27.jula 1993.godine od granate na Golom brdu na Žuči sjeverozapadno od Sarajeva.

Enver Šehović je odlikovan najvećim ratnim priznanjem “Zlatni ljiljan” a posthumno je odlikovan „Ordenom Heroja oslobodilačkog rata”.

Fadila Odzakovic 



Fadila Odzakovic je rodjena 1958 u Gorazdu. Tesko je ranjena u bici na Zuci 18. 9. 1992 a podlegla je ranama 20. 9. 1992. Odlikovana Ordenom "Zlatnog grba sa macevima"

Prica o Zutoj 

Razgovor o Zutoj vodjen je na Zuci u noci izmedju 22. i 23. oktobra 1992. godine.

Reporter: Vi cesto ovde spominjete Zutu. Dobro bi bilo da o njoj kazete koju rijec.

Erna Topalovic, borac: Zuta je bila u Velesickoj ceti. Ne znam tacno u kojoj. Bila je prva zena borac na Zuci. Bolnicar. Sve bitke je prosla...tesko je ranjena. Borili su se za njezin zivot. Medjutim nije joj bilo spasa. Bilo nam je tesko svima.
Indira Uzunovic:, borac: Taj dan smo izgubili Zutu i doktora ramu. I jos mnogo ljudi...Profesora iz Velesica...A eto , sta cete, nastavlja se zivot. Moramo se boriti...sta cete...

Reporter : Sefik, ti si pricao o Zutoj, pa da je neko o noj komponovao pjesmu...
Sefik Vucjak, borac: Prije svega, hocu da kazem i ime Zute - Fadila Odzakovic. Ugradila je svoj zivot u Sarajevu, mada ona nije Sarajka. Sarajevo je svim bicem zavoljela i darovala mu ono sto je najvaznij - zivot...Toliko toga je uradila i kao borac na prvoj liniji i kao sanitetlija! Jednostavno je bila uzor u svemu.
I Perica Simonovic, poznati harmonikas, koji je bio njezin prvi saborac i koji je ranjen sa njom (sada se oporavlja od rana), u znak sjecanja na Zutu, napisao je i komponovao pjesmu o njoj. (PLBiH.org)

U Armiji RBiH bilo 5.360 žena 

Umjesto da budu prognanice, žene su oblačile uniforme i bile diverzanti.



Agresija na BiH pokrenula je sve patriotski opredijeljene Bosance i Hercegovce da zaštite, prije svega, porodicu i dom, ali i sve ono što su osjećali svojim - državu, narod, naciju. U specifičnim okolnostima egzistencijalne ugroženosti i mi žene osjetile smo potrebu da damo svoj doprinos odbrani, stojeći rame uz rame sa svojim saborcima, priča nam na početku razgovora Meldijana Arnaut, jedna od pripadnica Armije RBiH.
Prema evidenciji, 31.12. 1995. godine, u Armiji je bilo 5.360 žena. 
Bila je u komandi 101. motorizovane brigade, u službi za informatičke poslove i informiranje, a nakon završetka rata nastavila se baviti temom žena u ratu. Danas je analitičar Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu. 
Nisu morale
Objašnjava da su "amazonke", kako su često nazivane od muških kolega, u uvjetima ugroženosti dobijale natprirodnu snagu. 
- Upravo ta snaga je u protekloj agresiji uputila ženu da se pronađe u sanitetu, na prvoj liniji odbrane, uputila je na dvanaesti sprat s bebom, bez struje i vode gdje je opstala, u podrume gdje je učenike preselila i tamo im bila i nastavnica i roditelj... uputila je da odluči ne biti prognanik, nego obući odoru i postati čak i diverzant - objašnjava naša sagovornica.
Prema njenim riječima, razlika između žena i muškaraca boraca nije u hrabrosti, nego u tome što ni jedna žena nije morala uzeti pušku u ruku, ali je to ipak učinila. To, kako kaže, nije bila ni zakonska ni etička obaveza žene, a većina njih je mogla napustiti prostor u kojem je egzistencija bila ugrožena, pa čak i onemogućena. 
- Međutim, ostale smo, borile se i opstale. Snaga koju je žena pronašla u sebi, uzdigla ju je od žrtve do heroine - kaže Arnaut. 
Prema njenim saznanjima, okrugli sto "Uloga žene u ratu 1992.-1995.", koji je prošle godine održan u Sarajevu, a na kojem je i ona učestvovala, bila je jedina prilika od potpisivanja Dejtonskog sporazuma do danas da se govorilo isključivo o ulozi žene u periodu agresije na BiH. Skreće pažnju da je tretman žena boraca danas nezadovoljavajući. 
Arnaut ističe da je razgovor za "Sedmicu" rijetka, možda čak i jedinstvena prilika da spomene heroine koje su dobitnice najvećih ratnih priznanja, a koje društvo ne osjeća potrebu nagraditi i nekim mirnodopskim priznanjem. 

Veliko povjerenje

Važne uloge pripadnica ljepšeg spola prisjeća se i general Nedžad Ajnadžić, koji je s njima imao priliku sarađivati na svim dužnostima koje je obavljao, od komandanta bataljona do komandanta Prvog korpusa. 

- "Žene su igrale veoma važnu ulogu u odbrani i grada i države. Slobodnu mogu reći da su im funkcije dodjeljivane s velikim povjerenjem, a da su ih one odgovorno obavljale, ponekad su bile odgovornije nego muškarci. O tome svjedoči mnoštvo priznanja kojima su nagrađene, ali i životi koje su dale za odbranu države "- kaže Ajnadžić. 

Dobitnice "Zlatnog ljiljana" 

Žene koje su žive dobitnice najvećeg ratnog priznanja "Zlatni ljiljan" su Fadila Bajrić, Zlata Gazibara, Dževada Tataragić i Aida Zuko. 

Ovim priznanjem posthumno su odlikovane Emira Bašić, Mevlida Elčić, Kornelija Jurić, Atifa Karalić, Razija Merić, Indira Pjanić i Nevzeta Sefer. 

Osim što su posthumno odlikovane "Zlatnim ljiljanom", Fadila Odžaković Žuta i Edina Čamdžić odlikovane su i "Ordenom zlatnog grba" s mačevima, odnosno "Medaljom za hrabrost".

Razija Meric je rodjena 27.8.1974 godine u Miljanovcima od oca Mehe i majke Senije.

Osnovnu i srednju poljoprivrednu skolu zavrsila je u Kalesiji neposredno pred rat. Bila je odlican ucenik i cesto nagradjivana i pohvaljivana.
Zivjela je sa roditeljima u Miljanovcima. Pred rat imala je nepunih 18 godina.
Borac Armije R BiH Razija je postala 16.1.1993 godine. Kao vojnik bolnicar bila je u sastavu Samostalnog diverzantskog bataljona "Crni Vukovi" iz Vukovija. Sa svojim saborcima kao bolnicarka obisla je mnoga ratista pocevsi od kalesijskog, majevickog, zvornickog, teocanskog pa do brcanskog, gradacackog, vozuckog. Borila se protiv neprijatelja ali i pomagala ranjenim saborcima.

Uvijek je bila sa njima na prvoj borbenoj liniji. Prilikom pruzanja medicinske pomoci ranjenicima pokazivala je izuzetnu hrabrost, pomagala im je nerijetko pod kisom metaka i granata.
Razija je poginula na vozuckom ratistu, na Cvijanovicima 01.jula.1993 godine. U akciji u aktivnim borbenim dejstvima smrtno je pogodjena metkom iz pjesadijskog naoruzanja.
Njeno tijelo je tada ostalo na neprijateljskoj teritoriji a razmijenjeno je 21.oktobra.1993 godine i dostojno sahranjena.
Za svoje zasluge i doprinos odbrani Razija je posthumno odlikovana najvisim armijskim priznanjem "Zlatni ljiljan"

Zajko Safet zlatni ljiljan 
SJECANJE NA PRVOG I LEGENDARNOG KOMANDANTA 2.VITESKE MOTORIZOVANE BRIGADE- SAFETA ZAJKU 
Dobitnika najveceg ratnog priznanja "Zlatni ljiljan" i Ordena heroja oslobodilackog rata.
Poginuo 17.06.1993. godine na Mijatovic kosi na brdu Zuc.
Ti si nas vodio, a mi smo za Tobom isli dalje.
Dana, 17.06.2009. godine sa pocetkom u 10.00 sati, kod spomen-obiljezja na
mjestu pogibije Safeta Zajke na Mijatovic kosi - brdo Zuc, odat cemo pocast
nasem komandantu, svim palim oslobodiocima brda Zuc i braniocima grada
Sarajeva i domovine BiH. Nakon toga obici cemo mezar Safeta Zajke u
mezarju harema Ali-pasine dzamije.
Pozivamo clanove porodica nas{ih sehida, saboraca iz 2. "V" mtbr. i gradjane
da nam se pridruze ovom prilikom.
Udruzenje "DRUGA VITESKA" - Novi Grad, Sarajevo

Heroji Bosne i Hercegovine-Hujka



Midhat Hujdur zvani Hujka (28. decembar 1953. - 30. juni 1993. godine) je bio legendarni bosanskohercegovački borac i pripadnik Armije RBIH.

Kad se 19. decembra 1991. godine rezervni policajac Midhat Hujdur Hujka javio u Stanicu policije Luka I u Mostaru, trebalo je da zaduži pušku. Ali, on je tražio i dobio puškomitraljez. Od tog puškomitraljeza nije se odvajao. Ponio ga je i 30. juna 1993. godine, kada je vođena bitka života za Mostar, u kojoj je Hujka poginuo. U bitku za odbranu BiH krenuo je kao kondukter mostarskog „Autoprevoza“.. Za nepune dvije godine ratovanja Hujka je izrastao u legendarnog junaka i postao jednim od simbola mostarskog i bosanskog otpora.

I prije „zvanične“ agresije na BiH, Hujka se mjesecima „nosao“ po Hercegovini sa srbijanskim i crnogorskim dobrovoljcima, te Karadžićevim „SAO-policajcima“. Jednom su ga i uhapsili na Buni, ali ga je spasio prijatelj Safet Memić. Iz tog predratnog Hujkinog ratovanja, valja spomenuti događaj kada je 250 Karadžićevih policajaca krenulo na Mostar. U Dračevicama su ih zaustavili mostarski policajci na čelu sa Hujkom.

Hujka je napustio policiju 6.aprila 1992.godine i u svojoj mahali-Luka I počeo da okuplja dobrovoljce. Tada se, zapravo, uključio u TO, odnosno AbiH. Zajedno s njim bila su i njegova dva brata-Jasmin i Mirsad. Hujka je volio da ističe to „okupljanje po mahalam“ i organizovanje mostarskog otpora na taj način. Borci, kojima je on komandovao od prvih dana bili su udarna snaga odbrane Mostara.

U Prvoj mostarskoj brigadi, čiji je komandant bio Arif Pašalić, Hujka je komandovao bataljonom koji je imao 1200 boraca. Kada je Pašlić postavljen za komandanta IV korpusa, Hujka je preuzeo komandu nad brigadom, koja će kasnije postati 41.slavna brigada.

Iz prve faze rata, kada su vođene borbe samo protiv četnika, Hujka je učestvovao u svim mostarskim bitkama. A najveća je bila ona 11.juna 1992.godine kada su mostarski borci forsirali Neretvu i istjerali četnike iz istočnog dijela grada. Pa, onda, tjerali do Podveležja. Hujka je u toj bici vodio svoje borce prema Južnom logoru koji je i oslobođen dva dana kasnije.

Bilo je to vrijeme kada su se u Mostar slijevale rijeke izbjeglih Bošnjaka. Hujka se trudio da niko od njih ne ostane bez hrane i smještaja.

A onda su izbili sukobi sa HVO-om.

Devetog maja 1993.godine, kada je dosta komandanata i boraca IV korpusa palo u zarobljeništvo HVO-a, Mithat Hujdur Hujka i najveći dio njegove jedinice bio je na istočnoj strani. 
To je bio i dan kada je otpočela žestoka borba sa ekstremistima HVO-a. Bile su to borbe koje su trajale danonoćno. Sabijeni u istočnom dijelu Mostara i uskom prostoru oko njega, odsječeni sa svih strana četnicima i ekstremistima HVO-a, mostarski ratnici su neviđenom hrabrošću vodili sudbonosne bitke, posebno u Šantićevoj i na Bulevaru. Uporedo, Hujka i njegovi saborci su nabavljali oružje i tajnim kanalima ga dopremali u Mostar.

Nakon majske agresije HVO-a na Mostar i totalnog okruženja i blokade jedinica Armije BiH i stanovništva ovog dijela grada, komandant IV korpusa Arif Pašlić naređuje Miralemu Jugi, Šerifu Šoagi i Draganu Malkoču da pripreme plan deblokade Mostara, odnosno oslobađanja Sjevernog logora i bjelopoljske kotline. Priprema plana deblokade Mostara i priprema jedinica vršeni su u strogoj tajnosti. Posebna grupa izviđača svakodnevno je provjeravala obavještajne podatke. Bitka je planirana tako da je postojala rezervna varijanta-šta ako ne uspije?

U toj bici života Hujka je komandovao jedinicama koje su imale zadatak da oslobode gradsko jezgro-kasarnu Sjeverni logor i poligon kasarne prema Sutini. Dragan Malkoč i Šerif Špago su se nalazili u sklopu komandne grupe koja je vodila akciju oslobađanja Vrapčića i bjelopoljske kotline. Oružja i municije su imali-koliko su imali. Dragocjen je bio konvoj municije koji je iz Bjelimića, preko četničke teritorije, tajnim kanalima, u Mostar doveo hećim Demirović sa svojom grupom. Mostarci su imali i svoje „tajno naoružanje“- „bosanski lonac“. Mostarski stručnjaci su, u nevolji, konstruisali improvizirano oružje, pa i taj „bosanski lonac“.

Pašalić je izdao zapovijest da bitka počne 30.juna 1993.godine u tri ujutro. Hujka je naredio da tri ispaljena „bosanska lonca“ budu signal za početak napada na Sjeverni logor.

Za komandno mjesto Hujka je odabrao jednu zgradu,odmah na prvoj liniji-uz ogradu Sjevernog logora. Bilo je tačno tri sata ujutro, 30.juna 1993.godine. Na Sjeverni logor ispaljena su tri „bosanska lonca“. Eksplodirao je samo jedan. Zabuna je trajala kratko. Jer, Hujka je izdao naredbu da se krene u juriš. Brzo su jedinice kojim je komandovao Hujka oslobodile najveći dio Sjevernog logora. Ali, Komanda jedinice HVO u logoru još se držala, iako se nalazila u okruženju. Mrtvih i ranjenih bilo je na obje strane. Da bi i zgrada Komande HVO bila oslobođena, valjalo je angažovati i pojačanje. Hujka je tražio da hitno u logor stignu novi borci. A, zatim, zajedno sa Esadom Humom, preskače ogradu i ulazi u logor kako bi na licu mjesta komandovao zauzimanjem komande HVO u logoru.

Oko njih su odjekivale granate. Zalijegali su, pa se dizali i trčali preko čistine. Preskočili si jednu ogradu i nastavili da trče. Ali, Hujku je tada zauvijek zaustavila jedna granata,a Humo je teško ranjen. Njegovi borci ubrzo su oslobodili Sjeverni logor, a oslobođeno je Bijelo Polje.Hujka nije doživio onu ljepotu pobjede koju samo mogu doživjeti ratnici. Njegova smrt u zoru 30.juna 1993 godine pomutila je Mostarcima ljepotu pobjede u toj, za njih, bici života. Dva dana kasnije, Mithatu Hujduru Hujki je bila dženaza na Šehitlucima, gdje je takođe ukopan veliki broj njegovih saboraca.

Iza Hujke su ostali supruga Ramiza i kćerke Elvina, Edita i Enita.

Saša Petrović, nosioc Zlatne policijske značke poginuo je 13. augusta 1993.godine. Zahvaljujući njegovoj obitelji, ožalošćenoj gubitkom svog sina jedinca uspomena na njega i dalje postoji. Njegova obitelj učinila je ono što je bio posao države, a to je čuvanje uspomene na prave branitelje, njihovu hrabrost i plemenitost.

Otac pokojnog Saše Miroslav Petrović je 2004. godine registrovao je Fondaciju pod Sašinim imenom a čiji je cilj pomaganja odgojno-obrazovnih, kulturnih, sportskih i rekreativnih aktivnosti mladih osoba, a prvenstveno djece poginulih boraca, djece koja su u ratu ostala bez oba roditelja, napuštene djece, invalidne i oboljele omladine i djece kojoj je potrebna pomoć.

Heroji Bosne i Hercegovine-Avdo Palić, Žepa


Pukovnik Avdo Palić (April 4, 1958, - 1995)



Avdo Palić rodjen 4. Aprila 1958 u mjestu Krivače (Han Pijesak) je bio pukovnik Armije Bosne i Hercegovine i glavno komandujući odbrane Žepe.

Živio je s porodicom u Vlasenici radeci kao profesor u lokalnoj srednjoj školi.
Bio je rezervni oficir JNA 

S porodicom je za Bajram te 1992. godine, , krenuo u posjetu roditeljima. Posljednjim autobusom koji će ući u Žepu. Tog dana, ili mnogo ranije, počinje pakleni rat za osvajanje istočne Bosne i istrebljenje tamošnjih Bošnjaka. Avdo prestaje biti profesor i kao jedan od najboljih artiljeraca bivše JNA postaje komandant brigade bosanske armije. Vojske bez oružja i strategije i sa samo jednim ciljem: golim opstankom. Kanjon u blizini Avdine kuće postaje grobnica za nepoznati broj neprijateljskih vojnika zatrpanih kamenjem i balvanima. Poraz postaje glavna vijest, a Avdina glava ucijenjena. U Žepu ne ulazi niti jedan neprijateljski vojnik, ali zauzimaju je Glad i Bolest. Priču nastavlja Esma... 

"Avdo je među vojskom bio zaista jedna snaga. Svojom pojavom je ulivao samopouzdanje. Čak i kad je bilo besmisleno reći da možemo opstati, on je govorio: 'Ne, ne, opstat ćemo mi' - Esma Palic

Nakon pada Žepe pod okriljem UNPROFOR-a, 25. jula počela je evakuacija civila i ranjenika na slobodnu teritoriju. Nastavljena je i narednog dana. 

Avdo Palić je jedan konvoj Žepljaka ispratio do slobodne kladanjske teritorije i vratio se u Žepu. Takav primjer hrabrosti jedinstven je u minulom ratu, pogotovo što je tada na slobodnu teritoriju prešla i Palićeva porodica.

Palić je u deset sati ujutro 27. jula 1995 krenuo u bazu UNPROFOR-a u Žepi na razgovore sa srpskom stranom.
U prisustvu UN-ovih vojnika i promatrača, vojnici Vojske RS silom su odveli pukovnika Palića u smjeru komandne pozicije načelnika Glavnog štaba Vojske RS, generala Ratka Mladića, i od tada mu se gubi svaki trag.

Edward Joseph je ispricao sljedece: ”U julu 1995. uputili su me u Zepu sa jos jednim funkcionerom UN-a. Otisli smo tamo, a ja sam bio ubijedjen da je ova enklava vec bila pala. Obojica smo znali sta se desilo u Srebrenici i da je ova nasa misija teska. Docekalo nas je iznenadjenje: u Zepi se jos brane, a srpske oruzane snage ne prestaju sa bombardovanjem. Dok smo tu, nastojimo shvatiti kakva je situacija i odrediti koga i kako evakuisati, ali su nas udaljili... Medju stanovnistvom vlada panika, ljudi u Zepi dobro znaju sta se samo nekoliko dana ranije desilo u Srebrenici te nisu vjerovali u evakuaciju; kada je ipak evakuacija pocela – osim nas, bili su tu i vojnici UN-a – ljudi su strahovali da ce biti prepusteni u ruke Srbima. Vladala je konfuzija. Komandant Avdo Palic nastojao je umiriti stanovnistvo enklave, pomagao je da se starci, ranjenici, djeca i zene ukrcaju na kamione i u autobuse. Zadivljen sam posmatrao Palica, slutio sam da je u opasnosti, ali on je izgledao smiren, smireno je izdavao naredjenja, a bio je smiren i prilikom pregovora. Srbi su, ocito, samo cekali pogodan trenutak. Nalazili smo se u prostoriji gdje je koordinirana evakuacija, kada su usla dvojica naoruzanih muskaraca, zgrabili ga i izvukli napolje. Pred ocima mi jos uvijek lebde te slike...”



Fotografija rahmetli Avde Palica iz jula 1995.

"Mi smo se časno borili koliko smo mogli, ali se uistinu više nije moglo uraditi. U svemu ovom ostaje osjećaj gorčine da smo u ovom ratu bili sami i na kraju izdati od svakog!!!...Herojska Žepa” - Avdo Palic

Narodu koji je u strahu čekao evakuaciju je govorio:
'Ne bojte se, narode, ja sam posljednji koji će izaći iz Žepe. Svi ćete izaći prije mene'. I ostao je dosljedan tim svojim riječima…" 

Ostavio je iza sebe suprugu Esmu i dvije maloljetne kćerke. 
Avdo Palić posthumni je nositelj najvišeg ratnog priznanja zlatni ljiljan.
__________________________________________________ ___________


Esma Palić, supruga Avde Palića, već 11 godina uporno pokušava da sazna šta se desilo sa njenim suprugom. Neposredno nakon rata, ona je nadležnim institucijama u RS-u uputila zahtjev da joj se kaže šta se desilo sa njenim suprugom, ali nikada nije dobila nikakve informacije o tome:

“Da vam kaže, njihov odgovor, sve do Doma za ljudska prava, bio je da oni nikada nisu čuli za Avdu Palića, da oni njega, zaboga, nikada nisu uhapsili, da oni nemaju pojma da je ta osoba postojala itd.”
U januaru 2001. godine Dom za ljudska prava BiH naredio je vlastima RS-a da provedu potpunu istragu o sudbini pukovnika Palića od dana njegovog nestanka i plate odštetu njegovoj supruzi Esmi Palić.

Vlasti RS imale su tri mjeseca da provedu odluku Doma za ljudska prava, ali su one samo krajem 2001. godine platili odštetu gospođi Palić od 65.000 maraka. 
Ni posljednju odluku Doma za ljudska prava, iz oktobra prošle godine, vlasti RS nisu ozbiljno shvatile, kaže portparol OHR-a Ljiljana Radetić:

“Drugog oktobra 2005. godine Komisija za ljudska prava je vlastima RS produžila rok za još tri mjeseca kako bi prikupili podatke o sudbini pukovnika Avde Palića, koji je nestao u julu 1995. godine. Nakon razmatranja posljednje informacije koju je dostavila Vlada RS-a, Komisija za ljudska prava je zaključila da Vlada RS nije ispoštovala odluku koja ju je obavezala da dostavi sve dostupne informacije u vezi s ovim slučajem.”

Informaciju šta je urađeno i kada će biti ekshumirano tijelo pukovnika Palića zatražio je od Vlade RS-a na sjednici Narodne skupštine poslanik Stranke demokratske akcije Sadik Ahmetović. Ministar Čađo je u svom odgovoru naveo da spomenuta komisija radi kako bi ispunila postavljeni zadatak i da je u te poslove uključen aktivno i MUPRS-a. Napomenuo je da je to ponovio i prilikom jutrošnjeg sastanka sa predstavnicima OHR-a.
Stav OHR-a je da Vlada RS-a mora bez odlaganja djelovati u ispunjavanju mandata Komisije za slučaj Palić, te locirati posmrtne ostatke Avde Palića i predati ih porodici.