Maida Ćupina ispričala kako je dva puta silovana u Nevesinju 

Maida Ćupina, svjedok Tužiteljstva BiH na suđenju Krsti Saviću i Milku Mučibabiću, ispričala je kako je dva puta silovana u Nevesinju 1992. godine. Tužiteljstvo BiH smatra da su obojica optuženih, kao pripadnici policije, sudjelovali u protjerivanju, prisilnim nestancima, ubojstvima, silovanjima i zatvaranjima Bošnjaka i Hrvata s područja Nevesinja. Ćupina se prisjetila oba silovanja, te rekla ime jednog od navodnih počinitelja, javlja BIRN - Justice Report.

"Moj silovatelj je Milan Andrić. Dao mi je dugme, govoreći da je to znak da me nitko više neće dirati. Vrlo često sanjam to dugme i vrištim u snu", ispričala je istaknuvši da je ime silovatelja saznala naknadno od "jednog prolaznika", ali da mu dobro pamti lik.
Prvi put je seksualno zlostavljana u svojoj kući 14. travnja 1992. godine kada su vojnici tražili njenog muža Muju.
"Skupina naoružanih vojnika upala je u kuću i tražila mog muža Muju. Nije bio tu i ja sam morala poći s njima da ga tražim, dok su trojica vojnika ostali u kući s mojom kćerkom kojoj je tada bilo osam godina", prisjetila se Ćupina.
Jedan od vojnika, kako je rekla, ju je upozorio da prije nego su krenuli da njegovi ljudi znaju koliko mogu čekati dodavši "Znate da je i vaša kćerka s njima".

Nakon što su našli Muju Ćupinu vojnici i Maida su se vratili u kuću gdje su zatekli onesviješćenu kćerku, a ispred kuće kombi sa zatamnjenim staklima kojim je kasnije odvezen njen muž i još jedan susjed.

"Vojnici su me tad u kući seksualno zlostavljali. Govorili su da Mujo ima zgodnu ženu.... Kad su otišli, uzela sam svoje dijete i sjela ispred kuće na stubište. Jedna susjeda mi je donijela limunadu da se osvježim", kazala je Ćupina.
Mujo se vratio pretučen i ponovno je odveden 16. lipnja 1992. godine.

"Došle su dvije uniformirane osobe, pretresli kuću tražeći radio stanicu koju nikada nismo imali. Tada odvode Muju. Istrčala sam na ulicu i vidjela predratnog policajca, Đeru Đerića, kojeg su ti vojnici oslovljavali s komandire", kazala je svjedokinja dadavši da se vratila u kući i "sjedila i čekala je da ga vrate".

"Onda je došla susjeda Desa Vasković. Mojim roditeljima je rekla da su Mujino tjelo našli iza zgrade policije, zajedno s tijelima Redže Trebovića i Nafije. Rekla je da su se susjedi koje blizu žive žalile jer su leševi puni muha koje im ulaze u kuću", kazala je Ćupina dodavši da su joj ovo roditelji ispričali tek kada je cijela obitelj izišla iz Nevesinja.

Maida Ćupina je otišla iz Nevesinja zajedno s djecom i roditeljima desetak dana nakon što je njen muž odveden. Izašli su tako što su kamionom preveženi do linije razgraničenja između srpske vojske i Armije BiH.

"Megafonom smo obavješteni da Bošnjaci dođu ispred općine i da će biti prebačeni na drugu teritoriju. Ukrcali su nas na kamion. Došli smo do Pobrića gostione, iznad sela Busak. Mislim da nas je bilo 43. Kada smo krenuli, počela je pucnjava. Neki su pobijeni, a neki su naišli na mine i tako poginuli", kazala je svjedokinja. Nju i još dvije žene zaustavili su vojnici i odveli u šumu, naredili im da se skinu i "obavili svoj posao". Svjedokinja ističe da je nakon izlaska iz Nevesinja "čula različite priče o stradanju muža", a jedna od njih je da ga je "Krsto Savić pokosio rafalom nakon što je on pokušao pobjeći iz stanice policije".

Do danas ne zna što je bilo sa njenim suprugom.

Ubili joj supruga, brata, oca i svekra, a nju silovali pred majkom i kćerkom

SARAJEVO - Zaštićena svjedokinja "S" ispričala je danas, svjedočeći u predmetu protiv Željka Leleka, optuženog za zločin protiv čovječnosti na području općine Višegrad, da je 14. lipanj 1992. godine bio najgori dan u njenom životu. Ubijeni su joj suprug, brat, otac i svekar. 

Prema njenom svjedočenju, tog dana su srpski vojnici zapucali iznad mjesta gdje je stanovala, a ubrzo su se četiri srpska vojnika pojavili pred njenom kućom. Jedan od njih, susjed Ljubiša Savić, i još jedan vojnik ostali su pred kućom, a u njenu kuću su ušli Željko Lelek i njoj nepoznat vojnik. U kući su tada bile i njene tri kćerke, majka i tetka. Muž se krio u šumi. 

Lelek je, kazala je, šutnuo tepsiju s bajramskim kolačima i povikao: Gledaj bajramskih kolača, majku im tursku! Kada je pokušala pobjeći kroz prozor, odgurnuo je, udarila je u ormar i onesvijestila se. Sjeća se da je drugi vojnik "pošao rukama prema njenoj odjeći". Osvijestivši se, shvatila je da je silovana i mokra od vode kojom je polijevana. Iznad sebe je ugledala svoju majku i stariju, 13-godišnju kćerku, a nijedan od vojnika nije bio u kući. Saznala je da su i njena majka i kćerka gledale njeno silovanje. Ne zna je li Željko Lelek bio taj koji je silovao, ili je to bio onaj drugi vojnik. Njena majka nije bila iz tog mjesta, nije ih poznavala i nije joj mogla reći tko je to učinio. 

Ubrzo je morala pred kuću. Tu je bilo dvadesetak njenih susjeda i mještana. Svima je naređeno da stanu u stroj da bi ih tu sve strijeljali. Ali je naredba promijenjena da se pogubljenje učini na višegradskoj ćupriji. Tada je odlučila ne ići. Smatrala je kako je bolje da je ubiju nego da gleda kako joj kolju djecu i bacaju u Drinu. Ipak je krenula. 

Ova svjedokinja je danas prepoznala Željka Leleka u sudnici, "iako je prije 15 godina bio mlađi". Sjeća se da je pratio "grupu" do ćuprije. Imao je kratku smeđu kosu, jedva primjetnu bradu, gologlav, u maskirnoj uniformi i nosio dugu pušku. Otprije ga, naglasila je, nije poznavala, ali je od drugih žena, susjeda Bošnjakinja, saznala da je on sin Čede Leleka, višegradskog prometnog policajca. 

"S" je s ostalima dospjela u zgradu Crvenog križa, gdje je bilo oko 400 ljudi. Od njih je traženo da potpišu kako dobrovoljno napuštaju svoje kuće. To nije htjela učiniti. Svi su morali prenoćiti kod rodbine, a ujutro, 15. lipnja, napustili su Višegrad autobusima koji su ih čekali na gradskom trgu.

Željko (Čedomir) Lelek rođen je 1962. godine u Goraždu. Srbin je po nacionalnosti, državljanin BiH, oženjen i otac dvoje djece. Mjesto stanovanja je Višegrad. Do uhićenja 5. svibnja 2006. godine bio je policajac u Višegradu.

Po optužnici, koju je Sud BiH potvrdio 20. studenog 2006. godine, Željko Lelek se tereti da je u travnju, svibnju i lipnju 1992. godine u svojstvu pripadnika policije u Višegradu vršio, među ostalim, ubojstva, mučenja i silovanja u okviru širokog i sistematičnog napada srpske vojske, policije i paravojnih formacija usmjerenog protiv bošnjačkog stanovništva na području općine Višegrad. Optužnica protiv Željka Leleka je prva kojom se neko tereti za masovna silovanja žena u Višegradu.

DESET GODINA BOLA

Nakon sto je tokom vise od godinu dana bila seksualno zlostavljana od strane pripadnika vojnih jedinica bosanskih Srba nadomak Sarajeva, jedna od zrtava, kada je konacno pustena na slobodu, pomislila je kako je njenim patnjama dosao kraj. Medjutim, prevarila se. Nasilje moze prestane, ali trauma ostaje. 

Ta Bosnjakinja muslimanka iz Bosne – koja zeli ostati anonimna – govori u ime mnogih, kada proteklih deset godina opisuje kao zivot u paklu. 

Njene su muke pocele nakon sto su je 1992., u sarajevskom predgradju Grbavica, srpske snage zarobile i zatvorile u jedan stan. 

Od tog trenutka nju su nebrojeno puta silovali srpski vojnici, sve do ljeta 1993. kada je konacno oslobodjena zahvaljujuci razmjeni zarobljenika. 

“Bila sam pod neprekidnom prijetnjom smrcu. Uperili bi mi pistolje i mitraljeze u celo, a onda bi se u posljednji tren predomislili i rekli: ´Necu te ubiti, iskoristit cu te´”, izjavila je ona. 

Tu zenu, koja danas ima vise od 50 godina – kao i ostale zene i djevojke, muslimanke iz Bosne – seksualno su zlostavljali vojnici za vrijeme odsustva s fronta. Nasilje se nije zavrsavalo na silovanju, nego su i batine bile uobicajene. 

Proticanjem vremena, uvjeti su postajali sve gori. Ona je rasporedjena u takozvani radni vod: bila je prisiljavana kopati rupe golim rukama i zakopavati smece. 

Nakon razmjene i oslobadjanja, uslijedilo je mucno razdoblje prilagodjavanja na zivot u Sarajevu pod opsadom. 

Njen muz je umro neposredno pred rat, a kada se ponovo srela sa svoje dvoje djece, ona je u prvi mah nisu ni prepoznala, jer je djelovala mnogo starije i mrsavije. 

Ali, bio je to tek pocetak. Uslijed svakodnevnog premlacivanja zadobila je dva ostecenja kicme, koja su bila veoma bolna. Naknadno joj je utvrdjeno i postojanje malignog tkiva na dojci, koje je zatim moralo biti uklonjeno. U skorije vrijeme, pojavili su joj se cista na bubregu i poremecaj krvne slike. 

“Uvijek sam bila zdrava zena i divno sam zivjela”, izjavila je ona za IWPR. “Ali, rat i mucenje sve su promijenili. Sada patim od visokog krvnog tlaka, nocnih mora, nesanice, stalnih glavobolja i bolova u svim dijelovima tijela.” 

Svi ovi problemi dodatno su bili otezani strahom i stidom zbog kojih pretrpljene muke nije povjeravala nikome. Time je stres postao jos jaci, a bol samo potisnut. “Bog zabranjuje mojoj djeci da za to saznaju. O onome sto sam prezivjela nisam pricala nikome, osim psihijatru”, kaze ona. 

“Ubilo bi me da moja djeca sve to otkriju. Ovako, patim samo ja. Kad bi saznali, to bi i kod njih izazvalo bol.” 

Covjek bi pomislio da ljudi koji su je silovali nemaju nikakvu predodzbu o zacaranom krugu stida i agonije koji su pokrenuli. No, oni su svega toga bili unaprijed svjesni i upravo zato su je i mucili. “Govorili bi nam, ´Prezivjet cete, ali bit cete zauvijek mrtve´”, izjavila je ona za IWPR. 

“Bilo je to najgore mucenje. Molila sam ih da me ubiju, ali nikad nisu pristali na to. Nazivali su me kurvom i govorili da cu se uvijek sjecati njih i onoga sto su ucinili.” 

Ali upravo joj to sjecanje danas pruza onih nekoliko mrvica nade. Ona je u prilici imenovati pojedince – pa cak i visoke oficire srpske vojske – koji su je zlostavljali i koji nisu ni slutili da ce naknadno ustanovljeni sistem procesuiranja ratnih zlocina ljude poput njih izvoditi pred lice pravde. 

Ali ni pravda, kada i ukoliko dodje, nece ublaziti bol, niti okoncati nocne more – kaze ona i napominje: “Opsjednuta sam jezivim prizorima silovanja.” 

Njen poratni oporavak dodatno je otezan cinjenicom da mnogi od napadaca jos uvijek borave u istoj oblasti. Nakon sto se licem u lice susrela s nekima od silovatelja, bila je primorana napusti svoj prvi mirnodopski posao sluzbenice. 

Kasne devedesete su za nju bile razdoblje relativne stabilnosti. Uglavnom je bila zaokupljena svojim novim poslom, sve dok joj, zbog reorganizacije poduzeca u kojem je radila, nije bio urucen otkaz. 

Trenutno nezaposlena, ona pati od manjka samopostovanja. Njeni su dani ispunjeni introspekcijom, koja za posljedicu ima depresiju. 

Nakon teske ozljede uslijedila je i uvreda, buduci da ova zena – kako kaze – nije dobila nikakvu odstetu od bosanske vlade, i pored cinjenice da je ta vlada potpisala Konvenciju UN-a kojom se zabranjuju tortura i ostali okrutni, nehumani i ponizavajuci nacini kaznjavanja. 

Ta konvencija, koja je na snagu stupila 1989., od svih 129 potpisnica zahtijeva usvajanje pravnih propisa putem kojih se zrtvama osigurava novcana nadoknada za potrebe oporavka, kao i djelomicno pokrivanje zivotnih troskova. 

Usprkos vlastitoj traumi, ova zena je jos uvijek u stanju razmisljati i o patnjama drugih. “Stalno mislim na one djevojke koje su takodje bile silovane – jer ako sam ja, kao zrela zena, tako unistena onim sto se dogodilo, zamislite kako je tek njima.”

"Nisam se plašila da će me ubiti, već sam se plašila da će me silovati", riječi su mlade djevojke iz Istočne Bosne koja je tokom rata bila prepuštena na milost i nemilost pripadnika paravojnih jedinica. Jedna je od brojnih žrtava, silovanih žena, koje su javno progovorile i pobile svaki kliše "o potpuno razorenoj, stidljivoj ženi iz patrijarhalnog muslimanskog društva". Druga je pristala da bude svjedok kako se tako nešto nikada više ne bi ponovilo: "Svjedočiću o silovanju ..... da se više nikada i nikome ne desi". Žene-žrtve koje su svjedočile u Hagu dobijale su psihološku pomoć od saradnica organizacije Medica Zenica, koju je prije 17 godina osnovala švajcarska doktorka i dobitnica alternativne Nobelove nagrade, Monika Hauser. Ova velika pobornica za ljudska prava komentariše:

"Zahvaljujući ženama iz Bosne i Hercegovine, koje su imale hrabrosti da cijelom svijetu ispričaju šta im se tokom rata desilo, Tribunal za ratne zločine počeo je uopšte da se bavi ovom temom i kažnjava ratna silovanja. Tragično je, međutim, da su mediji i politika negativno iskoristile hrabrost ovih žena, tako da su mnoge od njih ponovo i zauvijek zašutile".

Još je tragičnija činjenica da veliki broj žrtava i danas u Bosni i Hercegovini živi na pragu siromaštva. Mnoge žene, koje su svjedočile u Hagu žive u izbjegličkim centrima, mjesečno plaćaju više stotina maraka za lijekove, a od invalidske penzije često hrane članove uže i šire porodice, kaže Gabriele Mischkowski koja je godinama pratila i izvještavala o procesima Haškog Tribunala. Tragično je i to što su za silovanje i seksualno zlostavljanje tokom posljednjih 17 godina osuđena i procesuirana tek četiri lica, komentariše Mischkowski.

"Nedostajala je detaljna istraga. Slučajevi seksulanog zlostavljanja tokom rata trebali su biti istraženi u svim njihovim oblicima, uzorcima i strukturama, jer pojedina pitanja uopšte nisu rasvjetljena niti su uzimana u obzir. Primjer su ubistva, koja su uslijedila nakon silovanja ili seksualna robstva, kojih je bilo na pretek".

Veći problem tokom procesa predstavljali su američki advokati optuženih, koji su napadali svjedoke tokom unakrsnog ispitivanja, tvrdi sudija Wolfgang Schomburg koji je sedam godina radio u Haškom tribunalu. Neumjesno i agresivno su se ponašali prema svjedocima, a prethodno se nisu ni informisali o kulturnoj pozadini stanovnika bivše Jugoslavije, tvrdi sudija Schomburg. Mnoge priče svjedoka, kaže, ostale su mu u sjećanju i danas ga često proganjaju kroz snove.

"Svaka priča je drugačija i tokom suđenja sam čuo strašne stvari i zlodjela na koje je čovjek spreman, bez obzira kojoj etničkoj grupi pripada. Cinizam u cijeloj priči je taj što oni, koji su izazavali krvoproliće u bivšoj Jugoslaviji, sada u zatvoru zajedno sjede, druže, se, slave i smiju. A žrtve, šta je sa žrtvama? Ko se danas još brine o budućnosti Bosne i Hercegovine?"

Žrtve o kojima se ne priča

Jasna (s leđa) u razgovoru s našom novinarkom
Silovane su svaki dan, ponovno i ponovno. Žene u BiH zaboravljene su žrtve rata. Jasna je silovana pred sinom. Bila je nekoliko mjeseci trudna. 'Jednostavno ne mogu zamisliti, ne mogu...koji su to umovi, koji su to mozgovi, što se u tim ljudima, u njihovim glavama događalo, jer nisam ja bila trudna dva mjeseca, tri mjeseca da se meni nije vidio trbuh. Ja sam u poodmakloj trudnoći silovana. To je bilo samo iživljavanje, ponižavanje', priča kroz suze Jasna, žrtva silovanja. Selma je izgubila brata, oca. Ubijena je i njezina trogodišnja sestra. Mira je morala gledati kako joj prijete djeci, još bebama. 'Četnik uzme dijete, igra se s njime nožem, ne znaš hoće li ti ga vratiti, pita kako bi bilo da umre. Iživljavao se, da vidi dokle ti možeš i što možeš. Ja to tad nisam mogla razumijeti, ni danas ne razumijem', svjedoči Mira.
O tome se gotovo uopće ne priča

Mira kaže kako često ima loše dane, ali izvlače ju djeca
Preživjele su pakao o kojem se najčešće ne usuđuju progovoriti. O tome se u obiteljima ili ne priča ili se priča rijetko. Njihovi krvnici nisu osuđeni. Često su prisiljene živjeti u istom gradu sa svojim zlostavljačima. Mira kaže kako ono što je preživjela u logoru proživljava iznova svaki dan. 'Imala sam više puta onih loših dana, čak sam Boga molila da sam mrtva. Više puta mi se dogodi, pogotovo sada kada je i dalje teško živjeti. A onda opet, moja me djeca izvuku, kad pomislim da imam njih onda guram naprijed.'
'Bit će bolje'
Gotovo niti jedna žena ne radi. Nemaju stan. Mnoge nemaju ni zdravstveno osiguranje, tako ni potrebnu pomoć ni lijekove. 
Selma kaže kako su ih zaboravili svi. Oslanjaju se jedna na drugu i na svoje obitelji. Uza sve zlo koje su preživjele ove hrabre žene, kako same kažu, nekako guraju dalje. Selma misli - bit će bolje.

Niko ne zna tačne podatke, ali se pretpostavlja da je tokom rata u Bosni i Hercegovini, silovano oko 20.000 žena. Najveći broj u istočnoj Bosni i Bosanskoj Krajini. 

Bakira Hasečić silovana je u nekoliko navrata u Stanici javne bezbjednosti Višegrad, Zavodu za zaštitu ženske djece i omladine i Srednjoškolskom centru. Na istim mjestima silovana je i Bakirina starija kćerka. Osim žena, seksualno su zlostavljane i djevojčice. 

Bakira kaže da su se neke od silovanih žena vratile u prijeratna mjesta stanovanja.

„Gdje svaki dan sretnu počinice ratnih zločina - obarale su glavu i krile se od njih mielsći da će im vratiti ono kad su govorili: ’Ako kome ispričaš, ubićemo ti i poklati cijelu porodicu,’“ priča

Bakira Hasečić
ona.

Tokom rata u Bosni i Hercegovini silovano je oko 20.000 žena. Najveći broj silovanja zabilježen je u istočnoj Bosni i u Bosanskoj Krajini, posebno u logorima Omarska, Keraterm i Trnopolje. 

Najveći broj silovanja desio se nakon što su muškarci odvedeni u logor, a žene ostale same kod kuće. Većina ih je, također, završila u logorima, kaže Edin Ramulić, predsjednik Udruženja „Izvor“ iz Prijedora.

„Ja sam neki našao podatak da je jedan od silovatelja iz logora Keraterm, za kojeg je jedna od preživjelih zatočenica svjedočila u Tribunalu Hagu u jednom drugom predmetu, Nedeljko Timarac na slobodi. Ona tvrdi da je ona silovana od strane njega prvo, pa onda su se kasnije izredali i brojni drugi stražari i ljudi koji su navraćali u logor. Pretežno su bila silovanja u logoru Trnopolje gdje su dolazile razne neindentifikovane, uniformisane osobe, u uniformama JNA ili policijskim, i odvodili su mlade djevojke, čak djevojčice i silovali su ih u okolnim kućama. Neke od tih osoba su i nestale,“ navodi Ramulić.

Većina žena su nakon silovanja ostajale trudne, ali niko ne zna broj djece koja su rođena tokom devedesetih godina prošlog vijeka. Danas su, uglavnom, u domovima za nezbrinutu djecu. 

One žene koje su zadržale djecu u najvećem broju nisu rekle ko su im očevi. 

Prema podacima nevladinih organizacija, tek jedan posto silovanih žena je otkrilo djeci identitet očeva. 

„Žene obično nisu ni rekle toj svojoj djeci, to je jedan veliki problem, na koji način, ko je, kako su ona došla na svijet, ko im je otac. U taj problem mislim da se mora uključiti čitav tim, i mora zbilja država BiH da se uključi, da napravi strategiju. Moraju biti uključeni stručnjaci, psiholozi, psihoterapeuti, neuropsihijatri, sociolozi. Dakle, svi oni moraju pomoći tim majkama da kažu toj svojoj djeci kako i na koji način su oni došli na svijet, ko im je otac - i da ne bude tih strašnih trauma,“ smatra Fadila Memišević, predsjednica Društva za ugrožene narode.

Borba da zločin ne ostane nekažnjen

Bakira Hasečić jedna je od rijetkih žena koje su silovane tokom rata, a koja je naglas progovorila o temi koja je tabu u Bosni i Hercegovini. Patrijarhalno, kakvo je bosanskohercegovačko, društvo o tome ne želi da govori, tako da neke od žena još uvijek svojim muževima nisu rekle da su silovane. Zločin koji je nad njima počinje povjerile su članicama udruženja „Žena žrtva rata“ koje su, također silovane, i čija je predsjednica Bakira Hasečić.

„On bi rađe halalio sina nego da mu se obeščasti kćerka, majka, supruga. Na neki način mi smo stvorili povjerenje kod tih žrtava da nas sada one zovu, da nam ih šalje SIPA, da nam ih tužilaštvo, i one su faktički u bazi podataka, imaju svoj broj unazad sedam, osam godina,“ kaže Hasečić.

Nakon Drugog svjetskog rata najveći broj žena koji je silovan zabilježen je upravo na području Bosne i Hercegovine. Sistematsko zlostavljanje žena u psihologiji se objašnjava kao rezultat zločinačke politike i individualne patologije. 

Svako negiranje zločina koji je počinjen nad nama i našim najrođenijim daje nam još veću snagu - nama su živote uništili, ali mi se borimo da to ne dožive naša unučad i nerođena djeca, i niko u svijetu, kaže Bakira Hasečić.
Psiholog Ibrahim Prohić kaže da je u pitanju bio jedan perfidan projekat, čiji su ciljevi i motivi bili politički.

„Problem nije nastao na individualnom planu. Problem je nastao na društvenom planu, planu ideologije i politike. To je ono što u svih ovih 15 poratnih godina nedostaje. Nažalost, mislim da pravosuđe, sudovi nisu dovoljno imali na umu dubinu štete po mentalno zdravlje silovanih žena, tako da sankcije nisu pratile dubinu povrede, dubinu napada ili destrukcije samopoštovanja i identiteta tih osoba. Mislim da silovane osobe, između ostalog, imaju i problem identiteta, problem samopoštovanja, samopouzdanja itd. Na psihološkom planu posljedice su višestruke i one se ne mogu nikada do kraja otkloniti,“ kaže Prohić.

U Federaciji BiH usvojen je zakon na osnovu kojeg su žene koje su silovane u kategoriji civilnih žrtava rata. To pravo ne mogu ostvariti u Republici Srpskoj, zbog čega traže da zakon bude usvojen na državnom nivou. Jedan od razloga zbog kojeg se već godinama bore da i zakonski budu priznate kao civilne žrtve rata je to što žele da zločin nad njima ne ostane nekažnjen, ali i da ih porodica i društvo prihvate. 

„Teško se s tim nositi, ali vjerujte da nam to daje i snage, jer svako negiranje zločina koji je počinjen nad nama i našim najrođenijim daje nam još veću snagu - nama su živote uništili, ali mi se borimo da to ne dožive naša unučad i nerođena djeca, i niko u svijetu,“ rekla je Hasečić.

U Sarajevu nismo ni vidjeli, a kamoli jeli meso"

Svakodnevna granatiranja Sarajeva sve smo teže podnosili. Pitali smo se ima li kraja ovom gnusnom ratu, nepravdi i neimaštini? Kad će nasa djeca početi zivjeti, kad ćemo se negdje skrasiti, kad ćemo se konačno pošteno najesti? Niti jednom u godinu i po dana, koliko smo proveli u Sarajevu, nismo ni vidjeli meso, a kamoli da smo ga imali za jesti.
Sa svakom ispaljenom granatom nestajao je po jedan ljudski život. Pred zgradu u kojoj smo bili smješteni kao prognanici, pale su istodobno tri granate. Odnijele su četiri mala stvorenja, četiri nedužna djeteta. I moja su djeca bila u blizini.
U predahu izmedu granatiranja djeca izacđu van. Ko ih stalno može drzati u zatvorenom. Ostavila sam Aidu i istrčala vidjeti šta se događa. Moja su djeca, na sreću, ostala neozlijeđena. Plakale su druge majke, moje poznanice. Izgubile su svoju nedužnu djecu koju je pogodila granata četnika, Srba, koji su izvršavali zla Slobodana Miloševića.

Pokupila sam djecu i otišla svekrvi na Alipašino Polje. Pred kućom u kojoj sam stanovala na Marindvoru i danas stoje svijeće i plakat sa velikim WHY. Nikad neću moći zaboraviti sliku koju sam vidjela nakon onog stravičnog granatiranja naše kucće. Posvuda razbacani dijelovi tijela malehne djece. Poslije su novinarske ekipe i mnoga strana izaslanstva dolazili upravo na to mjesto, mjesto stravičnog pokolja četvero nedužne djece. Kome su ona skrivila da se ugasi njihov tek započeti život. Na ovo pitanje odgovor moraju dati Slobodan Milosević, Radovan Karadžic i njihovi poslušnici.

Svaki dan saznali bismo da su poginuli nama poznati ljudi. Ginulo se svugdje. Najviše na ulicama, u redu za vodu, za kruh, na tržnicama, dok se pretrčavala ulica, dok se pozdravljalo sa poznanikom. Da li je svijet znao ili htio znati što smo mi preživljavali? Vidi li iko danas tugu u našim bošnjačkim očima, ugasli sjaj u očima naše djece? Vidi li iko da se moja Emina više ne smije, da se ničemu ne raduje? Dani ovdje nisu trajali 24 sata. Ovdje je na snazi bilo neko drugačije vrijeme, nemjerljivo, govorim i sada često, moleći se Bogu da dozvoli da se sve ovo smije zapisati, da se ne zaboravi, da se čovjeku ne dogodi negdje drugdje ...

Moj muž Safet nikada, baš nikada ništa mi nije prigovorio zbog onog što sam doživjela kad su me četnici silovali i zlostavljali. Rekla sam mu šta su mi četnici radili, šta se dogodilo našoj Emini. Da mu sve nisam rekla ja, sigurno bi to saznao od nekog drugog. Stalno je uz nas, tješi nas, govori nam da je tako morale biti, da je najvažnije da smo ostale žive kada smo pale u ropstvo Srbima paganima.

Nakon trogodišnje službe u Armiji BiH, mog su Safeta, što zbog bolesti, sto zbog rođenja pete kćeri Aide, pustili kući. Zaposlio se bio u Egipatskoj pomoći kao vozač. Lakše se tada disalo, ali ni to nije dugo potrajalo pošto se ta organizacija kasnije ugasila.
Bill smo prinuđeni da trazimo rješenje za egzistenciju. Srbi ne dozvoljavaju povratak u Gacko i prijavili smo se za odlazak u Ameriku. Ide li mi se tamo? Ne ide, ali šta da radim. Kuda da idem? U Gacko za sada povratka nema. Tamo nam je ostalo sve što smo imali. Možda je za nas Amerika najbolje rješenje. Mozda se Emina tamo oslobodi straha i psihoze, možda započne novi život. Sada vegetira. Pokušala sam je odvesti socijalnoj radnici, ljekarima, ali sve je uzalud, ona o svojoj tragediji ne želi ni sa kim razgovarati, nikome se povjeriti. Ni s kim ne želi podijeliti svoju bol. Nosi je duboko u sebi i toga me je najviše strah.

Safet je posebno brižan prema Emini. Ona jedino s njim ponekad ode u šetnju. Druge ljude izbjegava. Po dolasku u Sarajevo poslala sam je bila u školu. Njen razrednik mi jejednom rekao kako Emina bježi od druge djece, kako se ni sa kim ne druži i kako je škola ne zanima. Ispričala sam mu šta joj se dogodilo i tada mu je sve bilo jasno. Od tada moja Emina više ne ide u školu. Hoće li, ako odemo u Ameriku, vidjećemo...

"Nikada ja ničija neću biti! Za mene muškarci ne postoje!"

Dok smo bili u Njemačkoj, odvela sam je bila ljekaru specijalisti, koji nam je savjetovao da Emina promijeni sredinu, jer ne smije ostati tamo gdje joj se to dogodilo. Sada znam da smo pogriješili sto nismo ostali u Njemačkoj. Jednom je jedan pristali mladić, također izbjeglica, kad je vidio Eminu, koja je stasala u pravu ljepoticu, rekao: "Ti ćeš, Emina, biti moja ili ničija." Trebalo je vidjeti kako je reagirala. "Nikada ja ničija neću biti. Za mene muškarci više ne postoje, jeste li čuli!", vriskalaje histerično moja Emina.

Niko joj više ništa slicno ne pokušava reći niti s njom razgovarati. Njezin mi pogled ledi krv u žilama. Nikada na njenom licu nema osmijeha. Na pitanja odgovara kratko, najkraće što može, a onda se zatvara u svoju ljušturu, u svoj svijet u kome ni za koga nema mjesta. Hiljadu je razloga za njezin tužni pogled. Djevojčice njezine dobi stalno su nasmijane, vesele, stalno se kikoću, traže sebi društvo, odlaze u školu. Vesele se. Moja Emina se ne smije. Više se i ne sjećam kako izgleda njezin osmijeh, kako je izgledao sjaj u njezinim očima.

Koliko puta samo proklinjem one koji su krivi za ugasli sjaj u očima moje male Emine, koji su krivi što se ona više ne smije, što se ne raduje životu koji je pred njom. Hoće li smoći snage i pomiriti se sa svojom sudbinom? Hoće li moći zaboraviti bol koju su srpski zlotvori nanijeli njezinom dječijem tijelu i njenoj dječijoj duši? Hiljadu zašto, a odgovora niotkud. Imali išta teže od činjenice da ne možes pomoći svom rođenom djetetu?

U svoj toj tuzi koja me je obuzimala od samog pogleda na Eminu ne nalazim vremena da razmišljam o vlastitoj boli. Samo noć, prokleta crna noć, nikako da izbriše bolna sjećanja. Iz noći u noć iznova se vraćaju, oživljavaju i kao da iznova proživljavam sve one strahote, svu onu bol, tugu. Ima li kraja mojim noćnim morama?
Tek su mi trideset i četiri godine, a osjećam da mi je dvadesetak više. Posijedila sam. Pitaju me zašto stalno imam duboke podočnjake. Šutim. Šta da im kažem? Gdje je početak, gdje kraj mojim morama. Ima li smisla pričati, pisati? Možda ipak ima. Zbog djece koja dolaze poslije naše. Neka se zna šta su nasa djeca od Srba doživjela, kakve su Srbe zlotvore upamtila, u šta je pretvoreno njihovo djetinjstvo. Zbog toga vrijedi ispričati svoje stradanje, svoja bolna sjećanja.

"Neka Bog zločincima pravedno sudi..."

Teško je danas gledati lijepo Sarajevo koje se polahko obnavlja i sjećati se srpskog konc. logora u Kalinoviku. Kako uživati život i ljepotu Bosne koja me okružuje kad sam jednim većim dijelom svoga bića negdje daleko, gdje je zauvijek ostao dio mene, tamo gdje je ranjena i moja duša i moje tijelo, tamo gdje je moja Emina doživjela najstravičnije iskustvo, gdje joj je oduzeta nevina mladost, osakaćena duša. Kad jednog dana započnemo novi život u dalekoj Americi, možda se i mojoj Emini zaliječe rane. 
Mozda potisne sva ružna sjećanja na Srbe -četnike, zlikovce iz Kalinovika. Možda, možda, možda... Živim za to možda i nikada se neću prestati nadati da ću na licu svoje Emine ugledati toliko željeni osmijeh. Gledam je kako drži sestricu Aidu, kako je brižno cuva, tepa joj, ali osmijeha nema, ni veselog pogleda, ni djevojačkih iskrica u očima.
Jednog dana, sigurna sam, Emina će se promijeniti, ali znam da nikada neće potpuno sve zaboraviti, potisnuti u sebi sva sjećanja na najcrnje trenutke svog mladog života.
Neka ovaj zapis, neka ovo svjedočenje pomogne i meni i drugima, a najprije istini i neka Bog bude jedini sudac ljudima i za dobra i za loša djela. Neka Bog i zločincima pravedno sudi...


Iz knjige : Molila sam da me ubiju

"U zagrljaju muža i oca"

U to vrijeme, moj muž Safet bio je kao borac Armije BiH na položajima oko Trnova, u našoj blizini. Odlazio je do tada na svaku razmjenu i uvijek pitao za nas...
Konačno nasje pronasao. Sve logorašice sa djecom potrpao je na kamion i odvezao u Jablanicu. Smjestili smo se sa vojskom u zgradi tamnošnjeg ratnog muzeja.
Nakon jedne borbe sa četnicima, moj Safet je sreo i upoznao našeg "anđela zaštitnika", kako smo tada nazvali novinara, Wornera Spatmana, i njegove saradnike iz humanitarne organizacije "Rung-Tigers".
"Izvedite moju djecu. Pomozite djeci", zamolio je Wornera moj Safet. I pomogao nam je. Osigurao nam je potrebne "papire", novac za put i mi smo iz Jablanice krenuli za Njemačku.
Nakon nepunih mjesec dana boravka u Njemačkoj, moj Safet više nije mogao izdržati. Nije ga moglo zaustaviti ni to što je bio ranjen u ruku i liječio se. Jednog dana mi je rekao: "Ja moram natrag svojima. Vi ostanite ovdje, a kad se rat završi, eto mene po vas." Ja sam bila odlučna: "Ako ideš ti, idemo i mi sa tobom!" I tako se vratismo u Bosnu, u Sarajevo.

Ima li kraja ovom bježanju, pitala sam se po sto puta. Djeca su mi bila kao izgubljena. Trogodišnji Adil stalno je bježao od kuce. Kao da je u bježanju vidio spas. Od rođenja je naučio samo bježati. Živjeli smo kod rođaka u Sarajevu. Jeli smo ono što bismo dobili od humanitarne pomoći. Bili smo željni svega. O mesu, čokoladi i voću mogli smo samo sanjati. Mala Edina je često sanjala čokoladu i uvijek prepričavala san.
Moja svekrva nam je pomagala koliko je mogla. Imala je nesto ušteđevine i to nas je spasžšavalo.Trebaloje prehraniti četvero djece... Nisam se nimalo radovala kada sam saznala da sam ponovo trudna. I onako smo teško zivjeli i sve smo teže dolazili do hrane, ogrjeva i vode u Sarajevu.
Prije devet mjeseci rodila se moja mala Aida. Niko joj se tada nije radovao. Ostala je djeca nisu htjela ni pogledati. To malo nedužno stvorenje tada niko nije volio, kao da je svima bila na teretu. Svijet koji je tek ugledala dočekaoju je neprijateljski.

Kako ispričati ono što žena doživljava dok je Srbi, četnici siluju, dok se divljački iživljavaju na njezinom tijelu? Nema riječi kojima se može opisati sva ona bol, svo ono poniženje i strah koji osjećaš od tih ljudi, ako su uopće ljudi. Jedan, drugi, treći... Redali su se tako zadovoljavajući svoju pagansko- divljačku pohotu. Rakija im je zaudarala iz usta, smrdjeli su od prljavštine... Vrijeđali bi, udarali gdje god stignu. Kao da nije bilo kraja tom iživljavanju. Kao da su htjeli ubiti i ono malo ponosa što je ostalo u nama ženama, Bošnjakinjama. Nikada neću zaboraviti onaj prljavi pod, ono poniženje koje sam obnažena pod divljakom Srbinom doživjela u konc. logoru "Kalinovik".

Kad bi se seksualno zadovoljili, onako izmučene, uveli bi nas u glavnu logorsku prostoriju. Niko nije imao snage da nas pogleda, a ni mi nismo nikome pognute glave mogle pogedati u oči. Pogleda spuštenog prolazile smo do svog zatočenickog mjesta... I tako noćima, noćima. To silovanje ostavilo je najcrnji pečat na mojoj ranjenoj duši.
I djeca su znala šta mi se događa, ali nisu me ništa pitala. Šutjela su i patila, trostruko brže odrastala, starjela... I dalje su bila gladna.

Srbi, četnici, vrlo brzo nisu više gledali ni na godine. I starice su počeli silovati. Onako jadne, izborane, drhtave, Bošnjakinje, stare 60, 70 godina, morale su se dići kada bi četnici prstom pokazali na njih. Srca su nam se lomila od bola koji smo proživljavali gledajui ih. Kako čovjek može povjerovati da jedan mladić siluje staricu koja mu može biti nena? Što su im one skrivile, što smo im mi krive da se s onoliko mržnje okomljavaju na nas, nedužne žrtve ove krvave agresije Srbije, Crne Gore, Slobodana Miloševića i Momira Bulatovića na Bosnu i Hercegovinu.

Odgovorila sam ubrzo sama sebi. To su nam sve divljački činili da nam ubiju naš bošnjački genetski kod, da nas svojim nakaznim zlom ponize, da nas psihički i fizički dokrajče kao ljude, siluju, zakolju ili da nas, kao Bošnjake, otjeraju sa naše bosanske zemlje, da nam zatru trag postojanja, da nam kuće i ognjišta spale, naše džamije, naše mezaristane - groblja.

Bojali smo se sve više. Stalno maltretiranje, silovanja i glad sve smo teže podnosili. Starce su neprestano silili da uče njihovu molitvu, psovali ih, udarali nogama, vrijeđali, lomili.

"Jedne noći odveli su i moju jedanaestogodišnju Eminu..."

Najgore je bilo kada je došao red da seksualno zlostavljaju, siluju naše djevojcice... Stalno smo do tada bili u strahu da njih ne počnu dirati, krili smo ih kad bi stražari i njihovi gosti ulazili u logor. A one su se grčevito stiskale uz nas, svoje majke. Nisu ništa govorile. Vidjele su već da plač, otimanje i otpor četnicima ne koristi. Kad Srbi nešto naume, a namjere se na slabije i na nenaoružane, ili ćeš se pokoriti ili završiti na kakvoj ledini,u rijeci, u masovnoj grobnici.

Jedne noći odveli su moju Eminu. Jedanaest godina je tek imala. Ništa nisam mogla učiniti. Gledala sam kako odvode moje dijete.Poletjela sam za njom, ali su me zaustavile druge žene. "Zašto djecu", vikala sam, "ostavite djecu. Ako morate silovati, silujte nas, ostavite djecu", preklinjala sam ih...

Nista nije pomagalo. Gledala sam kako odvode moju Eminu, moju veliku ranu. Zamislite, pitajte se kako je majci koja zna da joj odvode dijete da bi ga unakazili, silovali? To može znati samo ona majka koja je doživjela moju sudbinu. Bol, bol i samo neizreciva, neopisiva bol, jedini je osjećaj koga se sjećam. Vrijeme do njezinog povratka sa četničkog seksualnog orgijanja trajalo je poput godine. Iz susjedne prostorije čula sam njen vrisak dok su je Srbi silovali. Kod nas u logoru, za to vrijeme muk. Glave spuštene među koljena, ruke na ušima da ne čujemo vrisku moje djevojčice, koja do tada nije ni sanjala da joj se tako nešto može dogoditi. Neke od djevojčica su bile tako mlade da nisu bile ni svjesne što im se to zapravo radi.

Uzela sam malog Adila i grčevito ga stiskala uz grudi. Suza je sustizala suzu. Bol je postajala neizdrživa. Mislila sam da to neću moći preživjeti.
I bratovu kćer su četnici bili silovali, i jos neke meni poznate djevojčice u dobi od 13-15 godina.
Nakon nekoliko sati iživljavanja nad djecom, dali bi im da obuku svoje haljinice i vraćali ih nama u glavni logor, da vrištimo u sebi nečujnim vriskom, kakvim samo ranjene i zatečene majke znaju vrištati.

Poslije prve, od mnogih takvih noći, moja Emina nije ni riječi progovorila. Uzela je svog plišanog psića i čvrsto ga stiskala uz grudi i tako satima stajala bez riječi, zureći u prazno, nikoga ne gledajući. Čim bi ugledala muškarca kako ulazi u logor, uzimala je svog psića i stiskala ga uz sebe. Samo je njemu nijemo otkrivala svoje tajne, svoje strahove i svoje boli. Za sve nas druge riječi nije bilo. "Samo me ti, psiću, smiješ dirati. Nikada više muškarac", čula sam je jednom kako mu govori.

Šutnjom se branila od Srba, četnika, paganskih divljaka koji su joj nanijeli zlo, koji su je, ni krivu ni dužnu, obilježili u njoj samoj. I danas se moja Emina od sebe same, od stida, brani šutnjom. Kad je što pitam, samo mi kratko odgovori i ponovo uđe u svoje zatočenje, u svoju iznakaženu nevinost, u svoju čahuru. Ne druži se gotovo ni sa kim. Osamila se potpuno. O onome što joj se dogodilo jednostavno ne želi razgovarati. Bilo je to 08.08.1992. godine, kad se logorom pronio glas da nas manji broj ide u razmjenu. Potrpali su samo nas 35 žena i djece u kamione i krenuli put Trnova. Od razmjene, međutim, ni traga ni glasa. Dovezli su nas do minskog polja. Tada smo shvatili šta su naumili. Htjeli su nasim tijelima očistiti minsko polje. Jednostavno su nas stjerali sa kamiona i natjerali da idemo kroz minsko polje, da ga sobom čistimo. Nismo htjeli u smrt i polijegali smo na zemlju.

S druge strane minskog polja ugledali su nas vojnici Armije BiH. Zapucali su u zrak u našem pravcu i povikali četnicima da nas neko od četnika provede sigurno kroz minsko polje, na što su četnici odgovorili pucnjima. Jedna od nas skinula je majicu i podigla je visoko na štapu. "Ne pucajte, razmjena je", viknula je... Tu smo čekali više od jednog sata dok nije postignut dogovor da nas jedan četnik, ipak, provede kroz minsko polje, a s naše strane vrati među četnike njihovih trideset boraca koje je ranije zarobila Armija BiH.
Napokon na toliko željenoj slobodi, o kojoj smo protekla dva i po mjeseca samo mogli sanjati...