NIKADA NE ZABORAVI GENOCID I HOLOKAUST U BOSNI I SREBRENICI

NIKADA NE ZABORAVI GENOCID I HOLOKAUST U BOSNI I SREBRENICI




petak, 12. listopada 2012.

DOGAÐAJI 1913. I 1919. U PLAVSKO-GUSINJSKOM KRAJU IMAJU GENOCIDNI KARAKTER


IZ ARHIVE BOŠNJACI:net: Dr. Mustafa MEMIĆ, doktor historijskih nauka i nosilac partizanske spomence 1941. godine
DOGAÐAJI 1913. I 1919. U PLAVSKO-GUSINJSKOM KRAJU IMAJU GENOCIDNI KARAKTER
Autor: Esad Krcić
Objavljeno: 08. October 2012. 00:10:33
Gl. urednik Bošnjaci.Net je prije sedam godina uradio interview sa dr. Mustafom Memićem, koji u povodu 100.godišnjice genocida nad Bošnjacima i Albancima u plavsko-gusinjskom kraju ponovo objavljujemo. Dr. Memić je uz dr. Bajrama Redžepagića, među privima počeo pisati na temu genocida u Plavu i Gusinju i rasvjetljavati istine o stradanju naroda ovog kraja u genocidu vremenu crnogorske okupacije, odnosno zločinu pod crnogorskom zastavom i kapom. Mustafa Memić je prije pet godina je preselio na ahiret.


Povod ovog intervjua je knjiga «Pojave prozelitizma u plavsko-gusinjskom kraju 1913. i 1919. godine» autora dr. Mustafe Memića, doktora historijskih nauka i nosioca partizanske spomenice 1941. godine, koja je krajem jula 2004. godine štampana u Sarajevu. Nakon prošlogodišnje promocije u Plavu, Gusinju, Sarajevu..., knjiga je sa izuzetnim interesovanjem prihvaćena od širih masa, a posebno onih kojima je stalo da više saznaju o dešavanjima u plavsko-gusinjskom kraju 1912. i 1913., i 1919. godine, kada je u ovom kraju izvršeno nasilno pokrštavanje muslimanskog stanovništva (Bošnjaka i Albanaca), i kada je izvršen genocid nad mještanima plavsko-gusinjskog kraja. O ovoj temi, naš sagovornik tvrdi, da se dugo nije smjelo pričati i pisati, ali vjerovatno i sam autor potaknut objavljenom knjigom «Pokrštavanje Muslimana 1913.» (2003) autora Živka M. Andrijaševića i Zorana Stanojevića, u izdavaštvu časopisa «Almanah» iz Podgorice, te prije toga objavljenom feljtonu u dnevnom podgoričkom listu «Vijesti» (30. april 2003. – 05. juni 2003.), gdje su se određene historijske činjenice pokušale izvrnuti, odlučio se, iako u dubokoj starosti, za pisanje još jednog značajnog djela, koje će bez sumnje pomoći u rasvjetljavanju događaja prije više od 90 godina.
Dr. Mustafa Memić, iako u poznim godinama i sa krhkim zdravljem, ipak se rado odazvao našem pozivu na razgovor, da našim čitateljima kaže riječ dvije o knjizi o kojoj se već naširoko priča.
Kako smo saznali od autora, uskoro bi se moglo očekivati da se štampa drugo dopunjeno izdanje spomenute knjige. Naravno, štampanje drugog izdanja će zavisti od nas čitalaca, ukoliko se budemo zanitersirali da nabavimo primjerak prvog izdanja. Svakako, mi knjigu srdačno preporučujemo, posebno onima koji su iz plavsko-gusinjskog kraja, da ova knjiga zauzima jedno vidno mjestu u njihovoj kući. Čitajte, pamtite i ne zaboravite!



Dr. Mustafa MEMIĆ r.a., doktor historijskih nauka i nosilac partizanske spomence 1941. godine
BOŠNJACI.net: Gosp. Memiću, nekoliko Vaših djela koje ste objavili posljednjih godina bila su zapažena među brojnim čitaocima. Posljednje«Prozelitizam u plavsko-gusinjskom kraju 1913-1919. godine», koje ste objavili prošle godine, među čitaocima je bilo posebno zapaženo, dok su i internet surferi pokazali veliko inetresovanje za nju. Molim vas da prokomentarišete osnovne svoje motive za objavljivanje ovog djela.
Dr. MEMIĆ: 
Sve do skoro, u plavsko-gusinjskom kraju veoma se malo pisalo, iako su događaji koji su se na tom prostoru dešavali bili dosta burni i interesantni. Kao historičar iz tog kraja i kao intelektualac ocijenio sam da to nije dobro, ne samo sa aspekta toga kraja, već i znatno šire. Istraživanjima koja sam vršio došao sam do zaključka da razlog takvom odnosu je izrazito nepoznavanje burnih događaja koji su se kroz historiju na ovim prostorima zbivali. Postojala je u tome i težnja određenih struktura ondašnje vlasti da se o tome ne piše, smatrajući valjda da potpunija spoznaja o njima može negativno da utiče na međunacionalne odnose u tom kraju, posebno u Crnoj Gori. Bila je to za dugo tabu-tema o kojoj se nije smjelo pisati.

BOŠNJACI.net: Kao istraživaču, koliko Vam je poznato da je pisano o prozelitizmu u tom kraju?
Dr. MEMIĆ: 
O toj pojavi ranije nije pisano. U svojim djelima pokrštavanje je najprije spomenuo dr. Jovan Cvijić, optužujući zato, umjesto kralja Nikolu, ranijeg plavskog hodžu mula Hajra Bašića, odnosno Balšu Balšića, nakon pokrštavanja, koji je, u svojstvu predsjednika kraljevskog suda neke od presuda potpisivao, a odluke donosili general Avro Cemović i kapetan Gusinjske kapetanije Milivoj Dragović. Nakon što su strijeljali oko 800 građana, preživjeli su se obratili gusinjskom muftiji za spas od smrti. Da bi spasio živote onih koji još nisu bili strijeljani, muftija je aprila 1913., izdao tzv. „fetvu“ odobravajaući da muslimani toga kraja, da bi spasili goli život, pređu u pravoslavnu vjeru, pa da se vrate u islam kada to bude dozvoljeno.
Pojavu strijeljanja plavsko-gusinjskih muslimana (kirdžija) literarno je spomenuo poznati književnik iz ovoga kraja Radovan Zogović. On je u svojoj poznatoj zbirci pjesama «Prkosne strofe» objavio i jednu pjesmu koja je nosila naziv«Uspomene iz Balkanskog rata». On u ovoj pjesmi piše kako su ondašnji kraljevi sprovodili muslimane na masovno strijeljanje (odlazili i vraćali se po nove grupe). Zogović one koji su vođeni na strijaljanje naziva «pastirima, kosačima i kiradžijama», a one koji su ih vodili na strijeljanje «krilašima», tako se nazivala vojska kralja Nikole.
Jedan od onih koji je pokušao da objasni ovu pojavu bio je general-major ondašnje jugoslavenske vojske Zufer Musić, među borcima više poznat kao »komandant Zufer» (bio je ratni komandant prve Kosmovske udarne partizanske brigade). Posebno zapažen u borbama na prostorima Zapadne Makedonije, kao komandant prvog partizanskog bataljona u sastavu Prve proleterske makedonsko-kosmetovske brigade.
Kao prvi intelektualac plavsko-gusinjskog kraja poslije 1919. godine imao je žarku želju da napiše monografiju plavsko-gusinjskog kraja. Ta je želja vjerovatno proizilazila iz činjenice, da je i njegov otac mula Sado-ef. Musić, tada imam plavske džamije u vrijeme okupacije Plava od strane crnogorske vojske, bio je odabran među 11 plavskih prvaka koji su marta 1913. godine strijeljani, bez sudske presude, sa ciljem da se plavsko-gusinjsko muslimansko stanovništvo zastraši i što prije prevede u pravoslavnu vjeru. Zufer je tada ostao kao posmrče (imao je nepunu tek 1 godinu), i nakon očeve smrti živio je i odgajao se kod svog amidže. Pišući o plavsko-gusinjskom kraju, Zufer je na prvim stranicama svoje neobjavljene knjige pisao o nasilnom pokrštavanju plavsko-gusinjskih muslimana (Bošnjaka i Albanaca), posebno objašnjavajući strijeljanje svoga oca sa još deset drugih plavsko-gusinjskih prvaka. Međutim, za svoga života nije uspio da objavi ovo svoje djelo. Umro je oktobra 1968. god., na dužnosti u Vojno-historijskom institutu u Beogradu.
Još jedno djelo detaljnije je objašnjeno nešto kasnije u monografiji plavsko-gusinjskog kraja Čeda Ćulafića. Pisao je pod nazivom «Prokletijski meterizi». Knjiga nije objavljena zbog suprotstavljanja tadašnjeg predsjednika Opštinskog odbora SUBNOR-a i njegovih saradnika u Plavu.
Oko 1930. godine jedan od tadašnjih plavsko-gusinjskih srednjoškolaca Idriz Šahmanović, učenik ondašnje kraljevske medrese u Skoplju, pokušao je o ovoj temi da nešto napiše, što je onda zapazio i osudio tadašnji profesor ove škole i predavač na Filozofskom fakultetu prof. dr. Pera Slijepčević. On je revoltiran ovom pojavom napustio Veliku medresu, a Šahmanović je bio prinuđen da napusti ovu školu i svoje daljnje školovanje nastavi u ondašnjoj Šerijatskoj gimnaziji u Sarajevu. Završio je Višu sudačku teološku školu u Sarajevu i nakon toga bio šerijatski sudija u Bitolju.

Pojam pokrštavanja sačuvan je duboko u svijesti plavsko-gusinjskih muslimana


BOŠNJACI.net: Tematika, kojom smo počeli razgovor, zauzima vidno mjesto u vašim djelima. Najzad i odbrana vaše doktorske disertacije je na ovoj tematici.
Dr. MEMIĆ: 
Da, u mojim djelima i u doktorskoj disertaciji «Muslimani Crne Gore u procesu oslobodilačkih borbi»,o ovoj temi posvećena je posebna pažnja, ali ne kao posebno djelo, već u sklopu doktorske disertacije. Prilikom odbrane disertacije ispitna komisija nije prigovarala ovoj temi. Doktorska disertacija objavljena je na Filozofskom fakultetu u Ljubljani pred ispitnom komisijom čiji je predsjednik bio akademik i profesor na Filozofskom fakultetu dr. Janko Pleterski.

BOŠNJACI.net: Gospodine Memiću, možete li nam objasniti Vaše motive o kojima ste pisali u ostalim vašim djelima?
Dr. MEMIĆ: 
Dva su osnovna motiva u vezi sa tim. Prvo, pojam pokrštavanja sačuvan je duboko u svijesti plavsko-gusinjskih muslimana, odnosno Bošnjaka i Albanaca islamske vjere koji žive na tom prostoru. Ta pojava, iako ona nije bila sadržana u zvaničnoj historografiji, bila je permanentno prisutna u svijesti ljudi ovog kraja. Ista je prepričavana na «sijelima», koja su bila dosta česta. Strah da se ne povrate ta vremena visio je kao «mač nad glavom» među velikim brojem stanovništva ovog kraja. Sve do kapitulacije Kraljevine Jugoslavije o njoj se pričalo, više metodom šaputanja, strahujući od odmazde ondašnjih policijskih vlasti. Nakon kapitulacije Kraljevine Jugoslavije kao da su otvorene mogućnosti da se obnove sjećanja na to vrijeme. Politika italijanskog okupatora koja se zasnivala na principu «zavadi pa vladaj», tu je pojavu obilato iskorištavala težeći izazivanju međunacionalnih i međuvjerskih sukoba, naročito nakon 13-to julskog ustanka crnogorskog naroda 1941.godine. Kao pripadnik antifašističke borbe i jedan od njenih rukovodioca, često sam se nalazio u situaciji da pokušavam objasniti te pojave, skrećući pažnju da se tako nešto ne može ponoviti u novim uslovima. Sjećajući se tih dana, moram da podsjetim da je u tim našim zajedničkim opredjeljenima bilo i drugačijih shvatanja i suprotstavljanja, to bi bio osnovni problem u ostvarivanju platforme NOB-e i uključivanju naroda iz ovih krajeva u istu. Nevjerica je bila velika. Ondašnji sekretar sreskog komiteta KPJ Bogdan Novović posebnim pismom obratio se Bošnjacima i Albancima ovoga kraja, ističući da «mi nismo krivi za ono što su od vas radili naši preci», obećavajući im da se događaji iz tog vremena u novim uslovima neće moći ponoviti. O strahu koji je zavladao među stanovništvom Plava i Gusinja pisao je u svojoj «Historiji» i imam Nove džamije u Gusinju Redžo-ef. Radončić, ukazujći istovremeno koliki je i kakav značaj odigrala Muslimanska antifašistička omladina Gusinja, školovana pretežno u Velikoj medresi u Skoplju, koja je značajno pomogla da ljudi shvate ono što je bilo sadržano u platformi NOB-e, da se oslobode strahovanja i smjelije pristupe navodno oslobodilačkoj borbi. Ipak, nosioci platforme te borbe ustručavali su se nakon oslobođenja zemlje da o ovim pojavama pišu i da ih objašnjavaju, strahujući da sjećanja na te događaje mogu negativno uticati na bratstvo i jedinstvo među narodima. Zato se tek u julu 1975.g., prvi put javno progovorilo o tim pojavama prilikom otvaranja spomenika žrtvama fašističkog terora iz 1941-45.g. Tada je objašnjeno da su zločini nad narodom ovog kraja vršeni i ranije, te da je dug antifašista svih nacionalnosti da svaki o tome progovori, da te pojave objašnjavaju, jer se samo tako one mogu prevazilaziti. Pokazalo se da ovakvo javno istupanje i pozivanje na zajedničko prevazilaženje strahota prošlosti nije moglo da se prihvati od strane onih koji su se javno izjašnjavali za bratstvo i jedinstvo, tu pojavu nisu mogli da prihvate iz nacionalističkih pobuda, pa su umjesto podrške organizovali proteste i zahtjeve da se istupanja o kojima se govori o zločincima o ranijim vremenima spriječe birokratskim metodama, koje su se zasnivale na nasilju. Zbog toga se i pokušaj da se ove pojave potpunije i otvorenije objasne u historijskim i literarnim djelima, koja su ponekad objavljivana, izvodio sa dosta taktičnosti i rizika.
Drugi moj motiv da ovu pojavu potpunije objasnim historijskom metodom bila je pojava knjige Živka M. Andrijaševića i Zorana Stanojevića «Pokrštavanje Muslimana». Sama činjenica da je ovoj pojavi posvećena i objavljena posebna knjiga i feljton u podgoričkim «Vijestima» (nakon odbijanja redakcije «Vijesti» da objavi reagiranje, Bošnjaci.net su u junu-julu 2003. objavili reagiranje dr. Memića na taj feljton. Op. E.K.), po meni je značajan korak u pogledu približavanja ove pojave javnosti i težnje da se o njoj javno progovori. Odajući u tome priznanje autorima, osjetio sam se dužnim da o tim pojavama i sam javno i potpunije progovorim i učinim doprinos da se one objektivnije objasne, jer su Andrijašević i Stanojević pisali o pokrštavanju izolovano od drugih pojava i uzroka koji su mu prethodili; koji u svom opisu imaju genocidni karakter. Smatrao sam da se ne ne može pisati samo o pokrštavanju, a da se istovremeno, odnosno prethodno, ne objasni da je prije pokrštavanja izvršeno i masovno strijeljanje pripadnika muslimanske vjeroispovijesti. Strijeljanje je vršeno da bi se muslimanski narod prisilio da, navodno, dobrovoljno pređe u pravoslavnu vjeru. Strijeljano je oko 7% ukupnog stanovištva na spomenuta dva masovna strelišta. Dijelom na osnovu provizornih presuda «Kraljevskog vojnog suda», bez saslušanja i bez prava žalbe. Ljudi koji su strijeljani, pethodno su odvođeni masovno, u kolonama, na oko 20 km udaljenosti, odjeveni u svečana odijela i zakopavani plitko, da bi psi, kasnije, lahko pronalazili i unakazivali njihove leševe. Strijeljanja su vršena po okolnim brdima, gdje su većim dijelom formirane masovne grobnice. Kako sam naveo na početku, oni koji su preživjeli obratili bi se tamošnjem muftiji za savjet, kako da sačuvaju goli život. Tada je muftija izdao «Fetvu», kojom je dozvolio da preostalo muslimansko stanovništvo, radi spasa života, može privremeno prihvatiti pravoslavnu vjeru i u njoj ostati do momenta kada se pojave uslovi da se ponovo vrate na islam. Tu pojavu spomenuti autori Andrijašević i Stanojević prešutkuju a izvršeno pokrštavanje objašnjavaju «dobrovoljnošću» onih koji su ostali u životu. Kakva je ta dobrovoljnost bila u historijskim dokumentima objašnjeno je da su građani, kada im je saopštena proklamacija Kralja Nikole da mogu prelaziti u vjeru svojom voljom i odlaziti u, do tada zatvorene, džamije, ljudi su masovno trčali do obližnje rijeke, te su pijeskom i šljunkom trljali svoje tijelo dok im krv nije potekla, da bi oprali dijelove tijela koji su tokom pokrštavanja «miropomazani». Nakon toga su trčali do najbliže džamije, svrstavali se u saffove i klanjali. Tu pojavu Andrijašević i Stanojević nazivaju dobrovoljnošću i objašnjavaju da je Kralj Nikola saglašavao se sa izvršenim pokrštavanjem, navodno, vjerujući da je pokrštavanje vršeno dobrovoljno. Odgovornost za izvršeno djelo se pokušavala prebaciti na lokalnu vlast u tamošnjim krajevima čiji je uticaj bio neosporan, ali uz zaštitu i odobrenje kraljevske vlasti, jer navodno nema pismenog dokaza da je pokrštavanje naređeno, odnosno od strane Kraljevske vlasti. Sama činjenica da je tih dana naredbom ministra Vojnog suda formiran Kraljevski prijeki sud, koji je nečasnim i svojevoljnim metodama donosio presude o masovnim strijeljanjima, sama po sebi govori. Prešutkuje se kraljeva naredba da se strijeljaju svi oni koji pokušaju da se prikriju ili pobjegnu bez privođenja sudu, iskorištena je od strane policijskih vlasti i pripadnika donjo-vasojevićke brigade da i bez saslušanja i privođenja sudu strijeljaju i sve one koji odbiju da pređu u pravoslavnu vjeru.

BOŠNJACI.net: Da li se onda u tom kontekstu može pisati i govoriti o masovnom dobrovoljnom prelasku u pravoslavlje, ako se već zna da su džamije i škole u ovom kraju bile zatvorene prije toga, neke čak i porušene?... Kako to pojašnjavate?
Dr. MEMIĆ: 
Ne može se pisati o dobrovoljnom prelasku na pravoslavnu vjeroispovjest kada se ono vrši masovno, a ne pojedinačno, i bez ikakve pojedinačne odredbe da se prelazak u drugu vjeru može vršiti samo pojedinačno i na osnovu prethodne pripreme (podučavanja o osnovnim odredbama). Ž. Andrijašević i Z. Stanojević u svom djelu ne spominju da je pokrštavanju prethodilo zatvaranje deset džamija, mekteba (osnovnih škola) i ruždije (nepotpuna četverogodišnja srednja škola, u kojoj se program izučavao po evropskim standardima).
Spomenuti autori nijednom riječju ne objašnjavaju da su oni koji su pokrštavani dobijali nova pravoslavna imena, da je svako imao kuma pravoslavne vjere, koji je, sam ili sa popom, obilazio kuće za vrijeme pravoslavnog posta da kontroliše šta se u tim domovima jede. Naređeno je da se ženama zabrani pokrivanje. Uvedena je obaveza učešća u tzv. «šarenom kolu», gdje su žene i djevojke, do tada muslimanke, morale izlaziti otkrivena lica, hvatati se u «šareno kolo» sa crnogorskim stanovništvom, iako prije nisu ulazile ni u odaje svojih kuća kada su im isti dolazili u goste. Brojne su pojave koje su nakon tako ,,dobrovoljnog'' pokrštavanja sprovođene. One su ranjavale dušu i svijest onih koji su to morali da rade. O svemu tome Andrijašević i Stanojević u svojim djelima ne pišu. Ne pišu ni to da je oko 27% građana uspjelo da pobjegne u Sjevernu Albaniju, da bi izbjegli nasilno pokrštavanje. Radi se o oko 790 izbjeglih.

Neprihvatljivo je pisati o masovnoj pojavi pokrštavanja i strijeljanja, a ne spomenuti dokumentaciju o toj pojavi, koja je objavljena u albanskoj historografiji


BOŠNJACI.net: Motivi za pisanje ovog djela su zaista jaki...
Dr. MEMIĆ: 
Želim istaći, da sam radi objektivne istine i cjelovitijeg objašnjenja, osjetio dug i potrebu da ove pojave pokušam objasniti. Prema tome, to je bio jedan od motiva za objavljivanje spomenute knjige. Istina je da u arhivu Crne Gore ne postoji ili je prikriven, odnosno uništen, veći broj dokumenata koji svjedoče o ovim pojavama. Međutim, ovaj mali broj dokumenata koji postoje spomenuti autori su prešutjeli.
Spomenuo bih još izvještaj predsjednika plavske opštine o strijeljanju jedanaest uglednih građana, gdje je narodu saopštena naredba da prisustvuje strijeljanju, te sam način kako je to izvršeno, kao i presude Kraljevskog suda o strijeljanju, koje su objavljene putem Hrvatskog dnevnika u Zagrebu 2. marta 1941. godine. Neprihvatljivo je pisati o masovnoj pojavi pokrštavanja i strijeljanja, a ne spomenuti dokumentaciju o toj pojavi, koja je objavljena u albanskoj historografiji, u kojoj su objašnjeni počinjeni zločini po selima, gdje je broj žrtava prikazan prema starosti i spolnoj pripadnosti.
Nedostatak ove knjige bio je i taj što nije dobro objašnjena nacionalna i vjerska struktura stanovništva ovog kraja. Naime, učešće pravoslavnog stanovništva je iznosilo oko 12% i sve do tada, ovi krajevi nisu bili u sastavu Crne Gore.

BOŠNJACI.net: Možete li nam, čitatelja radi, objasniti kako su u osnovi nastali procesi masovnog strijeljanja i pokrštavanja u plavsko-gusinjskom kraju, i kako su se odvijali?
Dr. MEMIĆ: 
Mislim da bi bilo suvišno, i ovom prilikom, da te procese kompleksnije objašnjavam, jer oni su sadržani u knjizi koju sam objavio. Ipak, kako rekoste čitatelja radi, podsjetit ću da je u prvim danima Prvog balkanskog rata crnogorski istočni odred, koji je brojio oko 12. 000 boraca, naoružan ruskom artiljerijom (najsavršenijim naoružanjem u tom vremenu), u oktobru 1912.godine napao Plav i Gusinje, sa ciljem da ga zauzme. U crnogorskoj historografiji, a i u spomenutoj knjizi Andrijaševića i Stanojevića, ovo zauzimanje kvalifikuje se «oslobodilačkim» činom. Potpunija i konkretna analiza pokazuje da ovo nije imalo nikakve karakteristike «oslobodilačkog rata», već da je po svim elementima to bilo osvajanje i okupacija. Ne samo po tome što je tada u tim krajevima 88% ukupnog činilo necrnogorsko stanovništvo, već prvenstveno po metodama koje su nakon okupacije primjenjivane. U ovom slučaju plavsko-gusinjsko stanovništvo nije bilo spremno da pruži potpuniji otpor osvajaču, kako je to učinjeno u decembru 1879. godine, u bici kod Nokšića, u okolini Plava, i 1854.godine u “Polimskoj vojni”, kada je crnogorskom osvajaču nanijet težak vojnički poraz. Tada su bili sasvim drugi uslovi. Osmanska država je poslije Berlinskog kongresa reopkupirala plavsko-gusinjski kraj, stacionirala na tom prostoru regularne osmanske jedinice i preuzela odbranu ovoga kraja. Dobrovoljačko-domorodačka vojska, u historijskim izvorima poznata kao «Koloni militer», je razoružana i spriječavano je ponovno naoružanje stanovništva. Istovremeno, rasturen je «Komitet narodnog spasa», pod vođstvom Ali-paše Gusinjca, Jakoba Ferovića i mulla Jahije-Jaha Musića. Spomenuto vođstvo, u novim uslovima, nije bilo spremno da organizuje otpor, već je u vrijeme kada je nastupala crnogorska vojska pobjeglo u Kosovsku Mitrovicu. Ipak, i pored toga, dio domorodačkog stanovništva organizovano u neregulrnim jedinicama, nije prihvatilo poziv tadašnjeg vođstva na mirnu okupaciju, već su pojedinačno i u manjim grupama pružili otpor crnogorskoj vojsci, koji je bio posebno zapažen na planini Visitor, iznad Plava, i u predjelima planine Greben. U borbama na Visitoru, kao borci spominju se mulla Arif-ef. Krcić i Sejdo Redžić.
Nakon okupacije izvršeno je potpuno razoružavanje stanovništva, a 110 najuglednijih građana je zatvoreno. Dva mjeseca nakon zauzimanja plavsko-gusinjskog kraja, na ovaj teren dolazi Donjovasojevićka brigada, pod komandom Avra Cemovića. Prvi pokušaj da se stanovništvo privoli da pređe na pravoslavnu vjeru bilo je naređenje da svo stanovništvo mora nositi crnogorske kape, na kojima se nalazio križ i četiri ćirilična slova 'S'. Shvativši da ovakav način pokrštavanja se ne razvija kako je planirano i da je veoma mali broj stanovnika prihvatio naređenje, u Gusinju (gdje je bilo sjedište kapetanije) formiran je i kraljevski vojni sud, koji je na efikasan način počeo proces saslušavanja. Saslušavanja su bila u grupama. Optuženima nisu donošene presude, niti im je data mogućnost žalbe. Istoga dana donošena su rješenja o privođenju optuženih pred Kraljevski vojni sud. I tamo su, po kratkom postupku, donošena grupna rješenja o strijeljanju. Na planinskom prevoju Previja iznad Andrijevice, tridesetak kilometara udaljenosti od plavsko-gusinjskog kraja, vršeno je masovno strijeljanje u grupama od oko 200 ljudi. U izvještaju predsjednika Općine Plav, upućenog kraljevskim vlastima, objašnjen je način kako je, najprije, strijeljano jedanaest prvaka plavske općine. Nakon što je strijeljano oko 7% ukupnog stanovništva, a priobližno isto toliko ih je prebjeglo preko Prokletija, zavladao je totalni strah. Niko više nije bio siguran da li će preživjeti i kada će doći red na njega. Objašnjeno je da se nakon toga dio građana obratio gusinjskom muftiji za savjet, a da im je ovaj odobrio privremen prelazak na pravoslavnu vjeru, radi spašavanja života, savjetujući im da se vrate na islam kada bude moguće. Nakon što je oko 800 građana strijeljano, otpočeo je proces tzv. «dobrovoljnog» pokrštavanja. Prema iskazu prote Đorđa Šekularca, koji je rukovodio ovim pokrštavanjem, u pravoslavnu vjeru prevedeno je 12000 građana (intervju sa Šekularcem objavila je beogradska “Politika”, dvanaest godina kasnije, 1924.g.). Objasnio sam da su, prilikom pokrštavanja, izmjenjena imena pokrštenim, da su im zabranjeni svi islamski običaji i nošnja, uveden pravoslavni post i običaj da nekadašnje muslimanske žene umjesto prisustvuju i izlaze na begluke, svake nedjelje, gdje su se morale uključiti u crnogorsko kolo, zatim su zatvorene sve džamije, mektebi i ruždije...

Austrougarski konzul iz Prizrena je obavijestio svoju vladu o pokrštavanju, jer je i katoličko stanovništvo bilo žrtva pokrštavanja - krštenje sa tri prsta, pri čemu su ostala dva bila odsijecana


Smatrao sam da se ne može pisati samo o pokrštavanju, a da se istovremeno, odnosno prethodno, ne objasni da je prije pokrštavanja izvršeno i masovno strijeljanje pripadnika muslimanske vjeroispovijesti. Strijeljanje je vršeno da bi se muslimanski narod prisilio da, navodno, dobrovoljno pređe u pravoslavnu vjeru. Strijeljano je oko 7% ukupnog stanovištva na spomenuta dva masovna strelišta. Dijelom na osnovu provizornih presuda «Kraljevskog vojnog suda», bez saslušanja i bez prava žalbe. Ljudi koji su strijeljani, pethodno su odvođeni masovno, u kolonama, na oko 20 km udaljenosti, odjeveni u svečana odijela i zakopavani plitko, da bi psi, kasnije, lahko pronalazili i unakazivali njihove leševe. Strijeljanja su vršena po okolnim brdima, gdje su većim dijelom formirane masovne grobnice. Kako sam naveo na početku, oni koji su preživjeli obratili bi se tamošnjem muftiji za savjet, kako da sačuvaju goli život. Tada je muftija izdao «Fetvu», kojom je dozvolio da preostalo muslimansko stanovništvo, radi spasa života, može privremeno prihvatiti pravoslavnu vjeru i u njoj ostati do momenta kada se pojave uslovi da se ponovo vrate na islam.
BOŠNJACI.net: Mislim da je važno ovdje posebno naglasiti odlazak uglednih ljudi iz našeg kraja kod crnogorskog kralja na Cetinje i intervenciju austro-ugarske vlade.
Dr. MEMIĆ: 
Da, trojica odvažnih muslimana sa Adem-agom Omeragićem i Smailem efendijom Nikočevićem, uspjela su da stignu do Cetinja, te Kralja Nikolu zamole za spas. Kralj je već bio obaviješten putem međunarodne štampe. Ipak, presudno je bilo to što je ondašnji austrougarski konzul iz Prizrena obavijestio svoju vladu o ovim dešavanjim, jer je i katoličko stanovništvo bilo žrtva pokrštavanja (krštenje sa tri prsta, pri čemu su ostala dva bila odsijecana). Austrougarska vlada je intervenisala, pozivajući se na član 30. Berlinskog ugovora, kojim se Crna Gora obavezivala poštivati slobodu vjerskog opredjeljenja i imovinu muslimanskog stanovništva. Nakon toga, Kralj Nikola izdao je proklamaciju kojom je plavsko-gusinjskom stanovništvu bila odobrena sloboda vjerske opredijeljenosti. Smijenjen je oblasni upravitelj plavsko-gusinjske oblasti i na njegovo mjesto imenovan je general Mašan Božović. Po svom dolasku u Gusinje, Božović je sazvao opštenarodni zbor, na kojem je pročitao Kraljevu proklamaciju i stanovništvo obavijestio ih da je vjerska opredijeljenost stvar njihovog slobodnog izbora. Već je objašnjena reakcija stanovništva nakon ove obavijesti. Time je okončan proces pokrštavanja. Sav narod, izuzev pet porodica, vratio se na prethodnu vjeru – odnosno islam. Smijenjen je dotadašnji kapetan gusinjske kapetanije Milivoje Dragović, a na njegovo mjesto, na insistiranje delegacije iz Plava i Gusinja koja je boravila kod Kralja Nikole, postavljen je Đuro Vujošević iz plemenske zajednice Kuča. Nakon toga prestala su nasilja i uspostavljena je sloboda kretanja i opredjeljenja stanovništva.

BOŠNJACI.net: Možete li nam objasniti, kako se nakon toga, odnosno poslije dolaska srpske vojske koja je preko Prokletija trebala da se povuče u Skadar i nakon kapitulacije kraljevske crnogorske vojske, ponašalo muslimansko stanovništvo u ovom kraju, te da li je bilo težnji i pojava osvete za ono što je njima učinjeno tokom prve polovine 1913.godine?
Dr. MEMIĆ: 
Dio srpske vojske, koji se preko Plava i Gusinja povlačio za Skadar, od strane muslimanskog stanovništva ovog kraja priman je i prihvaćen na veoma prijateljski način. To je dirnulo srpsku vojsku, koja je prilikom ispraćaja otpjevala jednu svoju pjesmu: «Zbogom, Plave i Gusinju, zbogom, rodni kraju» prihvatajući ih kao dio Šumadije. Odabrana je grupa koja je poznavala put prema Skadru i ona se srpskoj vojsci stavila na raspolaganje, prevodeći ih preko Prokletija. U Skadar su stigli nakon dva dana pješačenja, bez ikakvih problema.
Tada se pojavila težnja albanskog seoskog stanovništva da se izvrši navodna osveta nad 30-tak srpskih porodica, koje su ostale u Gusinju poslije kapitulacije crnogorske vojske, predvođene kapetanom Đurom Vujoševićem. Oni su povlačenjem srpske vojske, pravovremeno, pokušali da se povuku iz Gusinja. Kapetan Đuro Vujošević je, ondašnjem prvaku Gusinjske općine Adem-agi Omeragiću u amanet ostavio svog sina Stanka Vujoševića, kasnije majora jugoslovenske vojske.
U spisu «Naše rodoslovlje» Stanko Vujošević objašnjava da su Adem-aga Omeragić i Smail-ef. Nikočević, tadašnji gusinjski prvaci, sa još nekoliko istaknutih ličnosti došli u posjetu kapetanu Đuri Vujoševiću. Vidjevši da se i on sa ostalih 30-tak porodica sprema da napusti Gusinje, saopštili su mu da za to nema potrebe i izrazili su želju da ostane među njima. Obećali su mu sigurnost boravka i ekonimsku pomoć da se prehrani: «...Ostani, bit će ti kao i nama! Ti si se korektno ponašao prema ovom narodu od vremena kada si preuzeo kapetanstvo u Gusinjskoj kapetaniji. Osjećamo se dužnim da ti pomognemo...». Kapetan Vujošević je prihvatio njihovu ponudu. Ali, nakon toga dolazi do koncentracije brojnih vojnih snaga iz Sjeverne Albanije i seoskog stanovništva iz okoline Plava i Gusinja. Pokazalo se da žele nasilno da uđu u Gusinje i, iz osvete, pobiju crnogorske porodice. Gradsko stanovništvo Gusinja, predvođeno spomenutim čelnicima, organiziralo se i sa oružjem spriječilo ulazak u grad onih koji su opkolili Gusinje. Tri dana su pružali oružani otpor, a zatim su shvatili da ne mogu izvršiti datu obavezu prema crnogorskim porodicama, te, ožalošćeni, pošli su kapetanu Đuri Vujoševiću. Saopštili su mu da ne mogu izdržati nalet onih koji napadaju, da im oprosti i nagovorili su ga da sa crnogorskim porodicama napusti grad, uz oružano obezbjeđenje muslimanskih stanovnika Gusinja. Probijajući se iz opkoljenog grada, trojica građana Gusinja su poginuli. Ostali dio pratnje uspio ih je dovesti do granice, gdje je življelo pleme Kuča (Veli Polje), odakle su i porodice koje su se povlačile. Nisu uspjeli da im obezbijede sigurnost u gradu, ali su zato uspjeli da im obezbijede prelazak na prostore Kuča.
U tom vremenu, prije nego što su austrougarske okupacione jedinice došle u grad, nastala je jedna vrsta bezvlasti. Starhujući od nepoželjnih posljedica, Gusinjani su na zboru plemenskih prvaka odlučili da formiraju borbenu četu od domorodačkog stanovništva, koju su zadužili da vrši obezbjeđenje i sprječava samovolju pojededinaca. Odabrani komadant, Rašo Hot, uslovno je prihvatio dužnost, insistirajući da u toj četi budu zastupljeni pripadnici svih bratstava, želeći da se obezbjedi od eventualne osvete u slučajevima ako bude primoran da vrši likvidaciju onih koji su vršili zločine. Pokazalo se da je to mudro, jer samo nekoliko dana poslije formiranja čete ubijen je jedan Crnogorac iz bratstva Zovčarevića. Komandir čete je, nakon izvršene potjere, uspio da uhvati ubicu. Da bi spriječili slične pojave, opredijelili su se na javno strijeljanje ubice. Izvršioci strijeljanja bili su odabrani iz svih bratstava, kako ne bi došlo do osvete bratstva iz kojeg je poticao ubica. Na ovo je računao komandir čete Rašo Hot, kada je preuzimao dužnost komandira Čete za bezbjednost. Ovo ističem da bih ukazao na spremnost ljudi ovog kraja da se suprotstave nasilju i anarhiji, sa težnjom da se ostali dio crnogorskog stanovništva fizički uništava zbog događaja kada je muslimansko stanovništvo masovno strijeljano u odbijanju prisilnog prelaska na pravoslavnu vjeru.
Tolerancija muslimanskog prema crnogorskom stanovništvu iskazivana je i tokom djelovanja crnogorskih komita, koji su tokom komitovanja prelazili i na teritorij gdje je življelo muslimansko stanovništvo. Ovo stanovništvo se nije suprotstavljalo crnogorskim komitima, već im je pomagalo da se sklone od austrougarske okupacione vojske i prehrane.

Na ulicama Plava, 1919. godine ležalo je oko 450 poginulih, pretežno žena, djece i staraca


BOŠNJACI.net: U knjizi «Prozelitizam u plavsko-gusinjskom kraju» , u jednom dijelu ste spomenuli i pokolj plavskog stanovništva 1919. godine, i masovnu emigraciju plavsko-gusinjskog stanovništva u okolinu Skadra, nakon dolaska srpske vojske i nakon proboja Solunskog fronta.
Dr. MEMIĆ: 
Da, to je tačno. U vrijeme dok je ovim krajevima upravljala austrougarske, Plavljani i Gusinjani formirali su dva komitska bataljona, koji su oružano napali okupacionu austrougarsku vojsku, sa kojima je tada bila i jedna njemačka jedinica. Primorali su ih da napuste Plav i Gusinje i da pokušaju da se probiju prema Podgorici. Na prostoru Sjeverne Albanije, oko «Selce» i predjela «Prdeljeca», dogodio se jedan veći oružani sukob, u kojem je poginulo više od 50 okupacionih vojnika, a jedan broj vojnika i grupe oficira je zarobljen i sproveden za Plav i Gausinje. Ovu akciju su Plavljani i Gusinjani organizovali i sproveli zajedno sa crnogorskom komitskom četom, koju je predvodio Boško Đuričanin sa činom poručnika crnogorske vojske. Bila je to jedna od sedam komitskih jedinica, koja je tokom okupacije djelovala na prostoru okupirane Crne Gore. Tada su formirana dva komitska bataljona. Jednim je komandovao Šefko Kurtagić iz Plava, a drugim Smail-ef. Nikočević iz Gusinja. Kada su, 24. oktobra 1918.godine, stigle srpske jedinice sa Solunskog fronta, Plav i Gusinje su već bili oslobođeni od strane udruženih plavsko-gusinjskih bataljona i komitske čete Boška Đuričanina. Srpska vojska je sankcionisala postojeće stanje i, zadržavajući jednu četu iz Plava, pošla prema Podgorici. Nešto više od tri mjeseca, dva bataljona Plavljana i Gusinjana uz prisustvo jedne srpske čete održavali su punu vlast na ovom prostoru. Nakon toga, paravojne, plemenske jedinice iz plemena Vasojevića, opredijelile su se da uđu u Plav i Gusinje i formiraju svoju vlast. Stečeno iskustvo iz Balkanskog rata primoralo je Plavljane i Gusinjane da se tome suprotstave. Jedna delegacija, predvođena Smail-ef. Nikočevićem, krenula je za Podgoricu sa ciljem da od Komande srpske vojske dobije saglasnost da Plavljani i Gusinjani organizuju lokalnu vlast od svojih ljudi uz prisustvo jedne srpske čete, koja je u Plavu ostala kada je kroz ovaj kraj prošla srpska vojska sa Solunskog fronta. Nisu uspjeli da dobiju saglasnost Zetske divizije. Nakon toga, Smail-ef. Nikočević, kao vodeća ličnost delegacije, otputovao je za Skadar sa ciljem da o novonastaloj situaciji upozna predstavnike evropskih sila, koji su tada predstavljale okupacione vlasti u ovome gradu (Englezi, Francuzi i Italijani). Osim toga, tada su se javljali i neki skadarski pravci zainteresirani za Plav i Gusinje, da se oružano suprotstave ulasku crnogorskih jedinica i, kao svoju pomoć, poslali određeno naoružanje. Po povratku iz Podgorice i Skadra, Smail-ef. Nikočević je shvatio da o opstanku neke vrste plavsko-gusinjske autonomije i formiranju lokalne vlasti nema mogućnosti, te da se oni ponovo moraju brinuti sami za sebe i po potrebi oružano suprotstaviti ulasku plemenske vojske iz Vasojevića. Otpočelo je koncentrisanje vojnih jedinica prema crnogorskoj granici, ne dirajući četiri srpske vojske koje su se među njima nalazile. Otpočeo je proces ponovnog naoružavanja. Karakteristična je izreka iz tog vremena: «Prodaj majku a kupi ćesarku» - (austrougarsku pušku). Jedna grupa Plavljana samostalno se, bez suglasnosti plavsko-gusinjskih glavara, opredijelila da preko Rugovske klisure izvrši napad na srpsku vojsku u Peći i da ovaj grad zauzme. Kada je o tome obaviještena komanda srpske vojske, u dokumentima se spominju i Vojvoda Stepa Stepanović u Sarajevu i komadant savezničkih snaga u Istanbulu, shvatili su ovaj pokret kao pobunu i naredili angažovanje srpske vojske iz Prizrena radi ugušenja pobune. Istovremeno je data suglasnost crnogorskim paravojnim jedinicama u gornjem Vasojeviću da se i oni uključe u ugušivanje pobune, što su ovi jedva dočekali. Snage koje su pokušale da napadnu na Peć, povukle su se. Međutim, kada je srpska vojska iz Prizrena upotrijebila artiljeriju, gađajući gradsko naselje Plava, i kada su vasojevićke jedinice ulazile u ovaj grad došlo je do težeg krvoprolića. Na ulicama Plava ležalo je oko 450 poginulih, pretežno žena, djece i staraca, koji su pretežno stradali od djejstva artiljerijskih oruđa. U takvoj situaciji nastala je panika. Sve i odraslo i za pokret sposobno stanovništvo izbjeglo je sa ovih terena i preko Sjeverne Albanije odbjegli su u Skadar. Bilo je oko 3000 duša. Komanda savezničkih snaga opredijelila se na njihovo razoružavanje i sprječavanje da uđu u Skadar. To je povjereno italijanskim jedinicama. Rukovodstvo plavsko-gusinjskih izbjeglica prihvatilo je poziv da se predaju i razoružaju. Razoružani su provedeni kroz Skadar i smješteni su u selo Barbaluš. U okolini Skadra formiran je tada koncentracioni logor. Bio je to prvi internacionalni logor na Balkanu. Komanda Zetske divizije u Podgorici uputila je svog opunomoćenog obavještajnog oficira koji se upoznao sa stanjem u logoru i koji je o onome što je utvrdio dostavio pismen izvještaj komandi Zetske divizije koja se čuva u Arhivu oružanih snaga Jugoslavije u Beogradu. Nakon toga izvršen je atentat na vođu izbjegličkih snaga Smail-ef. Nikočevića. Posredstvom komande savezničkih snaga ovaj je izbjeglički logor nakon godinu dana rasformiran, a izbjeglice vraćene u njihov rodni kraj (Plav i Gusinje). Za to vrijeme njihove su kuće i sva imovina opljačkani. Ta se pojava u plavsko-gusinjskom narodu pamti kao «pljačka». Pošto vrijeme nisu pratili po kalendaru sva su se događanja pa i rođenja i smrt, vjenčanja i svi značajni događaji pratili i označavali prema dva događaja: masovna ubistva (mušketanje) i pokrštavanje 1913. godine i izbjeglištvo u Skadar nakon kojeg je došlo do «pljačke» (1913. odnosno 1919 -1920 godine). Bili su to granični vremenski okviri i kalendar prema kojima su praćena i obilježavana sva kasnija događanja. Omogućen im je život u svojim rodnim kućama, ali ne samo u totalnoj bijedi i siromaštvu, već kao građani koji su imali ograničena građanska prava; kao građani drugog reda. U takvim uslovima dočekali su Drugi svjetski rat i kapitulaciju Kraljevine Jugoslavije.

BOŠNJACI.net: Gospodine Memiću, kako bi nakon svega ovoga, kao historičar i prvoborac NOR-a, okarakterisali sve ove pojave?
Dr. MEMIĆ: 
Ovo pitanje bi zasluživalo potpunije i prdrobnije objašnjenje. U kratkim crtama pokušaću da iznesem neka svoja razmatranja za Plav i Gusinje i događanje u Balkanskom ratu i u prvoj godini nakon završenog I svjetskog rata. Ona nisu imala oslobodilački karakter za bošnjački i albanski narod u ovim krajevima. Nacionalno oslobođenje manjeg dijela stanovništva ostvareno je putem gaženja osnovnih ljudskih prava ostalih građana. Prestala je sigurnost za fizičko opstojanje stanovništva na ovim prostorima. Proces oslobođenja jednih i razvoj progresa ostvarivan je totalnim obespravljenjem i materijalnim osiromašenjem stanovništva. Kao metod razvoja uspostavljeno je nasilje. Preovladavalo je bezvlašće i sigurnost građana, ne samo u pojedinačnim odnosima već i u njihovom pravnom položaju prema državnim institucijama. Na veoma grub način, jedno vrijeme je izvršeno i vjersko obespravljivanje, nasilno pokrštavanje i ugušivanje svih vjerskih obilježja. Nastala je imovinska nesigurnost. Uspostavljene su metode diktature koje su na ovom prostoru bile više izražene nego u drugim krajevima zemlje. Nastalo je i nasilje u kulturnom životu i njegovanju tradicije ljudi u ovim krajevima. Feudalni odnosi iz osmanskog vremena rušeni su uz uspostavljanje novih feudalnih odnosa, koji su bili drastičniji u odnosu na osmanski period. Nastalo je rušenje i onako skromnih kulturnih dostignuća i nastao period pune kulturne zaostalosti. Jedno vrijeme ukinuta su vjerska prava, a zatim održavana u ograničenom i kontrolisanom obimu. Vještačkim i nasilnim metodama pokušavali su se izbrisati multinacionalne, multivjerske i multikulturne razlike, koje su imale obilježja genocidnih pojava. Progresa u ovim krajevima nije bilo, već je regres zavladao u svim oblastima. Nastala je potpunija diferencijacija među stanovništvom uz izrazitiji razvoj na principu osiromašenja najvećeg dijela stanovništva uz blago i ograničeno bogaćenje pojedinaca. Sa iskustvima trgovačkog duha veliki broj stanovništva opredijelio se na kiridžiluk. Do Balkanskog rata dio izvoznih aktivnosti Crnogoraca ostvarivao se putem trgovaca u ovom kraju, što je u novim uslovima potpuno onemogućeno. Konzervatizam je preovladavao a težnje za novim u društveno-ekonomskom životu su onemogućavane. Nacionalna svijest ljudi ugušivana je u ma kom obliku. Nastao je politički nacionalizam koji se ogledao u tome da se što potpunije izvrši srbizacija stanovništva. Nastala je deformacija svih ljudskih vrijednosti. Prestalo je njegovane čojstva koje je bilo karakteristično kako za crnogorski narod tako i za ove krajeve. Nastala je socijalna bijeda, konzervatizam i policijski sistem. Nastala je degradacija političke svijesti i obespravljivanje i onih ljudskih prava koja su ugovorom bila utvrđena na Berlinskom kongresu. Prvenstveno u odnosu na ispoljavanje vjerskih ubjeđenja i raspolaganjem imovine.
U ovakvim uslovima ekonomski, kulturni, društveni i politički položaj stanovništva u ovim krajevima bio je na veoma niskom nivou. U vrijeme Berlinskog kongresa politika Crne Gore bila je proklamovana da joj se obezbijede nove teritorije na kojima se mogu razvijati bez pljačke i otimanja. Teritorija Plava i Gusinja trebala je da im omogući veći nivo društveno-ekonomskog razvoja. Poslije Balkanskog I svjetskog rata društveno-ekonomski nivo razvijenosti pao je na najnižu ljestvicu. Postao je najsiromašiji kraj po nivou društveno-ekonomske razvijenosti, ne samo u vrijeme Kraljevine Jugoslavije - nego i u vrijeme SFRJ sa najnižim društvenim proizvodom po glavi stanovništva.

BOŠNJACI.net: I na kraju, interesatno bi bilo da kažete ko su bili najznačajniji recenzenti i promotori vaših knjiga?
Dr. MEMIĆ: 
Prvu knjigu o Velikoj medresi recenzirali su: dr. Antun Kolendić i Edib Hasanagić, obojica iz Beograda. Kolendić je zavičajno iz Dubrovnika a Hasanagić iz Priboja (prva generacija iz Velike medrese zajedno sa Rifatom Burdževićem).
Knjigu «Bošnjaci-muslimani Sandžaka i Crne Gore» recenzirali su: dvojica univerzitetskih prfesora-akademik dr. Avdo Sućjeska i prof. Pravnog fakulteta u Sarajevu Mustafa Imamović. Među ostalim recenzentima spominju se dr. Enes Pelidija i dr. Rasim Muminović, obojica sa Filozofskog fakulteta iz Sarajeva, zatim dr. Šeflet Krcić, profesor Univerziteta u Novom Pazaru, odnosno bivši profesor Filozofskog fakulteta u Nikšiću, te akademik prof. dr. Ljubomir Berberović.
Knjigu «Bošnjaci-muslimani Crne Gore» recenzirali su: dr. Novak Kilibarda profesor Filozofskog fakulteta u Nikšiću i dr. Safet Bandžović, naučni savjetnik u historijskom institutu u Sarajevu. Knjigu «Korjeni zla i nasilja» recenzirali su: direktor Historijskog instituta u Sarajevu Husnija Kamberović i magistar historijskig nauka u Institutu za istraživanje zločina protiv čovječnosti Muharem Kreso.
Posljednju moju knjigu »Prozelitizam u plavsko-gusinjskom kraju 1913-1919.g.» recenzirali su: akademik Muhamed Filipović i slavni general armije RBiH u penziji mr. Sefer Halilović. On je bio optužen, navodno po komandnoj odgovornosti i nakon četiri godine istražnog postupka, nedavno je oslobođen svake odgovornosti, što je među borcima i u narodu sa velikim zadovoljstvom prihvaćeno.

četvrtak, 11. listopada 2012.

Genocid u Srebrenici*

Genocid u Srebrenici se dogodio jula 1995. godine i podrazumijeva masovna ubistva velikog broja Bošnjaka muškaraca i dječaka, u rasponu od maloljetnika do staraca. Genocid se dogodio u regionu Srebrenice, a izvele su ga Vojska Republike Srpske pod komandom generala Ratka Mladića uključujući i paravojne formacije "Škorpioni", pod kontrolom Ministarstva unutrašnjih poslova iz Srbije. Događaj se smatra jednim od najvećih masakara u Evropi od Drugog svjetskog rata, u kojem je ubijeno oko 8,000 ljudi. Masakr se generalno smatra jednim od najužasnijih događaja u savremenoj evropskoj historiji. Mladić i drugi srpski oficiri su u međuvremenu optuženi za ratne zločine uključujući i genocid na Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju (MKSJ). MKSJ je između ostalog donio pravosnažnu presudu u kojoj masakr u Srebrenici kvalifikuje kao čin genocida.

Bosna je svoj put prema nezavisnosti započela 15. oktobra 1991. godine parlamentarnom deklaracijom o suverenosti. Evropska zajednica je priznala Republiku Bosnu i Hercegovinu 6. aprila 1992, a Sjedinjene Države učinile su to idućeg dana. Međutim, stvar nije bila riješena međunarodnim priznanjem jer je u to vrijeme počela ofanziva srpskih snaga za osvajanje i etničko čišćenje teritorije. Međunarodna zajednica pokušala je u više navrata uspostaviti mir, no ti pokušaji imali su tek ograničen uspjeh. U istočnom dijelu Bosne, koji je u blizini Srbije, razvio se osobito žestok napad Srba.

Srbi su namjeravali sačuvati Bosnu i Hrecegovinu kao sastavni dio bivše države. To je zaista bio njihov temeljni, dugoročni i politički cilj u Bosni i Hercegovini. Željeli su živjeti u istoj državi s drugim Srbima, a jedina država koja je to mogla garantovati bila je bivša Jugoslavija. Srbi su shvatili da područje srednjeg Podrinja za njih ima ogromno strateško značenje. Bez područja srednjeg Podrinja ne bi bilo Republike Srpske, ne bi bilo teritorijalnog integriteta srpskih etničkih teritorija. Umjesto toga, srpsko stanovništvo bi bilo prisiljeno prihvatiti takozvani status enklave na svojim etničkim teritorijama. Teritorija bi bila podijeljenja na dva dijela, cijelo područje bi bilo razbijeno i bilo bi odvojeno od same Srbije i područja nastanjenih gotovo 100% srpskim stanovništvom.

Usprkos tome što je u Srebrenici stanovništvo bilo pretežno bošnjačko, srpske paravojne snage sa tog područja i iz susjednih dijelova istočne Bosne početkom 1992. godine su na nekoliko sedmica okupirale grad. Međutim, u maju 1992. grupa boraca Armije RBiH pod komandom Nasera Orića uspjela je ponovo osvojiti Srebrenicu. Tokom nekoliko idućih mjeseci Orić i njegovi ljudi širili su oslobođeni teritorij serijom iznenadnih napada. Do septembra 1992. snage Armije RBiH iz Srebrenice spojile su se sa snagama iz Žepe, grada pod bošnjačkom kontrolom južno od Srebrenice. Do januara 1993. enklava je dodatno proširena, tako da je uključivala Cersku, enklavu pod kontrolom Bošnjaka, koja se nalazila zapadno od Srebrenice. U to vrijeme srebrenička enklava dostigla je svoj najveći opseg od 900 kvadratnih kilometara, no nikada se nije spojila sa glavnim područjem pod bosanskom kontrolom na zapadu i ostala je ranjivo ostrvo usred teritorija pod kontrolom Srba.

U januaru 1993. bosanskohercegovačke snage napale su srpsko selo Kravica. Srbi su odgovorili kontraofanzivom koja je trajala tokom nekoliko idućih mjeseci, osvojivši na kraju sela Konjević Polje i Cersku, prekinuvši vezu između Srebrenice i Žepe i smanjivši veličinu srebreničke enklave na 150 kvadratnih kilometara. Stanovnici obližnjih područja, Bošnjaci, slili su se u grad Srebrenicu, tako da se broj njegovih stanovnika popeo na 50.000 do 60.000 ljudi. Za vrijeme tih vojnih aktivnosti tokom mjeseci nakon januara 1993. pojavili su se izvještaji o teroru Bošnjaka nad srpskim civilima, kao i o srpskom teroru nad bošnjačkim civilima.

Komandant Zaštitnih snaga UN-a (UNPROFOR), francuski general Philippe Morillon posjetio je Srebrenicu u martu 1993. Do tada je grad već postao prenapučen i vladali su uslovi opsade. Srpske snage su u svom napredovanju prekinule dovod vode, tako da u gradu tekuće vode gotovo i nije bilo. Ljudi su struju dobivali iz improvizovanih generatora za električnu struju. Hrana, lijekovi i druge nužne potrepštine bili su izuzetno rijetki. Prije odlaska, general Morillon je na javnom skupu uspaničenim stanovnicima Srebrenice rekao da se grad nalazi pod zaštitom UN-a i da ih on nikada neće napustiti.

Između marta i aprila 1993. iz Srebrenice je pod pokroviteljstvom Visokog komesarijata UN-a za izbjeglice (UNHCR) evakuisano otprilike 8000 do 9000 Bošnjaka. Evakuacijama su se, međutim, protivile bosanske vlasti u Sarajevu, smatrajući da se time doprinosi "etničkom čišćenju" teritorije.

Srpske vlasti su i dalje ostale usredotočene na zauzimanje enklave koja je zbog svoje blizine srbijanskoj granici i zbog činjenice da je bila potpuno okružena teritorijom pod kontrolom Srba bila i strateški važna i lako osvojiva. Srbi su 13. aprila 1993. predstavnicima UNHCR-a rekli da će u roku od dva dana napasti grad ako se Bošnjaci ne predaju i ne pristanu na evakuaciju.

April 1993.: Savjet bezbjednosti Srebrenicu proglašava "zaštićenom zonom"


Savjet bezbjednosti je 16. aprila 1993. reagovao tako što je donio rezoluciju kojom je proglasio da "sve strane i drugi, Srebrenicu i njenu okolinu trebaju smatrati "zaštićenom zonom" koja se ne smije oružano napadati niti izlagati nekom drugom neprijateljskom činu." Istovremeno je Savjet bezbjednosti još dvije enklave, Žepu i Goražde, stavio pod zaštitu UN-a.
Prva grupa vojnika UNPROFOR-a stigla je u Srebrenicu 18. aprila 1993.


Općenito se smatralo da su srpske snage koje su okruživale enklavu disciplinovane i dobro naoružane. VRS (Vojska Republike Srpske) je bila organizovana po teritorijalnom principu i Srebrenica je pripadala području pod kontrolom Drinskog korpusa. Oko enklave je bilo razmješteno između 1000 i 2000 vojnika iz tri brigade Drinskog korpusa, a te snage bile su opremljene tenkovima, oklopnim vozilima, artiljerijskim oružjem i minobacačima. Jedinica ARBiH koja je ostala u enklavi, odnosno 28. divizija, nije bila ni dobro organizovana, a niti dobro opremljena. Nedostajala je čvrsta komandna struktura i sistem komunikacije, neki od vojnika ARBiH imali su stare lovačke puške ili uopšte nisu imali oružja, a samo nekolicina njih imala je prave uniforme. Međutim, Pretresno vijeće Haškog tribunala je saslušalo i svjedočenja da 28. divizija nije bila onako slaba kakvom su je neki opisivali. Sigurno je da je broj ljudi u 28. diviziji nadmašivao broj ljudi u Drinskom korpusu, pri čemu su redovno protiv snaga VRS-a na tom području vršena izviđanja i diverzije.

Od samog početka obje strane u sukobu su kršile sporazum o "zaštićenoj zoni". Pretresno vijeće je čulo svjedočenja o smišljenoj strategiji Srba da se međunarodnim konvojima pomoći ograniči pristup u enklavu. Pukovnik Thomas Karremans (komandant Holandskog bataljona) je izjavio u svom svjedočenju da su srpske snage sprječavale njegovom ljudstvu da se vrati u enklavu, te da se sprječavalo i unošenje opreme i municije. Nužne potrepštine, poput hrane, lijekova i goriva, bivale su sve rjeđe. Neki Bošnjaci u Srebrenici žalili su se na napade srpskih vojnika.

Pretresno vijeće je saslušalo velikim dijelom neosporeno i vjerodostojno svjedočenje o sistematskom odbijanju Bošnjaka da se pridržavaju sporazuma o demilitarizaciji "zaštićene zone". Bosanski helikopteri su letjeli, kršeći time odredbu o zoni zabrane letenja, ARBiH je otvarala vatru prema srpskim linijama i kretala se kroz "zaštićenu zonu", 28. divizija se nastavila naoružavati, a ARBiH je prisvojila barem jedan dio humanitarne pomoći koji je stizao u enklavu. Srbima se činilo da bosanske snage u Srebrenici koriste "zaštićenu zonu" kao podesnu bazu za pokretanje ofanziva protiv VRS-a, a da UNPROFOR ništa ne čini kako bi to spriječio. General Halilović je priznao da su bosanski helikopteri letjeli i time kršili zabranu letenja, te da je on lično poslao osam helikoptera sa municijom za 28. diviziju. U moralnom smislu on to nije shvaćao kao kršenje sporazuma o "zaštićenoj zoni", s obzirom na činjenicu da su Bošnjaci od početka bili izuzetno loše opskrbljeni oružjem.
Početak 1995.: stanje u "zaštićenoj zoni" Srebrenica se pogoršava


Početkom 1995. godine do enklave je uspijevalo stići sve manje konvoja sa zalihama. Vojnici Holandskog bataljona koji su stigli u januaru 1995. vidjeli su kako se situacija tokom mjeseci nakon njihovog dolaska rapidno pogoršava. Već siromašni izvori opskrbe za civilno stanovništvo još su se više smanjili, pa su čak i rezerve u hrani, lijekovima, gorivu i municiji snaga UN-a postale opasno male. Na kraju su mirotvorne snage imale toliko malo goriva da su bile prisiljene enklavom patrolirati pješice. Vojnicima Holandskog bataljona, koji su radi dopusta napustili to područje, nije bilo dopušteno da se vrate i njihov broj je sa 600 spao na 400 ljudi.

Od srpske vojske stizali su i drugi zloslutni znaci. U martu i aprilu holandski vojnici primijetili su jačanje srpskih snaga u blizini dva osmatračka punkta, OP Romeo i OP Quebec. Činilo se da su novopridošli srpski vojnici opremljeniji i disciplinovaniji. Jedan od komandanata bosanskih snaga rekao je jednom vojniku Holandskog bataljona da Srbi imaju u planu zauzeti ta dva osmatračka punkta.
Proljeće 1995.: Srbi planiraju napad na "zaštićenu zonu" Srebrenica


U martu 1995. Radovan Karadžić, predsjednik Republike Srpske (RS), reagujući na pritisak međunarodne zajednice da se okonča rat i na tekuće napore da se pregovorima postigne mirovni sporazum, izdao je direktivu VRS-u u vezi sa dugoročnom strategijom snaga VRS-a u enklavi. U toj direktivi, poznatoj pod nazivom "Direktiva 7", konkretno se navodi da VRS treba

izvršiti potpuno fizičko odvajanje Srebrenice od Žepe, čime sprečiti i pojedinačno komuniciranje između ovih enklava. Svakodnevnim planskim i osmišljenim borbenim aktivnostima stvoriti uslove totalne nesigurnosti, nepodnošljivosti i besperspektivnosti daljnjeg opstanka i života mještana u Srebrenici.

Tačno kao što je i bilo predviđeno tom direktivom, sredinom 1995. humanitarna situacija za bosansko-muslimanske civile i vojno osoblje u enklavi postala je katastrofalna. Početkom jula 1995. iz niza izvještaja 28. divizije vidi se kako su snage ABiH u enklavi hitno tražile deblokadu koridora za humanitarnu pomoć i kako je, kada to nije uspjelo, došlo do tragedije civila koji umiru od gladi
Razdoblje od 6. do 11. jula 1995.: zauzimanje Srebrenice


Srpski tenkovi tokom napada na SrebrenicuOfanziva VRS-a na Srebrenicu započela je 6. jula 1995. Tokom idućih dana pet posmatračkih punktova UNPROFOR-a u južnom dijelu enklave padaju jedan za drugim uslijed napredovanja snaga bosanskih Srba. Neki od nizozemskih vojnika povukli su se u enklavu nakon što su njihovi položaji bili napadnuti, dok su se posade drugih posmatračkih punktova predale bosanskim Srbima. Istovremeno su se odbrambene snage ABiH našle pod teškom vatrom i bile potisnute natrag prema gradu.
Ujutro 10. jula 1995. situacija u samoj Srebrenici bila je napeta. Stanovnici, od kojih su neki bili naoružani, preplavili su ulice grada. Pukovnik Karremans slao je hitne zahtjeve kojima je tražio zračnu podršku NATO-a za odbranu grada, no nikakva pomoć nije stigla do otprilike 14:30 sati 11. jula 1995., kada je NATO bombardovao tenkove VRS-a koji su se primicali gradu. Avioni NATO-a pokušali su bombardovati i artiljerijske položaje VRS-a iznad grada, no tu su operaciju morali prekinuti zbog slabe vidljivosti. Planovi NATO-a da nastavi sa zračnim napadima odbačeni su nakon što je VRS zaprijetio da će ubiti nizozemske vojnike koji su se nalazili u zarobljeništvu VRS-a, te da će granatirati bazu UN-a u Potočarima izvan grada, kao i okolna područja na koja je pobjeglo 20.000 do 30.000 civila.
Masa ljudi u Potočarima


Suočeni sa činjenicom da je Srebrenica pala pod kontrolu srpskih snaga, na hiljade bošnjačkih stanovnika Srebrenice pobjeglo je u Potočare, kako bi potražili zaštitu u bazi UN-a. Do večeri 11. jula 1995. u Potočarima se okupilo oko 20.000 do 25.000 bošnjačkih izbjeglica. Njih nekoliko hiljada nahrupilo je u samu bazu UN-a, dok su se drugi smjestili po obližnjim fabrikama i poljima. Iako su tamo velikom većinom bili okupljeni žene, djeca, starci i invalidi,[143] svjedoci su procijenili da se u samoj bazi UN-a nalazilo najmanje 300 muškaraca, dok ih je u masi izvan baze bilo između 600 i 900.

Uslovi u Potočarima bili su užasni. Bilo je vrlo malo hrane i vode, a julske vrućine su bile nesnosne. Jedan od oficira Holandskog bataljona situaciju je opisao na sljedeći način: "Bili su u stanju panike, bili su uplašeni i gurali su se prema vojnicima, mojim vojnicima, vojnicima UN-a koji su ih pokušavali smiriti. Ljudi koji bi pali, bili su pregaženi. Situacija je bila haotična."
12.-13. juli: Zločini počinjeni u Potočarima


Kako je prolazio dan 12. juli 1995, i ovako teški fizički uslovi postali su još gori zbog aktivne kampanje terora koja je povećala paniku stanovništva, tako da su svi izbezumljeno željeli otići. Izbjeglice u bazi vidjele su srpske vojnike kako pale kuće i stogove sijena. Tokom poslijepodneva 12. jula 1995. srpski vojnici su se umiješali u masu. Jedan se svjedok sjeća kako je čuo vojnike da psuju bosanske muslimane i govore im da odu, da će biti poklani, da je to srpska zemlja. Došlo je do ubistava.

U kasnim jutarnjim satima 12. jula 1995. jedan svjedok je vidio hrpu od 20 do 30 tijela nagomilanih iza zgrade "Transporta" u Potočarima, uz neki stroj nalik na traktor. Drugi je svjedok izjavio da je 12. jula oko 12:00 sati vidio jednog vojnika kako je nožem ubio dijete usred gomile prognanika. Izjavio je također da je iza fabrike cinka vidio srpske vojnike kako ubijaju više od stotinu bošnjačkih muškaraca i potom utovaruju njihova tijela na kamion.

Kako se smračilo, teror se pojačao. Krici, puščana paljba i drugi zastrašujući zvuci mogli su se čuti tokom cijele noći i niko nije mogao da spava. Vojnici su izvlačili ljude iz gomile i odvodili ih. Neki bi se vratili, a neki ne. Jedan svjedok je ispričao da su te noći odveli trojicu braće, od kojih je jedan bio tek dijete, dok su ostali bili adolescenti. Kada je majka dječaka krenula da ih traži, našla ih je zaklane.

Te noći je bolničar Holadnskog bataljona naletio na dvojicu srpskih vojnika koji su silovali jednu mladu ženu: "Vidjeli smo dvojicu srpskih vojnika, od kojih je jedan čuvao stražu, a drugi je, skinutih pantalona, ležao na jednoj djevojci. Vidjeli smo da djevojka leži na tlu, na nekoj vrsti dušeka. Na dušeku je bilo krvi, čak je i ona bila pokrivena krvlju. Na nogama je imala modrice. I po nogama joj je tekla krv. Bila je u potpunom šoku. Bila je potpuno izbezumljena."

Tokom noći i rano idućeg jutra među masom su se proširile priče o silovanjima i ubistvima, pa je u logoru zavladao još veći strah.
Odvajanje bošnjačkih muškaraca u Potočarima

Od jutra 12. jula srpske snage počele su da izdvajaju muškarce od ostalih izbjeglica u Potočarima i drže ih na zasebnim mjestima. Jedan svjedok iz Holandskog bataljona vidio je kako muškarce odvode na jednu lokaciju ispred fabrike cinka i potom kako ih iste večeri odvoze kamionom. Nadalje, kada su se bošnjačke izbjeglice počele ukrcavati u autobuse, srpski vojnici sistematski su izdvajali vojno sposobne muškarce koji su se u gužvi pokušavali ukrcati. Ponekad bi zadržali i mlađe i starije muškarce. Ti su ljudi odvođeni u zgradu u Potočarima poznatu kao "bijela kuća". Već uvečer 12. jula 1995. major Franken je čuo da muškarci ne stižu zajedno sa ženama i djecom na odredište u Kladnju.

Dana 13. jula 1995. vojnici Holandskog bataljona primijetili su jasne znake da Srbi ubijaju neke od bošnjačkih muškaraca koji su bili izdvojeni. Tako je, na primjer, vodnik Vaasen vidio dvojicu vojnika kako jednog čovjeka odvode iza "bijele kuće". Čuo je potom hitac i vidio kako se ta dvojica vojnika vraćaju sami. Jedan drugi oficir Holandskog bataljona vidio je srpske vojnike kako jednog nenaoružanog čovjeka ubijaju jednim hicem u glavu. Čuo je i 20-40 hitaca iz vatrenog oružja na sat tokom cijelog poslijepodneva. Kada su holandski vojnici pukovniku Josephu Kingoriju, vojnom posmatraču Ujedinjenih nacija (UNMO) na području Srebrenice, rekli da odvode muškarce iza "bijele kuće" i da se ti muškarci više ne vraćaju, pukovnik Kingori se tamo uputio da bi ispitao što se događa. Kako se približavao tom mjestu, začuo je pucnje, no srpski vojnici su ga zaustavili prije no što je mogao da ustanovi šta se događa
Kolona bošnjačkih muškaraca


Kako je situacija u Potočarima uvečer 11. jula 1995. postajala sve kritičnija, među Bošnjacima se proširio glas da se vojno sposobni muškarci trebaju povući u šumu, organizovati kolonu zajedno sa pripadnicima 28. divizije Armije Republike Bosne i Hercegovine i pokušati se probiti prema teritoriji na sjeveru, pod kontrolom bosanskih vlasti. Oko 22:00 sata uvečer 11. jula 1995. "komanda divizije" je zajedno sa bošnjačkim općinskim vlastima Srebrenice donijela odluku da se organizuje kolona. Mlađi muškarci bojali su se da će ih ubiti ako padnu u srpske ruke u Potočarima i vjerovali da su im šanse veće ako kroz šume pokušaju pobjeći do Tuzle.

Kolona se okupila u blizini sela Jaglići i Šušnjari i počela se kretati prema sjeveru. Svjedoci su procijenili da se u koloni povlačilo između 10.000 i 15.000 ljudi. Oko trećina muškaraca u koloni bili su bosanski vojnici iz 28. divizije, iako nisu svi vojnici bili naoružani.

Oko ponoći 11. jula 1995. kolona se počela kretati duž poteza Konjević Polje-Bratunac. Dana 12. jula 1995. srpske snage pokrenule su artiljerijski napad na kolonu koja je prelazila asfaltnu cestu na području između Konjević Polja i Nove Kasabe, na putu prema Tuzli. Samo otprilike jedna trećina muškarca uspješno je prešla asfaltnu cestu i kolona je razbijena u dva dijela. Cijeli dan i noć ostatak kolone bio je izložen jakoj vatri i granatiranju. Ljudi sa začelja kolone koji su preživjeli te patnje opisali su tu akciju kao "lov na ljude".

Muškarci Bošnjaci, koji su u Potočarima odvojeni od žena, djece i staraca (čiji broj je iznosio otprilike 1000), prebačeni su u Bratunac, gdje su kasnije dovedeni bošnjački muškarci zarobljeni u koloni. Hiljade zarobljenih Bošnjaka, koji su u zarobljeništvo dospjeli nakon zauzimanja Srebrenice, pogubljeni su gotovo do posljednjeg čovjeka. Neke su ubijali vojnici koji su ih zarobili, pojedinačno ili u malim grupama, a neki su ubijeni na mjestima na kojima su bili privremeno zarobljeni. Međutim, većina njih pobijena je u pažljivo isplaniranim masovnim egzekucijama, počevši od 13. jula 1995, i to na području odmah sjeverno od Srebrenice.

Većina masovnih egzekucija odvijala se prema tačno utvrđenom obrascu. Muškarce su prvo odvodili u prazne škole ili skladišta. Nakon što bi ih tamo držali nekoliko sati, ukrcali bi ih u autobuse ili kamione, odveli na neko drugo mjesto i tamo ih pogubili. Polja na kojima su vršene egzekucije obično su se nalazila na osami. Zarobljenici su bili nenaoružani, no u mnogim slučajevima preduzeti su koraci da se otpor svede na najmanju mjeru, tako što su zarobljenicima stavljali poveze na oči, ruke vezali na leđima ili skidali cipele. Kada bi stigli na mjesta egzekucije, ljude su u malim grupama skidali sa kamiona, postrojavali ih i strijeljali. One koji su preživjeli prve rafale iz vatrenog oružja ubijali bi pojedinačnim hicem, no katkada ih se prethodno ostavljalo da neko vrijeme pate.
Plan da se pogube bošnjački muškarci iz Srebrenice


Napravljen je koordinirani plan da se zarobe svi vojno sposobni bošnjački muškarci. Među zarobljenima našli su se, u stvari, mnogi dječaci znatno mlađi od te dobi i muškarci koji su bili nekoliko godina stariji, a koji su ostali u enklavi nakon zauzimanja Srebrenice. Ti muškarci i dječaci su se našli na udaru, bez obzira na to da li su odlučili da pobjegnu u Potočare ili da se pridruže koloni Bošnjaka.

Iako su Srbi duže vrijeme bili optuženi za masakr, priznanja od strane srpskih vlasti nije bilo sve do juna 2004. godine. Srpske vlasti su priznale da su njihove sigurnosne snage izvršile pokolj. Komisija za Srebrenicu Republike Srpske je u svom finalnom izvještaju priznala da je ubistvo više od 7800 Bošnjačkih muškaraca i dječaka bilo planirano. Komisija je ustanovila da je više od 7800 ljudi ubijeno nakon što su skupljene 34 liste imena žrtava.
Masovne egzekucije

Obimno planiranje i koordinacija na visokom nivou, bez čega ne bi u nekoliko dana bilo moguće pobiti hiljade ljudi, su očigledni i iz najšturijeg opisa razmjera i metodičnosti kojom su egzekucije bile izvršavane.
13. jula 1995. ujutro: Egzekucije na Jadru


Jedna egzekucija manjih razmjera izvršena je na rijeci Jadar 13. jula 1995. godine. 17 muškaraca je odvezeno na mjesto na obali Jadra. Muškarce su onda postrojili i strijeljali. Jedan svjedok, koga je metak pogodio u kuk, skočio je u rijeku i uspio pobjeći.
13. jula 1995. poslijepodne: Egzekucije u Cerskoj dolini


Prva velika egzekucija dogodila se poslijepodne 13. jula 1995. godine. Između 1000 i 1500 bošnjačkih muškaraca iz kolone, koji su bježali kroz šumu i bili zarobljeni i zatočeni na poljani kod Sandića, poslijepodne 13. jula 1995, autobusima ili pješice je odvedeno u skladište u Kravici. Oko 18:00 sati, kad se skladište napunilo, vojnici su počeli da unutra ubacuju ručne bombe i pucaju direktno u ljude nagurane u skladištu. Jedan od preživjelih, prisjeća se: odjednom, u skladištu je nastala velika pucnjava, a mi nismo znali odakle dolazi. Bilo je pušaka, ručnih bombi, rafala, u skladištu se tako zamračilo da ništa nismo mogli da vidimo. Ljudi su počeli jaukati, vikati, zapomagati. Onda bi nastalo zatišje, pa bi onda odjednom sve počelo iznova. I tako su oni nastavili pucati sve dok nije pala noć.

Stražari raspoređeni oko zgrade ubijali su zatvorenike koji su pokušavali pobjeći kroz prozore. Kad je pucnjava prestala, skladište je bilo puno leševa.

Analiza kose, krvi i ostataka eksplozivnih materijala sakupljeni u skladištu Kravica jaki su dokazi da je ondje došlo do ubijanja. Na zidovima i podu zgrade vještaci su pronašli tragove hitaca, ostatke eksplozivnog materijala, metaka i čahura, kao i ostatke ljudske krvi, kostiju i tkiva. Forenzički dokazi koje je predočio tužilac upućuju na vezu između skladišta u Kravici, primarne masovne grobnice poznate kao Glogova 2 i sekundarne grobnice poznate pod nazivom Zeleni Jadar 5.
13.-14. jula 1995.: Tišća


Autobusi pretrpani bošnjačkim ženama, djecom i starcima na putu iz Potočara u Kladanj bili su zaustavljeni u Tišći i pretraženi, a bošnjački muškarci koji su u njima nađeni iskrcani su iz autobusa.

Svjedočenje otkriva da je u Tišći izvršena vrlo organizovana operacija. Jednog svjedoka u slučaju Krstić, su sa tog kontrolnog punkta odveli u obližnju školu gdje se već nalazio izvjestan broj drugih zarobljenika. Jedan oficir je dao uputstva vojniku koji je svjedoka sprovodio u obližnju školu, gdje je držan velik broj zatvorenika. Čini se da je u školi bio jedan vojnik koji je prenosio i primao naređenja putem poljskog telefona. Negdje oko ponoći, svjedoka su zajedno sa još 22 muškarca ukrcali u kamion, s rukama vezanim na leđima. U jednom momentu je kamion u kojem se vozio svjedok stao, a vojnik koji je bio na tom mjestu je rekao: "Ne ovamo. Odvezi ih gore, tamo gdje su već odvozili ljude." Kamion je došao do drugog punkta, a vojnici su stali oko stražnjeg dijela kamiona i počeli pucati u zarobljenike.
14. jula 1995.: mjesto zatočenja u školi u Grbavcima i stratište u Orahovcu


Velika grupa zatvorenika koje su preko noći držali u Bratuncu, rano ujutro 14. jula 1995. godine odvezena je konvojem od 30 autobusa u školu u Grbavcima kod Orahovca.[600] Kad su stigli, školska gimnastička sala već je bila napola puna zarobljenicima koji su stizali od ranih jutarnjih sati,[601] da bi se za nekoliko sati zgrada potpuno napunila. Preživjeli procjenjuju da je tamo bilo 2000 do 2500 ljudi, među kojima je bilo i vrlo mladih i vrlo starih, iako je optužba u slučaju Krstić sugerisala da je to možda pretjerana procjena i da je vjerovatnije da je na toj lokaciji bilo oko 1000 zarobljenika. U jednom trenutku, kako se sjeća jedan svjedok, došao je general Mladić i ljudima rekao: "Eto, vaša vlada vas ne želi pa se ja moram za vas pobrinuti".

Nakon što su ih u gimnastičkoj sali držali nekoliko sati, muškarce su toga poslijepodneva u manjim grupama odvodili na stratišta. Na odlasku iz gimnastičke sale, svaki zatvorenik je dobio povez za oči i nešto vode. Zatvorenike su zatim kamionima odvozili na stratišta udaljena manje od jednog kilometra. Muškarce bi postrojili i pucali im u leđa. One koji su preživjeli prvu paljbu ubili bi dodatnim hicem. Korištene su dvije susjedne livade: kad se jedna napunila tijelima, egzekutori su se preselili na drugu. Dok su se vršile egzekucije, kako su izjavili preživjeli, teška mehanizacija je kopala jame. Jedan svjedok u slučaju Krstić, koji je preživio strijeljanje pretvarajući se da je mrtav, izvijestio je o tome da se general Mladić dovezao u crvenom automobilu i posmatrao neke od egzekucija.

Forenzički dokazi potkrepljuju ključne momente iskaza preživjelih. Fotografije snimljene iz zraka pokazuju da je tlo u Orahovcu bilo prekopavano između 5. i 27. jula 1995, a zatim ponovo između 7. i 27. septembra 1995. godine. U tom području otkrivene su dvije primarne masovne grobnice koje su istražitelji nazvali "Lažete 1" i "Lažete 2". Grobni lokalitet Lažete 1 Tužilaštvo Haškog tribunala je ekshumiralo između 13. jula i 3. augusta 2000. godine. Svi od 130 nađenih pojedinaca za koje se pol mogao utvrditi bili su muškarci. U grobnici je nađeno 138 poveza za oči. Tokom ekshumacija na tom lokalitetu je nađen identifikacijski materijal za dvadeset i tri lica registrovana kao nestali nakon pada Srebrenice. Grobni lokalitet Lažete 2 djelomično je ekshumirao zajednički tim Tužilaštva i organizacije Ljekari za ljudska prava, između 19. augusta i 9. septembra 1996, a čitava je ekshumacija završena 2000. godine. Sve 243 žrtve iz Lažeta 2 bili su muškarci, a vještaci su ustanovili da je golema većina umrla od povreda nanesenih vatrenim oružjem. Pored toga, nađeno je 147 poveza za oči. Noge jedne žrtve bile su povezane platnenim džakom. Forenzičke analize uzoraka tla i peludi, poveza za oči, ligatura, čahura i zračnih snimaka iskopanih i naknadno prekopanih grobnica po datumima, pokazale su, nadalje, da su tijela iz grobnica u Lažetama 1 i Lažetama 2 bila uklonjena i ponovo ukopana u sekundarne grobnice na lokalitetima nazvanim Cesta za Hodžiće 3, 4 i 5. Zračne snimke pokazuju da su te sekundarne grobnice nastale između 7. septembra i 2. oktobra 1995. godine, a Tužilaštvo ih je sve ekshumiralo 1998. godine.
14.-16. jula 1995.: lokacija zatočenja u školi u Pilici, stratište na Vojnoj ekonomiji Branjevo


Dana 14. jula 1995. u pravcu sjevera, u školu u selu Pilica, sjeverno od Zvornika, autobusima je prevezeno još zarobljenika. Kao i u drugim objektima zatočenja, ni ovdje nije bilo hrane ni vode te je više muškaraca umrlo od vrućine i dehidracije u gimnastičkoj dvorani škole. Ljude su u školi u Pilici držali dvije noći. Dana 16. jula 1995, prema sada već poznatom obrascu, ljude su prozvali da izađu iz škole i ukrcali ih u autobuse s rukama vezanim na leđima. Zatim su ih odvezli na Vojnu ekonomiju Branjevo gdje su ih postrojavali u grupama od 10 i strijeljali.

Dražen Erdemović, ratni zločinac koji je priznao zločin, a potom pred Haškim tribunalom i osuđen, je bio pripadnik 10. diverzantskog odreda VRS-a (prištapske jedinice Glavnog štaba) i učestvovao je u masovnoj egzekuciji. G. Erdemović je svjedočio za optužbu u slučaju Krstić i u svom iskazu pomenuo i sljedeće: Ljudima ispred nas je naređeno da se okrenu leđima prema nama. Nakon što su nam okrenuli leđa, mi smo u njih pucali. Izdana nam je naredba da pucamo.

Erdemović je rekao da su sve žrtve osim jedne nosile civilnu odjeću i da, s izuzetkom jednog lica koje je pokušalo pobjeći, prije strijeljanja niko nije pružio nikakav otpor. U nekim slučajevima egzekutori su bili naročito okrutni. Kad bi neko od vojnika prepoznao nekoga koga je poznavao iz Srebrenice, toga bi čovjeka tukli i ponižavali prije nego što bi ga ubili. Erdemović je svoje kolege, vojnike, morao da nagovara da za strijeljanje prestanu da koriste mitraljeze: iako su mitraljezi zarobljenicima nanosili smrtne ozljede, smrt nije nastupala odmah pa su tako njihove muke bivale produžene.

Erdemović je posvjedočio da je, 16. jula 1995. oko 15:00 sati, nakon što su završili s egzekucijom zarobljenika na Vojnoj ekonomiji Branjevo, njemu i ostalim vojnicima iz 10.diverzantskog odreda rečeno da grupa od 500 zarobljenih bosanskih muslimana iz Srebrenice pokušava da pobjegne iz obližnjeg društvenog doma. Erdemović i ostali pripadnici njegove jedinice odbili su da učestvuju u daljem ubijanju. Onda im je rečeno da dođu na sastanak s pomenutim potpukovnikom u kafić u Pilici. Erdemović i ostali vojnici otišli su u kafić kako se od njih tražilo, a dok su čekali, čuli su pucnjavu i detonacije ručnih bombi. Buka je trajala otprilike 15-20 minuta, nakon čega je jedan vojnik iz Bratunca ušao u kafić i prisutne obavijestio da je "sve gotovo".

Toga dana, na tom stratištu, ubijeno je između 1000 i 1200 ljudi.

Na fotografijama područja oko Vojne ekonomije Branjevo snimljenim iz zraka 17. jula 1995. vide se veliki broj leševa u polju pored Vojne ekonomije kao i tragovi rovokopača koji je pokupio leševe iz polja.

Proces pronalaženja žrtava na području Srebrenice, često u masovnim grobnicama, njihova ekshumacija i identifikacija traje relativno sporo. Do 2002. godine 5000 tijela je ekshumirano i tek 200 identifikovano. Od tada broj ekshumiranih tijela je porastao na 6000, a identifikovanih na oko 2000 (podaci iz 2005. godine)
Prekopavanja grobnica


Forenzički dokazi pokazuju da su početkom jeseni 1995. godine, srpske snage napravile značajan napor da se prikriju masovna pogubljenja tako što su premještali primarne grobnice u udaljene sekundarne grobnice. Forenzički dokazi također pokazuju da su u periodu od nekoliko sedmica u septembru i početkom oktobra 1995. godine srpske snage iskopale mnoge primarne grobnice i premjestile tijela u udaljene sekundarne grobnice. Forenzičke analize su uspjele da povežu određene primarne i sekundarne grobnice tj.:

Branjevo vojna baza i Čančari put 12 
Petkovići brana i Liplje 2 
Orahovac (Lažete 2) i Hodžići put 5 
Orahovac (Lažete 1) i Hodžići put 3 i 4 
Glogova i Zeleni Jadar 5 
Kozluk i ČanČari put 3 
Dokazi o prekopavanjima pokazuju značajan napor da se leševi iz primarnih grobnica sakriju što je nesumljivo prouzrokovano velikim međunarodnim pritiskom koji je uslijedio nakon pada Srebrenice. Takve ekstremne mjere ne bi bile neophodne da je većina ljudi (u primarnim grobnicama) poginuli u borbama.
Epilog i nedavni događaji

Vijesti o masakru su se prvi put pojavile u svjetskim medijima augusta 1995. godine. Dana 10. augusta Sjedinjene Američke Države su objavile satelitske fotografije koje su prikazale moguće masovne grobnice nedaleko od sela Nova Kasaba. Na osnovu toga američki reporter David Rohde je posjetio sjeveroistočnu Bosnu i istražio slučaj na licu mjesta. Dana 18. augusta Rohde je objavio u Christian Science Monitor-u značajne vijesti i priče u kojima je opisao dokaze koji ukazuju da se masakr velikih proporcija desio u Srebreničkoj oblasti. Svjetski mediji su objavili da se veliki masakr nad Bošnjacima dogodio nakon sto su srpske snage okupirale UN zaštićenu zonu i da UN posmatrači nisu ništa učinili da to spriječe.

Ratko Mladić i Radovan Karadžić, vojni i politički lideri Srba, su optuženi za zločin genocida, zločine protiv čovječnosti, te kršenja zakona o običajima ratovanja, pred Međunarodnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju, godine 1996. Radislavu Krstiću, najvišem oficiru srpske vojske u Haškom tribunalu , je suđeno 2000. godine, za zločin genocida u Srebrenici. Godine 1995. Krstić je rukovodio napadom na Srebrenicu, zajedno sa generalom Mladićem. Augusta 2001. godine, Radislav Krstić je osuđen po optužbi za zločin genocida, a dobio je 46 godina zatvorske kazne.

Nakon dugotrajne diskusije o genocidu u Srebrenici, aprila 2002. godine, holandska vlada (drugi kabinet wim Koka) je odlučila da podnese ostavku, nakon službene istrage i izvještaja kojeg je načinio Nederlands Instituut voor Oorlogsdocumentatie.

The Enclave, trodijelna serija bazirana na događajima u Srebrenici, je emitovana 1995. godine na Dutch Public Broadcasting stanici. Nakon toga je napravljen i film, koji je obuhvatio navedene dijelove serije.

Marta 2003. godine, izgrađen je Memorijalni cenatar u Potočarima, kojeg je otvorio Bill Clinton. Prvih 600 identificiranih žrtava genocida je pokopano 31. marta, dok je još 118 našlo svoj smiraj 11. jula iste godine, na osmogodišnjicu genocida. Na devetu godišnjicu genocida, 11. jula 2004. ukopano je još 338 identificiranih žrtava.

2004. godine Visoki predstavnik međunarodne zajednice Paddy Ashdown je prinudio Vladu Republike Srpske da osnuje Komisiju za istragu događaja u Srebrenici. Komisija je objavila izvještaj u oktobru 2004. u kojima je potvrdila 8731 nestalih i poginulih osoba sa područja Srebrenice (7793 ubijene osobe između 10. i 19. jula 1995. i 938 osoba nakon dog perioda).

Srpski nacionalisti su osporavali nalaze Komisije, tvrdeći da je Komisija radila pod pritiskom Visokog predstavnika. Međutim, Dragan Čavić, predsjednik Republike Srpske, je preko televizije rekao da su srpske snage pobile nekoliko hiljada civila u Srebrenici, kršeći međunarodno pravo, istakavši da je Srebrenica crno poglavlje srpske historije. U svom televizijskom obraćanju je koristio riječ masakr, umjesto riječi genocid.

Dana 10. novembra 2004. Vlada Republike Srpske je objavila službeno izvinjenje, koje je došlo nakon što je srpska vlada razmotrila izvještaj Komisije. Vlada Republike Srpske je saopštila da: "Izvještaj jasno pokazuje da su ogromni zločini počinjeni u regionu Srebrenice, jula 1995." Tri mjeseca kasnije, 18. januara 2005, dvojica srpskih oficira Vidoje Blagojević i Dragan Jokić su osuđeni i poslani u zatvor za učešće u srebreničkom genocidu.

Dana 2. juna 2005. pojavio se video snimak zlostavljanja i egzekucije, četvero djece i dva mladića, žrtava srebreničkog genocida. Dokaz se pojavio na suđenju Miloševiću, kao svjedočanstvo o umiješanosti pripadnika policijskih jedinica iz Srbije, u srebreničkom genocidu. Video prikazuje sveštenika srpske pravoslavne crkve koji blagosilja nekoliko vojnika. Nakon toga, vojnici se pojavljaju privodeći civile koji su vezani i na kojima se vide tragovi fizičkog nasilja. Kasnije su identifikovani kao četvorica maloljetnika mlađih od 16 godina, i dvojica ljudi dvadesetih godina. Dok se voze u kamionu, ležeći svezani na podu kamiona, vojnici ih šutaju nogama u glavu i psuju. Nakon toga prikazana je egzekucija četvorice civila, koji su nakon toga snimljeni kako leže u polju. Nakon toga se čuje negodovanje kamermana, koji se žali na ispražnjene baterije, jer nije u stanju da snima i dalje monstruozni zločin. Vojnici naređuju dvojici civila da premjeste leševe tek ubijenih ljudi u obližnju štalu, nakon čega su i njih dvojica pogubljeni.

Video je izazvao javno zgražavanje u Srbiji. U danima nakon njegovog prikazivanja Srbijanska vlada je vrlo brzo uhapsila neke od bivših vojnika identifikovanih na videu. O događaju su najviše izvještavale novine Danas i radio televizijska stanica B92. Sve relevantne svjetske medijske kuće su nekoliko dana izvještavale i prikazivale snimku strijeljanja Bošnjaka. Prema izvorima bosanskih medija nekoliko članova familije pogubljenih mladića, vidjeli su pogubljenja svojih najmilijih na televiziji. Ipak mišljenja su i dalje bila podjeljena i nastupio je velik revizijski odgovor. Novinska kuća Dnevne novosti je ubrzo nakon prikazivanja videa objavila listu od 3,287 Srba navodno ubijenih u i oko Srebrenice, dok je i video koji prikazuje pogubljenja srpskih vojnika od strane mudžahedina također objavljen u to vrijeme. Ipak, kasnije se utvrdilo da se radi o montiranom snimku, na kojem se nigdje ne prikazuje pogubljenje srpskog vojnika. Srpska radikalna strnka, je inače javno na press konferenciji priznala da je snimak montiran.

Sredinom 2005. godine sarajevski fotograf Tarik Samarah u kooperaciji sa skoro osnovanom nevladinom organizacijom Inicijativa mladih za ljudska prava je postavio 27 velikih reklaminih panoa u sjećanje na genocid u Srebrenici, širom Beograda. Panoi su izazvali veliku kontraverzu i mnogi su bili uništeni sa porukama na kojima je pisalo "Nož, žica, Srebrenica," "Biće Repriza," i "Ratko Mladić".

11. jula 2005. navršilo se 10 godina od genocida u Srebrenici. Komemorativnoj ceremoniji u Potočarima je prisustvovalo oko 50,000 ljudi i preko 40 državnih delegacija. Tog dana je sahranjeno dodatnih 610 identifikovanih žrtava. Srbijanski predsjednik Boris Tadić je također prisustvovao komemoraciji, odao je počast i poklonio se pred tabutima žrtava. Tadićevo prisustvovanje je izazvalo ogorčenje među srpskim ultra nacionalistima, ali je pozdravljeno od strane međunarodne zajednice. Francuski, holandski i britanski ministri su također bili prisutni kao i bivši američki predstavnik za Balkan Richard Holbrook. Britanski sekretar inostranih poslova Jack Straw se izvinuo u ime međunarodne zajednice rekavši: sram je međunarodne zajednice da se ovakvo zlo dogodilo ispred našeg nosa, a da nismo učinili ništa.

Masovne grobnice se i dan danas otkopavaju, a žrtve se sa počastima sahranjuju što daje osjećaj epiloga za familije koje su izgubile svoje najmilije.
Rezolucija Sjedinjenih Američkih Država broj 199


Dana 27.juna 2005. godine američki Predstavnički dom je usvojio rezoluciju (H. Res 199 sponzorisanu od strane kongresmena Christophera Smitha i Benajanina Cardina) i na taj način obilježio desetogodišnjicu genocida u Srebrenici. Rezolucija je usvojena sa apsolutnom većinom od 370 glasova za, 1 glasom protiv, dok su 62 glasača bila odsutna.

Rezolucija je višepartijska mjera kojom se obilježavao 11.juli 1995-2005. desetogodišnjica srebreničkog genocida u kojem je preko 8,000 muškaraca i dječaka detaljno i metodično odvojeno od njihovih kćeri, majki, sestara i supruga i potom ubijeno od strane srpskih snaga, zakopano u masovne grobnice i onda prekopano u sekundarne grobnice kako bi se prikrio zločin. Srebrenica je pala nakon napada srpskih snaga 11. jula 1995. godine koja je u to vrijeme bila UN sigurnosna zona i pod zaštitom međunarodne zajednice. Masakr u Srebrenici je bio najgori genocidni zločin u Evropi poslije Drugog svijetskog rata.

Rezolucija navodi da:

"Politika agresije i etničkog čišćenja koju su implementirale srpske snage u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. godine sa direktnom pomoći vlasti Savezne Republike Jugoslavije (Srbije i Crne Gore), a koja je uzrokovala raseljenje više od 2,000,000 stanovnika i procjenjeno 200,000 žrtava, desetine hiljada silovanih ili na drugi način mučenih i zlostavljanih osoba, dok su nevini civili Sarajeva i drugih urbanih naselja bili neprestano izloženi granatiranjem i snajperskim napadima; definisani su kao kriminalni čin genocida po definiciji kako navodi članak 2 Konvencije za prevenciju i kažnjavanje genocida, potpisan u Parizu 9. decembra 1948. godine i stavljen u punopravnu snagu 12. januara 1951. godine."
Revizionizam i poricanje genocida


Mnoge srpske skupine demantiraju genocid, tvrdeći kako je masovno ubistvo od skoro 8.000 Bošnjaka znatno preuveličano, da vlada Republike Srpske nije imala nikakvu politiku istrebljivanja, ili barem da je obim genocida znato preuveličan. Oni koji ne demantiraju masovna ubistva od strane Republike Srpske (općenito oni koji su neupučeni, s tvrdnjama o potrebi revizije događaja) bave se prikazivanjem "nemoralnih ekvivalenta" koji su nerijetko dio propagande (npr. ubijanje Srba od strane Nasera Orića, etničko čiščenje Srba u Hrvatskoj) i/ili opravdanja za pogubljenja (npr. osveta ili kažnjavanje za sabotaže, terorizam, ili subverziju).

Srbi nisu imala povjerenje u "zapadno objašnjene" događaja zbog dugih odugovlačenja u dokazivanju da je bilo masovnih grobnica u području Srebrenice, i da su ljudi u njima u stvari bili Bošnjaci (trebalo je skoro deset godina da bi značajan postotak tijela bio identificiran). Prema njima, općeprihvaćena priča je postala još više sumnjiva nakon što je visoki predstavnik Paddy Ashdown smijenio komisiju za Srebrenicu Republike Srpske koja je prvobitno objavila da su Srebreničani izvršili kolektivno samoubistvo. Ovo je samo pogoršalo zabrinutost da postoji pristranost Zapada u vezi s većom koncentracijom na ratne zločine Srba u odnosu na Bošnjake i Hrvate.

Srpska strana je 2004. godine, pod pritiskom Visokog predstavnika, službeno priznala broj ubijenih Bošnjaka i izrazila žaljenje za masakr, a broj ubijenih nije pod znakom pitanja osim za par slučajeva. Mnoge nacije i međunarodne organizacije smatraju da se u Srebrenici desio masakr, a većina ih smatra da se radilo o genocidu. Vlada manjeg bh. entiteta Republike Srpske je osudila zločin. Vlada Srbije je osudila zločin, ali relativizujući ga na način da je osudila i sve druge zločine koji su se dogodili na Balkanu, iako mnogi Srbi iz Srbije i dalje sumnjaju u broj ubijenih. Na zapadu, radikali na obje strane političkog spektra spore se oko genocida radi različitih razloga.

Neki radikalni liberali vide srebrenički genocid kao još jedan slučaj vladine propagande u nepotrebnom ratu. Konzervativci smatraju da je istina izmanipulisana od radikalnih islamista i njihovih saveznika. Ipak ovakva razmišljanja nisu široko rasprostranjena u zemljama NATO pakta, osim u Grčkoj i dijelom u Francuskoj.

Također tvrdilo se i da su srpska sela oko Srebrenice napadana u prodorima iz Srebrenice između maja 1992. i februara 1993. godine. Naseru Oriću se trenutno sudi pred Tribunalom u Hagu, po optužnici za torturu nad srpskim zarobljenicima u ratu, i zbog pogibija srpskih vojnika i civila u selima koja su okruživala Srebrenicu. Međutim, nedavno su dvije tačke optužnice od ukupno šest, odbačene i prije nego što je odbrana započela iznošenje svojih dokaza. Sve strane se slažu da su se neka djela desila, i da postoji određeni broj Srba koji se vode kao nestali. Srbijanska vlada je predala izveštaj UN-u, maja 1994. u kojem navodi nekoliko slučajeva etničkog čišćenja u regionu Srebrenice, Bratunca u Skelana, navodeći imena 301 vojnika i civila koji su navodno ubijeni od Orićevih trupa. Nedavno se pojavio i spisak od 3000 imena Srba koji su navodno ubijeni. Carla del Ponte je naglasila da srpska propaganda manipuliše sa brojem žrtava, kao i da se poginuli vojnici i policajci ne mogu poistovjećivati sa civilnim žrtvama. Međutim, tačan broj navodno ubijenih žrtava u Orićevim prodorima je nepoznat, a njihova tijela još nisu pronađena u masovnim grobnicama. S druge strane tijela Bošnjaka se nastavljaju ekshumirati iz masovnih grobnica, identificirati i potom sahranjivati.
Bilješke


U nastojanju da eliminišu grupu Bošnjaka, snage bosanskih Srba su počinile genocid [...] Žalbeno vijeće neosporno navodi da zakon osuđuje, u ispravnim riječima, duboku i trajnu štetu nanesenu, a naziva masakr u Srebrenici pravim imenom: "genocid". (MKSJ, paragraf 37)
Reference


ICTY, 2004. Appeals chambers judgement in Prosecuter v. Radislav Krstić, available from ICTY website. 

NIOD, 2002. Srebrenica, een 'veilig' gebied. Boom, Amsterdam. ISBN 9053527168. English translation available at the NIOD Srebrenica website. 

David Rohde. 1997. Endgame: The Betrayal and Fall of Srebrenica, Europe's Worst massacre Since World War II. WestviewPress. ISBN 0813335337. 

Van Gennep, 1999. Srebrenica: Het Verhaal van de Overlevenden [Srebrenica: The Story of the Survivors]. Van Gennep, Amsterdam. ISBN 90-5515-224-2. (translation of: Samrtno Srebreničko Ijeto '95, Udruženje građana 'Žene Srebrenice',
Tuzla, 1998).