JESMO SE POŽELJELI-DOBRI BOŠNJANI?*

Ima najmanje dvije hiljade godina otkad dobre Bošnjane preko mnogih čistih voda žedne vodaju po svijetu. Prvo smo sa Keltima 'tikve' sadili po brdovitom Balkanu. Kada ih nadurasmo s braćom Ilirima proživjesmo lijepog vakta u zajedničkoj zemlji i oko skupne sofre. Kada na Balkan provališe divlje horde Avara, te se uz njihovu pomoć naseliše plemena Slavena sa Karpata. U početku su dobri Bošnjani bili jaki, hrabri i sposobni da ostanu i opstanu na svojoj zemlji. Vremenom ih došle, Slaveni počeše progoniti, preseljavati i otimati im kuće, avlije, livade, šume, rijeke i žitorodna polja.

To naduravanje i izguravanje potraja više od 1000 godina. Smjenjivali su se gospodari velikih civilizacija a narod dobrih Bošnjana je trpio, povlačio se, pa opet vraćao se, izmicao, selio i preseljavao da bi klicu dobrote Bošnjanske što duže zadržao i čim dalje prenio u budućnost. U tom brižnom čuvanju svega što miriše Bosnom, dobri Bošnjani trpiše zulume od neciviliziranih nasrtaja 'komšija' s druge strane Save, Drine i mora. Trpiše dobri Bošnjani divljačke upade, istrebljenja, bez snage da se jače odupru i jednom zauvijek zaustave genocid, etnocid, kulturocid, urbicid i svaki drugi oblik ugnjetavanja i istrebljavanja. U tom stojičkom istrajavanju dobri Bošnjani više od 1000 godina Boga Dragog mole da bar u jednoj svojoj kući i avliji prežive bar sto godina a da ih 'komšije' što se sa tri ili pet prstiju krste, ne protjeraju sa rodnog praga i ognjišta.

Zbilja su dobri Bošnjani poželjeli lijepog sijela i dobrih ljudi. Poželjeli su Bošnjani dragih teferiča, lijepe sevda(h)linke nam pjesme, da je sa svojim komšijama zapjevaju na ženidbi sina ili na ispraćaju svoje kćeri. Željni su dobri Bošnjani svoga bosanskog zraka, svoje čiste sa bunara i česme ljekovite vode. Željni su dobri Bošnjani šetnje po opjevanim bosanskim šumama, livadama i puteljcima a da na njima nema mina i namjerno kontaminirane zemlje.

Siti su dobri Bošnjani pokvarene i lažne politike njihovih 'komšija', i politike svjetskih hohštaplera o prevaspitavanju, socijalizaciji i evropeizaciji dobrih Bošnjana. Bože dragi, zar dobre Bošnjane zbilja treba učiti suživotu i toleranciji a oni kao većinski narod  u Bosni i Hercegovini više od hiljada godina izgradiše suživot i poštivanje drugog i drugačijeg kojeg Evropa danas pokušava uspostaviti u svojoj 'avliji'. Mi smo zahvaljujući merhametu, ponekad našoj dječijoj Bošnjanskoj naivnosti tu 'voćku' oduvijek gajili u našoj domaji Bosni i Hercegovini.

Upamet!

-         Errahatu meal je'si -

(Malo želja – spokojan život)

 

Mnoge želje – puno glavobolje,

Želje nove – porađaju nove,

Ako hoćeš rahat da proživiš -

Sapni želje, a suzi osnove.

"Ne volite nešto, a ono može biti dobro za vas; nešto volite, a ono ispadne zlo po vas. – Allah zna, a vi ne znate." (El-Bekare 2:216)

Živimo u vremenu iskrivljenih ogledala. U jednom sahatu možemo osjetiti zadovoljstvo i dunjalučku sreću i razočarenje. Lahko nam se desi da nam se dugo očekivana želja ispuni, ili nas pak iznenada bez daha ostavi blještavilo tv reflektora, škljocanje foto aparata i zujanje kamera. Taman kad nas Dunjaluk uljulja na svojim lovorikama, pa pomislimo da nam sve polazi za rukom i nogom, sreća nam okrene leđa. Sreću na zapadu nazivaju fortunom. Ta fortuna često usrećuje la(h)kovjerne toliko da kada se iznenada okahare avazile  zakukaju i zapomagaju da im je fortuna okrenula leđa.

Musliman ne vjeruje u sreću poput lutrije koju svake hefte pobožno igra nadajući se sreći i dobitku velikog novca. Vjernik nije poput boksera koji bez ikakve taktike maše pesnicom nadajući se momentu kada  će protivnik  naletjeti na njegov aperkat ili kroše. Bivajući svjesni da nema slučajnosti ovoga svijeta, vjernici traže dobro i ljepotu u svakom događaju. Naizgled nepovoljan slučaj, tegoba ili podvala ih ne tišti ili ne zabrinjava. Oni drže svoju staloženost bez obzira da li je iskustvo beznačajno ili je ozbiljno iskušenje. Iskreni muslimani vide dobro i uzvišenu svrhu čak i u gubitku njihovog ukupnog, teško stečenog imetka. Izražavaju zahvalnost Allahu za život koji im je dat. Vjeruju da ih je Allah zaštitio od činjenja loših djela ili od prevelikog vezivanja za njihove imetke.

Shodno tome, vjernici su zahvalni Njemu zato što se nijedan gubitak na ovom svijetu ne može izjednačiti s gubitkom na drugom svijetu. Gubitak na onom svijetu znači vječna i nepodnošljiva kazna (ukoliko Allah ne odluči drugačije). Oni koji su okupirali sebe sjećanjem na onaj svijet vide svaki događaj kao dobro i ljepotu koja vodi do onog svijeta. Zbog olahkog shvatanja i razumijevanja sreće i nesreće današnji ljudi mnogo pate. Sreću i nesreću treba shvatiti kao Božije iskušavanje i davanje svakodnevne zadaće čovjeku od strane Uzvišenog Allaha s.v.t.a.

Oni koji mogu ovo razumjeti,  znaju da ne postoje greške ili nevolje, nego samo pouke, upozorenja i mudrost od Allaha. Naprimjer, musliman/ka, čiji je dućan izgorio, će preispitati sebe i čak postati odaniji/a i iskreniji/a u svom vjerovanju, smatrajući to upozorenjem od Allaha protiv prevelikog zadovoljavanja i vezivanja za ovosvjetska dobra.

Sva iskušenja s kojim se čovjek susretne imaju svoj kraj. Osoba koja se prisjeća neke tegobe će biti zapanjena kad shvati da je to ništa do samo sjećanje u mislima. Na taj način se ljudi prisjećaju scena u filmovima. Shodno tome, doći će i dan kada će i najbolnije iskustvo biti samo sjećanje, više kao odraz scene iz filma. Samo će jedna stvar ostati – stav osobe u periodu tegobe i da li je Allah zadovoljan s njim/njom.

Na kraju možemo se testirati pitanjem, zašto nama se dove ne)primaju kada ih često ili ponekad upućujemo našemu Gospodaru.

Upamet!

EJ, AŠICI******

EJ, AŠICI

Ej ašici, hod'te amo

da čujemo, pogledamo

(2x)kakvo nam je naše stanje

kud idemo, grdne rane?(2x)

Dunjaluk će brzo proći

valja vječnoj kući doći…

(2x)Sutra sunce će izaći,

naske ovdje neće naći.(2x)

Valja saprat grijeha dosta

i dočekat smrtnog gosta!

(2x)A, tvoj Ummet je žalostan:

šta ja činim gdje sam ko sam?(2x)

Ehli-iman imal' koga

osim Boga Jedinoga

(2x)da ga štiti nedužnoga

od fursata dušmanskoga? (2x)

Gdje je vjere naše uže,

pa da nam se srca združe,

(2x)pa da jednom odahnemo

rahat živ'mo i mrijemo.(2x)

-         Iadetul-i'tizari tezkirun lizzenbi -

( Ponavljati ispriku znači obnavljati sjećanje na pogrešku )

 

Kad pogriješiš jednom se ispričaj,

Dosta jednom ispričati grijeh,

Al ponavljanjem na grijeh podsjećaš,

A to poso nije pametnijeh.

Smjenjuje se dan i noć u kojima se dobrano uviđa da od pamtivijeka, mrak odgoni svjetlo a svjetlo istjeruje mrak. Mijeni se i Mjesec kojeg često zakloni Sunce a nije rijetkost da se iza Mjeseca sakrije Sunce. Smjena je zakon Svemogućeg. Jerbo, da nije smjene i mijene gdje bi sve rođeno i stvoreno stalo i bitisalo. Mudrost je u mijenjanju i smjenama.

Sve se oko nas i u nama u trenutku mijenja i smjenjuje. To mijenjanje neki zovu rast, drugi napredak a treći odumiranje i starost. Bez rađanja nema života a bez mijenjanja nema uspona i napretka. Kod nas najinteligentnijih bića u Svemiru (nadam se) ima emocija kada se dolazi i kade se poslije kraćeg ili dužeg bivanja na ovom svijetu, valja vraćati i opraštati. Mislim da smrt ne znači nestanak, smrt je jedna vrsta prelaska preko granične linije koja razgraničava i dijeli prolaznost od vječnosti. Baš zbog toga smjenu treba gledati kao vrstu mijene i smjene generacija u kojoj svi dobijaju. Vjernici to najbolje razumiju.

Helem, ima razmišljanja da je nečiji odlazak koristan za ostajuće po onoj, dok se nekom ne smrkne, drugom ne svane. Ipak, ima i ona druga nikla iz naroda, ničija nije do sabaha dogorela. Zato je bolje razumjeti smjenu kao odmjenu i zamjenu i još jednu mudrost a ne želju i priželjkivanje.

Upamet!

Draga braćo i poštovane sestre!

    Danas se mnogo čitaju novine, časopisi, knjige i elektronski mediji. Tabloidi se brzo prodaju ali još brže završavaju u kanti za smeće. Mnogi pišu, pojedini imaju priliku slušati zanimljiva predavanja dok većina ostalog svijeta gleda i prati putem interneta razne video proizvode. U ovom vaktu je haman svako u mogućnosti nešto reći, putem medija progovoriti, fotografiju postaviti ili kakav video materijal snimiti i time se širokoj gledalačkoj publici predstaviti. Prateći i gledajući sve to zapitamo se gdje je mjera i gdje je u tome vjera. Pitanje dolazi zbog pomiješanih kriterija dozvoljenog i zabranjenog, halala i harama i ako hoćete lijepog ukusa u svim tim igrarijama.

    Jerbo, kada se prikučimo televizoru zapitamo li se za kodeks halala i harama u tom potezu. Televizijska šema je sastavljena iz serija, filmova, emisija, tipa, sve za ljubav, raznih izbora ljepote, najbolje narodno-zabavne pjesme, humanitarnih i socijalnih emisija, do komercijalnih serijala u kojima se gata, odgoneta i proriče. Sve se dakle svodi na iznošenje emocija u javnost. Gledajući sve to uviđam kako se drugi pate da bih shvatio da sam previše prašinu ne dižem jer ima i gore stanje od moga. Helem, najbolje gledane i slušane emisije su one u kojima se iznose tuđe tajne i emocije. Posebno je moderno mjesto tzv. socijalna mreža, gdje se ljudi svih uzrasta registruju, upisuju svoje podatke, dodaju 'prijatelje', ćaskaju uz osjećaj nadmoći i uspjeha. Popunjavaju se razni obrasci.  Pitanja idu od toga kako izgledamo, koliko imamo godina, šta volimo jesti, piti, obući, na čemu volimo spavati, jesmo li oženjeni, udati pa do pitanja koliko djece imamo i šta planiramo. Kad god se prijavimo slijede nešto novo da nas nas (u)pitaju…

    Kad se popune obrasci i formulari slijedi užitak i naslađivanje. Rahat i serbez počnemo objavljivati slike od juče, od danas i sada, ovog trenutka. Taj medij, 'socijalna mreža' je napopularnije mjesto, samo zato što smo znatiželjni, jer  svako voli da zna kako mu izgleda komšija, komšinica, rođak, rodica, je li u životu uspio ili propao.

    Na ovom stepenu razmišljanja i razgovora, se zapitamo, ko je gori, da li onaj što ga sve zanima da vidi, čuje i sazna, ili pak onaj koji bez prisile sam iznosi svoju intimu u javnost.

    Vrijeme je da se zapitamo, šta je danas intima u vremenu dostupnosti medija, potražnje i svekolike ponude privatnosti i informacija?

    U ovom vremenu nije skoro ništa zanimljivo jer je sve viđeno. Malo se ko pokriva i rijetko šta skriva. Sve se je pokazalo osim onoga malo što je ostalo velom tajne prekriveno, nekazano i nerečeno. Između onoga malo što je ostalo od stida a što je ovaj kavm sebi počeo ohalaljivati da o tome javno priča, jesu bračne teme.

    Trebalo bi ipak znati i ne zaboravljati. Radi jačanja bračnih veza i mnogih drugih koristi islam je preporučio supružnicima mnoge stvari, a neke je zabranio. Jedna od zabranjenih stvari je i širenje vijesti o vlastitoj bračnoj intimi.

Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem je rekao: "Zaista će na najlošijem stupnju kod Allaha na Sudnjem Danu biti čovjek koji ima odnos sa svojom ženom i ona s njim,a zatim oda njene tajne." ( Muslim br.3516, kao Ebu Seidovo predanje)
     Ovaj hadis,iako na prvi pogled ukazuje da se propis odnosi eksplicitno na muškarce, općeg je karaktera. Kao što je zabranjeno muškarcu da širi i iznosi u javnost bračnu intimu, isto tako je i ženi zabranjeno da to čini.
Imam Munavi veli: "S tim u vezi, na ženu se odnosi propis kao i na muškarca: zabranjeno joj je širiti tajne svog muža….(Fejdu'l-kadir,2/538)

Često se dešava da muškarci među sobom, pa i žene, do u detalje pričaju o svom intimnom životu, što je svakako zabranjeno.

     Dova

      Svemogući Allahu, učini da se okoristimo ovim porukama i poukama te da budemo od onih što imamo stida i obraza. Daj da budemo od onih koji se čuvaju harama, da izgrađujemo svoje jedinstvo, slogu i bratstvo na istini, bogobojaznosti i sunnetu Allahovog poslanika s.a.v.s.

      Milostivi Allahu, podari nam poštovanje prema našim džamijama i onima koji nas vode na pravi put. Učini da volimo džamiju pa da se radujemo petku i džumi namazu u njemu. Ne daj nam da zaboravljamo svoju islamsku zajednicu.

Amin!

ان الله يأمر بالعدل و الإحسان ، و ايتاء ذي القربي و ينهي عن الفحشاء و المنكر و البغي يعظكم لعلكم تذكرون. صدق الله العظيم 

     Od Ibn-'Umera, r.a., prenosi se da je rekao: "Sjedili smo sa Allahovim Poslanikom kada je došao jedan ensarija i nazvao mu selam. Zatim je ensarija krenuo, a Allahov Poslanik mu je rekao: ‘O brate ensarija, kako je moj brat Sa'd' ibn Ubade?' On reče: 'Dobro!' Na to Allahov Poslanik, s.a.v.s., reče: 'Ko će ga od vas posjetiti?' Ustao je, i mi smo ustali sa njim, a bilo nas je negdje izmedu deset i dvadeset. Niko nije imao ni nanula, ni papuča, niti kape, niti košulje. Išli smo po toj zemlji, koja se bijelila od soli, dok mu nismo došli.

On je (Sa'd ibn Ubade) rekao onima koji su bili kod njega, da se razmaknu, da bi se Allahov Poslanik, s.a.v.s., i oni koji su sa njim, mogli približiti." (Muslim)

Čovječe, brate po Ademu, čuvaj mi se! Prerovane su njive, zagađeni bunari i čisti izvori. Blatnjavi su i zapušteni nekada puni života, sokaci. Brate moj, nikada carske džade i putevi nisu bili klizaviji i opasniji.

Brato moj, čuvaj porodicu svoju, jer je porodica ponos i društvo u kome znaš da si ono što jesi. Porodica je jedina istinska država ako funkcioniše, ako je zdrava i ti si zdrav.

Brate moj lijepi, ne dozvoli da te uhljupi bace na koljena i gurnu u blato. Bori se brato moj sa vjerom u Boga Dragoga, trijeznom glavom, poštenjem i istinom. Molim te, hodaj uspravno i gledaj svakoga u oči.

Budi jak brate moj, jer je ovo tuhaf vakat. Ako uspiju da te odguraju, izguraju i nogu ti spotaknu, pa uvidiš da moraš pasti, onda  padni onako mehko, dostojanstveno, prefinjeno. Padni onako kako padaju veličine insanske, i ne boj mi se. Znaj da su mnogo veći padali pa su ustajući u visine narasli.

Još jednom te molim po Ademu brate, čuvaj porodicu svoju! Muhabeti s djecom svojom, egleniši sa hanumom jutrom i večerom, danju i noću, svaki dan svoju čeljad postroji, prebroji ih kao što dragulje brojiš da koji ne usfali!

I molim te nemoj pasti!

Upamet!

Na brdovitom Balkanu ništa novo. Bogati se vozikaju u najnovijim limuzinama, helikopterima i avionima. Jede se najbolja hrana a malo su im hoteli u Bosni i Hercegovini pa se sastaju u mondenskim krajevima Švicarske, Siromašni boluju najteže bolešćine i svaki dan se masovno sele na bosanska groblja. Vladajuća oligarhija se jedino slaže u lagodnom životu.

 Kako i ne bi, kada ništa ne rade a svima im  zajednički cilj uništavanje države i pljačka još neopljačkanog. Bolje žive od vlasti u najrazvijenijim zemljama Evrope i Amerike.  More im se hoće im se. Jerbo, to je njima njihova borba dala da su zaposleni u Parlamentu i Vladama od Kantona, Entiteta i Vijeća ministara.

Helem, kiša pada, država propada. Sve je manje nade a bome i prilike da nam država Bosna i Hercegovina stane na noge samo zbog kravatiranih uhljupa u Mostaru, Sarajevu i Banjaluci.

Upamet! 

Kakvi nam trebaju biti hodže*

Četrdeset godina je Mahmut efendija radio u jednom džematu (u svom rodnom mjestu) i četrdeset godina bio izložen kritici džematlija. Prijavljivali su ga tadašnjoj Službi Državne Bezbijednosti, u određenim periodima njegovog službovanja bilo je čak i zahtjeva za linč, za smjenu imama Mahmuta, no na sreću svaki puta je preovladavao razum većine nad manjinom. A čovjek, Mahmut efendija je uredno i predano bio posvećen svom poslu. Koristio je svaku priliku da ih poziva u džamiju, redovno vodio mektepsku nastavu, učio jasine, dove i hatme, ponekad i bolesnoj djeci pomagao kad bi mu uplašeni roditelji zavapili za pomoć itd. Prisustvovao je tevhidskim i mevludskim svečanostima u kućama svojih džematlija, šerijatski ih vjenčavao, gasulio i dženaze im predvodio i klanjao. Na hutbama ih, sa mimbera upozoravao na stroge islamske propise i ...? Danas, neka mu Allah podari zdravlje, penzioner hadži-Mahmut efendija uživa naklonost i opštu podršku svih svojih džematlija. I svima je dobar. Uvažavaju ga, poštuju, u kuće na sohbete pozivaju i govore sve najbolje o njegovom službovanju. Zašto? Zato što je hodža Mahmut sada penzioner. Doduše, Mahmut-efendija i dalje upozorava na stroge islamske propise, ali sada ne nastupa sa mimbera i ne više onom strogom imamskom dikcijom i skoro naređujućim glasom. Nije, dakle glavni i dobar je...? ''Sve ću ti oprostiti, ali uspjeh nikako i nikada''.

 E, ovdje ću se zaustaviti. I ponoviti..! Upozoravao ih na stroge islamske propise, na ponašanje insana muslimana prema Bogu, prema drugim ljudima i prema sebi samom. Pozivao ih na odgovornost. Podsjećao na obaveze, a oni – jedan dio džematlija mislili da to hodža trenira strogoću.

Njegov učenik iz mekteba, Adžem efendija je svršenik medrese i zamijenio je Mahmut-efendiju na mjestu imama u njihovom džematu. Adžem efendija, onako mlad, neoženjen, poletan u radnom i misionarskom zanosu, ponekad možda i radikalan – izložen je kritici džematlija. Istoj onakvoj kritici kakvoj je Mahmut bio izložen prije trideset i kusur godina. Glavni je u džematu i svaka izgovorena riječ ili aktivnost, dvaput mu se mjere. Posmatraju se pod lupom. Traže mu se sitnice, izvlače riječi iz konteksta i slično. Traži se dlaka u jajetu. Jednom riječju, traži se da bude kriv, da ne bude dobar i to je to.

Doduše, Adžem efendija je po mnogo čemu obilježio svoj početak rada u džematu. Osim imamskih dužnosti, aktivno je davao i danas daje doprinos u svim društvenim djelatnostima. Možda i zbog toga je na samom početko rada dobio naklonost svojih džematlija u prikupljanju sredstava za vanjsko uređenje džamije, izgradnju i opremu gasulhane. Uvođenju sentralnog grijanja kao i postavljanja uređaja za rashlađivanje džamijskog prostora, kupovinu nekoliko računara u mektepskom dijelu džamije, kupnju stola za stoni tenis i čak uređenje malog nogometnog igrališta u haremu džamije. ''Aktivirao'' je džematlije u brojnijem prisustvu namazima u džamiji, lijepo uredio imamsku kuću i njeno dvorište kao i još puno toga.

Danas džamija i uopšte radni prostor koji Adžem efendija nadzire je uredan, čist, privlačan i veoma ugodan za boravak u njemu. Ako je sve tako, a tako je kako je rečeno? Šta to ima da se prigovara takvom imamu? Imaju sitnice koje to možda, a naročito za nekoga i nisu. A sve više i sve češće to i nisu sitnice, ako brojniji dio džemata ne opravdava neke hodžine postupke. Možda je Adžem efendija i bio u pravu kada je odlučio da se u njihovom mezarju kaburi iskopavaju malo drugačije okrenuti u odnosu na dotadašnje. ''Pronašao'' je ef. Adžem da prethodni hodža nije tačno, u bobu, pod busolu, odredio strane svijeta kako se pravilno, po šerijatskim propisima, kopaju kaburi. Neznatno, ali važno za mladog imama. Sada se u mezarju tačno zna od kada je on glavni i od kada se njega pita za sve. Da je stariji bio bi mudriji pa tu eventualnu ''grešku'' ispravio na novom slijedećem redu mezarova. Manje bi ubadalo u oči i manje bi se hodžu spominjalo zbog toga. Ali možda to, da ga se spominje, njemu i godi. Tko zna...? Doduše opravdavaju mu i pohvalno konstatiraju činjenicu da je ustanovio bolji plan i red ukopavanja pa je mezarje dobilo ljepšu geometrijsku formu. Uočavaju se staze između mezarova pa se svakom od njih može slobodno prići tako da se ne moraju gaziti tuđi mezari.

Zamjeruju imamu i što, kada je na jednoj dženazi dok je upozoravao prisutne na pristojno ponašanje u toku dženaskog obreda, da trebaju biti tihi jer, kako je on rekao, ''nije ovo sahrana Patrijarhu pa da urličete i jaučete.'' Za njih, to je hodžino ruganje drugom i drugačijem. Neki mu zamjeraju i što je nedavno, na jednoj dženazi prije njenog klanjanja naredio da se iz mezaristana udalje svi oni koji nisu htjeli stati u saff. Kazuju da je među tim istjeranim bilo i ljudi koji su došli da iskažu počast umrlom, ali iz određenih i inih razloga nisu mogli stati u saff. Možda su tu bili i negovi prijatelji i poznanici koji su pripadnici drugih konfesija. I oni su željeli da svoga prijatelja isprate i da pokažu ljudsku solidarnost. Te ljude ne bi trebalo maltretirati i to nikome nije dozvoljeno.

Mišljenje je, naročito narodno, teško uskladiti i prirodno je da ga uvijek ima pro i kontra. Mahmutov i Adžemov džemat su metafora za mnoge bošnjačke džemate diljem BiH i dijaspore. Važnije od ovih začkoljica je pitanje: Kakvi nam trebaju biti hodže? Naročito i zato što, od kada je s ovih prostora nestao ateistički režim i jednoumlje, u BiH je sve na vršaju. Svako sve, i demokratiju i politiku tumači na svoj način. Dakako, tu je i tumačenje islama. Pojavila su se alternativna tumačenja vjere i to, čini se, čak pomalo i agresivna. Neki imami su to dočekali nespremni jer im više nisu bili prvi problem oni koji ne dolaze u džamiju već neki džematlije koji su i do tada bili veoma revnosni u prakticiranju islama. Neki su, pogrešno tumačeći teoriju hanefijskog mesheba, ''utuvuli'' sebi u glavu da su napunjeni novim znanjem i da o vjeri znaju više od imama. Nažalost, i neki imami su otišli tako daleko u tome da su napustili i imamsku službu misleći da su do tada bili na pogrešno izabranom putu.

Sigurno je jedno, a neko je to već javno predložio Rijasetu IZ i Reisu-l-ulemi. Da upravo mlade imame koji su nova slika i paradigma imama, treba pomoći u njihovoj afirmaciji, šaljući ih svjesno, organizovano i planski na seminare kako bi mogli sticati nova iskustva i nova saznanja te ista primijeniti radeći u svojim džematima. Tako bi imami bili bolje pripremljeni za javno i autentično tumačanje vjere i islamskih propisa i običaja te spremnije odgovoriti na javne napade i provokacije.

Efendija Adžem i ''ala Adžemi'' imaju predispozicije da svojim obrazovanjem, radom, društvenim angažmanom i svojom vizijom pokažu novo lice IZ-e. Kao i, svakako, novi imidž imama. Efendiji Mahmutu i ''ala Mahmutima'' treba se zahvaliti što su nosili breme islama i čuvali ga u vremenu kada nisu imali mogućnosti i slobode koja se danas nudi Adžemu i ''ala Adžemima'' da se u džematima i društvu afirmišu i dokažu.

Malo poznata strana naše historije: Bošnjački ratnici bili su heroji u evropskim vojskama***

Činjenica da Bošnjaci slabo poznaju svoju historiju razlog je što su često žrtve različitih podvala i još više zabluda, koje, opet, zajedno imaju dalekosežne posljedice po njihovo stanje i poglede prema budućnosti.

Umjesto da su ponosni na ostavštine svoje historije i pregalaštva svojih predaka, Bošnjaci padaju u razne zamke oikofobije, pa se pojedinci nerijetko stide vlastitog imena, imaju strah od vlastitog doma... 

Podvizi i junaštvo

Jedna od manje poznatih činjenica u našoj javnosti, pa i u historiji uopće, jeste uloga Bosanaca, odnosno Bošnjaka, u vojskama Evrope, gdje su bili cijenjeni kao izuzetni ratnici. Njihova slava, skrojena junaštvom i plemenitošću, ostala je poznata do današnjih dana u zapadnoj Evropi.

Uvaženi bh. historičar, profesor Filozofskog fakulteta u Sarajevu, prof. dr. Enver Imamović, koji se ovim pitanjem bavio u svojoj knjizi "Historija bosanske vojske", kaže da je glas o ratobornosti, podvizima i junaštvu Bosanaca koje su ranije iskazivali na evropskim i azijskim bojištima dopro do najudaljenih naroda. Tako su neke evropske države u 18. stoljeću počele raditi na tome da ih imaju u sastavu svojih vojski kako bi od njih stvorili elitne odrede.

Prve takve pukovnije pojavile su se u Poljskoj, jer je ta zemlja imala najgore iskustvo s Bosancima, koji su se tamo borili u sastavu turske vojske u brojnim tursko-poljskim ratovima. Poljski kralj August III sastavio je 1744. godine od bosanskih najamnika jedan puk lake konjice. Vrbovali su ih za veliku plaću. Oni su za Poljake bili simbol hrabrih i vještih kopljanika, pošto su se uvjerili u njihove sposobnosti tokom II šleskog rata od 1744. do 1745. godine. To je bio razlog da je i Pruska (Njemačka) zaželjela imati takve borce. Ona je druga zemlja koja je u svojoj vojsci imala bosanske plaćenike - kaže prof. Imamović.

Nijemci su Bošnjake kao svoje elitne odrede prvi put upotrijebili u ratu s Poljskom. Zapovjednik im je bio general Ginter (Guenther), a jedno vrijeme ih je predvodio princ od Holštajna (Holsteina).

Kako je u glasniku "Zemaljskog muzeja Sarajevo" iz 1899. godine pisao Franjo Gente, koji se prvi bavio ovom temom, "svoje divljenje i visoke ocjene o bosanskoj pukovniji iznio je i ruski general Suvarov kada se sastao sa pruskim generalom Ginterom".

Junački podvizi i besprimjerna ratobornost koju su Bosanci iskazivali u ratnim okršajima donijeli su im naslov najbolje konjičke pukovnije u pruskoj vojsci. To je bio povod da Holandija i Danska, također, oforme bosansku pukovniju. Prvi komandant danske bosanske pukovnije bio je maršal princ Karlo Hesenski - ističe Imamović.

Naziv "bosanski" i "Bošnjaci", dodaje Imamović, ušao je u vojnu terminologiju ondašnje Evrope kao opći vojni pojam za sve ono što najbolje resi jednu jedinicu, a to je: junaštvo, borbenost, požrtvovanost i odanost.

Bošnjacima se tako u vojskama Poljske, Pruske, Bavarske, Danske i Austro-Ugarske između 17. i 20. stoljeća nazivaju odredi konjanika-kopljanika (lancera), odnosno odredi lakih konjičkih pukovnija, takozvanih husara. To je "bila tradicionalna taktika antičkih Germana, odnosno gotskih ratnika u borbama i sukobima s armijama Rimske imperije".

Kako u svom djelu piše Johann David von Dzingel, za odrede Bošnjaka u pruskoj vojsci za vrijeme kralja Fridriha Velikog u 18. stoljeću se pouzdano zna da su bili "djelimično bosanskog porijekla, a da su svi isključivo bili vjernici, muslimani".

Kako navodi ovaj autor, tvorac i predvodnik prvog bošnjačkog odreda u pruskoj vojci bio je porijeklom Albanac po imenu Serkiz!  Na pitanje zašto svojim odredima daje baš ovo ime, odgovorio je doslovno: "Naše komšije Bošnjaci su nenadmašni konjanici..."

U jednoj drugoj starijoj njemačkoj enciklopediji (Lajpcig, 1824.) navodi se, pored ostalog, da su Bošnjaci nosili uske čakšire, laganu kožnu obuću i tijesne jeleke, kako bi se u trku mogli lakše baciti na konja.

S obzirom na to da se bosanski način bojevanja, naoružanje, vjera i običaji nisu mogli dovesti u sklad s ondašnjim evropskim normama i vojnim pravilima, bosanski plaćenicu su u evropskim vojskama bili u svemu autonomni. Bilo im je dozvoljeno da se u bitkama bore na svoj način, da u napadu konjicom navaljuju u "čoporu", što je bilo neshvatljivo za evropske taktičare onog vremena. Efekt njihove borbe bio je, međutim, takav da su regularne konjičke jedinice u tim zemljama i same počele primjenjivati bosansku taktiku. Posebno je isticana njihova plemenitost, odnosno viteštvo - konstatira Imamović.

Bosanske jedinice u evropskim vojskama nosile su nazive "Zastava Bošnjaka", "Zbor Bošnjaka", "Bosanski eskadron" i slično.

U tekstu o Sasko-poljskoj pukovniji Bošnjaka iz "Glasnika Zemaljskog muzeja" od 1. oktobra 1902. godine do kojeg smo došli, Franjo Gente (Genthe) navodi da je "naprasna pojava muslimanskih kopljanika, takozvanih Bošnjaka, u pruskoj vojsci prilikom II šleskog rata (1745.), izazvala je s vremenom, doduše, mnogo rasprava", no one, konstatira Gente, "sadrže samo malo vijesti o uzrocima, s kojih su ovi tuđinci stupili u prusku vojsku".

Gente daje detaljno objašnjenje okolnosti koje su dovele do uvođenja Bošnjaka u sastav evropskih vojski:

Kopljanici jahači

Godina 1745. postaje zanimljiva stoga što se tada po prvi put nakon uvedenja pušaka upotrebljuje vanredno velik broj kopljanika jahača, što su pripadnici Islama pretežniji i što se koplje i ime Bošnjak udomljuje u evropskim vojskama - piše Gente u tekstu koji je nastao prije 109 godina.

Bošnjačka pukovnija, prema Genteu, bila je "najznamenitiji dio vojske". Njenim zapovjednikom imenovan je nekadašnji saski časnik, pukovnik Ignjatije Mazani pl. Slavedin, po "imenu Poljak, Mađar ili Hrvat".

Najosebujniji dio cijele konjice nepobitno je bošnjačka pukovnija. Ja držim, na osnovu mojih istraživanja, da oznaka "Bošnjak" pripada jedino onim unajmljenim kopljanicima koji su porijeklom iz Bosne.  ...Cjelokupnom pisanom materijalu glavnog državnog arhiva u Dražđanima (Dresden), koji se odnosi na sasko-poljske ulane, nalazi se samo u godini 1743. mjesto, koje spominje unajmljenje turskih Bošnjaka za saksonskog kneza (Comte de Saxe) i osnivanje Mazanijeve, kasnije Ostenove bošnjačke pukovnije u god. 1744. i 1745. godine - piše Gente.

Njihov izgled izazivao je divljenje i strah

Uz konjičko koplje koje su vratili na evropsko bojno polje, osnovno oružje svakog bošnjačkog plaćenika bila je sablja, o pasu su imali nekoliko kubura, a onda i neizostavni nož (handžar). Svaki od njih je, veli profesor Imamović, imao rasnoga ata gizdavo i raskošno okićenog, kakvi su bili i njihovi gospodari.

Njihov zastrašujući izgledi pojava su kod suvremenika istovremeno izazivali i divljenje i strah - navodi Imamović.

Alija, Petar, Aleksandar, Osman...

Gente ukazuje da je časnički kor bio sastavljen na ovaj način: Pukovnik Mazani pl. Slavedin, major Zihlinski, ađutant Černjita (Czernytta).

Satnici: Serkiz (Bošnjak), Aleksander (Bošnjak), Ivan Bosniak (Bošnjak), pl. Gordon, Jan Skoric (Skoryc).

Štapski satnici: pl. Pjetrovski (Pietrowski), pl. Rab (Raab), poručnik Kepski. Poručnici: Alija (Bošnjak), Petar Bosniak (Bošnjak), Teodor de Morica (Bošnjak), Georjevo (Bošnjak), Panagoti (Panagotti, Bošnjak).

Zastavnici (Fähnrich): Osman (Bošnjak), Vitkovic (Wittkowic, Bošnjak), Mjekulu (Miekulu), Kotaj (Kottay).

Zanimljivo je primijetiti da su kao Bošnjaci navođeni i bosanski katolici i pravoslavci.

Velika slava Bošnjaka

U pruskoj vojsci ime Bošnjak steklo je velike časti i gotovo pola stoljeća nosila je to ime jedna od najsjajnijih pukovnija. Gotovo sve pruske ulanske pukovnije vuku podrijetlo od četa Serkizove Pjetrovskijeve iz nekadašnje "poljsko-sasko-bošnjačke pukovnije". Bošnjacima ima zahvaliti što se je koplje uvelo u prusku, a kasnije i u cijelu njemačku vojsku. Po pruskom uzoru je kasnije (početkom 19. stoljeća) Danska ustrojila kor Bošnjaka, ali je već poslije nekoliko godina raspustila svoju bosansku eskadronu koju su poput Pruske pridijelili jednoj husarskoj pukovniji. Poslije nailazimo još na jednu kratku vijest iz Kurlandije o ustrojenju jednog bošnjačkog kora u 18. stoljeću; može biti da je on nastao uvrštenjem otpuštenih pruskih Bošnjaka - zaključuje se u Genteovom tekstu.

Nosili su crvene lente i fesove 

U sklopu danske konjice 1790. godine Bošnjačka divizija prilično se razlikovala od ostalih jedinica. Skoro sve osoblje su bili Danci, ali su se odijevali u svijetloplave uniforme orijentalnog izgleda (husarska boja) i crvene kapute (Chupa) za zimsko vrijeme.

Umjesto pojaseva, nosili su crvenu lentu i crvene fesove s polumjesecom i svijetloplavim perom koji su prekrivali bijeli turban. Danska je zamišljala da ratnici trebaju ovako izgledati. I oni su bili naoružani kopljima.

Bošnjačka divizija imala je garnizon u gradu Koege, 30 kilometara udaljenom od Kopenhagena, i mirno je živjela. Godine 1808. kralj Frederik VI promijenio je ime Šeste bošnjačke divizije u diviziju "Uhlan" i dao im manje egzotične uniforme.

Šehidi su omogućili Bošnjacima da danas kažu svoje mišljenje!***

Zahvalu Uzvišenom Allahu dž.š. iskazujemo, zahvalom koja je samo njemu dostojna, Onome koji u svojoj neizmjernoj moći nema ravnoga Sebi, i onome koji je milošću svojom pomogao one koji se na putu istine, svojim životima i imetcima boriše i bore, da svjetlo islama obasjava i nas, danas ovdje okupljene u tminama zuluma koji se nad nama kao vihor nadnio.

Molimo te Gospodaru da nam istinu uvjek pokažes istinom, i da nas pomogneš u slijedenju iste, a neistinu nam Gospodaru pokaži neistinom i sačuvaj nas puteva koji njoj vode.

U Kur’ani Kerimu, Ti si Gospodaru naš rekao; “I ne recite o onima koji su poginuli na Allahovom putu: “Oni su mrtvi.” Nikako, oni su živi iako vi to ne vidite.“ (Bekara: 154).

Neka je Salavat i selam našem poslaniku, Muhammedu a.s. koji kada je upitan o značenju ovih riječi, je rekao : „Njihove duše su u utrobama zelenih ptica, čiji kandilji vise o Aršu, lete po Džennetu kuda zažele, a potom se ugnijezde u kandiljima. Allah ih pogleda i upita: „Želite li nešto?“- Šta možemo poželjeti kada slobodno hodamo po Džennetu kuda zaželimo? Allah ih upita tri puta, i kada vidješe da će ponovo biti upitani, rekoše: Želimo da nam povratiš naše duše pa da ponovo poginemo na Tvome putu. Pošto vide da nemaju neke potrebe bijahu ostavljeni.“

Neka je salavat i selam njegovoj časnoj porodici i njegovim plemenitim ashabima, koji se zajedno s njim, čitavim svojim bićem boriše da Tvoja riječ bude gornja.

Često smo u prilici da čujemo mnoge riječi, a po svojoj prirodi na riječi se uobičajeno naviknemo, pa o njima, njihovoj važnosti i značenju odveć i ne razmišljamo. Stoga, u kontekstu pojma šehid, danas ovdje moramo naučiti znacenje te riječi, njenu veličinu i smisao, koji nam svima valja poštovati, da bismo imali ispravan odnos spram naših šehida.

U jezičkom smislu riječ šehid znači; onaj koji je prisutan, onaj koji svjedoči; žrtva, mučenik, postradali. U prenesenom smislu, šehid je dakle svjedok vjere u Allaha, dž.š., svjedok ovoga prolaznoga, ali i vječnoga – ahiretskoga svijeta. Šehid je svjedok dobrote i samopožrtvovanja za svoju vjeru i druge ljude, ali se istovremeno i njemu svjedoči da će u Džennet ući. Prema tome, u simboličkom smislu, šehid je čovjek koji je posjednik svjedočenja i koji je svjedok svoje smrti, svoje pogibije.

-Pravi i istinski šehid je onaj koji pogine boreći se na Allahovom putu. Aktivno se suprostaviti sijačima zla i nasilja i pri tome založiti svoj život u odbrani tih najčasnijih vrijednosti, znači biti šehid i ovoga i onoga svijeta. Ovakvi su bili naši Bosanski šehidi kojih se danas sjećamo. Nagrada Šehidima je Džennet, oni su u društvu Allahovih poslanika i Allahovih miljenika, njima su svi grijesi oprošteni još pri prolijevanju prve kapi krvi.

Šehid se bori zarad uzdizanja istine i riječi Božije. Na tome putu šehid mora biti lišen lične požude i slave, gramzivosti, pljačke i osvete. Ne može se nositi u velikim bitkama, onaj ko nije već dobio bitku u svojim prsima, u borbi protiv samoga sebe. Zato se spravom u kontekstu šehida govori da su to najbolji sinovi koje je naša zemlja dala, da su oni naš ponosi garancija našeg opstanka u ovim krajevima.

Mnogo je različitih i veoma neobičnih predaja o šehidima, šehidskim mezaristanima i šehidskim turbetima zasijanim širom Bosne i Hercegovine. To su njeni biljezi i najbolji svjedoci njene burne i krvave prošlosti, ali i odlučnosti Bošnjaka da odvajkada brane svoju vjeru i svoj toprak. Sve priče o bosanskohercegovačkim šehidima polaze od vremena slavnoga sultana Mehmeda Fatiha, preko mlađahnog austrougarskoga princa i vojnog zapovjednika Eugena Savojskog, koji je ostao upamćen u našem narodu po haranju i spaljivanju Sarajeva, pa do posljednje brutalne srpsko-crnogorske agresije na nezavisnu državu Bosnu i Hercegovinu, u srcu Evrope, krajem dvadesetoga vijeka, kada naš narod još jednom svojom krvlju natopi bosanske ledine pokazujući na taj nacin da BiH u svakom vremenu ima one koji su za nju spremni dati ono najvrijednije što imaju-dati vlastiti život.

Iz vremena posljednje agresije na Bosnu i Hercegovinu (1992-1995), u svim našim sredinama, kako gradskim tako i seoskim, lahko je zapaziti šehidska mezarja, ili šehitluke. Skoro da danas nema niti jednog mjesta, u našoj Bosni, koje nema šehidsko obilježje. I tako, svaki dio naše Bosne, na svoj način, nosi svoja bolna sjećanja na teška vremena i svoje šehide.

Danas bi upravo na tim mjestima, bošnjaci morali da crpe pouku i snagu za život bez poniženja-za život bez ucjena-za život ravnopravnosti sa drugima na zemlji bosanskoj u svakom pogledu. Simboličan je i naš boravak na mezaristanima, jer oni koji poznaju mallo bolje šta se dešavalo 92^, -znaju da je ovo mjesto, sa kojeg su neki od naših šehida krenuli na svoj časni put.

Haram je zaboraviti da su Šehidi ovoj zemlji, pa tako i nama, dali sve što su imali; svoju mladost, krv, život, svoje nikada dosanjane mladalačke snove. Na žalost, svojim odnosom prema šehidima, sve očitije pokazujemo da nismo dostojni njihove žrtve, jer sve nezainteresiranije iskazujemo svoje poštovanje prema njima, njihovim porodicama i šehitlucima. Samo od sebe nameće se pitanje: Svodili se sav naš dug na ritualno učenje Fatihe uz njihovo podnožje i prigodno polaganje cvijeća iznad njihove glave pred kamerama i okupljenim novinarima. Na žalost, i to sve rjeđe činimo

Naš dug prema njima, trebala bi biti, prije svega, stalna briga i napor za uzdizanje Božije riječi, a zatim, svakodnevna borba za očuvanje domovine Bosne i Hercegovine, u svim njenim dijelovima, značenjima i simbolima. Bosna je i dan danas napadnuta i izložena opasnosti od onih koji je i u tom ratnom periodu htjedoše uništiti, ali i od strane nekih koji sebe nazivaju bosancima, ali samo drugim sredstvima i drugim metodama nagrizaju Bosnu i Bošnjaštvo u njoj.

Isto tako činjenica, da je vrijedzanje naših vjerskih predstavnika, naših vjerskih simbola, naše islamske zajednice jos uvjek prisutno u nekim sferama života, dovoljan je znak da uslovno rečeno agresija i dalje traje, ali u promjenjenom obliku. Zato spravom na ovaj dan možemo kazati da Bosna kao zadužbina šehida i danas traži nove gazije, koji u ovom vremenu svojom pameću, svojim jedinstvom i svojom spremnošću na žrtvu i borbu neće izdati ideal koji je bio vodilja šehida u njihovoj borbi.

Ko god ne radi na očuvanju svoga i njenog identiteta i na poboljšanju njenoga stanja i našega življenja, iznevjerio je zavjet i zadužbinu šehida. Naš Vjerovjesnik, Muhamed, a.s., upozorava nas: Nemojte osramotiti vaše umrle sa ružnim djelima, jer se ona predočavaju vašoj rodbini od stanovnika u kaburu..

S druge strane, svjedoci smo da su naša šehidska mezarja na Dan šehida poluprazna. Okupi se, uglavnom, porodica, najbliža rodbina i nešto iskrenih prijatelja i saboraca. Veliki broj ljudi drugoga dana Ramazanskog bajrama sjedi kod svojih kuća ne pridajuči nikakvog značaja ovom danu.

Moramo tu svijest mijenjati jer Svaki šehidski nišan nosi snažnu i neprolaznu poruku, a to je da su šehidi živi, da oni ne umiru i da ih treba smatrati živim. Pa ako su živi i vide ono što radimo, odakle nam onda pravo da i mi svojom bahatošću, potcjenjujemo njihovu žrtvu i na taj način sramotimo i njih i sebe.

*Dan šehida je prilika da se sjetimo tih velikih, hrabrih i odlucnih ljudi, koji su znali zašto žive i zašto se bore.

*Dan šehida je dan sjećanja na sve one koji su se svojim podvizima i plemenitošću u odbrani Bosne i Hercegovine uzdigli do primjera budućim generacijama.

*Dan šehida je podsjećanje na obavezu, da se ne zaboravi vječni dug prema hrabrim borcima i braniteljima koji su dali svoju krv, djelove tjela ili položili živote u odbrani BiH.

*Dan šehida je prilika da se ukaže poštovanja prema šehidima, njihovim porodicama, njihovim saborcima i cjelom našem herojskom narodu.

*Dan šehida je prilika da vas, draga braćo i sestre, djeco i omladino, uvjek iznova pozovemo, da se pamte i ne zaborave djela koja su učinili heroji našeg vremena.

*Dan šehida bi trebao biti dan obećanja njihovim porodicama, da smo uz njih, cijelim svojim bićem i da nikada nećemo dopustiti da oni sami koračaju kroz tugu i bol koja je temelj našeg života.

Da li nama dan šehida znaci sve ovo, ostaje nam svima da sami sebi odgovorimo.

Poruka i amanet koji su nam šehidi ostavili širom naše domovine jeste da budemo dostojni žrtve i onoga čega su oni bili. Oni su živjeli za ovo što mi danas imamo – za slobodu, za mir, za domovinu, za šehadet, za bajram, -oni su nam dali pravo da bošnjak nema straha ni od koga, da bošnjak ima pravo da kaže šta misli, da bošnjak bude ravnopravan sa drugima.

-Gospodaru, daj nam snage i učini nas dostojnim da svojim dijelom i moralnom snagom nastavimo koračati putem koji su ucrtali naši šehidi.

- Gospodaru, daj nam snage da izdržimo svako iskušenje i pomozi nam da sačuvamo našu jedinu domovinu, vjeru, narod, kulturu i tradiciju.

-Gospodaru daj nam snage i pameti, da znamo cijeniti šehidsku žrtvu, i učini nas dostojnim te plemenite veličine i da budemo od onih koji ce svijetla obraza susresti se sa njima na Danu obećanom bez imalo stida i srama spram njih.

Amin ja rabbel-alemin!!!

Gradili ste dunjaluk, a rušili Ahiret, zato vam se ne ide iz sagrađenog u porušeno *

Došao je halifa Sulejman ibn Abdul-Melik u Medinu i pitao da li ima neko ko je zapamtio neke od ashaba, da priča o tom mubarek vremenu. Rekli su mu da ima čovjek po imenu Ebu Hazim. Onda je naredio da ga zovnu i dovedu kod halife. Kad je Ebu Hazim došao, halifa ga je upitao: ''Kakvo je to ponašanje i kakva je to nezainteresiranost?'' On je odgovorio: ''Ne znam o čemu govoriš, vođo vjernika!'' Halifa mu reče: ''Pa cijela Medina je izašla da me dočeka osim tebe.'' Ebu Hazim mu reče: ''Zar između mene i tebe ima nešto posebno što bi me izvelo iz kuće da te dočekam?'' ''U pravu si'', odgovori halifa. ''A reci mi, Ebu Hazime, zašto mi mrzimo smrt?'' On odgovori: ''Zato što ste cijelog života gradili vaš dunjaluk, a rušili Ahiret, pa vam se ne ide iz sagrađenog u porušeno.'' ''Istinu si rekao'', odgovori halifa. ''A reci mi kako izgleda povratak Allahu?'' ''Što se tiče dobročinitelja, njihov povratak i susret sa Allahom je kao povratak čovjeka koji je dugo vremena bio odsutan od svoje porodice, pa im se onda vratio srećan i zadovoljan, a što se tiče grješnika, njegov povratak Allahu je kao povratak odbjeglog roba ili sluge koji je u silnom strahu da ne bude kažnjen zbog onoga što je učinio'', reče Ebu Hazim. Nakon tih riječi halifa Sulejman je zaplakao i rekao: ''Teško nama, da nam je samo znati šta nas čeka kod Allaha!'' Učenjak mu reče: ''Obrati se Allahovoj Knjizi i saznat ćeš šta te čeka. Allah, s.v.t., je objavio: Čestiti će sigurno u Džennet, a grješnici sigurno u Džehennem.'' (Infitar, 13.-14.) ''A gdje je Allahova milost?'', upita halifa. Ebu Hazim mu reče: ''Blizu dobročinitelja'' (A'raf, 56.) Halifa ponovo upita: ''A koji čovjek je najpametniji?'' On odgovori: ''Onaj ko nauči mudrost i znanje i koji druge ljude tome podučava.'' ''A ko je najgluplji čovjek?'', opet upita halifa. Ebu Hazim odgovori: ''Onaj ko svoju dušu preda strastima drugog čovjeka koji je zulumćar, i tako proda svoj Ahiret zbog tuđeg dunjaluka.'' ''A šta kažeš o našoj vladavini i općenito o našem stanju?'' Ebu Hazim reče: ''Zaista su se ljudi silom domogli vlasti, bez pitanja i savjetovanja sa muslimanima, i bez jedinstvenog stava i odluke po tom pitanju, pa su prolili nevinu ljudsku krv boreći se za svoje dunjalučke ciljeve, i na kraju otputovali sa dunjaluka. Eh, da nam je znati šta će kazati na Sudnjem danu, i šta će njima biti rečeno, zbog onoga što su uradili.'' (Minhadžul-Kasidin, Ibn Kudame el-Makdisi) 

Srebrenica - "Zeleni dzemper"*
Nadomak grada, na zelenom brezuljku, kroz srebrnu zavjesu toplog vazduha nazirale su se dvije prilike. Pored kuće na brijegu stajala je nena i zahvaljujući Bogu na vedrom vremenu zadovoljno posmatrala unuka Ahmeda kako veselo trčkara, čavrljajući kao da priča sa vjetrom. Ahmed je sa svojih nepunih pet godina izgledao sićušno i njezno i čak je u naručje mogao stati. Ahmedova majka je uređivala avliju i s ponosom gledala ruzčnjake. Bila je poput njenih ruza u najljepšem svom dobu, puna zelja i zivotne snage. Vjetar i ljetnje sunce brzo su sušili tek razastrte haljine po tenefu. Ahmed je gledajući niz blagu padinu pitao majku šta su sve one velike kuće što se vide u daljini, prekrivene prozirnim titrajima toplog vazduha što je stvarao prelijepu zavjesu obasjanu ljetnim suncem. “Srebrenica!”-govorila mu je majka. “Tamo ćeš, ako Bog da, u školu. A kad odrasteš i budeš momak ići ćeš tamo i u šetnju.” I redala su se Ahmedova pitanja dok s čuđenjem nije upitao zašto ih stalno čuvaju neki vojnici i od koga. Majka bi na ta pitanja izbjegavala odgovore jer je i sama bila zbunjena svim tim iznenadnim događajima.

Ahmed je, gledajući na tenefu razastrte šarene dimije, zadivljen cvjetićima kojima su ukrašene, brojao i pokušavao ih prenijeti na svoj zeleni dzemper što se vihorio na vjetru.

Iznenada je stigao Ahmedov otac, uznemiren; uplašenim pogledom gledao je čas u Ahmeda, čas u majku, zenu. Ni sam nije znao kako im je rekao da moraju što prije krenuti. Morali su bjzati iz njihove drage kuće, iz avlije, sa svog zelenog brezuljka. Majka kao da je to očekivala bez ikakvih pitanja, zgrabila je dimije i zeleni dzemper, nespretno ga oblačeći Ahmedu. Nena je naizgled smireno dodavala još ponešto u svoj već pripremljeni zavezljaj. Duboko uzdišući gledala je sina i Ahmeda i molila Allaha da joj ih zaštiti i spasi od zla. Znala je nena ko su četnici i srce joj se grčilo pri svakoj teškoj misli, bojala se strašnih slutnji što su je pratile.

Kao da ih je nosio vjetar, skoro trčeći priključili su se uskovitlanoj gomili uplašenih, golorukih ljudi.

Svi su se gurali, pokušavajući da uđu u autobuse, kamione, traktore, bilo gdje samo da što prije bjeze. Namrgođeni vojnici su ih nemilosrdno gurali, vikali na njih, udarali ih… Uzalud su trazili strane vojnike koji su im obećali zaštitu dok su ih razoruzavali. Nije ih bilo. Prevareni su i prepušteni na milost i nemilost onima koji milosti nisu imali ni za djecu, ni za starce, ni za zene.

Nena, Ahmed i njegovi otac i majka, kao ni mnogi drugi, nigdje nisu uspjeli da se uguraju. Uspaničeno su krenuli za kolonom, noseći sa sobom strah, zbunjenost i neizvjesnost. Jedva da je poneko tuzno bacio pogled na svoju ostavljenu kuću, ulice, selo, grad. Čudio se Ahmed dok su ga otac i majka, smjenjujući se, nosili u naručju i zurili ne znajući ni sami kuda. Nena je tiho izgovarala svoje dove, šapući se molila sva skrhana. Čudila se svojim ubrzanim koracima jer je mislila da neće moći hodati. Iz kolone se čuo prigušeni plač djece, dozivanja, uzdasi. Majke su čvrsto drzale djecu za ruke, da ih ne izgube, a druge drzeći bebe u naručju zatvarale im usta da se ne čuje njihov plač. U zraku se osjećala tezina i kao da su svi sa sobom nosili teške oblake, stihijski su išli dalje. Ptice su se zloslutno oglašavale i miješale s glasovima uskovitlane mase.

Tuzne slike starica sa štapovima i zavezljajima kako iznemoglim koracima prate kolonu zaokruzavale su sav taj haos koji je nastao, protjerivanje bez smisla, bez povoda.

Odjednom su ljudi počeli da se vraćaju unazad. Nešto se strašno dešavalo. Čuli su se vapaji rastajanja, plač, molbe. Odvajali su muškarce iz kolone. Odvajali su muzeve od zena, djecu od majki. Ko god je pokušao pruziti otpor, pobuniti se udarali su ga i grubo odvodili na drugu stranu. Ahmed je bio u naručju majke, preplašen, ali mu se činilo da je još siguran. Nena je stisla grčevito svog sina i kao da je skupila svu snagu svog zivota, svojih godina, pokušavala da ga zadrzi, da ne da da joj ga odvedu, da ga odvoje od nje. Gledala je te uniformisane neuredne ljude, ali na njihovim licima nije vidjela ni trunke milosti. Osjećala je grč u stomaku, duboko u utrobi joj se nešto kidalo. Osjetila je neopisiv strah, brigu. Bili su na kraju kolone, a koraci su se usitnjavali. Htjeli bi se zaustaviti, pobjeći, vratiti se. Ali kuda? Gdje?! Svuda su bili oni, naoruzani do zuba, nemilosrdni; oni koji su bili spremni da ih zlostavljaju i da ih liše zivota. Grubo su neni oteli, odveli sina. Dozivala je nena, molila, plakala, a sin je bio već na drugoj strani i gledao molećivo majku kao uplašeno dijete, bojeći se da je ne udare, ne povrijede. Molio je da mu čuvaju Ahmeda.

I Ahmed je izgledao kao prestrašeno lane, zalutalo među zvjeri. Gledao je za svojim ocem, svojim zaštitnikom dozivao: “Babo! Babo, vrati se. Gdje ćeš? Povedi meee…” Njegov glasić je ostajao u teškom vazduhu, bez odgovora. Nena se jedva pridrzavala za snahine dimije. Vidjela je kako podozrivo gledaju Ahmeda, kako mu prilaze. Trazili su ga od majke dok ga je ona čvrsto drzala. Otimali su ga, ali majka nije popuštala. Vikali su, udarali je, vrijeđali je. Dječak je zanijemio od tog prizora, još u šoku zbog nasilu odvedenog oca.

Molila je još jedna majka da joj ne uzimaju čedo, plod njenog srca. Ona ga je, uz Boziju pomoć, rodila. Ona ga je odgajala, njegovala, čuvala. Pitala je zlotvora da li on ima djece, da li on ima srce ili je zvijer. Ali on je bio gori i od zvijeri, u njemu nije bilo ni traga ljudskog.

Udario je majku po ruci u kojoj je drzala Ahmeda, udario ju je nekim oštrim predmetom i oteo to sićušno biće… Lila je krv, prskala po Ahmedovom zelenom dzemperu, dzemperu na koji je još jutros zelio prenijeti cvjetiće sa majčinih dimija. Ruka je visila u zraku dok je majka padajući gubila svijest, on je uzeo Ahmeda kao trofej svog zla, zla što je boravilo u njemu kao čudovište. Nena je nijemo dozivala, samo mičući usnama, sva ukočena čula je samo plačne Ahmedove povike: ”Maaajko, neno…” Nije se mogla pomjeriti. Srušila se pokraj okrvavljene snahe. Nikog nije vidjela u toj strašnoj nevolji. Čula je samo unukove jauke, jauke koji su joj mutili razum, oduzimali korake, gasili zivot.

Odvedoše joj dva očinja vida, one zbog kojih je zivjela… Trazila su majčina srca bar malo nade da će ih vratiti. Nesvjesno je išla za onima koje su nosile njenu snahu, ranjenu, blijedu, izgubljenu bez njenog muza, bez njenog Ahmeda. Lutali su pogledi i nene i snahe i nisu znale gdje su i da li zive u nekom drugom svijetu, jer još moraju zivjeti. Drugi su brinuli o njima iako su svi bili pogođeni vlastitom nesrećom, ucvijeljeni rastancima…

I nisu znale ni nena ni snaha kako su se našle u Tuzli. Sve od odvajanja od djece teklo je stihijski i one su postojale misleći da je sve ovo noćna mora, ruzan san, košmar koji će proći. Šok od svega što se zbilo nije ih napuštao. Svi su pričali svoje jade, brinuli šta će biti s njihovim najdrazima, na silu odvedenima i samo ih je tuga vezala. Svuda su se čuli samo jecaji, plač, tiha nabrajanja zbog svih nevolja koje su ih snašle. Nadali su se, iščekivali da će se pojaviti njihovi najmiliji, da će uspjeti nekako pobjeći, da će pronaći neki način da se jave.

Svako jutro je donosilo nadu, a dani su neumitno prolazili, u strahovima, u bijednom prezivljavanju. Poneko bi i uspio doći, bos, izranjavanih nogu, gladan i izgubljen. Skupljali su se oko njega, raspitivali se, trazili bar iskru nade za sebe.

Prolazili su dani, mjeseci, godine a nena i snaha svaka u svom svijetu čekanja, stradanja, patnje…Čekale su i još uvijek se nadale, molile i zeljele da se pojave negdje u obzorje njihova djeca.

Nadale su se da bi mogle zivjeti …Kako je vrijeme proticalo sve je više izgledalo da su svi došli oni koji su se mogli izvući iz četničkog obručja. Stalno su se vraćale slike teške i sumorne, slike odvedenih djevojaka u najljepšem cvijetu mladosti, slike nejakih dječaka čije su lopte ostale na livadama čekajući da se vrate njihovi nestašni vlasnici. Nena i snaha su se drzale jedna druge, međusobno se tješeći i pomazući. Govorila bi nena često snahi kako su prošle dzehennem na ovom svijetu, a da one koji su radili zlo čeka strašni drugi svijet, dzehennem iz kog nema povratka i da će njihovi uzdasi zbog zuluma koji su im nanijeli raspirivati oganj u kome će gorjeti. Iz svoje nemoći da bilo šta promijene, te su riječi pruzale utjehu, davale strpljenja.

Nade za prezivjelima tiho su gasnule, a unutarnja praznina stvarala se duboko u napaćenim dušama i sve je ličilo na tuzne grobnice koje su se počele otkrivati. Grobnice pune nevinih, ubijenih mladića, dječaka, staraca, beba…

I dio svake grobnice bio je čovjek koji se borio da se otkrije istina, čovjek čije su oči nudile ljubav i samilost sa porodicama zrtava. Izgarao je sa svakim pronađenim ljudskim tijelom, bićem kojem su oduzeli pravo na zivot na najsvirepiji način. Istrajavao je na putu najstrašnije istine. Njegov lik je bar na trenutak blazio teške rane. I zemlja je jecala od toga zla koje su uradili zlotvori.

I nena i snaha su tiho prilazile pronađenim stvarima, njihove oči su prizivale sjećanja, lebdjele su zadnje sačuvane uspomene njihove djece. Znale su u čemu su bili toga dana pa su gledale da među toliko pronađenih stvari ne bude nešto od njih. Nena na svaku smeđu košulju pogledala, htjela i da je vidi ali i da je ne vidi, jer ako je nađe, izgubit će svaku nadu da je mozda još uvijek negdje ziv njen sin. I ta bolna neizvjesnost na trenutak bi joj se učinila lakšom od pronalazenja ubijenog, samo Bog zna na koji način, mučenog djeteta.

Snaha je među poredanim stvarima ugledala mali zeleni dzemper. Pozurila je prema njemu kao da je vidjela Ahmeda… Ne, nije se mogla prevariti, zbuniti; jer sama ga je plela, sama je mjerila Ahmedove ručice da mu odredi duzinu rukava. Boja mu je bila nepromijenjena…zurila je da uzme dzemper uplašena kao da će joj i njega oteti, da će ga sakriti. U bunilu je dozivala Ahmeda, milovala njegov dzemper… gubila svijest. Činilo joj se da joj Ahmed miluje lice, da je budi iz dubokog sna. Bio je sav od svjetlosti, a po zelenom dzemperu bili su cvjetići svih boja. I govorio joj je Ahmed da je babo šehid i da se za šehide ne smije reći da su mrtvi…Govorio joj da je babo u nekom ljepšem svijetu, u svijetu u kome nema nepravde niti zlih duša. Tamo sija svjetlost stvorena od dobrih ljudskih srca. Oni koji su radili zlo strašno pate, tješio je Ahmed majku.

I dok je dolazila sebi bila je sva ozarena, čak se blago smiješila gledajući vedro nebo.

Ugledala je zabrinuto lice nene, lice poput meleka. Tješila ju je nena drzeći dzemper svoga unuka, htjela je nešto govorit, ali usne su bile ukočene i modre dok je drhtala kao prut. I nečujnim glasom je pričala snahi kako je čula da je onaj zlikovac koji je oteo Ahmeda, oduzeo sam sebi zivot, da nije mogao zivjeti sa zlom koji je činio. Govorila je nena da zlo ne moze dugo zivjeti nekaznjeno, da je to pravda Bozija. Nena je to odjednom govorila sa velikim zarom jer je potpuno vjerovala u to! Čiste ljudske duše imaju korijene u visini, u svjetlosti. Slušala je snaha i vjerovala da će zlo biti kaznjeno. Razmišljala je o tim nepravednim suđenjima zločincima u Hagu gdje su za stotine godina uzetih zivota zločinci dobijali tek po koju godinu. A zar neko moze tako malo kaznjen biti za oduzet zivot djeteta, mladića??? Za prekinutu igru njenog Ahmeda, uskraćeni zivot njenom muzu, njoj kao zeni, majci. Još više je rasla njena tuga dok je razmišljala kako se i dalje poigravaju s njima. Pokušavaju umanjiti toliko vidljivo i strašno zlo. A oni koji su ga počinili hodaju slobodno zemljom.

Nosila je Ahemdov dzemper i činilo joj se da je sav svijet u njemu. Vraćala se u mislima vremenu, dobrom starom kad su svi bili skupa. Sjećanja su je još više podsjetila na gubitak svega što je imala i ispunila neprolaznim bolom. U neninim očima, ugašenim pogledom prepoznala je onu istu tugu koju je i sama nosila.

Ponovo su zajedno krenule dvije majke, majke Srebrenice, drzeći se jedna druge, koračale su ovim tuznim svijetom, nosile sa sobom grobnu tišinu svih bosanskih jama, oslikavale patnju svih bosanskih majki. Njihovu prazninu nikad niko neće moći ispuniti.

Zemlja je od tezine bola i nepravedne šutnje ovosvjetskih sudova ječala pred zlom, jer njena je utroba ranjena i čeka da se unište bolesni umovi što njom još koračaju. Znaju da Pravda dolazi sporo, ali da mora doći. Ali nikad neće izbrisati ovu strašnu ljudsku sramotu. I zemlja i nebo uvijek će osuđivati ovaj teški zločin. Kud god okrenem svoje lice Ja vidim majke Srebrenice Gdje god dotaknem svoje srce Bole me boli Srebrenice!