NIKADA NE ZABORAVI GENOCID I HOLOKAUST U BOSNI I SREBRENICI

NIKADA NE ZABORAVI GENOCID I HOLOKAUST U BOSNI I SREBRENICI




srijeda, 9. studenoga 2011.

Braćo i sestre! Ne zaboravimo agresiju i genocid nad Bošnjacima! O tome međusobno razgovarajmo, a posebno sa našim potomcima, kako bi stalno bili na oprezu i spremni da se odbrane! Budimo budni i oprezni! Trudimo se da u svojim životima budemo dosljedni nosioci baklje islama, rađajmo, odgajajmo i školujmo našu djecu i nikada više ne dozvolimo da stojeći u redovima, čekamo naše klanje!

Gospodaru, očisti nas od grijeha, učvrsti nas na putu islama, ne dozvoli da pod tegobama pokleknemo, učini nas sigurnim za veličanje Tvoga imena, sačuvaj nas od zla Tvojih i naših neprijatelja, budi nam Milostiv na Sudnjem danu i uvedi nas u džennet, u društvu sa: poslanicima, šehidima i dobrim ljudima!








Sjeti se, insanu, svoje majke, prisjeti se kako te voli, kako plaće za tobom i bdije nad tobom kad si bolestan, kako je vesela da te svaki dan gleda. Znaj dobro da mnoge majke Srebrenice nemaju koga danas zagrliti i nemaju se kome radovati.

Povijest Bošnjaka je puna dogadjaja koje treba, koji se moraju pamtiti i iz kojih Bošnjaci moraju izvući pouke kako im se takvii dogadjaji u budućnosti ne bi ponovo dogodili. Najstravičniji, najokrutniji i po zlu najgori dogadjaj u našoj povijesti, a koji Bošnjaci nikad i nipošto ne smiju zaboraviti, jeste onaj koji se desio u mjesecu julu 1995. godine u takozvanoj medjunarodno zaštićenoj zoni Srebrenice.

Nažalost, historija koju svi zovu učiteljicom života nas Bošnjake nije Bog zna čemu puno naučila. Dovoljno je samo izići na ulice, prelistati novine ili pogledati TV i vrlo brzo ćemo vidjeti da Bošnjaci ne nose sa sobom ovu najveću brigu, da još nisu svjesni situacije. Na većem dijelu našeg naroda možemo primjetiti kao da je rat bio veoma davno i kao da se sve to dogodilo tamo nekom drugom, a ne nama, našoj braći, sestrama, našem narodu.

Zbog stravične istine i zbog historijske činjenice da onaj ko ne bude naučio na onom što mu se dešavalo može doživjeti da mu se to, ne daj Bože, ponovi, neophodno je da se prisjetimo te bliske nam prošlosti, bez obzira koliko nam to prisjećanje bilo bolno i teško. Neophodno je dakle da se prisjetimo tih stravičnih dana, da ono što se tada desilo analiziramo, da iz tih analiza izvučemo pouke i poruke te da na osnovu toga sagledamo šta nam je činiti.

Srebrenička tragedija nije jedina koja se desila u posljednjem agresorskom napadu na našu domovinu, jer Bosna ima mnogo više “Srebrenica”, ali je ona paradigma stradanja Bošnjaka i ako se Bošnjaci na njoj ne osvijeste teško da će ih išta drugo probuditi.

Dimenzije srebreničke tragedije teško da se mogu usporediti sa bilo kojim masakrom zabilježenim u novijoj povijesti ljudskog roda. Zato nemamo pravo na šutnju, već imamo golemu islamsku, ljudsku i bošnjačku obavezu da se tog masakra sjećamo, da o njemu govorimo i pišemo.

Stravična povijest Srebrenice počinje u martu 1993. godine kada su je Ujedinjene Nacije nesretnom rezolucijom 814 i 824 proglasile „zaštićenom zonom“. Tad su oni koji su branili Srebrenicu položili oružje i svoju odbranu prepustili međunarodnim „plavim šljemovima“. Od tada pa sve do juna 1995. godine, kada se intenziviraju napadi srpskoga agresora, život se u Srebrenici odvija u stanju ni rata ni mira, gladi i straha, iščekivanja i nade u bolje sutra. U ovakvom halu nalazila se gotovo većina bosanskih gradova. Medjutim, ono što Srebrenici daje specifičnost jesu dogadjaji koji se dešavaju u julu 1995. godine. Naime, 06. jula 1995. godine četnici otpočinju napad na medjunarodno zaštićenu zonu Srebrenicu. Nemoćni i od strane UN-a razoružani srebreničani spriječavaju prodor četnika svega pet dana.
11. jula 1995. godine u 16:00 sati četnici ulaze u grad. Tada počinje nevidjeni egzodus muslimana Srebrenice ali i svih onih koji su prije bježeći od četnika utočište pronašli u Srebrenici.

Uz pasivno posmatranje snaga UN-a pred očima cijeloga svijeta, uz direktan prenos putem TV kanala počinje najstravičniji pokolj koji se ikad desio u povijesti ljudskog roda. U narednih par sedmica u i oko Srebrenice ubijeno je i zaklano prema procjenama slovom i brojem oko deset hiljada 10.000 ljudi. Tačan broj žrtava se neće saznati do Sudnjeg dana kada će Svevisnji „njihova usta zapečatiti, ruke njihove će nam govoriti, a noge njihove će o onome što su radili svjedočiti.“

Nakon ulaska agresora u grad stanovnici Srebrenice se dijele u dvije skupine; prva se skupina stavlja pod zaštitu holandskog bataljona UN-a smještenog u Potočarima, tražeći od njih da ih zaštiti od četnika, dok druga grupa formira kolonu i kreće prema slobodnoj teritoriji očajno nastojeći se probiti kroz četničke položaje.

Oni koji su spas potražili u holandskom bataljonu UN-a bivaju isti momenat prepušteni četnicima koji ih razvrstavaju na žene i djecu s jedne strane, i muškarce od 15 do 60 godina, a napose djevojke i mlade žene od kojih su mnoge silovali. Žene i djeca bivaju transportovani do Kladnja kao stoka a ostalima se gubi svaki trag. Oni koji su preživjeli Potočare sa sobom nose rane tuge i bola koje svjedoče srebreničku zbilju. Evo samo jednog detalja iz priče jedne žene, Džemile ispričane u Frankfurtu, na konferenciji o Srebrenici:

„Sjedim ja medju onim narodom u Potočarima, kad vidim, mlada ženica, stisla se, znoj joj teče, grč na licu. Pridjem, pitam je šta joj je, kaže „radjam“. De sine velim ja njoj, ufati se jednom rukom za mene, a drugom za svoju svekrvu... Tako i bi, oduprije se žena na nas, muško dijete zaplaka. Zgrabih ja dijete, hoću da mu zavežem pupak, kad četnik predame: „Spusti to dijete dolje!“, veli. Ja ga popustih na dimije, fino dijete, duge kosice, kao da je okupano... Četnik pridje, nogom stade djetetu na vrat... crijeva izletiše...“

Druga skupina iz priče u koloni dugoj 10 kilometara prestavljala je lahku metu za srpske zločince koji su sa okolnih visova iz svog raspoloživog naoružanja ubijali sve živo što se kreće. Velik problem predstavljali su ubačeni četnici koji su nudivši pomoć oko pronalaska puta mnoge odveli pravac u ruke dželatima. Do Kladnja je kolona tri puta prepolovljena, a sedmicama iza toga agresor je vršio čišćenje terena oko Srebrenice.

Pored krvoloka, danas, nakon osam godina, kad se prisjećamo tih dogadjaja u sjećanje nam naviru slike i drugih krivaca koji su odgovorni za smrt 10.000 muslimana. To su prije svega slike holandskih generala koji bezobrazno nazdravljaju sa Mladićem, nakon što su predhodno tom četniku i krvoloku u smrt predali nekoliko hiljada srebreničana koje od tada više nikad niko vidio nije. Njima se od tada gubi svaki trag. Prisjecamo se takodjer i licemjernih izjava tadašnjih aktera koji su predsatvljali centre moći, kao što su Ghali, Akaši, Rose i mnogi drugi. Posebno francuskog generala Filipa Moriona i njegovih riječi izgovorenih još 1993: „ Vi ste sad pod zaštitom Ujedinjenih nacija“. Prisjećamo se i misterioznih tvrdnji da je Naser Oric napustio Srebrenicu po nalogu nekog iz vojnog vrha. Svi oni imaju svoj dio krivice i Bošnjaci to ne smiju zaboraviti.



Pouke i poruke koje možemo izvući iz ovih nemilih dogadjaja



Tragedija Srebrenice predstavlja tešku i duboku ranu za svakog Bošnjaka a posebno za one koji su preživjeli tu golgotu, ali u isto vrijeme sa sobom nosi značajne pouke i poruke, korisne za budućnost Bošnjaka i generacija koje dolaze. Kao muslimane Svemogući nas je naučio da budemo pametni i mudri, da anliziramo dogadjaje i da iz analiza izvlačimo zaključke, pouke i poruke.



„Zato uzmite iz tog pouku, o vi koji ste obdareni“, veli Uzvišeni.

Jesmo li uzeli pouku iz ovih nemilih dešavanja? Je li nam jasno u kakvoj je situaciji Bosna, u kakvom smo stanju i koje nam sve opasnosti prijete? Jesmo li svjesni činjenice da je ovih deset hiljada ljudi ubijeno samo zato što su bili muslimani i što su se našli na prostoru, na kojem, po nečijem mišljenju, nisu trebali biti. U situaciji u kojoj su se nalazili nikome i da su htjeli nisu mogli nauditi, jer im je bilo zabranjeno da se sami brane. Dakle oduzeto im je prirodno pravo koje ima svaki čovjek na zemaljskoj kugli. A zna se i ko nam je to pravo oduzeo.

Druga veoma bitna istina koju ne smijemo zaboraviti jeste način na koji se ponašala medjunarodna zajednica, tadašnji Unprofor, odnosno kompletan Zapad. Ujedinjene nacije, predvodjene idejnim četničkim saučesnikom Butrosom Galijem, dopustile su da se desi planetarni zločin. Ova činjenica nas Bošnjake mora poučiti da je „medjunarodna zaštita“ prazna priča. Ne smijemo izgubiti svijest i spremnost na borbu vjerujući samo u pomoć Allaha dž.š. i vlastite snage, a ne u lažne saveznike i pomagače.

Treća veoma bitna stvar jeste da ne smijemo zaboraviti na koga se trebamo i možemo oslonuti uvjek a posebno u teškim situacijama. Mi se u svom životu moramo oslanjati na Allaha dž.š. a potom na svoje vlastite snage.

Nakon svega neke stvari nam moraju biti jasne. A jedna od njih je i ta da je nevjernicima u genima da nas brišu sa lica zemlje. Ako nam u odnosu na Srebrenicu ne bude jasan samo jedan kuranski ajet onda teško nama!

„ O vjernici, za prisne prijatelje uzimajte samo svoje, ostali vam samo propast žele: jedva čekaju da muka dopadnete, mržnja izbija iz njihovih usta , a još je gore ono što kriju njihova prsa. Mi vam iznosimo dokaze ako pameti imate.“ (Ali Imran 118)

Nema ni samo jedan harf ovog ajeta da ga ne možemo posmatrati kroz prizmu Srebrenice. Nažalost nije samo Srebrenica doživjela zlu sudbinu u ratu od 1992 - 1995. godine. Da smo kojim slučajem i mi sami pali u nemilost četnika i da su mogli doprijeti do nas, sva bi Bosna bila jedna ogromna Srebrenica.



Šta trebamo činiti?



Moramo se jačati na imanskom planu. Neophodno je promijeniti naš odnos prema Dinu. Bez tog nema napretka. Trebamo izvršiti reviziju i osloboditi se mrtvog, uspavanog i „nasljednog imana“. Potreban nam je živi iman. Iman koji će biti pokretačka snaga, koji će izgraditi vjernike sposobne da urade velike stvari, slične onima koje su radili velikani ovog Ummeta. Historija pamti rezultate koje su oni ostvarili. Zahvaljujući pokretačkoj snazi imana za njih nije bilo tereta kojeg nisu mogli ponijeti, niti prepreke koju nisu mogli prevazići. Hasan el Bena je rekao: „Dajte mi dvanest hiljada vjernika i ja ću s njima ostvariti sve nade i poraziti cijeli svijet.“ To je snaga potpunog imana.

A Allah dž.š. nam je ulio optimizam kad nam je obećao:

„I ne gubite hrabrost i ne žaslostite se; vi ćete pobijediti ako budete pravi vjernici.“

„I pokoravajte se Allahu i Poslaniku da bi vam bila milost ukazana“

Isto tako neophodno je jačanje na obrazovnom, vojnom i medijskom planu, jer samo tako jaki možemo prevazići predhodna i spremno dočekati naredna iskušenja.

Moramo se kutarisati loših osobina. Kojih? Ljenosti, demagogije, intelektualne letargije, lošeg ahlaka, praznih priča, zavidnosti, licemjerstva, gluposti. Moramo se baviti velikim stvarima. Jer Allah voli velike stvari a mrzi gluposti.

Dalje, moramo se ujediniti i svoje snage udružiti u radu na islamskom planu, prevazilazeći neke razlike i neslaganja. Rekao je Uzvišeni:

„Jedni drugima pomažite u dobročinstvu i čestitosti , a ne sudjelujte u grijehu i neprijateljstvu; i bojte se Allaha, jer Allah strašno kažnjava.“

Moramo posvetiti pažnju odgoju novih generacija. Odgajati ih da vole islam, da žive za islam, i da se vladaju po propisima islama. Moramo odgojiti generacije koje će biti u stanju da razumiju stanje muslimana i uzroke koji su doveli do istih, te biti voljni da rade na njegovom popravljanju. Moramo promijeniti sebe, svoj odnos prema Allahu, prema nama samima kao i prema našim neprijateljima da bi postali respektabilan faktor na ovom prostoru. Jer uistinu „Allah neće promijeniti stanje jednog naroda dok taj narod ne promijeni sam sebe.“

Potoci muslimanske krvi neće presušiti dok muslimani ne promijene svoj odnos prema Allahu, prema sebi i prema drugima. Ta izmjena je jednostavno put koji vodi poboljšanju pozicije muslimana kako u Bosni tako i u svijetu. U okruženju u kakvom se nalazimo, mi Bošnjaci više ne smijemo mirno spavati.

Hoćemo li dozvoliti da opet dodjemo u situaciju pa da kažemo, „nama su rekli da rata neće bit“? Slušajmo Allaha i krenimo pravcem koji je On s.w.t. zacrtao pa, ako Bog da, neće.

Gospodaru, osnaži i pomozi sve one koji su preživjeli podrinjska stradanja, obaspi rahmetom Svojim one koji ispustiše dušu u tom stradanju, otvori oči svima nama da izvučemo korisne pouke, a dušmane koji to počiniše kazni i na ovom i na budućem svijetu.

Molimo te Gospodaru da tuga bude nada, da osveta bude pravda, da majčina suza bude molitva, da se više nikom i nikad ne ponovi Srebrenica. Amin!
 
NE BOJ SE SINE

Danas Mrčo, ja nisam sama. Vrele suze liju niz lice moje i sunce kroz suze sija, ponos je moj. Vidiš li Mrčo, čemera tvog. Danas su samnom sve dobre majke iz svijeta cijelog. Pljuju tebe i tvoje tijelo i utrobu tvoju.
Živa je sine i živjeće za navijek moja, tvoja i naša Srebrenica.
Tesko brate citati a suzu ne pustiti![/b]

Rahmet im dusi




Svako negiranje zločina koji je počinjen nad nama i našim najrođenijim daje nam još veću snagu - nama su živote uništili, ali mi se borimo da to ne dožive naša unučad i nerođena djeca, i niko u svijetu!
Bakira Hasečić

Ljeta su stvorena za sreću. Možda negdje i nekada. Sva naša ljeta posljednjih petnaest godina imaju pukotinu na istom mjestu. U bespoštedno vrućim sunčanim intervalima, jedanaesti u mjesecu srpnju zabilježen je velikom, crnom točkom u koju je strmoglavljena najveća tuga modernog svijeta. Svaka ljudska bol u Srebrenici dobije mizerno značenje

ŽENA KOJU SU SILOVALI 365 DANA U GODINI...

Asmira S. je rođena u Bijeljini prije 34 godine. Sa 20 godina je ostarila, osijedjela i zadobila traume koje će je pratiti cijeli život. Danas je žrtva zaborava, nerazumijevanja, nepravde... Ovo je njena priča.

'Nakon što sam mu prepričala svoj život, psihijatar je rekao da je to najstravičnija životna priča koju je čuo.'

Bilo mi je samo 20 godina kada je počeo moj pakao. Živjela sam u kući u Bijeljini, sa svekrvom, mužem i dvoje djece. Curica je imala svega šest mjeseci, a dječak dvije godine.

Krajem aprila 1992. godine u kuću je upalo nekoliko Arkanovaca. Kao zvijeri su se bacili na mene. Jedan za drugim su me silovali pred djecom, svekrvom i mužem. On ih je pokušao spriječiti, ali su ga udarili nakon čega se onesvijestio.

Mislila sam da je to najgore što mi se moglo desiti. A užas je, zapravo, tek tada počeo.

Priča iz pakla

Muža su odveli na prinudni rad u logor. Ostala sam sa djecom u kućnom pritvoru. Tih dana mi je bio dvadeseti rođendan a da toga uopće nisam bila svjesna.

Vojnici su dolazili svaki dan. Polupijani i ludi od alkohola, kao životinje su se iživljavali na nama. Ne mogu opisati što su sve radili. Nisu me samo silovali. Tukli su me i sjekli nožem po tijelu. Svuda imam ožiljke. Uživali su da nas muče. Bilo je ukupno 11 žena i sve smo prolazile isto.

Zabavljalo ih je da me redovno odvode na borbenu prema Orašju. Tamo su me davali vojnicima da me onako prljavi, pijani, ponovo siluju i rade stvari koje je teško i zamisliti.

To nije bilo samo seksualno zlostavljanje. To je bio užas.

Ni u kući nije bilo nimalo bolje. I djecu su mi dirali. Jedan dan su ručicu moje kćerkice pritisnuli na vrelu platu. Cijeli dlan joj je otekao. Vrištala je. I ja sam. A oni su se stravično smijali.

Tri puta sam htjela izvršiti samoubstvo. Jednom sam pronašla sirćetnu kiselinu i popila. Dva puta sam se dokopala tableta. I svaki put sam mislila, sada je gotovo.

Ipak, ostadoh živa.

Nije mi lahko pričati o tom paklu. Proganja me u snovima. Svaki mi je dan pred očima ono što sam tamo preživjela. Ne mogu zaboraviti i pitam se kako se normalno živi?

Najstrašniji mi je bio dan kada su mi dijete pokušali ubiti.

Pošli su na moju curicu i rekli da će je nabiti na bajonet. Vrištala sam, preklinjala ih, molila... A onda sam samo pala u komu. Kada sam došla sebi, nisam mogla prepoznati svoju djecu. Nikoga se više nisam sjećala. Nikoga. Ni sebe. Ni vlastitog imena se nisam mogla sjetiti.

Nisu čekali da se oporavim. Silovanja su nastavljena. Iz dana u dan. Iz noći u noć. Svaki dan u 365 dana.

Želim zaboraviti, ali ne mogu.

Izbavljenje

I tako smo živjeli do 18. aprila 1993. godine. Taj dan je naišao jedan čovjek, Srbin, prijatelj mojih roditelja. Otkupio nas je za 5.600 DM.

Pustio nas je da idemo kuda želimo. Otišla sam u Tuzlu gdje su nas smjestili u izbjeglički kamp. Nikome nisam pričala o Bijeljini. Sa 21 godinu bila sam potpuno sijeda, potpuno skrhana, razorena. Uništena.

Ličila sam na avet.

Ipak, nešto se lijepo desilo nakon skoro godinu dana. Mada sam mislila da se ništa više lijepo ne može desiti. Jedno prelijepo jutro, pojavio se moj muž.

Nisam vjerovala da će se ikada pojaviti. Preživio je logor u Srbiji. Potom je bio u nekom centru u Hrvatskoj. U oktobru 1994. godine je sa još jednim zatočenikom uspio pobjeći. Išli su kroz šume i skrivali se. Nažalost, njegov prijatelj je na putu stao na minu i poginuo. On je nastavio dok nas nije našao.

Skamenila sam se kada sam ga ugledala. Ogromna radost pomiješala se sa strahom da će me ostaviti ako sazna što su mi radili. Pitala sam se da li će htjeti živjeti sa ženom koja je toliko puta silovana.....Nije me ostavio. Samo je obećao da me nikada neće pitati o stvarima o kojima ne želim govoriti.

Život u miru

Danas sam 60% invalid. Ne mogu naći posao. Živim u Sarajevu sa mužem, koji također ne radi, i dvoje djece. Hranimo se u Merhametovoj narodnoj kuhinji.

Redovno idem na psiho-terapije.

Doktori su mi dijagnosticirali trajnu promjenu ličnosti uzrokovanu proživljenom torturom, praćenu depresijom. Mjesečno primam 90KM socijalne pomoći. Lijekovi koje treba da pijem koštaju 250 KM. Nemam tih para.

U januaru prošle godine vlasti su me obavijestile da moram napustiti stan u kojem živim. Rekli su da je naša kuća u Bijeljini obnovljena i da se možemo vratiti. Zamislite, od mene su tražili da se vratim u kuću u kojoj sam preživjela silna mučenja i silovana!

Nismo izašli. Ovaj mjesec, 19. maja, dobila sam novi nalog za deložaciju. I sada ne znam što da radim.

Ne želim nogom kročiti u Bijeljinu. Nikada. Strah me da ne vidim nekog od tih zločinaca. Čak i na televiziji.

Jedva preživljavam. Ali sanjam da vidim svoju djecu kako završavaju škole. Hoću da ih gledam dok rastu. Hoću da budu sretni, zdravi, da sutra imaju svoju porodicu koju će moći izdržavati.
"Tko je izgubio svoju djecu, supruga... njemu nitko ništa ne može nadoknaditi. U životu mu za to nema nadoknade", riječi su Muslimanke Meve Salkić. Kao i tisuće drugih i ona je bila u Srebrenici za vrijeme rata. Prisjeća se kako je unatoč bombama najteže bilo pogledati u dječije oči i u njima vidjeti glad: "Granate su padale sa svih strana. No najteža je bila glad. Najteže je bilo kada dijete dođe i traži komad kruha, a ti mu ne možeš ništa dati."

Kad su u srpnju 1995. srpske snage napale Srebrenicu, tamošnje je stanovništvo bilo bez ikakve zaštite. Nizozemske tzv. "plave kacige", koje su trebale zaštititi to područje, jednostavno nisu imali dovoljno vojnika i oružja. Bez otpora srpski su vojnici pod zapovjedništvom Ratka Mladića zauzeli grad. Kao i mnoge druge žene i Meva je tada ostala bez mnogih članova svoje obitelji: "Izgubila sam brata, nećake, stričeve... Od obitelji skoro nikoga više nemam. Ali ipak je najteže onim ženama koje su izgubile svoju djecu, njima je najgore."


Stanovnici Srebrenice bili su bez zaštite i potpuno izloženi stravičnom masakru snaga bosanskih Srba






Nakon masakra nad muškim stanovnicima Srebrenice, Meva i ostale žene protjerane su iz grada. Godinama je kao izbjeglica živjela u Bosni, prije nego što se odlučila ipak vratiti u svoj rodni grad. Danas živi u Srebrenici, unatoč tome što život tamo nimalo nije lak. Tragovi uništenja svugdje su vidljivi, a teret prošlosti tišti stanovnike. Haaški tribunal popustljiv je prema Karadžiću koji je glavni i odgovorni za ove zločine, ističe Meva: "Na početku rata je govorio kako će svi Muslimani nestati. Znači, kriv je i treba odgovarati za svoja djela."

Mnogi ljudi koji danas žive u Srebrenici nerado javno govore o ovom procesu. Neki o tome, čini se, uopće i ne žele razmišljati : "Ne zanima me to i nemam nikakve veze s time. A što će oni tamo raditi, neka rade svoj posao i ostalo me ne zanima." No kada se i priča o dosadašnjem radu Haškog tribunala, mišljenja između Srba i Bošnjaka uveliko se razlikuju: "Uopće nije trebalo doći do nikakve tužbe. Genocid, kakav genocid?! Bio je to građanski rat", "Treba ga spaliti za ono što je učinio našoj djeci. Majke Srebrenice neka mu sude, treba ga nama prepustiti."









Optuženom Marku Boškiću, državljaninu Hrvatske i Bosne i Hercegovine, bivšem pripadniku 10. diverzantskog odreda Vojske Republike Srpske, koji je sporazumno priznao krivnju za ratni zločin u Srebrenici, sud BiH je dosudio zatvorsku kaznu od 10 godina zatvora.
Marko Boškić je proglašen krivim za progon bošnjačkog stanovništva i sudjelovanja u ubojstvu više stotina zarobljenih muškaraca Bošnjaka iz enklave Srebrenica. Sud Bosne i Hercegovine je nakon razmatranja i prihvaćanja sporazuma o priznanju krivnje sklopljenog između Tužilaštva Bosne i Hercegovine i optuženog Marka Boškića, izreklo presudu kojom je optuženi Marko Boškić proglašen krivim za kazneno djelo zločina protiv čovječnosti i dosudio mu kaznu zatvora u trajanju od 10 godina.

Naime, Boškić je sporazumno priznao odgovornost za sudjelovanje u zločinu genocida nad Bošnjacima u Srebrenici, objavilo je Tužiteljstvo BiH, koje je Boškića i teretilo za to kazneno djelo. Kako se navodi, sporazumno priznanje krivnje istodobno značilo je i da će Tužiteljstvo BiH sudu predložiti da se Boškiću izrekne kazna u trajanju od pet do deset godina zatvora.

Vezane vijesti
Morillonu zabranjena počast u Srebrenici (03.09.2010)
Uhićen osumnjičeni za genocid u Srebrenici (25.08.2010)
Mladićevi dnevnici potvrđuju da su ratovi vođeni iz Srbije (11.07.2010)
Obilježava se 15. godišnjica genocida u Srebrenici (11.07.2010)
Obitelji pobijenih tuže nizozemske vojnike (06.07.2010)
još vijesti na temu
Google oglasi
Vrhunsko suho vino
Krš Crni, Blatina
Krš Bijeli, Žilavka
www.blatina.hr
Nakon rata Boškić je emigrirao u SAD, no ondje je uhićen zbog kršenja imigracijskih propisa kada je utvrđeno kako je lagao o ratnoj prošlosti u molbi za useljenje. Boškić je zbog toga i pravomoćno osuđen u SAD-u, gdje je izdržao petogodišnju zatvorsku kaznu, a nakon toga je izručen bosanskohercegovačkom pravosuđu.

Tužiteljstvo BiH pojasnilo je kako je Boškić priznajući krivnju dao i značajne informacije o počinjenom ratnom zločinu i ostalim počiniteljima pa je time omogućio otkrivanje i kazneni progon više drugih osoba odgovornih za strijeljanje zarobljenih Srebreničana.

'On je također dao značajne informacije koje će pomoći u kaznenom progonu ostalih pripadnika 10. diverzantskog odreda kao i drugih osoba uključenih u planiranje, pripremu, naređivanje i provedbu smaknuća zarobljenih Srebreničana kao i uklanjanje tragova zločina', stoji u priopćenju uz objašnjenje o razmjerno blagoj zatvorskoj kazni koja je predložena.

S takvom kaznom navodno su se suglasile i udruge preživjelih Srebreničana s obzirom da informacije koje nudi Boškić mogu pomoći pronalaženju i kažnjavanju niza odgovornih.

Tužiteljstvo BiH je kao olakotnu okolnost za Boškića uzelo činjenicu da on od američkih vlasti nije tražio izručenje Hrvatskoj, čije državljanstvo ima, već je izrazio želju da bude deportiran u BiH, prizna krivnju za kaznena djela za koja se tereti i bude kažnjen za nedjela koja je počinio.

Marka Boškića se teretilo da je u razdoblju od 10. srpnja do 1. studenoga 1995. godine, za vrijeme oružanog sukoba u Republici Bosni i Hercegovini, u okviru kojeg su pripadnici VRS i Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske (MUP RS) poduzimali široko rasprostranjen i sistematičan napad protiv bošnjačkog civilnog stanovništva iz zaštićene zone UN-a Srebrenica, kao pripadnik 10. diverzantskog odreda Glavnog štaba VRS-a, sudjelovao u progonu civilnog bošnjačkog stanovništva na političkoj, nacionalnoj, etničkoj, kulturnoj i vjerskoj osnovi.

U optužnici se, između ostalog, navodi da je optuženi dana 16. srpnja 1995. godine, u razdoblju od 10 do 15 sati, prethodno znajući da će zarobljeni muškarci Bošnjaci biti strijeljani, na gospodarstvu Branjevo u selu Pilica u općini Zvornik, zajedno s još sedam pripadnika 10. diverzantskog odreda, postupajući po prethodnoj naredbi Pećanac Dragomira i Pelemiš Milorada, sudjelovao u pogubljenju po prijekom postupku, pucajući iz automatske puške s namjerom da liši života više stotina zarobljenih muškaraca Bošnjaka iz enklave Srebrenica, od kojih su neki imali poveze na očima.

Ovi zarobljenici su bili zarobljeni u osnovnoj školi u Pilici, odakle su dovoženi autobusima do mjesta pogubljenja na gospodarstvu Branjevo. Samo su dva zarobljenika preživjela ova pogubljenja.
Počinitelji su poznati, sada su na redu nalogodavci - žena-žrtva silovanja tokom rata pokazuje sliku Milana Lukića iz 1992. godine. Ona ga je identificirala kao jednog od organizatora sistematskih silovanja u BiH
Četnički teror u Foči po svojim zverstvima nadmašio je najbolesniju ljudsku maštu. Naročito kad je reč o masovim silovanjima u posebnim logorima gde su se nad ženama i decom iživljavale bradate i pijane srpske patriote. O tome šta se po Foči dešavalo, jedna od žrtava svedočila je nekoliko godina docnije: „Osmi dan su nas odveli u "Partizan" kamionom. Tu sam bila nešto više od mjesec dana. Svako veče su nas odvodili na silovanje. Bilo nas je oko 85 žena, djece i staraca. Više puta je bilo da nas po tri-četiri žene izvedu, i u istoj prostoriji siluju i to po njih više, po 20-30 ih je znalo biti. Tako je bilo sve vrijeme, svako veče su nas odvodili na silovanje i više njih bi silovali istu ženu ili djevojku...“

ISPOVJEST (1): U logoru za žene "Partizan", u Foči, bila sam zatočena od jula do avgusta 1992. godine. U julu 1992. godine u pet sati ujutro četnici su napali naše selo oko desetak kilometara daleko od Foče. Vidjela sam da je bilo punih pet autobusa četnika, svi u šarenim odijelima, neki sa pokrivenim licima, neki sa maskama, samo se oči vide, a drugi sa crnim trakama preko čela, neki sa rukavicama bez prstiju, neki sa bijelim, a neki sa crvenim trakama. Opkolili su selo, pucnjava je počela sa svih strana. Dok smo bježali, već je troje, četvero kod bajti bilo mrtvo, I. Č. star oko 40 godina, S. K. star oko 37-38 godina, F. O. stara oko 24 godine, nosila je na leđima dijete od dve godine (dijete je ranjeno). Bilo je još puno ranjenih.

Presjekli su nam put i mi nismo imali izlaza. Moj muž i naš sin od deset godina ostali su u šumi, a ja sam sa drugom grupom opkoljena. Tu su nas odmah počeli tući i maltretirati i ubili su devet ljudi (sve civili). Ubistvo su izvršili tako što su iz grupe nas žene i djecu odvojili na jednu livadu, a muškarce sve na drugu stranu. Poredali su ih u stroj i iz blizine od oko dve metra pucali u njih. To je bila velika grupa četnika, ispred koje je njih desetak u streljačkom stroju pucalo na muškarce i tako ih pobili.

Čula sam lično kad je naredbu dao Z., vojvoda iz Miljevine. Prvo je rekao: "Na stranu žene i djeca, na stranu muškarci". Kada smo bili odvojeni na tri metra, rekao je: "Ubijajte muškarce". Utom je zapucalo, mi smo pomagale, vidjela sam kako muškarci pogođeni padaju, a onda su nas potjerali u neke barake radilišta hidrocentrale Buk Bijela. Tu su nas poredali da nas pobiju na jednu obalu Drine, a S. je zavikao: "Nemojte žene i djecu, nisu krivi". Onda su nas počeli voditi u barake i odmah sve redom žene i djecu žensku - djevojčice, silovati. Najmlađe su bile E. stara 15 godina, D. stara 16 godina, D. stara 15 godina, S. stara 22 godine, Z. stara 22 godine. Ostalo su bile udate žene.
Mene je tu u baraci silovao neki Crnogorac prilikom kobajagi ispitivanja. Također su u baraci silovali još sedam žena. Tog istog jula 1992 godine navečer su nas potrpali i doveli u SŠC u Aladži. To je škola i ja sam sa još oko 50, sve žena i djece, bila u učionici na II spratu od stubišta prva vrata lijevo. Meni je T. oduzeo minđuše, udarajući me nogom. To isto veče počela su i masovna silovanja. To je trajalo od prvog dana do zanjeg dana, svako veče. Dolazile su u noći grupe četnika i odvodili po tri, četri, po dvije, kako kad, nekad dignu sve. U kombi nas potrpaju kao ovce i vode po kućama, stanovima, izgorjelim kućama i tu vrše silovanje, maltretiranja, tuku nas.

Jedno veče su me silovali dok sam znala brojati, njih 10, a poslije sam se onesvijestila i u polubunilu sam osjećala da me fizički zlostavljaju i siluju, polijevali su me vodom i rakijom. To veče, iz sale Partizan odveo me je Dragoljub Kunarac Žaga u neku izgorjelu kuću pod Musalom i on me je prvi silovao pred njih oko 15 srpskih vojnika. Kad je završio rekao je Z.: "Ajde, šta ti čekaš?". Tako je bila redaljka i ja sam brojala do njih 10, a poslije sam se onesvijestila. Svi su me udarali puškom, a najviše Dragoljub Kunarac, govorio mi je da ću rađati Srbe, da neću više rađati Muslimane.

Osmi dan su nas odveli u "Partizan" kamionom. Tu sam bila nešto više od mjesec dana. Svako veče su nas odvodili na silovanje. Bilo nas je oko 85 žena, djece i staraca. Više puta je bilo da nas po tri-četiri žene izvedu, i u istoj prostoriji siluju i to po njih više, po 20-30 ih je znalo biti. Tako je bilo sve vrijeme, svako veče su nas odvodili na silovanje i više njih bi silovali istu ženu ili djevojku. U „Partizanu“ su silovane: M., B., D., sestra joj E. (16 godina), S. S., Z. Z., a H. H. (staru 47 godina) silovali su nasred sale "Partizan" pred svima i to kada su nas mlađe odveli, a nju našli među ostalim u sali. Rekli su: "Neka i ona zna na leđima ležat". To je bila grupa od šest četnika, dva su se na njoj izmjenjivala. Djeca i starci su gledali kako je plakala i otimala se. Vidjela je i moja kći, koja je tu bila, a mene su odveli na silovanje. Sve ovo vrijeme dvoje djece bilo je sa mnom u logoru i vidjeli su šta se radi. Nekada su me vraćali sa silovanja ujutro, nekada u podne svu pretučenu, crnu, da me nisu prepoznale žene na vratima. Djeca su plakala, pomagala, poslije su i djecu fizički maltretirali, a među njima i mog sina.

Tako su i kćerku u avgustu 1992. godine odveli kod SUP-a u neku kuću. Bilo ih je četiri-pet. Kada su mene vratili sa silovanja, zapomagala sam gdje mi je dijete. Tada mi je čuvar logora - komšija pomogao i spasio je. Nakon pola sata su je vratili. Pričala mi je da su htjeli silovati, ali H. ju je uspio spasiti.

Nas devet, kada smo došle u Novi Pazar, odmah smo otišle doktoru i trudne su bile: G. G., Z., P. P., B. B., Č. Č., A. A. i sve su u Novom Pazaru očišćene kod privatnog ljekara. Ja nisam bila trudna, ali sam teško oštećenog zdravlja. (Izvod iz izjave broj 10824/96 – Foča).

ISPOVJEST (2): Prema saznanjima Dž., tokom jula mjeseca 1992, u zgradu gdje je nastanjena, u više navrata su dolazili predstavnici SJB Foča i odvodili njenog muža i komšiju radi zakopavanja ubijenih Bošnjaka muslimana po okolnim mjestima. Zakopavanje ubijenih Fočaka vršena su u naselju Šukovac, Patkovina i u Tekiji. U Šukovcu su zakopali jedan leš nekakvog mještanina sela Điđevo, u Tekiji leš jedne žene, a u Patkovini dva leša, jedan starije žene i jedne maloljetne djevojčice, koje su poginule u jednom kombiju, koji je iz Điđeva za Goražde vozio nekoliko žena i djece. Tom prilikom ranjeno je još četvoro djece, a vozač odvezen u bolnicu i na putu do nje preminuo. Na ovaj kombi pucali su pripadnici "Srpske vojske" i četnici, drugi detalji u vezi sa ovim još nisu poznati.



Juna 1992. godine oko 21. 30 kod Dž. u stan je došao Janko Janjić Tuta sa još dva nepoznata četnika od kojih je jedan vjerovatno iz Foče, jer ga je vidjela na dan polaska za Skoplje u automobilu zajedno sa Janjićem. U njen stan su upali nakon što su još nekoliko stanova nasilno otvorili. Odmah po razbijanju vrata na njenom stanu, upali su u sobu i jedan četnik, inače Janjićev vozač naslanja pištolj na sljepočnicu Dž, a Janjić i drugi drže njenog muža A. na nišanu automatskih pušaka. Njihov mali četverogodišnji sin spavao je na podu. Pitali su A. kako se zove i nakon što im je odgovorio, naredili su mu da izađe iz stana. Dok su A. izvodili, Janjićev vozač je pitao Dž. da li se plaši. Nakon par minuta začula se rafalna paljba.

Oko 22 sata T. i četnik sa kojim je zajedno ubio A., vraćaju se u stan i naređuju Dž. da se skine, na šta je ona počela plakati i upitala je: "Brate Janjiću, zašto si baš kod mene došao?". Janjić joj je odgovorio da je u pitanju njena glava i da ne pruža nikakav otpor, da se ne brani, jer će je u protivnom morati ubiti. Dž. ih je molila da je ne diraju, ali oni nisu odustali od svoje namjere. Kada su je natjerali da se skine, Janjić se obratio dvojici prisutnih četnika rekavši da će on prvi i da oni sačekaju. Akt silovanja izvršio je na kauču, iživljavajući se na različite načine. Natjerao ju je na oralni i analni odnos. Sve ovo je trajalo oko jednog sata, uz povremene prijetnje da će je u slučaju pružanja otpora ubiti.

Nakon što je završio, pozvao je jednog od dva četnika koji je bio pod uticajem alkohola, te pošto nije mogao stupiti u seksualni odnos sa Dž. što je pokušavao, pristupio je iživljavanju kroz čupanje za kosu, udaranjem pištoljem po glavi i ugrizanje po ramenima i vratu. Ovog četnika je Janjić nakon pola sata izveo rekavši mu "Vidiš da ne možeš, vodiću te na drugo bolje mjesto", poslije čega je taj odustao i sa Janjićem izašao iz stana. Po njihovom odlasku ušao je treći četnik, koji je sa Dž. ostao do 6 sati ujutro. I on je Dž. silovao prijeteći da će je u slučaju bilo kakve priče ubiti. Prije odlaska Janjić je zaprijetio da će je ubiti, ako iko sazna za silovanje. Ujutro, oko 7 sati, Dž. je napustila stan i iza zgrade vidjela mjesto gdje su joj strijeljali muža. Leša nije bilo, a ona je krenula po vidljivim tragovima krvi koji su vodili do "Ribarskog restorana", sa čije je terase leš njenog muža bačen. Leš je ležao u plićaku okrenut prema zemlji. Dž. nisu dozvolili da priđe blizu leša, tako da nije sigurna da li je eventualno zaklan. (Izvod iz izjave broj 1781/93 – Foča)

ISPOVJEST (3): U aprilu 1992. godine Miljevina je bila blokirana barikadama od strane četnika i tada su zaposjeli sve privredne objekte. Sve ovo vrijeme do konca septembra bila sam u kući sa majkom, dva brata i nanom, a oca su mi kao civila uhapsili i odveli u zatvor avgusta 1992. godine. Jednog dana, krajem septembra, mene su odvela trojica gardista obučena u maskirne uniforme, naoružani automatskim puškama, bombama oko pasa i sa noževima na pasu.

Odveli su me u kuću kod Karamana. Tu, uz prijetnju i sa zaplašivanjem sa dolaskom cijele čete, počeli su me silovati. Prvo me silovao Pero Elez, koji me poslije u više navrata silovao. Takođe su poslije dolazili i drugi vojnici srpske vojske koji su me silovali, a među njima znam slijedeće: N. S., jedan Crnogorac iz Pljevalja - zvali su ga M., K. i D., zatim Z. S., D. P., N. B., jedan se nama predstavio, ali mislim da laže, kao Z. T. U toj kući provela sam šest mjeseci gdje sam periodično, nekada dva puta u sedmici silovana, a nekad jednom u mjesecu od strane gore imenovanih četnika.

U toj kući bilo nas je sedam djevojčica i djevojaka. Sve ove djevojke, uključujući i A. (12 godina), silovane su na taj način što su povremeno odvođene u susjedne prostorije u toj kući. Sve te djevojke, po povratku u našu zajedničku sobu, pričale su da su silovane pod pritiskom i prijetnjom, a ja sam vrlo često i čula šumove u sobi i hodniku, koji su upućivali na silovanja i drugih, a ne samo mene (Izvod iz izjave br. 1760/93 - Miljevina-Foča).
Samo da živa do Grebka stignem ..!!
01.11.1992 Gorazde
Danas je dan D.Sa svojom djecom i Samirom krecem na jedini put koji nas moze spasiti.Na put ka slobodi-Grepku.
Kolona se skuplja,ceka se mrak da se krene.Mnogi samo idu do Grepka po brasno i vracaju se nazad,A ja....ja idem dalje,ako bog da do Zenice.Mnogi me podozrivo gledaju.U glavi im je samo jedno pitanje:Kako mislim preci toliki put sa dvoje male djece.Mom sinu Maliku je 5,5g a kceri,Nizami,kojoj nije bilo sudjeno da se rodi u mom gradu Foci,vec u Gorazdu,tek je 5 mjeseci.
Do sela Zorovica je relativno lako bilo doci.Nesto kamionom,nesto pjeske al doslo se.Dobri nasi ljudi me primaju u kucu,hrane mi djecu,daju nam krevet.....I njima je u glavi:"kud cu sa tako malom djecom".
Cekamo duboku noc.Ide se dalje.Mrkla noc,i mjesec se sakrio od te stasne tmine i straha.
Imamo pratnju od 3-4 naoruzana covjeka i konjovodce,koji su ujedno i vodje puta.Komadant puta,kojem ne znam ime,gleda nas i onda naredi jednom konjovodcu da Malika stavi na konja.On se buni,pasce mu djete...al ovaj vrisnu:"Uradi
po naredjenju!!!" Konjovodac uze Malikai pojaha ga na konja...Djete od 5,5 g....ne znam ni jel do tada vidio uzivo konja sad ga jase.Samir nosi Nizamu.Penjemo se kao "uz nos"....Nemem snage,ni kondicije....5mjeseci ne kretanja,podruma,ucinilo je svoje....Padam,ustajem,padam....Pokusavam pratiti konja na kojem mi je djete...al brzo zaostajem.U mrkloj noci cujem Maliku kako me doziva:Mama,gdje si?Ne znam gdje mi je djete,ispred mene ili iza mene!Samo odgovaram:Tu sam blizu tebe,nemoj silaziti sa konja!I opet nakon minut dva;Mama ,gje si?.....
Dolazimo na jednu cistinu.Odmor.Palimo cigare(ne znam ko nam je dao),krijemo uzarene vrhove da nam ne otkriju polozaj.Cetnici su svuda oko nas.
Konjusar mi rece da Malika vise ne smje drzati na konju,spava pa ce pasti.Uzimam djete.Konjusari pripremaju konje za dalje...Ide najopasniji dio puta...prolazimo tacno ispod cetnika.Konjima vezu gubice,na kopita vezu krpe..krecemo.
Takva je tisina da me hvata strah..Kolona polazi...Na cistini,gdje nas vide kao na dlanu,moja Nerma pocinje da place...Kolona se uskomesa.."Usuti to djete,svi cemo izginuti zbog Vas"-govore ljudi iz mraka.Nerma vristi...od straha,Samir joj zatvori usta rukom...Djete jos vise vrisnu..Panika..U tom momentu miprodjose filmovi kroz glavu"Kozara","Sutjeska"-i sve one price koje sam cula iz proslog rata kako su morali ostavljati malu djecu u zbjegu...Uzmem Nizamu sebi,ona ne place,al ja ne mogu ni koraka dalje tako...Pridje komadant i kaze"Idi na celo kolone sa djecom,ne brini.Kako je to rekao,valjda je strah i nestao i Nerma prestade plakati...Krenusmo daljeKako smo na celu,vodic samo mahnu rukom da legnemo na zemlju..Neko ide...ko?Cetnici? ...Repetireju puske..."Stoj,ko ide,gotovo sapatom pita vodic?" Nema odgovora...onda nesto rekose..."Nisu nasi,lozinka nije dobra" repetiraju se puske i pripremaju bombe...Ni sam ne znam kako al nekako su se poznali-bili su nasi al se lozinka promjnila. Idemo dalje...
Prilaz mi konjivodac.Ferid sa Osanice...O tom covjeku samo to znam a spasio nam je zivot.Uzima Malika,stavlja ga sebi na konja i drzi ga jednom rukom.Cijelo vrijeme prica sa njim da ne zaspi.Mene vodi pod misku,gotovo me nosi...ne da nam vode..kaze ako se napijete necete moci ni koraka dalje...Dosli smo na manje opsanu teritoriju.Kolona nas je prosla.Ferid vodi nas.Dolazimo do jednog brda..Ja ne mogu dalje...Hvatam se konju za rep da me vuce...pustam neartikulisane krike...
Ni danas mi nije jasno kako me konj nije rutnuo..Dolazimo pred sam ulaz u logor na Grepku.Cekamo jutro da jer nasi spavaju..Za mene kraj patnji,bar tako mislim...Tu su svi moji Focaci...Zora,ulazimo u logor....Mene svi cudno gledaju i sapucu.."gledaj i ona uspjela izaci"....vidim neka poznata lica...Focaci...Grebak......

AKO IKO ZNA KO JE FERID SA OSANICE I DA LI JE ZIV,MOLIM DA MI JAVITE...TOM COVJEKU SAM DUZNA ZIVOT SVOJ I SVOJE DJECE A NE ZNAM NI KOJE
PUNIH 16 GODINA-DA SE NE ZABORAVI

Poslije prespavane noci na Grepku,slijedi moje slijedece razocarenje....S obzirom da sam gore imala puno rodbine a i prijatelja,trebala sam imati prevoz dalje.Ali,kako se ono kaze,ne da se u...... do potoka.U to vrijeme nasi na Grepku nisu imali goriva i nijedan kamion nije vozio...Morali smo dalje nastaviti pjeske...sve do Tarcina.Tamo nas prime u kolektivni smjestaj u skoli,ali smo i tu mogli samo prenociti...Ujutro smo morali napustiti skolu...Dosli smo do neke vikendice...Bilo nas je 20-ak .Hrane nemamo.Nadjemo neki krompir i pecemo u vatri...svakom po 2 krompira.Moj Malik,vreo krompir trpa u usta...Ja imam jednu malu konzervu u ruksaku,ali...Sta da radim,na nas toliko nema nista(120g),a da se sakrijem i dam svom djetetu,bilo me stid pa nisam.Ujutro ponovo penjanje na Igman...Nikad mi se nije ucini visocijim.Sad ja nosim Nizamu.Sa nama su bili jos Miki i njen muz sa G.polja,njihova kcerka i sin Sado,star kao moj Malik.(zaboravila sam im imena)Ja zadnja,ne mogu....U tom casu ide neko auto odozdo....Ja stanem na sred ceste irasirim ruke...Placem ko godina....Stadose mi neka dvojica,primise me sa Nermom i ja nekako dozovem Malika i ovog malog Sada da idu samnom.Srece nigdje kraja,al ne zadugo...Ubrzo mi srecu zamjeni strah:ko su ovi?Suma oko nas!Nigdje nikog!Hiljadu ruznih misli u glavi...Stiscem onu djecu uz sebe...Oni naprijed nesto pricaju,al ja pozada ne razumijem sta...Kontam mozda se dogovaraju da nas ubiju...Pokajah se sto sjedoh u auto...Srecom,ubrzo se pokazase hoteli na Igmanu.Izbacise oni mene i djecu.Oko mene sve neki ljudi u crnom.Svi me gledaju u cudu...Ja ne znam ni gdje cu.Znam samo da je tu u hotelu kuhar jedan Ziko sa Odzaka....Idem tamo.Zaustavise me ti u crnom...Ko sam?Sta sam?Gdje idem?Pustise me,valjda im se sazalilo ja i troje male djece...Kazu mi,samo idi ravno...Ne zaustavljaj se...Ovo je Jukin stab i dabogda da te puste unutra..Kontam,sve ili nista...Upravim ja kao da sam tu mjesecima...Vidim ja oni me gledaju al me niko ne zaustavi.Usla..nadjem te ljude s Odzaka..Prime me u svoju sobu.Donesu MalikuI Sadu 3 BIJELA hljeba,vruca,tek ispecena i veliku zdjelu secera...Njih dvojica,djecaci od 5 g.,pojedose sva tri hljeba umakajuci u taj secer.Nisu pravi hljeb sa germom jeli vec 6 mjeseci,a secera ni vidjeli...Spavali su naredna 24 sata...Stigli su i ostali...Goriva opet nema...Ujutro valja opet pjeske do Tarcina...
Maida Ćupina ispričala kako je dva puta silovana u Nevesinju 

Maida Ćupina, svjedok Tužiteljstva BiH na suđenju Krsti Saviću i Milku Mučibabiću, ispričala je kako je dva puta silovana u Nevesinju 1992. godine. Tužiteljstvo BiH smatra da su obojica optuženih, kao pripadnici policije, sudjelovali u protjerivanju, prisilnim nestancima, ubojstvima, silovanjima i zatvaranjima Bošnjaka i Hrvata s područja Nevesinja. Ćupina se prisjetila oba silovanja, te rekla ime jednog od navodnih počinitelja, javlja BIRN - Justice Report.

"Moj silovatelj je Milan Andrić. Dao mi je dugme, govoreći da je to znak da me nitko više neće dirati. Vrlo često sanjam to dugme i vrištim u snu", ispričala je istaknuvši da je ime silovatelja saznala naknadno od "jednog prolaznika", ali da mu dobro pamti lik.
Prvi put je seksualno zlostavljana u svojoj kući 14. travnja 1992. godine kada su vojnici tražili njenog muža Muju.
"Skupina naoružanih vojnika upala je u kuću i tražila mog muža Muju. Nije bio tu i ja sam morala poći s njima da ga tražim, dok su trojica vojnika ostali u kući s mojom kćerkom kojoj je tada bilo osam godina", prisjetila se Ćupina.
Jedan od vojnika, kako je rekla, ju je upozorio da prije nego su krenuli da njegovi ljudi znaju koliko mogu čekati dodavši "Znate da je i vaša kćerka s njima".

Nakon što su našli Muju Ćupinu vojnici i Maida su se vratili u kuću gdje su zatekli onesviješćenu kćerku, a ispred kuće kombi sa zatamnjenim staklima kojim je kasnije odvezen njen muž i još jedan susjed.

"Vojnici su me tad u kući seksualno zlostavljali. Govorili su da Mujo ima zgodnu ženu.... Kad su otišli, uzela sam svoje dijete i sjela ispred kuće na stubište. Jedna susjeda mi je donijela limunadu da se osvježim", kazala je Ćupina.
Mujo se vratio pretučen i ponovno je odveden 16. lipnja 1992. godine.

"Došle su dvije uniformirane osobe, pretresli kuću tražeći radio stanicu koju nikada nismo imali. Tada odvode Muju. Istrčala sam na ulicu i vidjela predratnog policajca, Đeru Đerića, kojeg su ti vojnici oslovljavali s komandire", kazala je svjedokinja dadavši da se vratila u kući i "sjedila i čekala je da ga vrate".

"Onda je došla susjeda Desa Vasković. Mojim roditeljima je rekla da su Mujino tjelo našli iza zgrade policije, zajedno s tijelima Redže Trebovića i Nafije. Rekla je da su se susjedi koje blizu žive žalile jer su leševi puni muha koje im ulaze u kuću", kazala je Ćupina dodavši da su joj ovo roditelji ispričali tek kada je cijela obitelj izišla iz Nevesinja.

Maida Ćupina je otišla iz Nevesinja zajedno s djecom i roditeljima desetak dana nakon što je njen muž odveden. Izašli su tako što su kamionom preveženi do linije razgraničenja između srpske vojske i Armije BiH.

"Megafonom smo obavješteni da Bošnjaci dođu ispred općine i da će biti prebačeni na drugu teritoriju. Ukrcali su nas na kamion. Došli smo do Pobrića gostione, iznad sela Busak. Mislim da nas je bilo 43. Kada smo krenuli, počela je pucnjava. Neki su pobijeni, a neki su naišli na mine i tako poginuli", kazala je svjedokinja. Nju i još dvije žene zaustavili su vojnici i odveli u šumu, naredili im da se skinu i "obavili svoj posao". Svjedokinja ističe da je nakon izlaska iz Nevesinja "čula različite priče o stradanju muža", a jedna od njih je da ga je "Krsto Savić pokosio rafalom nakon što je on pokušao pobjeći iz stanice policije".

Do danas ne zna što je bilo sa njenim suprugom.