Povijest Bošnjaka je puna dogadjaja koje treba, koji se moraju pamtiti i iz kojih Bošnjaci moraju izvući pouke kako im se takvii dogadjaji u budućnosti ne bi ponovo dogodili. Najstravičniji, najokrutniji i po zlu najgori dogadjaj u našoj povijesti, a koji Bošnjaci nikad i nipošto ne smiju zaboraviti, jeste onaj koji se desio u mjesecu julu 1995. godine u takozvanoj medjunarodno zaštićenoj zoni Srebrenice.
Nažalost, historija koju svi zovu učiteljicom života nas Bošnjake nije Bog zna čemu puno naučila. Dovoljno je samo izići na ulice, prelistati novine ili pogledati TV i vrlo brzo ćemo vidjeti da Bošnjaci ne nose sa sobom ovu najveću brigu, da još nisu svjesni situacije. Na većem dijelu našeg naroda možemo primjetiti kao da je rat bio veoma davno i kao da se sve to dogodilo tamo nekom drugom, a ne nama, našoj braći, sestrama, našem narodu.
Zbog stravične istine i zbog historijske činjenice da onaj ko ne bude naučio na onom što mu se dešavalo može doživjeti da mu se to, ne daj Bože, ponovi, neophodno je da se prisjetimo te bliske nam prošlosti, bez obzira koliko nam to prisjećanje bilo bolno i teško. Neophodno je dakle da se prisjetimo tih stravičnih dana, da ono što se tada desilo analiziramo, da iz tih analiza izvučemo pouke i poruke te da na osnovu toga sagledamo šta nam je činiti.
Srebrenička tragedija nije jedina koja se desila u posljednjem agresorskom napadu na našu domovinu, jer Bosna ima mnogo više “Srebrenica”, ali je ona paradigma stradanja Bošnjaka i ako se Bošnjaci na njoj ne osvijeste teško da će ih išta drugo probuditi.
Dimenzije srebreničke tragedije teško da se mogu usporediti sa bilo kojim masakrom zabilježenim u novijoj povijesti ljudskog roda. Zato nemamo pravo na šutnju, već imamo golemu islamsku, ljudsku i bošnjačku obavezu da se tog masakra sjećamo, da o njemu govorimo i pišemo.
Stravična povijest Srebrenice počinje u martu 1993. godine kada su je Ujedinjene Nacije nesretnom rezolucijom 814 i 824 proglasile „zaštićenom zonom“. Tad su oni koji su branili Srebrenicu položili oružje i svoju odbranu prepustili međunarodnim „plavim šljemovima“. Od tada pa sve do juna 1995. godine, kada se intenziviraju napadi srpskoga agresora, život se u Srebrenici odvija u stanju ni rata ni mira, gladi i straha, iščekivanja i nade u bolje sutra. U ovakvom halu nalazila se gotovo većina bosanskih gradova. Medjutim, ono što Srebrenici daje specifičnost jesu dogadjaji koji se dešavaju u julu 1995. godine. Naime, 06. jula 1995. godine četnici otpočinju napad na medjunarodno zaštićenu zonu Srebrenicu. Nemoćni i od strane UN-a razoružani srebreničani spriječavaju prodor četnika svega pet dana.
11. jula 1995. godine u 16:00 sati četnici ulaze u grad. Tada počinje nevidjeni egzodus muslimana Srebrenice ali i svih onih koji su prije bježeći od četnika utočište pronašli u Srebrenici.
Uz pasivno posmatranje snaga UN-a pred očima cijeloga svijeta, uz direktan prenos putem TV kanala počinje najstravičniji pokolj koji se ikad desio u povijesti ljudskog roda. U narednih par sedmica u i oko Srebrenice ubijeno je i zaklano prema procjenama slovom i brojem oko deset hiljada 10.000 ljudi. Tačan broj žrtava se neće saznati do Sudnjeg dana kada će Svevisnji „njihova usta zapečatiti, ruke njihove će nam govoriti, a noge njihove će o onome što su radili svjedočiti.“
Nakon ulaska agresora u grad stanovnici Srebrenice se dijele u dvije skupine; prva se skupina stavlja pod zaštitu holandskog bataljona UN-a smještenog u Potočarima, tražeći od njih da ih zaštiti od četnika, dok druga grupa formira kolonu i kreće prema slobodnoj teritoriji očajno nastojeći se probiti kroz četničke položaje.
Oni koji su spas potražili u holandskom bataljonu UN-a bivaju isti momenat prepušteni četnicima koji ih razvrstavaju na žene i djecu s jedne strane, i muškarce od 15 do 60 godina, a napose djevojke i mlade žene od kojih su mnoge silovali. Žene i djeca bivaju transportovani do Kladnja kao stoka a ostalima se gubi svaki trag. Oni koji su preživjeli Potočare sa sobom nose rane tuge i bola koje svjedoče srebreničku zbilju. Evo samo jednog detalja iz priče jedne žene, Džemile ispričane u Frankfurtu, na konferenciji o Srebrenici:
„Sjedim ja medju onim narodom u Potočarima, kad vidim, mlada ženica, stisla se, znoj joj teče, grč na licu. Pridjem, pitam je šta joj je, kaže „radjam“. De sine velim ja njoj, ufati se jednom rukom za mene, a drugom za svoju svekrvu... Tako i bi, oduprije se žena na nas, muško dijete zaplaka. Zgrabih ja dijete, hoću da mu zavežem pupak, kad četnik predame: „Spusti to dijete dolje!“, veli. Ja ga popustih na dimije, fino dijete, duge kosice, kao da je okupano... Četnik pridje, nogom stade djetetu na vrat... crijeva izletiše...“
Druga skupina iz priče u koloni dugoj 10 kilometara prestavljala je lahku metu za srpske zločince koji su sa okolnih visova iz svog raspoloživog naoružanja ubijali sve živo što se kreće. Velik problem predstavljali su ubačeni četnici koji su nudivši pomoć oko pronalaska puta mnoge odveli pravac u ruke dželatima. Do Kladnja je kolona tri puta prepolovljena, a sedmicama iza toga agresor je vršio čišćenje terena oko Srebrenice.
Pored krvoloka, danas, nakon osam godina, kad se prisjećamo tih dogadjaja u sjećanje nam naviru slike i drugih krivaca koji su odgovorni za smrt 10.000 muslimana. To su prije svega slike holandskih generala koji bezobrazno nazdravljaju sa Mladićem, nakon što su predhodno tom četniku i krvoloku u smrt predali nekoliko hiljada srebreničana koje od tada više nikad niko vidio nije. Njima se od tada gubi svaki trag. Prisjecamo se takodjer i licemjernih izjava tadašnjih aktera koji su predsatvljali centre moći, kao što su Ghali, Akaši, Rose i mnogi drugi. Posebno francuskog generala Filipa Moriona i njegovih riječi izgovorenih još 1993: „ Vi ste sad pod zaštitom Ujedinjenih nacija“. Prisjećamo se i misterioznih tvrdnji da je Naser Oric napustio Srebrenicu po nalogu nekog iz vojnog vrha. Svi oni imaju svoj dio krivice i Bošnjaci to ne smiju zaboraviti.
Pouke i poruke koje možemo izvući iz ovih nemilih dogadjaja
Tragedija Srebrenice predstavlja tešku i duboku ranu za svakog Bošnjaka a posebno za one koji su preživjeli tu golgotu, ali u isto vrijeme sa sobom nosi značajne pouke i poruke, korisne za budućnost Bošnjaka i generacija koje dolaze. Kao muslimane Svemogući nas je naučio da budemo pametni i mudri, da anliziramo dogadjaje i da iz analiza izvlačimo zaključke, pouke i poruke.
„Zato uzmite iz tog pouku, o vi koji ste obdareni“, veli Uzvišeni.
Jesmo li uzeli pouku iz ovih nemilih dešavanja? Je li nam jasno u kakvoj je situaciji Bosna, u kakvom smo stanju i koje nam sve opasnosti prijete? Jesmo li svjesni činjenice da je ovih deset hiljada ljudi ubijeno samo zato što su bili muslimani i što su se našli na prostoru, na kojem, po nečijem mišljenju, nisu trebali biti. U situaciji u kojoj su se nalazili nikome i da su htjeli nisu mogli nauditi, jer im je bilo zabranjeno da se sami brane. Dakle oduzeto im je prirodno pravo koje ima svaki čovjek na zemaljskoj kugli. A zna se i ko nam je to pravo oduzeo.
Druga veoma bitna istina koju ne smijemo zaboraviti jeste način na koji se ponašala medjunarodna zajednica, tadašnji Unprofor, odnosno kompletan Zapad. Ujedinjene nacije, predvodjene idejnim četničkim saučesnikom Butrosom Galijem, dopustile su da se desi planetarni zločin. Ova činjenica nas Bošnjake mora poučiti da je „medjunarodna zaštita“ prazna priča. Ne smijemo izgubiti svijest i spremnost na borbu vjerujući samo u pomoć Allaha dž.š. i vlastite snage, a ne u lažne saveznike i pomagače.
Treća veoma bitna stvar jeste da ne smijemo zaboraviti na koga se trebamo i možemo oslonuti uvjek a posebno u teškim situacijama. Mi se u svom životu moramo oslanjati na Allaha dž.š. a potom na svoje vlastite snage.
Nakon svega neke stvari nam moraju biti jasne. A jedna od njih je i ta da je nevjernicima u genima da nas brišu sa lica zemlje. Ako nam u odnosu na Srebrenicu ne bude jasan samo jedan kuranski ajet onda teško nama!
„ O vjernici, za prisne prijatelje uzimajte samo svoje, ostali vam samo propast žele: jedva čekaju da muka dopadnete, mržnja izbija iz njihovih usta , a još je gore ono što kriju njihova prsa. Mi vam iznosimo dokaze ako pameti imate.“ (Ali Imran 118)
Nema ni samo jedan harf ovog ajeta da ga ne možemo posmatrati kroz prizmu Srebrenice. Nažalost nije samo Srebrenica doživjela zlu sudbinu u ratu od 1992 - 1995. godine. Da smo kojim slučajem i mi sami pali u nemilost četnika i da su mogli doprijeti do nas, sva bi Bosna bila jedna ogromna Srebrenica.
Šta trebamo činiti?
Moramo se jačati na imanskom planu. Neophodno je promijeniti naš odnos prema Dinu. Bez tog nema napretka. Trebamo izvršiti reviziju i osloboditi se mrtvog, uspavanog i „nasljednog imana“. Potreban nam je živi iman. Iman koji će biti pokretačka snaga, koji će izgraditi vjernike sposobne da urade velike stvari, slične onima koje su radili velikani ovog Ummeta. Historija pamti rezultate koje su oni ostvarili. Zahvaljujući pokretačkoj snazi imana za njih nije bilo tereta kojeg nisu mogli ponijeti, niti prepreke koju nisu mogli prevazići. Hasan el Bena je rekao: „Dajte mi dvanest hiljada vjernika i ja ću s njima ostvariti sve nade i poraziti cijeli svijet.“ To je snaga potpunog imana.
A Allah dž.š. nam je ulio optimizam kad nam je obećao:
„I ne gubite hrabrost i ne žaslostite se; vi ćete pobijediti ako budete pravi vjernici.“
„I pokoravajte se Allahu i Poslaniku da bi vam bila milost ukazana“
Isto tako neophodno je jačanje na obrazovnom, vojnom i medijskom planu, jer samo tako jaki možemo prevazići predhodna i spremno dočekati naredna iskušenja.
Moramo se kutarisati loših osobina. Kojih? Ljenosti, demagogije, intelektualne letargije, lošeg ahlaka, praznih priča, zavidnosti, licemjerstva, gluposti. Moramo se baviti velikim stvarima. Jer Allah voli velike stvari a mrzi gluposti.
Dalje, moramo se ujediniti i svoje snage udružiti u radu na islamskom planu, prevazilazeći neke razlike i neslaganja. Rekao je Uzvišeni:
„Jedni drugima pomažite u dobročinstvu i čestitosti , a ne sudjelujte u grijehu i neprijateljstvu; i bojte se Allaha, jer Allah strašno kažnjava.“
Moramo posvetiti pažnju odgoju novih generacija. Odgajati ih da vole islam, da žive za islam, i da se vladaju po propisima islama. Moramo odgojiti generacije koje će biti u stanju da razumiju stanje muslimana i uzroke koji su doveli do istih, te biti voljni da rade na njegovom popravljanju. Moramo promijeniti sebe, svoj odnos prema Allahu, prema nama samima kao i prema našim neprijateljima da bi postali respektabilan faktor na ovom prostoru. Jer uistinu „Allah neće promijeniti stanje jednog naroda dok taj narod ne promijeni sam sebe.“
Potoci muslimanske krvi neće presušiti dok muslimani ne promijene svoj odnos prema Allahu, prema sebi i prema drugima. Ta izmjena je jednostavno put koji vodi poboljšanju pozicije muslimana kako u Bosni tako i u svijetu. U okruženju u kakvom se nalazimo, mi Bošnjaci više ne smijemo mirno spavati.
Hoćemo li dozvoliti da opet dodjemo u situaciju pa da kažemo, „nama su rekli da rata neće bit“? Slušajmo Allaha i krenimo pravcem koji je On s.w.t. zacrtao pa, ako Bog da, neće.
Gospodaru, osnaži i pomozi sve one koji su preživjeli podrinjska stradanja, obaspi rahmetom Svojim one koji ispustiše dušu u tom stradanju, otvori oči svima nama da izvučemo korisne pouke, a dušmane koji to počiniše kazni i na ovom i na budućem svijetu.
Molimo te Gospodaru da tuga bude nada, da osveta bude pravda, da majčina suza bude molitva, da se više nikom i nikad ne ponovi Srebrenica. Amin!
Braćo i sestre! Ne zaboravimo agresiju i genocid nad Bošnjacima! O tome međusobno razgovarajmo, a posebno sa našim potomcima, kako bi stalno bili na oprezu i spremni da se odbrane! Budimo budni i oprezni! Trudimo se da u svojim životima budemo dosljedni nosioci baklje islama, rađajmo, odgajajmo i školujmo našu djecu i nikada više ne dozvolimo da stojeći u redovima, čekamo naše klanje!
