NIKADA NE ZABORAVI GENOCID I HOLOKAUST U BOSNI I SREBRENICI

NIKADA NE ZABORAVI GENOCID I HOLOKAUST U BOSNI I SREBRENICI




četvrtak, 13. listopada 2011.

Jedan poznati govornik, svoj seminar je započeo tako, što je u ruci držao novčanicu od 100 evra.
U dvorani, koja je bila prepuna ljudi, upitao je:
Ko od vas iskreno želi da dobije ovu novčanicu?
Ruke su se počele dizati u vazduh. On je pak rekao: Pre nego vam dam ovu novčanicu, dozvolite mi da napravim sledeće.
Pritom je izgužvao novčanicu i onda je ponovo digao u vazduh.

Upitao je: - Ko sada od vas želi ovu novčanicu?
Međutim ruke su još uvek bile u vazduhu.
- A šta ako napravim ovo? - bacio je novčanicu na pod i počeo je da je gazi i da skače po njoj, a potom je pokupio tako izgužvanu, izgaženu i uprljanu.
- Ko je od vas još uvek želi?!
Ruke su još uvijek bile u vazduhu.
- Prijatelji moji, danas smo naučili veoma dragocenu lekciju, rekao je: Bez obzira šta napravim sa novčanicom, još uvek je želite, jer ona nije izgubila svoju vrednost.
Još uvek je vredna 100 evra, zar ne?!
Isto tako i u životu mnogo puta padnemo, budemo izgužvani, izgaženi, povređeni i na tlu u prljavštini.
Međutim, nezavisno od toga šta se dogodilo ili šta će se dogoditi sa nama, nikada nećemo izgubiti našu istinskuvrednost.

Uprljani ili čisti, izgužvani ili potpuno izglancani, još uvijek ste neprocenjivi… posebno za one koji vas vole.


Veličina vašeg života ne izvire iz toga, šta napravimo, ili koga poznajemo, već iz toga ko smo!

Život je kao putovanja u vozu. Ljudi ulaze i silaze. Prilikom nekih zaustavljanja mogu se dogoditi prijatna iznenađenja. Ljudi proživljavaju srećne trenutke, ali ima i nezgoda, nesreća, tuge.
Kad se rodimo i zakoračimo u voz, srećemo se sa ljudima za koje mislimo da će nas pratiti tokom čitavog našeg putovanja. Na primjer, naši roditelji…
Nažalost, kad-tad oni će sići sa voza i ostaviti nas bez svoje ljubavi, brižnosti, nježnosti, bez svoga prijateljstva i društva.
Međutim, u voz će ući druge osobe koje će nam, takođe, biti veoma važne.
To su naša braća i sestre, naši prijatelji i ljudi koje srećemo i koje ćemo zavoljeti tokom putovanja.
Mnoge osobe koje ulaze u voz gledaju na putovanje kao na kratku šetnju, Oni ne uživaju u predjelima kraj kojih prolaze, ne žele da se zbližavaju sa drugima, pa kraj putovanja dočekaju sami.
Drugi u ovoj vožnji kroz život nailaze samo na žalost i tugu. Ali ima i onih koji su u vozu, u toku vožnje, uvijek nadohvat ruke i spremno pomažu onima kojima je pomoć potrebna.
Mnogi, kada siđu sa voza, ostavljaju iza sebe trajnu čežnju.
Neki nas uvaljuju i u nevolje. Mnogi ulaze i silaze, a da ih nismo ni zapazili. Čudi nas što su mnogi putnici koji su nam veoma dragi negdje u nekom drugom vagonu.
Ostavljaju nas same u dijelu našeg putovanja. Ponekad pokušavamo da ih pronađemo i da se smjestimo u njihov kupe. Međutim, na našu žalost, često ne možemo da sjednemo kraj njih. Mjesto pored, neko drugi je već zauzeo.
I takav je život. Prepun izazova, snova, maštanja, nadanja, prepun sastanaka i rastanaka bez ponovnog sastajanja. I nikad se ti trenuci neće vratiti. Zato, pokušajmo da svoje putovanja kroz život učinimo najljepšim mogućim. Pokušajmo da sa svima u vozu budemo u ljubavi. Pokušajmo da u svakom putniku vidimo ono najbolje u njemu.
Sjetimo se i toga da na svakom ukrštanju životnih kolosjeka neki od vagona može da isklizne i da je putnicima u njima možda potrebna naša pomoć. I sami možemo doživjeti iskliznuće. Nadamo se da ćemo tada naići na putnika koji će nas razumjeti.
Najveća misterija putovanja je što ne znamo kada ćemo zauvijek sići sa voza. Takođe ne znamo ni kada će naši saputnici sići. Pa ni oni koji sjede do nas.
Sigurno ćemo biti veoma tužni kada budemo morali zauvijek da napustimo voz. Vjerovatno će veoma boljeti rastanak sa nekim prijateljima koje smo sreli za vrijeme putovanja i koji su nam postali dragi.
Međutim, trebamo gajiti nadu da postoji glavna stanica i da ćemo vidjeti kako svi dragi nam ljudi pristižu, sa prtljagom koji nisu imali kada su ulazili u voz. I tada ćemo biti srećni što se ponovo srećemo.
Usrećiće nas pomisao da smo im baš mi pomogli do uvećaju svoj prtljag i da smo u njega stavili prave sadržaje.
Moramo se truditi da imamo srećno putovanje i da znamo da se na kraju sva muka stostruko isplati.
Pokušajmo da pri silasku sa voza ostavimo prazno sjedište koje kod ostalih putnika, koji nastavljaju putovanje, budi čežnju i lijepa i prijatna sjećanja.


Ljudi često od mene traže lijek. Umorni su od tuge, umora i gubitka zanimanja za ono što ih je nekad radovalo. Ne mogu spavati ili spavaju neprestano; apetit im je pretjeran ili ga uopšte nemaju. Razdražljivi su i pamćenje im je slabo. Nerijetko požele da su mrtvi. Teško se mogu prisjetiti kako izgleda sreća.
Slušam šta mi pričaju. Svaka je priča, svakako drugačija, no neke se teme ponavljaju: i drugi članovi njihovih porodica podjednako su obeshrabreni. Trenutni su im odnosi ili prepuni sukoba ili »zaleđeni«, gotovo bez strasti i intimnosti. Dani su im se pretvorili u rutinu: nezadovoljavajući posao, malobrojni prijatelji, dosada. Imaju osjećaj da su odsječeni od zadovoljstava u kojima uživaju drugi ljudi.
Evo što im kažem: Dobra je vijest da uspješno možemo liječiti simptome depresije; loša je vijest da od lijekova nećete postati srećni.
Rijetko je kad dovoljan sam lijek. Ljudi trebaju pogledati svoj način života i nešto promijeniti. Uvijek govorimo o onome što želimo i što namjeravamo. To su snovi i želje, slabo nam mogu pomoći u promjeni raspoloženja. Mi nismo ono što mislimo, što kažemo ili kako se osjećamo. Mi smo ono što radimo. Prosuđujemo li druge, moramo obratiti pažnju na njihovo ponašanje, a ne na ono što obećavaju. Tim jednostavnim pravilom možemo spriječiti veliki dio patnje i nesporazuma koji se javljaju u međuljudskim odnosima.
»Na kraju krajeva, više se priča nego govori«. Guše nas riječi, a mnoge su od njih laži upućene sebi ili drugima. Koliko puta imamo osjećaj da smo izdani, koliko se puta iznenadimo otkrivši nesklad između tuđih riječi i djela pa tek onda počnemo više paziti na djela, a manje poklanjamo pažnje riječima? Najveći dio tuge u životu posljedica je zanemarivanja stvarne činjenice: ponašanje u prošlosti najpouzdaniji je pokazatelj ponašanja u budućnosti.
Učini svoje misli pozitivnim jer tvoje misli postaju tvoje riječi.

Učini svoje riječi pozitivnim, jer tvoje riječi postaju tvoje akcije.

Učini svoje akcije pozitivnim, jer tvoje akcije postaju tvoje navike.

Učini svoje navike pozitivnim, jer tvoje navike postaju tvoj životni stil.
Učini svoj životni stil pozitivnim, jer tvoje životni stil postaje tvoja sudbina.

Čovjek se vratio s posla kasno, umoran i nervozan i nađe svog 5-godišnjeg sina kako ga čeka na vratima.

SIN: "oće, smijem li te nešto pitati?"

OTAC "Da, naravno, reci, šta je?"

SIN: "oće, koliko zarađuješ na sat?"

OTAC: "To se tebe ne tiče. Zašto me to pitaš?" kaže gnevno

SIN: "Samo sam želio znati. Molim te, reci mi, koliko zarađuješ na sat?"

OTAC: "Ako već moraš znati, zarađujem 50 dolara na sat."

SIN: "Oh", dečak odgovori, spuštene glave.

SIN: "oće, molim te, možeš li mi pozajmiti 25 dolara?"

Otac je bio besan: "Ako je jedini razlog što me pitaš da ti pozajmim 25 dolara taj da možeš kupiti nekakvu igračku ili sličnu besmislicu, tada se okreni i odi pravno u sobu i razmisli zašto si tako sebičan. Ja ne radim svaki dan za takve dječje idiotarije!"

Dječak je tiho otišao u sobu i zatvorio vrata.

Čovjek je sjeo i postao još ljući zbog dječakovog pitanja..."kako se usuđuje pitati takva pitanja samo da bi dobio novac?" Nakon nekih sat vremena, malo se smirio pa razmislio: "Možda mu je nešto stvarno trebalo za tih 25 dolara...stvarno ne pita često novac..."

Čovjek je otišao u njegovu sobu i otvorio vrata..."Jesi zaspao, sine?", upitao je.

"Ne, oće, budan sam" odgovori dječak.

"Razmišljao sam..možda sam bio prestrog prema tebi maloprije. Imao sam težak dan i iskalio sam se na tebi. Evo ti 25 dolara koje si tražio."

Dječak se uspravio, smešeći se. "Oh, hvala ti, oće!", poviknuo je. Tada, posegnuvši ispod jastuka, izvukao je snop zgužvanih novčanica. Kad je vidio da dječak već ima novac, opet se počeo ljutiti. Dječak je polako izbrojao svoj novac i pogledao oca.

"Zašto si tražio još novca, ako ga već imaš?", planu otac

"Zato što nisam imao dovoljno, a sada imam.", odgovori dječak.

"oće, sada imam 50 dolara. Mogu li kupiti sat tvoga vremena? Molim te, dođi sutra kući ranije. Želim večerati s tobom."

Otac je bio slomljen. Zagrlio je sina i molio ga za oprost.

Ovo je samo kratki podsetnik za sve vas koji naporno radite. Ne smijemo dozvoliti da vrijeme prolazi mimo nas bez da provedemo neko vreme s ljudima koji nam puno znače, koji su bliski našem srcu. Sjeti se podjeliti tih 50 dolara s nekime koga voliš.

Da umremo sutra, kompanije za koje radimo će nas lako zamjeniti. Ali porodicama i prijateljima koji ostanu za nama nedostajaćemo do kraja života.***

Šta je najlepše na svetu ?
Ti dok spavaš.

Zašto ?
Zato što si ti jedina moja istina o kojoj ne razmišljam i dok te gledam kako spavaš , znam , da je to jedina slika na svetu koja oslikava mir .... koji mi treba da bih bila srecna !

Šta je najvece na svetu ?
Tvoje oko !!!
Što stane u njega .... ne može se smestiti ni u šta drugo. Nemoj se nikada bojati onoga , što možeš da vidiš pa, da ideš okolo .... poluzatvorenih ociju !

Šta je najslade na svetu ?
San !!... Ništa ne može biti lepo, šareno i slatko ... kao što ti to u snovima možeš da napraviš. Nemoj nikad zaboraviti da sanjaš !"!"!"

Šta je najteže na svetu ?
Najteže je kad  cuvaš nešto a ne vidiš da nigde nema onoga što cuvaš !!!

Šta je najveca prevara ?
Najveca prevara je kad ....dvoje potuno razjedinjenih ljudi sede za istim stolom , ušuškani u istom stanu , isto prezime , jedu zajedno i tako pokazuju pripadnost jedno - drugom !? NAJVECA PREVARA je , kada izmedu dvoje ljudi jedino topao tanjir supe ... bude jedina toplota koja postoji  !!!!

Šta najviše boli ?
USAMLJENOST !!! Kad neko odluci da živi sam, da sedi samo prema samom sebi.U tu samocu može smestiti bilo šta i iz sebe može izvuci ono najbolje. Ali ako živiš pored nekoga a osecaš se usamljeno, to je samoca... koja blokira citav život !!! Sve što radiš .... protkano je tom strašnom notom usamljenosti i grcevitom borbom da se iz toga išcupaš. Usamljenost pored nekoga ....najgora je samoca...koja može da se coveku desi .....

Plašiš me, ne pominješ ljubav ?!
Postoji li ljubav ?
Postoji, naravno, zato ti ovo i pricam. Da bi pronašla pravu ljubav ... moraš napustiti svaku ljubav - iluziju jer .... ona ce te samo ciniti nesrecnom. Ljubav postoji ali ja o tome imam tako malo da ti kažem.
Pronadji je. Ne mogu tome da te naucim. Nemoj me to pitati. Ja sam ti majka i sigurno cu uvek misliti da te neko, ko je sa tobom, ne voli jer te ne voli onako ... kako ja mislim da te treba voleti i onoliko ... koliko ja mislim da te treba voleti.... !!!

Zašto me niko ne može voleti kao ti ?
Ni to ne umem da ti objasnim. Jednog dana ceš razumeti. Kad budeš imala dete , videceš da je to jedina bezuslovna ljubav na svetu !!!...ljubav sama po sebi .... koja ne traži, ne pita, ne nalazi opravdanja, ne moli i ne uslovljava. To je najvrca i najjednostavnija ljubav na svetu !!!

Stvarno me plašiš !?!
Ne treba da se plašiš. Samo se cuvaj pogreršnih ljudi , pogrešnih ljubavi i nemoj da ti citav
život izgleda pogrešno .... a i ti sama sebi ... kad se pogledaš u ogledalo !

Cega se najviše treba cuvati ?
L J U D I  !!!!!!!!!!
BICE PUNO ONIH , KOJI CE TE OPIPAVATI ...DOK NE VIDE GDE SI NAJOSETLJIVIJA A ONDA ... NAPRAVITI JEDAN , HIRUŠKI OŠTAR REZ ......I MIRNO GLEDATI KAKO KRVARIŠ !...POJEDINI LJUDI VIŠE VOLE DA RANJAVAJU DRUGE ....NEGO DA LECE SVOJE RANE !!,,...MOGU DA ŽIVE SAMO AKO VIDE .... DA DRUGI PATE...VIŠE NEGO ONI  ?!

>> TOGA SE , DETE MOJE.... NAJVIŠE CUVAJ  >>