NIKADA NE ZABORAVI GENOCID I HOLOKAUST U BOSNI I SREBRENICI

NIKADA NE ZABORAVI GENOCID I HOLOKAUST U BOSNI I SREBRENICI




ponedjeljak, 3. listopada 2011.


Vjerujem da ste već sreli osobe koje su horni i hoćkali za sve. Njima nije teško po najvećoj kiši i blatu u gljive otići, trčati na 100, na 200, na 300 metara, skakati sa vrbe u najdublju rijeku. O običnom hodanju i šetnji ove rede ne bih slova trošio. Osobu HOĆU za tren oka ubijediš da se spremi i krene na utakmicu u Amsterdam, Tokio ili Rio de Žaneiro.  HOĆO je hoćkali insan i desna ruka prijateljima, oslonac i rame za plakanje, pomoć u brizi i tuzi. HOĆO nipošto nije naivan i nedaj Bože mahnit insan. Hoćo je dobrica, Hoćo je džomet i merhametli insan.
Znam da ste sreli i osobu NEĆU. NEĆO je insan koji ne umije kazati riječ hoću.  Šta god da mu ponudiš, on će kazati neću. Nećo ne može podići pola kile hljeba, nije sposoban dodati čašu vode ili donijeti novine iz trafike. Nećo ne može ništa uraditi, NEĆO se ne trudi jer sve gleda kroz novac, jer ne želi džabe uraditi. NEĆO jednostavno neće da bude od koristi. NEĆO je čovjek koji je samo svoj. NEĆO živi sam u svojoj sobi, izolirao se sam u svom bloku, utamničio se u svojoj kući i začahurio se u svom svijetu. NEĆO ne bi rekao hoću taman kad bi svi ljudi u okruženju bili za to da to prođe i kad bi svi uzvikivali hoćem, hoćemo, hoćemo, NEĆO bi rekao neću pa neću.
Helem, ponekad dođe HOĆO u situaciju  da kaže neću. Naprimjer, u preduzeću šef naredi dobrici i poštenjaku HOĆI da radi i uradi ono što nije u njegovom opisu posla i za što nije i nikada neće biti plaćen. HOĆO taman naštima usne da izgovori ne mogu ili neću ali ne leži vraže, NEĆO usklikne spremno ja HOĆU i mogu to uraditi. HOĆO  se povuče iz ofside situacije i ušuti.
Skoro smo bili svjedoci političara HOĆE i 'političara' NEĆE u Bosni. Jedan naš poznati politički prvak HOĆO je rekao da neće u Beograd jerbo su neke naše rodoljube i has Bošnje tamo uhapsili i zatvorili. Diglo se na noge sve što valja u Bosni i dijaspori da puste nevino uhapšene rodoljube i Bošnje. Taman smo pomislili da će u Bosni konačno pobijediti stav i gard Bošnjin ali ne leži vraže, 'političar' NEĆO se javi i uskliknu, hoću u Beograd i iz stopa ode u Beograd. Tamo se izljubi sa svakim ko je njega pogledao, osmjehnuo mu se akamoli ko mu je ruku pružio, zagrlio ga i poljubio.
Šta sam ono htio kazati?  Ma ja, bio jednom Hoćo i Nećo.
Upamet!

BUDI SRETAN DA IMAŠ POSAO


Čovjek bi trebao da za nafakom ustane i da je potraži kretanjem, jer je Poslanik s.a.v.s. kazao da je bereket u pokretu, u aktivnosti u kretanju, u traženju posla. Nije ni čudo da Allahov Poslanik govori: » Kada klanjate sabah nemojte spavati već tražite opskrbu«. Čak štaviše muslimanski čovjek i nema nekog velikog predaha i odmora i nikad mu nije zabranjeno raditi osim u petak, u džumanskom sahatu, a i ovaj sahat čim prođe Uzvišeni naređuje: „Raziđite se po zemlji i opskrbu tražite“.
Znamo da Uzvišeni voli čovjeka kad je u ibadetu, u namazu, u džamiji, u postu… Allah s.v.t.a. podjednako voli insana  kad je u poslu. Poslanik a.s. kaže: „Allah dž.š. voli vidjeti čovjeka, roba svoga, umornog od traženja opskrbe“. Kao što djela iz vrste ibadata brišu čovjeku grijehe, učili smo iz Poslanikovih a.s. hadisa da sa kapima abdesta s nas kapaju i grijesi naši. Poslanik s.a.v.s. nas je takođe podučavao da namaz briše grijehe pa svaki korak koji učinimo prema džamiji briše loše i upisuje dobro djelo. I post od grijeha čisti i hadždž nas od grijeha čisti. Ali poslanik Muhamed s.a.v.s. nas jednako tako uči da postoje grijesi koje može očistiti, izglancati jedino rad. „Uistinu postoje grijesi koje ne čisti ni namaz, ni sadaka, ni hadždž već ih čisti trud i napor u stjecanju nafake«.
Nekada u vremenima »El dorada« kada je posla bilo bukadar i kad se na zaposlenje nije čekalo kao što se to danas na prvi posao sa zebnjom čeka,  vladala izreka: »Lezi hljebu da te jedem«. Hoću reći, bilo je onda  ljendohana, zgubidana, ljenčina koji su posla tražili a Boga Dragoga molili da posla ne nađu. Danas je dobiti posao velika privilegija, sreća i nimet. Oni koji nađu ili dobiju posao neka ga dobro čuvaju, vole i raduju se svakom danu na svom radnom mjestu.
 Poslanik s.a.v.s. je kazao:
·       Radi za ovaj svijet kao da ćeš vječno živjeti, a radi za onaj svijet kao da ćeš sutra umrijeti.
·       Radite ono što vam je zapovijeđeno! (ne prepuštajte se stihiji). Svaki je čovjek pripremljen da s lahkoćom obavlja onaj posao koji mu je predodređen.
·       Iskoristi pet stvari, dok te nije spriječilo drugih pet:
- život, prije smrti,
- zdravlje, prije bolesti,
- slobodno vrijeme, prije zauzetosti,
- mladost, prije starosti,
- bogatstvo, prije neimaštine.
·       Rad čovjeka koji je izišao iz svoje kuće žureći da zaradi i nahrani svoju malu djecu, je u ime Allaha a on sam je na Allahovom putu. Ako je krenuo da radi htijuci da nahrani i izdržava svoje stare i iznemogle roditelje, i u tom slučaju je na Allahovom putu. Ako je pak požurio da zaradi radi sebe, da ne bi bio ovisan od drugih, i tada je na Allahovom putu. Ali, ako je krenuo da zarađuje iz licemjernih pobuda, iz gordosti prema drugima, u tom slučaju on je na putu šejtana.
·       Najbolja je ona hrana koju ste sami zaradili.
·       U džennetu postoji kuća zvana "kuća radosti". U nju nece moći ući niko drugi osim onih koji su znali djecu obradovati.
·       Radnik, dok časno i pošteno obavlja svoj posao kako bi nahranio svoju porodicu, čini ibadet. I doktor koji liječi ljude s namjerom da im pomogne i olakša njihove boli, svojim poslom čini ibadet. I student koji izučava korisne nauke da bi bio koristan za sebe i za svoju zajednicu, svojim studiranjem čini ibadet. I novinar, koji objektivno piše i svojim pisanjem promovira istinu i pravdu, čini ibadet. I oni koji pomažu nevoljnike i siromašne, ne radi lične koristi i interesa, nego što time žele Božije zadovoljstvo, i oni  time čine ibadet. Ukratko, sve naše aktivnosti i čitav naš život su ibadet, ako su u skladu sa Božijim zakonom, ako je naše srce ispunjeno bogobojaznošću i ako je naš krajnji cilj postići Allahovo zadovoljstvo. Uzvišeni Allah rekao je:قُلْ إِنَّ صَلَاتِي وَنُسُكِي وَمَحْيَايَ وَمَمَاتِي لِلَّهِ رَبِّ الْعَالَمِينَ  ''Reci: 'Namaz moj, i obredi moji, i život moj, i smrt moja doista su posvećeni Allahu, Gospodaru svjetova.''' (El-En'am, 162.)
·       Život jednog pravog musliman u cijelosti je ibadet. On se duhovno ne približava Allahu samo kroz svoj namaz, nego i kroz svoje svakodnevne aktivnosti. Svojim trudom da dođe do halal zarade čovjek čini ibadet.

SASTANAK I RASTANAK***



Šta je život?  Nekada davno pitaše seoskog mudraca.  Pitaše pitci svašta nješta. Narod k'o narod, pita što treba,  a zapitkuje belćim reda radi, morebit'  da nešto nauči ili da provjeri pitanog. Velim vam, ima ljudi što su im pitanja serbez i na mjestu a ima ih što pitaju da pitaju. Život je dragi moji započe mudrac, život je haman dva koraka, od avlije do sokaka, a belćim je i manje i kraće od togarce.

A šta je radost? Šta je rahatluk dragi mudrače, deder nam reci? Radost je veselje a veselje ti je i ašikovanje. Veselje i radost je belćim udaja, dahabetile je ženidba has i potaman radost. Jerbo ženidba je veselje za mladoženju, za svekra i svekrvu, a žalost i gubitak majčin i babin.

A šta je kahar? Pitaće uporni pitac, raspoložnog mudraca na sijelu. Dragosno janje, nakašljati će se mudrac, kahar je pola veselja a veselje je pola kahara! Jerbo veselje je jednome sastanak i razgalica, a jopet drugome rastanak i čežnja za dostom i voljenim bićem. Kahar je k'o najbolja kahva koju pijemo u hotelu sa 9 zvjezdica. Za promatrača  ko sve to samo očima gleda, to je sreća i vrhunska gotiva. Zaista posmatrač ne vidi ničiju izranjavanu dušu i žalosno srce.

Upamet!

KAD SMO BILI MLADI



Mladost, pusta mladost. Srce veliko i zaljubljeno željno sreće i drugarstva. Duša široka bošnjačka, iskrena i neiskvarena a u vjeri odgojena. Misao nepatvorena, slobodna poput velikih zelenih bosanskih ravnica u čijim pšeničnim poljima ptica slobodno prhti, a istovremeno junačka i divlja, kanom planinske vrleti Majevice, Romanije, Zelengore, Bjelašnice, Kozare, Vlašića i Lelije po kojima slobodno hodaju i letaju i lutaju medvjedi, vukovi, bosanske koze i lisice.

Bošnjak-musliman se dugo vakta i kroz vijekove budio i protezao, 'tražio' se i iskao kao poslije kakve košmarne i neprospavane noći. On se ba proteže još od Kulina bana a nikao još da se ispravi i uspravi sve do današnjih dana. Ja nipošto neću kazati k'o neki naši da je Bošnjak jošte nedefinisan i nedorečen insan. Jerbo, Bošnjak je je svakomerce dobar i mehlem ti je Bošnjo, to znaju i naši prijatelji a dahabetile dušmani. Bošnjo bi da svakome ugodi, da se svakomu prilagodi, makar to od njega niko i ne tražio. Bošnjak bi da se nikome ne zamjeri, a jopet Bošnjak bi da ostane svoj i slobodan čovjek na svojoj zemlji i u svojoj domaji Bosni.

Bošnjak i Bošnjakinja se kroz svoje višetisućno historijsko trajanje teško rastajaše sa svojim adetima, svojom kulturom, svojom vjerom i svojom nošnjom. Valja i to kazati. Bošnjacima su tokom povijesti čakijaši sa istoka i čakijaši sa zapada silom nametali svoje običaje, kulturu i mnogo štošta pa čak i svoju nošnju. Pri kraju prošlog vijeka, ranih šestdesetih godina su fes, šalvare, dimije, namazbezi, šamije i koparani navalom lažnog modernizma 'protjerivani' iz naših mahala.

Bošnjo je nerado prihvatao nametnuto i novo. Ako je to 'morao' on bi fes na svojoj lijepoj i ponosno uzdignutoj glavi mijenjao za kapu 'francuzicu', a naše ahlakli odgojene i ponosne djevojke i nevjeste bi ako su morale u zamjenu za šamije na svoje lijepe bosanske stidljive glavice stavljale mahrame i farculeta. Zato i hoću ove rede da glasno 'reknem', Bošnjak i Bošnjakinja su od najjačeg materiala. Oni su ti bolan ne bio tvrdi i žilavi insani, i ne daju se oni jadan bio, ne prodaju se oni, a dahabetile ne predaju se oni, tek tako.

Upamet!

Prije nego sto počiniš grijeh sjeti se:

* da Allah, swt, bdije nad tobom i da te vidi na svakom mjestu
* da meleki prate svaku tvoju rijec i svaki tvoj pokret, pa ih zapisuju u knjigu tvojih djela
* trenutka smrti i izlaska tvoje duse
* kabura, kazne u njemu i njegove tame
* dana prozivljenja svih ljudi na danu Sudnjem
* dijeljenja knjiga (u kojima su zapisana ljudska djela na dunjaluku) - kada ce neki uzeti svoju knjigu u svoju desnu ruku, a neki u svoju lijevu ruku
* dana kada ce se Sunce spustiti vrlo blizu ljudskih glava, kada se ljudi - zavisno od svojih djela koja su cinili - budu znojili
* dana kada ce tvoji organi i tvoje tijelo svjedociti za tebe ili protiv tebe
* svoga stajanja pred Allahom, swt, kada izmedju tebe i Njega nece biti nikakvog posrednika i prevodioca
* dzehennema, njegove dubine i njegove zestine
* da su grijesi razlog gubljenja podrske, znanja i opskrbe, tjeskobe u prsima, smanjivanja zivotnog vijeka i iznenadne smrti, razlog gubljenja stida i ljubomore i razlog najvece posljedice: kidanja veze izmedju roba i Gospodara kada - tada se gube razlozi dobra i javljaju razlozi zla

OTROV I PROTIV-OTROV: Da li je ihlas naš fundament?

Postoji zastrašujući hadis o učenjaku, šehidu i dobrotvoru na Sudnjem danu. Svaki od njih je očekivao da uđe u Džennet zbog dobrih djela koje su uradili. Umjesto toga, poslani su u Vatru, jer su njihova djela bila urađena s namjerom da se svide ljudima, a ne u ime Allaha, dž.š. Željeli su da ih ljudi vide da rade dobro, jer su tražili pohvale ljudi.

Šta je ihlas?


Ihlas znači raditi sve, izvana i iznutra, samo zbog zadovoljstva Allaha, dž.š. Znači da se zaborave oči ljudi, i da li oni vide naša djela ili ne, i da nam jedina stvar na umu bude da nas Allah posmatra. U vezi s ovim u Kur´anu postoje prelijepi ajeti u kojima Allah, dž.š., opisuje čestite:


“Oni su zavjet ispunjavali plašeći se Dana čija će kob svuda prisutna biti, i hranu su davali - mada su je i sami željeli - siromahu i siročetu i sužnju. ´Mi vas samo za Allahovu ljubav hranimo, od vas ni priznanja ni zahvalnosti ne tražimo!´”(El-Insan, 7-9)


Imam Gazali je rekao da ukoliko želiš da znaš da li je nešto što si uradio samo u ime Allaha, trebaš pratiti svoju reakciju kad se neko prema tebi ponese nezahvalno. Da li se osjećaš poput pravednika, kao da si nekome učinio uslugu? Da li osjećaš ljutnju jer nisu cijenili tvoj rad? Ako je odgovor pozitivan, ne mora značiti da je tvoj rad bio u cilju hvalisanja, ali ukazuje na činjenicu da nije urađen samo u ime Allaha, dž.š, jer, najmanje što si očekivao je bilo priznanje i poštovanje od osobe kojoj si učinio nešto dobro.


Svi znamo za poznatu priču o prostitutki kojoj je darovan Džennet jer je napojila psa, ali zbog čega je ona zapravo ušla u Džennet? Je li to bilo samo djelo? Ne može biti, jer, kao što smo već spomenuli, ima učenjaka, šehida i dobrotvora koji će biti poslani u Vatru jer nisu bili iskreni. Ali ona je pomogla psu samo u ime Allaha, dž.š. Pogledajmo kako naše namjere uzdižu naša djela. Zbog toga su učeni ljudi rekli da je najznačajniji dio obožavanja obažavanje srca, tj. da osnovni podsticaj za naša dobra djela bude želja da Allah s nama bude zadovoljan.


Ovo je usko povezano s ihsanom, obožavanjem Allaha, dž.š., kao da ga vidimo i sa mišlju da On nas vidi.


Hurrem Murad kaže da su „svrha i namjera poput duše u tijelu ili unutrašnje moći nekog sjemena. Mnoga sjemena izgledaju slično, ali kad počnu da rastu i daju plodove, njihove razlike postaju vidljive. Što je motiv čistiji i plemenitiji, veća je vrijednost i plod naših napora.“


Ihlas je temelj za sva djela koja radimo – ukoliko su temelji loši, onda se čitava zgrada može lahko srušiti.


Da li se ovo odnosi samo na konkretna djela iz pobožnosti ili se može primijeniti na svakodnevne navike?


Allah, dž.š., u Kur´anu kaže: „Reci: ´Klanjanje moje, i obredi moji, i život moj, i smrt moja doista su posvećeni Allahu, Gospodaru svjetova.´” (El-An´am, 162)


Ovaj ajet nam govori da svako djelo može biti u ime Allaha. Štaviše, Hurrem Murad nas podsjeća na jednu ključnu stvar. On kaže:


“Ljudi imaju naviku da svoja djela dijele u ona koja su ovosvjetska i ona koja su religijska. Međutim, imajte na umu da su „religijska“ samo ona djela koja su učinjena u ime Allaha. Sve što je učinjeno u nečije drugo, a ne Božije ime, koliko god izgledalo „religijski“, je djelo od ovog svijeta... Ako neko zaradi hiljade funti da bi izdržavao svoju porodicu i da bi to potrošio na Allahovom putu, to je onda visoko duhovni čin.“


Čak i tvoj san može biti u ime Allaha, dž.š.: Ukoliko kažeš da ćeš spavati u određeno vrijeme da bi mogao ustati na sabah-namaz, onda je tvoj san u ime Allaha, dž.š. Zamisli da dobivaš nagradu za 6-8 sati spavanja!





Važnost ihlasa


Allah, dž.š., kaže u Kur´anu:


“A naređeno im je da se samo Allahu klanjaju, da Mu iskreno, kao pravovjerni, vjeru ispovijedaju.” (El-Bejjina, 5)


Ako pogledamo priču o Jusufu, a.s., vidjet ćemo da je ihlas bilo to što ga je spasilo. Allah, dž.š. ga opisuje u suri “Jusuf”:


“I ona je bila poželjela njega, a i on bi nju poželio da od Gospodara svoga nije opomenu ugledao - tako bi, da odvratimo od njega izdajstvo i blud, jer je on uistinu bio Naš iskreni rob.” (Jusuf, 24)


Neka je slavljen Allah. Štaviše, šejtan može doprijeti do svih ljudi osim onih koji imaju ihlas.


Allah nam kaže u Kur´anu:


"Gospodaru moj," - reče -, "zato što si me u zabludu doveo, ja ću njima na Zemlji poroke lijepim predstaviti i potrudit ću se da ih sve zavedem, osim među njima Tvojih robova iskrenih." (El-Hidžr, 39-40)


Ovo nas treba podsjetiti i na ono što je Poslanik, s.a.v.s., rekao o Omeru, r.a.: da je šejtan izbjegavao put kojim je išao Omer, r.a., jer ga se plašio. Zamislimo da budemo na tom nivou!


Što je ihlas upotpunjeniji, osoba je čestitija. Mi smo skloni činjenju grešaka, i ponekad ćemo vidjeti da su nam namjere izmiješane; ponekad se čini da nema nikakve vidljive namjere iza nekog našeg djela. Zato se moramo truditi da budemo od iskrenih. Sve dok sebe podsjećamo da radimo stvari u ime Allaha, i za to ćemo ako Bog da imati nagradu.


Ne trebamo očajavati i zapadati u paranoju. Amr ibn el-Aas prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Čovjek iz mog ummeta će biti pozvan u prisustvu svih stvorenja na Sudnjem danu. Devedeset devet zapisa (njegovih djela) će biti odmotano, a svaki će se prostirati u daljinu koliko oko može vidjeti. Zatim će biti pitan: ´Da li poričeš ijedno od ovih djela?´ On će odgovoriti:´Ne, Gospodaru.´ Zatim će biti pitan: ´Imaš li ikakvo opravdanje ili ikakvo dobro djelo?´ Čovjek će reći:´Nemam.´ Bit će mu rečeno: ´Da, imaš nekih dobrih djela. Nikakva nepravda te neće zadesiti.´ Zatim će mu biti pokazana kartica. Na njoj će pisati: La ilahe illallah, Muhammedun resullulah.´ On će reći:´ Allahu, kakve su ovo kartice i spisi?´ Bit će mu rečeno: ´Nikakva nepravda te neće zadesiti.´ Devedeset devet zapisa će zatim biti stavljeno na jedan tas vage, a kartica na drugi. Zatim će kartica pretegnuti nad zapisima.´“ (Tirmizi)


Ovo je zbog njegove iskrenosti u riječima La ilahe illallah – nema drugog boga osim Allaha.


Tajne ihlasa


Ihlas je nešto što Allah stavlja u srce robova koji to traže. Šejh Omer Abdul-Kafi je rekao da postoje tri tajne ihlasa:


1. Rob koji posjeduje ihlas ne gleda u ihlas, jer bi ga to učinilo arogantnim. Naprimjer, ako se molimo u nekoj maloj sobi gdje nas niko ne može vidjeti i zbog toga se osjećamo boljima od drugih jer „očigledno“ posjedujemo ihlas, upast ćemu u zamku arogancije. Na kraju, uspjeh dolazi samo od Allaha, dž.š.

2. Ihlas je između roba i Njegovog Gospodara; čak ni meleci ne zapisuju ihlas jer ne znaju za to. Odraz ovoga vidimo u već spominjanoj priči o šehidu, učenjaku i dobrotvoru – meleci su zapisali dobro koje su oni uradili, ali Allah, dž.š., je bio taj koji je obznanio njihove prave namjere.

3. Šejtan ne može doprijeti do tebe ako posjeduješ ihlas.


Primjeri onih koji su imali ihlas


Divan primjer imamo u Merjem:


„Kada Imranova žena reče: "Gospodaru moj, ovo što je u trbuhu mome je zavjetujem samo na službu Tebi, pa primi od mene, jer Ti, zaista, sve čuješ i znaš!" (El-Imran, 35)


Ona je imala predivan privatni razgovor s Allahom, dž.š. Rekla mu je da je dijete koje nosi u svojoj utrobi samo za Njega. Ona će ga podići na Allahovom putu, da dijete bude Allahov rob, a jedini motiv joj je bio Allahovo zadovoljstvo. I zbog tog iskrenog razgovora, Allah je nagradio time da je ona jedna od najboljih žena: Merjem, koja je Božijom milošću ispunila zavjet svoje majke.


Još jedan primjer je Halid ibn Velid, r.a. Omer, r.a., ga je sklonio s pozicije komandanta vojske. Zamisli da si na čelu neke omladinske organizacije, kapetan sportskog tima ili direktor neke kompanije. Najednom dolazi do promjene u upravi – ti si smijenjen sa svoje pozicije i pomjeren na mjesto običnog člana ili zaposlenika. Kako bi reagovao? Kako bi to utjecalo na tvoj posao? Umjesto da je bio uvrijeđen i da se odbio boriti, Halid se borio čak i sa više žestine. Kad su ga upitali za razlog, on je odgovorio: ´Borim se za Allaha, a ne za Omera.´ Želio se uvjeriti da se ne bori naporno zato što je na posebnom položaju, već da se na svakom položaju bori u ime Allaha, dž.š.


Na kraju, da nam Allah, dž.š., pomogne da dostigenmo ihlas.





Napomena: Hadisi su prevedeni s engleskog, a ne s originalnog arapskog jezika.

: Tajna kadera

Da je opskrba određena, istina je. Nekome je opskrba postavljena u kancelariji pa mu dođe a ne mora ništa da čini osim da sjedi, drži olovku i potpisuje svoje ime svakih pola sata na dokumente koji mu se prilažu, ispijajući kahvu ili pušeći cigaretu. Nekome je postavljena na vrhu brda te se mora popeti do nje, ili u dalekom gradu pa mora otići do njega. Neko se mora spuštati u dubinu zemlje, neko u dubine mora, a nekome je postavljena u džepove ljudi pa je uzima od njih i bude uhvaćen te mu se opskrba pretvori u zatvor. Svako jede svoj zalogaj, ali nekome zalogaj dolazi u srebrenoj posudi, nekome je natopljen krvlju ili nakvašen znojem, a nekome je umrljan blatom! Ne, ne reci šta je tajna kadera. Vlasnik ga nije nikome otkrio ali, dokle god je stvar nepoznata, pokušaj ti da jedeš svoj zalogaj iz “zlatne” posude. Trudi se i uloži napor. Ako do toga i ne dospiješ, dospio si do zadovoljstva, priznanja i prihvatanja mnogih mudrosti kadera, a to i jeste mudrost kadera. 

Smrtni čas je određen. Ne otklanja ga prisutstvo opreznosti niti smeta ako se opasnost razvuče.

Ponekad zdrav mladić umre, a bolestan starac živi; umre onaj koji je zaštićen sa sedam zidova, a spasi se vojnik koji prolazi kroz vatru. Poznajem čovjeka, heroja Sirijske revolucije, koji se u smrt bacao pedeset puta a smrt mu uvijek izmicala i bježala od njega. Zatim se revolucija završila. Spavao je jedne prilike u postelji kada su se dvojica pijanica posvađala. Jedan od njih je ispalio metak iz pištolja i greškom pogodio glavu heroja koji je spavao i više nije ni ustao! Ibnu’l-Dževzi navodi da je jedan čovjek pao u nesvijest pa su svi pomislili da je mrtav te ga postavili na krevet. Doveli su i čovjeka koji će ga okupati (gasuliti). Kada je osjetio hladnoću vode, probudio se i ustao, a čovjek koji ga je gasulio prestrašio se te pao mrtav. I ne pitaj šta je tajna, ali se bori na Božijem putu i zalaži se za istinu. A ne boj se smrti u svojoj borbi i zalaganju, jer je smrtni čas određen. Živjeti možeš sto godina, ali provesti ih u smrtnim mukama. Za dunjaluk radi kao da ćeš vječno živjeti, a za ahiret kao da ćeš sutra mrtav biti. Tako ćeš zagarantovati sebi i dunjaluk i ahiret. I ovo je jedna od mudrosti kadera.

Vjera u kader je život, jer ti u svakoj tmini daje svjetlosne zrake i u svakoj teškoći otvara vrata nade. Da nade nema, bolesnik bi umro od privida prije nego li ga bolest usmrti, a vojnik u bici bio bi ubijen od straha prije nego li ga neprijatelj ubije. Da nade nema, ni života ne bi bilo. Da se stvari ostave mogućnostima razuma i zakonima materije, zrak se ne bi mogao udisati niti bi se voda, zbog bojazni da u njoj nema otrovnih bakte- rija, mogla piti. Ni automobili se, zbog mogućnosti da se sudare, ne bi vozili; niti bi se ulazilo u zgrade, zbog vjerovatnoće da se mogu srušiti. Za bogatstvo se ne bi bilo sigurno i smireno jer postoji mogućnost da će se krasti, a ni za kuće se ne bi bilo sigurno jer mogu izgorjeti. Vjera u kader je odmor, jačina i snaga. Ako ti je određeno da dijete izgubiš, zahvali Allahu jer postoje ljudi koji su izgubili i po dvoje djece. Ako izgubiš hiljadu dinara, pa postoje oni koji su izgubili dvije hiljade. Da li ste sada spoznali šta je mudrost određenja? Mudrost kadera je da se zalažemo, radimo, nastojimo i da se trudimo, ali da ne tugujemo ako ne uspijemo niti da gubimo nadu ako ne stignemo do onoga do čega smo htjeli stići. S kaderom trebamo biti poput onog koji prelazi put pretrpan automobilima. Ako se dosjeti samo udesa i opasnosti, neće se moći pomjeriti ni korak naprijed. Ili, ako bude ubijeđen i uobražen da može pomjeriti automobil ispred sebe i otkloniti na- dolazeću opasnost, neće uspjeti. Ali ako obrati pažnju i prođe oprezno, onda je razuman i razborit. Ako se spasi, zahvali Allahu što mu je odredio spas; a ako ga zadesi loše, sjeti se da nije oštećen jer je to mudrost kadera.


Ali Tantavi


IBNU TEJMIJE: Metod znan


IBNU TEJMIJE: Metod znanja i pravde

" Pravda je, bez obzira na okolnosti, obaveza i pravo svakog pojedinca. A nepravda je apsolutno zabranjena i ništa je ne može opravdati.” – Ibnu Tejmije.
Vjerovatno niko nije proživio patnje međuummetskog razilaženja i tako duboko uronio u rizik tih razlika kao što je to učinio  Ibnu Tejmije. On nam tako konstantno oporučuje sljeđenje dva veličanstvema pravila kada, radi utvrđivanja istine i sprovođenja pravičnosti, razmatramo sporna pitanja i donosimo konačan sud o neistomišljenicima. Ta dva pravila su znanje i pravda. 


 Ovakvoj metodologiji Ibnu Tejmije ne poziva muslimane samo kada je riječ o pitanjima međusobnih društveneh i ekonomskih odnosa nego i kada se radi o nečemu mnogo bitnijem od toga, o zauzimanju konačnog suda o riječima, mišljenjima i vjerovanju. Očito je kako je pripadnike islamskog buđenja (sahwe) potrebno, u danima kada zanos nadvladava poznavanje propisa o vjeri a emocije razboritost, posjetiti na ova dva načela. Šejhul islamu nije bilo nepoznato kako će dvije ključne nevolje onih koji će se baviti mađumuslimanskim razlikama biti sljedeće:

Prva od njih je: Nepoznavanje suštine spornog pitanja o kojem se raspravlja, nehajno iščitavanje cjelokupnog predmeta, određivanje spornog momenta (kamena spoticanja), iskrenost u prenošenju predaja bez sagledavanja pozadine, okolnosti i motiva nastanka tog spornog pitanja. Raspravljanje koje proizađe iz neznanja, po sebi je prekršaj na koji nas Hvaljeni Stvoritelj upozorava riječima:» I ne povodi se za onim što ne znaš»a

Takvo raspravljanje je u suprotnosti i sa Poslanikovim s.a.v.s. hadisom o trojici kadija od kojih će onaj koji je sudio po neznanju biti stanovnik džehennema. Temeljito poznavati sporna pitanja je još potrebnije ako se zna da se u njima navode mogući ili očiti dokazi i ako se zna i to da većina neistomišljenika, svejedno da li je riječ o onima koji slijede novotariju ili ne, obično stavlja znak jednakosti između istine i neistine. Osoba koja sa takvima raspravlja mora biti sposobnom da moćno i u potpunosti raspozna međusobno isprepletene stvari te da krajnje utemeljeno odbaci uobičajenu općenitost, površnost i “lahka” rješenja od kojih je nastalo “lahko ćemo” (sehl) o kojem jedan arapski pjesnik kaže:

Došlo nam je kako je «Lahko ćemo» «Ne znam» mrzilo, Znanjima koja «Lahko ćemo» nije poznavalo, Znanjima koja da je «Lahko ćemo» znalo nikad ne bi izustilo, Ali se «Lahko ćemo» neznanjem zadovoljilo,

Druga nevolja je: Nepravda nanesena strani neistomišljenika zbog fanatizma ili krajnosti prema jednoj ili popustljivosti i simpatijama prema drugoj strani. To se dešava i pored Allahovog upozorenja da, kada su u pitanju negon neprijateljstva ili slabost svađanja, ne smijemo emotivno reagovati. Nepravda i neprijateljstvo prema

1 Tekst je preuzet sa www.islamonline.com.«drugačijima» izvode iz okvira istine i normi postupanja po njoj. Nama je naređeno da pravedno svjedočimo, makar to bilo na svoju štetu ili na štetu roditelja i rođaka. Uzvišeni kaže:» Neka vas mržnja koju prema nekima ljudima nosite nikako ne navede da nepravedni budete! Pravedni budite, to je najbliže čestitosti, i bojte se Allaha.»b Pored ovoga Uzvišeni Gospodar kaže:» O vjernici, budite uvijek pravedni, svjedočite Allaha radi, pa i na svoju štetu ili štetu roditelja i rođaka, bio on bogat ili siromašan. A Allahovo je da brine o njima! Zato ne slijedite strasti – kako ne biste bili nepravedni.»c

Šejhul islam u svojim brojnim djelima uporno insistira na korištenju metoda znanja i pravde kada je riječ o spornim pitanjima i o onima koji drugačije od nas misle. Jasno je rekao kako je:» Cjelokupna vjera zasnovana na znanju i pravdi»d, te da : » Allah voli govor zasnovan na znanju i pravdi, voli da se svakome prizna njegovo pravo i da ljudima damo mjesta koja im i pripadaju «.e Bio je u pravu kada je lijepo uočio kako je Allah spustio objave i poslao poslanike da ljude usmjere pravednom postupanju. Allah dž.š. kaže:» Mi smo izaslanike Naše s jasnim dokazima slali i po njima knjige i terezije objavljivali, da bi ljudi pravedno postupali.»f Ibnu Tejmije pojašnjava kako je Sunnet sazdan na znanju i pravdi te da su stoga znanje i pravda metod onih koji se, suštinski a ne deklarativno, poistovjećuju sa Sunnetom, pa kaže:» Allah u svojoj Knjizi zabranjuje podjeljenost i razjedinjavanje a naređuje čvrsto držanje Njegovog užeta. Ovo je pozicija na kojoj vjernik mora biti nepokolebljiv: čvrsto uhvaćen za Allahovo uže, duboko svjestan da je Sunnet sazdan na znanju i pravdi baš kao što je sazdan i na slijeđenju Allahove knjige i Poslanikove prakse.»g Ibnu Tejmije također veli:» Sljedbenici Sunneta ( Ehlu-s-Sunneti) vole sve vjernike, učeno i pravo govore, nisu neznalice niti slijede sopstvene strasti.»h «Sljedbenici Sunneta govore znano i pravo i daju svakome pravo koje mu i pripada».i Ibnu Tejmije odbacuje sve ono čime se služe oni koji sebe nazivaju Ehlu-s-Sunnetom a koji se ne pridržavaju metoda znanja i pravde u donošenju suda o onima koji su drugačiji, nazivajući takve El Mutesennine, tj. oni koji tvrde da slijede Sunnet i koji :» Na pogrešno uzvraćaju pogrešnim a na novotariju odgovaraju drugom novotarijom».j Takav metod nesumnjivo, po Ibnu Tejmiji, raspiruje nered i ne koristi istini, jer :» Svaki čovjek mora imati opća pravila pod koja bi podveo parcijalna pitanja. Samo tako može govoriti sa pozicije znanja i pravde. Pored toga, on mora poznavati nastanak sporednih pitanja kako ne bi zapao u laž i neznanje o njima ili neuko i nepravedno postavio opća pravila i proizveo ogromni nered.»

Ibnu Tejmije pojašnjava kako su znanje i pravda potrebni u svakodnevnom životu i u sporednim pitanjima vjere, ali su ljudima još potrebniji kada je riječ o temeljima vjere, jer:« Dužnost svakog čovjeka je da vodi računa kada govori o izjavama drugih ljudi te da i o najsitnijim detaljima sudi utemeljeno i pravedno. Allahov Poslanik s.a.v.s. je rekao:» Kadija ima tri vrste: Dvije će u vatru a jedna će u džennet. Čovjek koji je znao istinu i po njoj sudio će u džennet. Čovjek koji nije znao istinu i po njoj sudio ljudima će u vatru. Čovjek koji je znao istinu ali je sudio suprotno njoj će u vatru». Ako će tako biti sa onima koji su sudili o parama i odjeći kako li će tek biti sa onima koji su sudili govoru o Gospodaru Svjetova i njegovim stvorenjima, o Njegovom naređenju, obećanju i prijetnji.k

Ibnu Tejmije pojašnjava kako je ovo metod učenih velikana ummeta:» Onih čije riječi ummet prihvata kao glas istine, koje razni slojevi ummeta uvažavaju i poštuju, istinskih imama upute i kandilja prostora. Njihovih grešaka, u odnosu na ono njihovo ispravno, je malo. One su većinom nastale u području idžtihada i zbog istih se ne mogu teretiti. Onih koji su dosljedno slijedili metod znanja i pravde. Samo takvi su daleko od džehla, zuluma i slijeđenja pretpostavki sitnih i nevaljalih duša.

Na kraju, naučna rasprava o spornim pitanjima ne može ni postojati bez ova dva metoda, jer, samo je:» Pravedna rasprava ona u kojoj čovjek govori znano i pravedno a nikako neznano i nepravedno».m Onaj ko se tog metoda ne pridržava bliži je novotariji nego sunnetu, ma kakvim imenom sebe nazivao. Sunnet je zasigurno put i metod a nipošto amblem ili povik! I zato:» Govor o ljudima mora biti zasnovan na znanju i pravdi a ne na neznanju i zulumu, kao što je čest slučaj sa onima koji slijede razne novotarije.n
Ne bi bilo loše završiti sa riječima Ibnu Tejmije, sa kojima smo i počeli a koje zaslužuju da budu ispisane zlatnim slovima, i da ih se islamska omladina prisjeća u aktuelnim sukobima i raspravama, kada kaže:» Pravda je, bez obzira na okolnosti, obaveza i pravo svakog pojedinca. A nepravda je apsolutno zabranjena i ništa je ne može opravdati».

ja i pravde

" Pravda je, bez obzira na okolnosti, obaveza i pravo svakog pojedinca. A nepravda je apsolutno zabranjena i ništa je ne može opravdati.” – Ibnu Tejmije.
Vjerovatno niko nije proživio patnje međuummetskog razilaženja i tako duboko uronio u rizik tih razlika kao što je to učinio  Ibnu Tejmije. On nam tako konstantno oporučuje sljeđenje dva veličanstvema pravila kada, radi utvrđivanja istine i sprovođenja pravičnosti, razmatramo sporna pitanja i donosimo konačan sud o neistomišljenicima. Ta dva pravila su znanje i pravda. 


 Ovakvoj metodologiji Ibnu Tejmije ne poziva muslimane samo kada je riječ o pitanjima međusobnih društveneh i ekonomskih odnosa nego i kada se radi o nečemu mnogo bitnijem od toga, o zauzimanju konačnog suda o riječima, mišljenjima i vjerovanju. Očito je kako je pripadnike islamskog buđenja (sahwe) potrebno, u danima kada zanos nadvladava poznavanje propisa o vjeri a emocije razboritost, posjetiti na ova dva načela. Šejhul islamu nije bilo nepoznato kako će dvije ključne nevolje onih koji će se baviti mađumuslimanskim razlikama biti sljedeće:

Prva od njih je: Nepoznavanje suštine spornog pitanja o kojem se raspravlja, nehajno iščitavanje cjelokupnog predmeta, određivanje spornog momenta (kamena spoticanja), iskrenost u prenošenju predaja bez sagledavanja pozadine, okolnosti i motiva nastanka tog spornog pitanja. Raspravljanje koje proizađe iz neznanja, po sebi je prekršaj na koji nas Hvaljeni Stvoritelj upozorava riječima:» I ne povodi se za onim što ne znaš»a

Takvo raspravljanje je u suprotnosti i sa Poslanikovim s.a.v.s. hadisom o trojici kadija od kojih će onaj koji je sudio po neznanju biti stanovnik džehennema. Temeljito poznavati sporna pitanja je još potrebnije ako se zna da se u njima navode mogući ili očiti dokazi i ako se zna i to da većina neistomišljenika, svejedno da li je riječ o onima koji slijede novotariju ili ne, obično stavlja znak jednakosti između istine i neistine. Osoba koja sa takvima raspravlja mora biti sposobnom da moćno i u potpunosti raspozna međusobno isprepletene stvari te da krajnje utemeljeno odbaci uobičajenu općenitost, površnost i “lahka” rješenja od kojih je nastalo “lahko ćemo” (sehl) o kojem jedan arapski pjesnik kaže:

Došlo nam je kako je «Lahko ćemo» «Ne znam» mrzilo, Znanjima koja «Lahko ćemo» nije poznavalo, Znanjima koja da je «Lahko ćemo» znalo nikad ne bi izustilo, Ali se «Lahko ćemo» neznanjem zadovoljilo,

Druga nevolja je: Nepravda nanesena strani neistomišljenika zbog fanatizma ili krajnosti prema jednoj ili popustljivosti i simpatijama prema drugoj strani. To se dešava i pored Allahovog upozorenja da, kada su u pitanju negon neprijateljstva ili slabost svađanja, ne smijemo emotivno reagovati. Nepravda i neprijateljstvo prema

1 Tekst je preuzet sa www.islamonline.com.«drugačijima» izvode iz okvira istine i normi postupanja po njoj. Nama je naređeno da pravedno svjedočimo, makar to bilo na svoju štetu ili na štetu roditelja i rođaka. Uzvišeni kaže:» Neka vas mržnja koju prema nekima ljudima nosite nikako ne navede da nepravedni budete! Pravedni budite, to je najbliže čestitosti, i bojte se Allaha.»b Pored ovoga Uzvišeni Gospodar kaže:» O vjernici, budite uvijek pravedni, svjedočite Allaha radi, pa i na svoju štetu ili štetu roditelja i rođaka, bio on bogat ili siromašan. A Allahovo je da brine o njima! Zato ne slijedite strasti – kako ne biste bili nepravedni.»c

Šejhul islam u svojim brojnim djelima uporno insistira na korištenju metoda znanja i pravde kada je riječ o spornim pitanjima i o onima koji drugačije od nas misle. Jasno je rekao kako je:» Cjelokupna vjera zasnovana na znanju i pravdi»d, te da : » Allah voli govor zasnovan na znanju i pravdi, voli da se svakome prizna njegovo pravo i da ljudima damo mjesta koja im i pripadaju «.e Bio je u pravu kada je lijepo uočio kako je Allah spustio objave i poslao poslanike da ljude usmjere pravednom postupanju. Allah dž.š. kaže:» Mi smo izaslanike Naše s jasnim dokazima slali i po njima knjige i terezije objavljivali, da bi ljudi pravedno postupali.»f Ibnu Tejmije pojašnjava kako je Sunnet sazdan na znanju i pravdi te da su stoga znanje i pravda metod onih koji se, suštinski a ne deklarativno, poistovjećuju sa Sunnetom, pa kaže:» Allah u svojoj Knjizi zabranjuje podjeljenost i razjedinjavanje a naređuje čvrsto držanje Njegovog užeta. Ovo je pozicija na kojoj vjernik mora biti nepokolebljiv: čvrsto uhvaćen za Allahovo uže, duboko svjestan da je Sunnet sazdan na znanju i pravdi baš kao što je sazdan i na slijeđenju Allahove knjige i Poslanikove prakse.»g Ibnu Tejmije također veli:» Sljedbenici Sunneta ( Ehlu-s-Sunneti) vole sve vjernike, učeno i pravo govore, nisu neznalice niti slijede sopstvene strasti.»h «Sljedbenici Sunneta govore znano i pravo i daju svakome pravo koje mu i pripada».i Ibnu Tejmije odbacuje sve ono čime se služe oni koji sebe nazivaju Ehlu-s-Sunnetom a koji se ne pridržavaju metoda znanja i pravde u donošenju suda o onima koji su drugačiji, nazivajući takve El Mutesennine, tj. oni koji tvrde da slijede Sunnet i koji :» Na pogrešno uzvraćaju pogrešnim a na novotariju odgovaraju drugom novotarijom».j Takav metod nesumnjivo, po Ibnu Tejmiji, raspiruje nered i ne koristi istini, jer :» Svaki čovjek mora imati opća pravila pod koja bi podveo parcijalna pitanja. Samo tako može govoriti sa pozicije znanja i pravde. Pored toga, on mora poznavati nastanak sporednih pitanja kako ne bi zapao u laž i neznanje o njima ili neuko i nepravedno postavio opća pravila i proizveo ogromni nered.»

Ibnu Tejmije pojašnjava kako su znanje i pravda potrebni u svakodnevnom životu i u sporednim pitanjima vjere, ali su ljudima još potrebniji kada je riječ o temeljima vjere, jer:« Dužnost svakog čovjeka je da vodi računa kada govori o izjavama drugih ljudi te da i o najsitnijim detaljima sudi utemeljeno i pravedno. Allahov Poslanik s.a.v.s. je rekao:» Kadija ima tri vrste: Dvije će u vatru a jedna će u džennet. Čovjek koji je znao istinu i po njoj sudio će u džennet. Čovjek koji nije znao istinu i po njoj sudio ljudima će u vatru. Čovjek koji je znao istinu ali je sudio suprotno njoj će u vatru». Ako će tako biti sa onima koji su sudili o parama i odjeći kako li će tek biti sa onima koji su sudili govoru o Gospodaru Svjetova i njegovim stvorenjima, o Njegovom naređenju, obećanju i prijetnji.k

Ibnu Tejmije pojašnjava kako je ovo metod učenih velikana ummeta:» Onih čije riječi ummet prihvata kao glas istine, koje razni slojevi ummeta uvažavaju i poštuju, istinskih imama upute i kandilja prostora. Njihovih grešaka, u odnosu na ono njihovo ispravno, je malo. One su većinom nastale u području idžtihada i zbog istih se ne mogu teretiti. Onih koji su dosljedno slijedili metod znanja i pravde. Samo takvi su daleko od džehla, zuluma i slijeđenja pretpostavki sitnih i nevaljalih duša.

Na kraju, naučna rasprava o spornim pitanjima ne može ni postojati bez ova dva metoda, jer, samo je:» Pravedna rasprava ona u kojoj čovjek govori znano i pravedno a nikako neznano i nepravedno».m Onaj ko se tog metoda ne pridržava bliži je novotariji nego sunnetu, ma kakvim imenom sebe nazivao. Sunnet je zasigurno put i metod a nipošto amblem ili povik! I zato:» Govor o ljudima mora biti zasnovan na znanju i pravdi a ne na neznanju i zulumu, kao što je čest slučaj sa onima koji slijede razne novotarije.n

Ne bi bilo loše završiti sa riječima Ibnu Tejmije, sa kojima smo i počeli a koje zaslužuju da budu ispisane zlatnim slovima, i da ih se islamska omladina prisjeća u aktuelnim sukobima i raspravama, kada kaže:» Pravda je, bez obzira na okolnosti, obaveza i pravo svakog pojedinca. A nepravda je apsolutno zabranjena i ništa je ne može opravdati».

Treći ehlibejtski imam

Hazreti Husejn je preselio 10.muharrema 61.hidžretske godine. Ubijen na Kerbeli (Irak).

U jednom obraćanju Allahu dželešanuhu, h.Husejn je rekao:
"Allahu moj, Tebi pripada subhan kad noć tminu razastre, i Tebi je subhan, kad dan svoju svejtlost pokaže. Tebi pripada subhan i na ovom i na onom svijetu.
Tebi je subhan koliko ima zvijezda na  nebu.
Nek Ti je subhan poput kiše koju spuštaš s neba, i toliki subhan što je kapi okeana."

Izreke hazreti Husejna:
"Ko nas voli on je od nas, Ehli bejta"

"Jedni čine ibadet Allahu iz nade i to je ibadet trgovca.
Drugi čine ibadet iz straha, pa je to ibadet robova.
Treći čine ibadet Allahu iz zahvale, a to je ibadet slobodnih i on je najvrijedniji"

Upitan zašto je Allah dželešanuhu propisao post Svojim robovima, rekao je:
"Da bi bogati osjetio dodir gladi, pa se vratio lijepom postupku prema siromasima."

"Takmičite se u plemenitim djelima i žurite prema (obećanim) nagradama."
Kada je neko zatražio od hazreti Husejna da mu opiše bogatstvo on mu je rekao: 
"Imati malo želja i biti zadovoljan s onim što ti je dovoljno
(da zadovoljiš osnovne potrebe).

"
Ne reci ništa o svom odsutnom bratu u vjeri, osim onoga što bi volio da bude kazano o tebi u tvom odsustvu."
"Nemojte čekati da vas neko zavoli, nego se trudite da vi volite prvi."

"Iza svakog lošeg, jednog belaja, vire dva dobra, iza čoška."

"Budimo ko djeca. Djeca iznose sve lijepe osjećaje, pa i one igračke, koje su nove i koje se čuvaju dobro.. bez imalo škrtosti.
Čak i kad se desi svađa, kroz deset minuta opet se igraju zagrljeni i sretni, dok kod nas "velikih" svađe traju i do deset-dvadeset godina..."

"Oni koji se sreću, dobit će sreću"
"...a put do sreće je zasnovana na dijeljenju drugima, jačanju svijesti o Allahu i potvrđivanjem onog što je najljepše!"