NIKADA NE ZABORAVI GENOCID I HOLOKAUST U BOSNI I SREBRENICI

NIKADA NE ZABORAVI GENOCID I HOLOKAUST U BOSNI I SREBRENICI




ponedjeljak, 17. listopada 2011.


Da li je istina ono što piše Kalevali:
"Ruka što daje, uvijek je iznad ruke koja prima?"
Da li je istina ono što govore u Basri:
"Ljubav je kao sjenka. Ako trčiš za njom, nikad je nećeš stići.
Ako joj okreneš ledja pratiće te".
Neko je negde rekao i hvala mu:
"Da bi se istinski voljelo, treba odrasti do deteta".
Nasmej se zato ako ti kažu da si mali čovek.
Nema male sreće i male bolesti.
Nema male krađe i male smrti.
Nema malog rata niti malog poštenja.
Nema maloga prijatelja i male tajne.
Nema maloga čovjeka i male ljubavi.
Ne okreći nikad leđa da bi te voleo.
Sjećam se tvojih prvih zuba.
Sjećam se tvojih prvih koraka.
Sećam se: Koševo bolnica 1995-e.
Sjedim kraj tvog kreveta...

Vjerovala je samo naša ogromna ljubav.
Vjerovala je samo tvoja ruka u mojoj ruci,
dok je kao kućica slikala azurnu svetlost po mojim dlanovima.

Dobićeš jednog dana dublji glas. Počećeš da se briješ.
Oženičes se i zaposliti. Imaćeš svoju djecu i pričaćeš im svoje
bajke.
A ja ću biti sve djetinjastija i bezazlenija.

Onda će doći sve naglo: moji poslednji zubi.
I odmah posle toga: moji poslednji koraci.
Na kraju: neka bolnica u ko zna kojem gradu.
Sjedi kraj moga kreveta u neko ovakvo veče makar samo sat ili
pola sata.
Biće to sasvim dosta za sve protekle godine.
I neka moja ruka bude u tvojoj ruci.
I neka kao kućica naslika onaj isti pitomi svetlosni znak na
tvojim dlanovima
znak da ti nikad nisam, nikad okrenula leđa da bi me poštovao
i volio.
Ljubav je kao snaga: ako je više trošiš, više ćeš je i imati.
Kad bi ptice ovako umele da vole, kao ja, već bi se pretvorile u
vjetar.
Kad bi potoci ovako umeli da vole, kao ja, već bi postali okeani.
Kad bi prostori ovako umeli da vole, kao ja, već bi postali
beskonačni.

Kad bi vrijeme ovako umelo da voli, kao ja, već bi se pretvorili u
vječnost.
Kad bi zemlja ovako umela da voli, kao ja, već odavno bi bila
zvezda. ****
Tvoja majka*
Kad sam imao 5 godina majka mi je stalno ponavljala da je najvažnija stvar u životu biti sretan. 
Kada sam krenuo u školu, svi su nas pitali, šta želimo da postanemo kada porastemo.
Ja sam im odgovorio: – Sretan!
Onda su mi oni rekli: – Ti nisi razumio pitanje.
A ja sam njima uzvratio: – Ne! Vi niste razumjeli život!
 Da,hodam podignute glave ,ali to ne znaci da sam nafurana ili slicno,,jednostavno imam takav karakter. Istina,ne zelim sa svakim na kafu, ne zato sto ih smatram manje vrijednim od sebe,,jednostavno imam pravo na to da mi se neko dopadne ili ne.
Da,ponekad pricam o tudjim manama,ali to ne znaci da sam zla i da volim ogovarati,,jednostavno osoba sam kao i svako drugi i ne mogu da presutim nepravdu.
Da...
znam i pogrijesiti,ali to ne znaci da sam glupa,na kraju krajeva grijesiti je ljudski.
Da,mogu se i izviniti kada shvatim da sam pogrijesila,,to nikako ne smatram kao slabost,jer poniznost lijeci ,a oholost ubija.
Da,znam i oprostiti ,ali ne nisam slaba prema toj osobi,,samo mislim da svako zasluzuje drugu sansu.
Da,uzvratim ponekad na nepravdu to ne znaci da sam osvetoljubiva,,samo ne dozvoljavam da me gaze.
Da,saslusat cu i pozitivnu i negativnu kritiku kao i savjete, ali ipak cu uraditi onako kako ja mislim da treba i ne nisam  tvrdoglava,, jednostavno sam osoba koja ima svoje JA!