NIKADA NE ZABORAVI GENOCID I HOLOKAUST U BOSNI I SREBRENICI

NIKADA NE ZABORAVI GENOCID I HOLOKAUST U BOSNI I SREBRENICI




utorak, 1. studenoga 2011.

 O Bošnjacima u vicevima

Lijepo je izmamiti osmjeh neraspoloženoj osobi, pokloniti osmjeh prijatelju, članu porodice, bratu u vjeri, saradniku... Osmjehom se iskazuju radost, dobro raspoloženje, optimizam i druge pozitivne emocije. Lijepo je ispričati šalu (koja nikoga ne vrijeđa), jer smijeh ne dopušta ljutnji da raste, već je otklanja. U veselom društvu smijeh postane ''zarazan'', brzo se proširi na prisutne tako da atmosfera postane još prijatnija. Čak se i u vjeronaučnim udžbenicima može naći poneka priča o Nasrudin hodži i njegovim dosjetkama koja i na duhovit način doprinosi da se učenicima što efikasnije prenese znanje.
Ali, priča o smijehu ima i svoju drugu stranu - onu koju nam pokazuje pričanje viceva! Kakve posljedice ima izražavanje stavova putem viceva? Postoje mnoge definicije vica među kojima i ova: ''Vic je kratka, mudra, poučna i vesela izreka koja na duhovit i zanimljiv način iskazuje neku misao.'' Da li je baš tako?

U nastanku vica učestvuju tri osobe: autor, interpretator i slušalac. Kakva je poruka posredstvom vica kad jedna od ove tri osobe (ili sve tri) imaju lošu namjeru prilikom prenošenja vica!? Oni koji opravdavaju njegovu upotrebu kažu da je namjera vica izazvati smijeh kod slušalaca, smijeh - kao instiktivnu aktivnost svojstvenu samo ljudima, radi stvaranja osjećaja ugode, dobre volje i raspoloženja. Navodi se podatak da je u Berlinu 2005. god. osnovana ''Prva njemačka škola smijeha'', vjerovatno prva škola te vrste u svijetu gdje učenici uče da se što češće smiju!

Svaki vic ima poruku. Nekad se vicem pokušava omalovažiti neki važan događaj, izokrenuti smisao, realnost, poigrati stvarnim stanjem stvari da bi se postigao efekat humora. Mnogi vicevi sadrže elemente poruge. Njime se ponekad omalovažava proizvođač smijanjem na račun njegovog proizvoda. Nisu nimalo bezazleni oni vicevi kojima se ismijava tradicija, dobrosusjedski odnosi i sl.

Dakako, treba se zapitati kakav odnos vjernik treba imati prema vicu? Vic se, vrlo često, smatra neistinitim govorom, a musliman mora uvijek govoriti istinu! Islam ne opravdava onoga ko izmišlja i laže kako bi time nasmijao druge! I osuđuje onoga ko druge omalovažava! Zato, pričanje viceva nije nimalo bezazleno djelo, pogotovo kada je riječ o tzv. etničkom vicu.

Svjedoci smo mnogih primjera primitivizma i otvorene netrpeljivosti prerušene u odoru ''etničkog vica'' na račun Bošnjaka! Bošnjački likovi iz viceva: Mujo, Suljo, Haso, Huso, Fata - prikazani su kao glupi, zaostali, naivni, čak i nemoralni (dok je npr. Perica u vicu pametan)! Ovi likovi u vicu su uvijek neki zaostali primitivci, nikad intelektualci! Dalje, ne znamo da li je to slučajnost ili je namjerno smišljeno da ta imena imaju veliku sličnost sa porodicom Poslanika s.a.v.s.: Mujo (Mustafa ili Muhamed), Haso i Huso (Hasan i Husejn - Poslanikovi a.s. unuci), Fata (Fatima - Poslanikova a.s. kćerka). Iskreno se nadamo da je u pitanju samo slučajnost! Radi takvih viceva mnoge bošnjačke majke su umjesto imena: Mustafa, Muhamed, Sulejman, Hasan, Husejn, Fatima, davale svojoj djeci imena: Elvis, Alen, Denis, Sanela, Mirela...

Koliko tačno ima godina kako su ovi vicevi nastali? Trebalo bi naći motivaciju pa uraditi istraživanje u obliku naučno-istraživačkog rada kako bi svaka sumnja o smišljenom omalovažavanju Bošnjaka bila otklonjena!

Znamo mi kakvi su naši Mustafe, Hasani, Husejni, Sulejmani, a Boga mi znamo i kakve su naše Fate!!!

Allahov Poslanik s.a.v.s. je ponekad nastojao nasmijati svoje ashabe duhovitim šalama. Te šale su veselile ljudska srca, izmamljivale osmjehe, ali nisu omalovažavale nikoga!

Mislite li, još uvijek, da je vic smiješan?!