Mnogo boli i tuge se slilo u jedan stih, zapravo, jedan čitav život majke Bošnjakinje se objedinjuje i pretače u jedan krik, jedan poseban osjećaj vjekovne patnje i sabura. Habiba znači voljena; voljeti zemlju, prijatelja, život, voljeti majku…… Habiba je simbol majke Bošnjakinje, to je onaj naš nepatvoreni osjećaj koji u sebi nosimo, čemu naše misli strijeme i u jednu veliku rijeku ljubavi se utapaju. Ovaj gazel o ljubavi, o jednom otrgnutom djetinjstvu, mladosti……..o jednom zauvijek izgubljenom zavičajnom tlu.

Pišući ovaj tekst, u meni jedna modra i nedokučiva misao planu: “Bože moj dragi, koliko je samo stihova naših majki u mezarje otišlo, koliko je boli i patnje zauvijek sahranjeno? Bože moj dragi, koliko je ponosa, čestitosti i porodičnog mira našim majkama ukradeno? Bože moj dragi, koliko suza naših majki u rijekama bosanskim teče, noseći žal i sudbinu tešku?! Sudbinu našu, bošnjačku!”Tiho, gotovo nečujno dolazile i odlazile su naše majke; noseći svu sudbinu Bosne na svojim krhkim plećima, te vjerne čuvarice bosanskog amaneta, vjere i običaja.
Nasrtalo se na njihova krhka pleća sa svih strana, ubijajući im želju da ostanu i opstanu u ovom korneru “demokratskog” svijeta, a one su kao uzinad rađale i život darivale……. u vihoru rata, u lokvama krvi, u vječitim bunama i krvavim pirovima, uinat. One su znale, da jednog dana dobro mora prevladati zlo, koje je iz svih zemljinih pora klijalo, one su znale, da moraju opstati i rađati, za generacije buduće, da zlo unište darivanjem novih života, istine i dobrote. Znale su, mada nikada javno ne očitujući, da na njihovim nejakim plećima leži sudbina Bosne. One su bili naši istinski borci, istinske gazije Bosne, čuvajući naš obraz, tradiciju, jezik i adete. Učile nas plemenitim stvarima, da nikada tuđe ne gledamo, da nikada na zlo ne pomišljamo, da zauvijek ljudi ostanemo. Eto, takve su bile naše dobre majke-žene bošnjačke. Strpljivo su podnosile sva poniženja komšija, zlehudih probisvijeta, raznoraznih protuha i pustahija, držeći se ideje da sve prolazi a samo Istina i Dobro ostaje. Naše majke su ostajale uspravne i dostojne svoga amaneta, čak i onda kada je Rimska kurija spremala svoje ratnike smrti i beščašća da obeščaste našu zemlju-mati Bošnjakinju; one su skakale sa zidina Vranduka, sa litica i vrleti Bosne, u ponore zemlje, čuvajući svoju čast i obraz. One su osta¬jale dostojanstveni baštinici naše vjere, čak i onda kada je Eugen Savojski jurišao i palio, kada je silom otimao i silom zatirao, one su uzimale oružje u ruke i odlučno čuvale svoju čast i familiju. One nisu pokleknule niti kada je nova “narodna” vlast donijela zabranu nošenja feredži i zarova, i tada su čuvale i sačuvale našu vjeru i adete.
One su ostajale gorde i ponosite, čak i onda kada su nemani podzemlja, utjelovljene u bradate spodobe, nosioce destruktivnosti i mraka nasrnule na uplakanu nejač. Naše majke su uvijek ostajale naši tumači i prenosioci historije našeg stradanja; naše majke su pamtile, upozoravale nas na opasnost koja vreba u ovim vrletima Balkana. One su znale da najveće zlo upravo dolazi kada je naš život ispunjen pjesmom i bezbrigom, one su znale da naši najstrašniji genocidi upravo nastupaju kada historiju svoju zaboravimo, kada brata Bošnjaka odbacimo, i posvetimo se svome zadovoljstvu, užitku i lažnom pobratimstvu. Eto takve su naše majke... a mi?... ... mi samo znamo da zaboravljamo, u zaboravu se odajemo lažnim porocima; iluziju o ljepšem životu pravimo, osmijehu kurjačkom se radujemo, podatno svoja leđa pod bremenite političke tokove stavljamo.
Ovaj početni gazel je upravo mogla da ispjeva majka Bošnjakinja, majka koja djecu rađa, djecu doji i podiže; ne vukodlake i bradate nakaze, koje se od svog rođenja na zlo privikavaju, u zlu se uspavljuju, u zlu umiru i svoje životno orgijanje završavaju; i zato je majka Bošnjakinja simbol i svjetlo Bosne, i zato se naša majka razlikuje od majki koje vukodlake kote. Zato je stoljećima jurišano na čistotu majke Bošnjakinje, na njen obraz i dostojanstvo. Naše majke i sestre su silovane; ne zato da vukodlaci utole osjećaj seksualnog poriva i nagona, da utole svoje životinjske prohtjeve; nego upravo da ubiju želju za životom, za rađanjem, za izvorom dobra i smislenosti svijeta. Oni konstantno kidišu i nasrću na plemenitost i očitovanje u Jednog Stvoritelja, oni su vjekovni sotonini jurišnici, koji u svojoj misiji zla gaze sva načela Božijeg stvaranja i održanja. Oni su slabići, koji u jurišu na majku Bošnjakinju nastoje da osakate zemlju, da iskasape život, da obezvrijede Bosnu; jer majka naša je oživotvorena Bosna, to je izvor zemlje u čijoj utrobi život buja, i zato je silovanje naših majki ustvari silovanje Bosne. Bosna je dušmanskom rukom obeščašćena.Sve naše strahove, sve naše kukavičluke, sve naše greške i zablude, naše majke su svojim životima i čašću plaćale. Dokle?
Zar smo već zaboravili koliko je naših žena, majki, sestara, kćeri silovano, mučeno i osakaćeno, zar ćemo im dozvoliti da se razastru po šumovitoj i plahovitoj, zanovjeti rascvjetaloj Bosni, zar ćemo im dozvoliti da upijaju suze naših majki i sestara, zar ćemo im dozvoliti da leleču i podvriskuju dok plač majki svoj vječni smiraj kroz bosanske udoline pronalazi?! Ko od nas ima pravo na taj zaborav, ko od nas ima pravo da zaniječe suzu, bol i krik u noći punoga mjeseca? “Čovjeka smo zadužili da roditeljima svojim čini dobro, majka njegova s mukom ga nosi i u mukama ga rađa”……upozorava nas Allah dž.š.
Naš amanet leži u zaštiti majke, Bosne, Istine. Naš amanet moramo sa sobom nositi, sa njim živjeti, Bosni i svojim korijenima se vječito vraćati.Čovjek bez zemlje, bez majke, je kao i stablo bez korijena; vjetrovi sudbine sa njim se poigraju, dok konačno nestane u brlogu stvarnosti. Mi moramo čuvati i braniti našu ljepotu, našu majku; naše majke su upravo zato i stradale, što su bile lijepe i čestite?Zato su divljaci onako nesmiljeno krenuli, da zauvijek ubiju ljepotu i čestitost, karakteristike koje u njima samo mučninu i zgražavanje izazivaju.A jedini način koji divljak razumije jeste kada ga odalamiš kakvim tokmakom po čelu. Tada se totalno urazumi, svijet mu se približi, pojmovi razbistre. Sve ostalo je ispiranje iz šupljeg u prazno. Tokmak je jedini način visokosofisticiranog komuniciranja sa ovim balkanskim vukodlacima.

"INNA LILLAHI VE INNA ILEJHI RADŽIUN"

Aliju Izetbegovića će vremena pamtiti kao jednog od najvećih mirotvoraca u povijesti civilizacije. On je vjerovao u mir i kada je svakome bilo jasno da je agresija na BiH stvarnost. I u vrijeme genocidne agresije, vjerovao je u mir, po svaku cijenu, jer je bio ubjeđen da je mir uvijek u prednosti, kao i dobrota. Mnogi su mu zamjerili na njegovoj spremnosti da pregovara i sa zloćincima, kako bi iskoristio sve mogućnosti prije nego što rat preostane kao krajnje ishodište. Ta njegova mirotvoraćka dominantna crta možda nije najsretnija preporuka za politićara, ali jeste za humanistu i etićara. On je bio izuzetak u politici, ono što je nekada bio Mahatma Gandi u Indiji. Njegov jezik nije bio politićki, već humanistićki. On je mir i ljudske živote uvijek stavljao iznad politićkih interesa. Zato je potpisao Dejtonski sporazum, zato je pristao na kompromis zvani Republika Srpska, rekavši svoju povijesnu misao: «Ako saćuvamo Bosnu, saćuvat ćemo i narod, a ako izgubimo narod, izgubit ćemo i Bosnu».Na žalost, Izetbegovićevo mirotvorstvo nije doživjelo međunarodnu valorizaciju kakvu zaslužuje. On je prije desetine drugih morao dobiti Nobelovu nagradu za mir! Ne samo zbog toga što je posvjedoćio da mu je mir vredniji od svega, već prije svega zbog toga što je u vremenim teških ratnih iskušenja uspio sputati i u konstruktivnu civilizacijsku energiju pretoćiti opravdani gnijev naroda, izloženog genocidu i međunarodnoj zavjeri. On je uspio saćuvati bosanstvo u ljudima koji su ubijani samo zbog toga što su muslimani. Uspio je da na mržnju uzvrati ljubavlju, na laž istinom, na rat mirom… Njegova vizija bosanstva postala je vizija svih bosanskih ljudi dobre volje. Zato na teritorijama pod kontrolom njegove, državne vlasti, nije bilo revanšizama, ratnih zloćina, rušenja bogomolja i ravnanja grobalja. Uprkos svemu, tamo gdje je bila Izetbegovićeva vlast – živjela je bosanska Bosna. On je znao da će saćuvano i zdravo sjeme bosanstva biti magnet za reintegraciju BiH, kao zemlje ravnopravnih naroda i građana, u kojoj Alijin bošnjaćki narod jedino i može opstati. Ali, na žalost, ovaj grandiozni civilizacijski otpor zlu i ništavilu nikada nije doživio svjetsko priznanje, jer je propisano da se u BiH mora pronaći jednaka krivica za rat. Otud je Alija Izetbegović u ovoj zavjeri dijelio sudbinu svoga naroda, postavši nepravedno marginaliziran od strane onih koji su mu, kao najmanji vid satisfakcije, morali dati Nobelovu nagradu za mir. Mi možemo žaliti što Alija Izetbegović nije za života doćekao da njegovo djelo bude priznato u širim okvirima, ali i biti sigurni da ta vrijednost, kao i svaka vrijednost u povijesti, neće ostati bez zasluženog mjesta u pojmovniku civilizacije. Izetbegović nije ni prvi ni posljednji velikan koji nije doćekao priznanje za svoje djelo. Bosna je pod njegovim rukovodstvom prošla najteže što se može proći, i teško je vjerovati da bi se takva iskušenja mogla ponoviti. Saćuvan je i ojaćan bosanski život, u svojoj plemenitoj nakani, i otud vrijedi vjerovati da će opstanak Bosne u Bosni izdići život i djelo Alije Izetbegovića na pijedestal svebosanske vrijednosti, kao iskljućive paradigme na osnovu koje je moguće graditi mir i prosperitet za sve bosanske ljude.Za nas u Bosni, Izetbegović je otac nove bosanske državnosti, jer je pod njegovim vođstvom, nakon stotine godina, reafirmirana državnost BiH. On je prvi predsjednik međunarodno priznate Bosne i Hercegovine i ubjedljivo najmarkantnija, ali i najzagonetnija politićka lićnost u povijesti Bosne. Vjerovatno nikada nećemo razumjeti sve tajne Izetbegovićevog mirotvorstva, koje će ostati da u mitskoj dimenziji lebdi nad životom i izazovima bosanske budućnosti.
Neka je vjećni rahmet njegovoj duši i duši svih bosanskih šehida u ćije ime danas koraćamo ovom zemljom Bosnom...!
Amin!

Gospodaru naš, oprosti nam naše grijehe. Pokrij nam naše mahane. Smiluj se slabašnima. Popravi nam naša stanja. Uzmi nas u Svoju zaštitu. Sačuvaj nas od džehennemske vatre. Sakrij naše sramote. Primi naša pokajanja. Obriši nam grijehe i propuste.

Gospodaru naš, nemoj nas usmrtiti a da ne budeš sa nama zadovoljan. Gospodaru, učini da ovaj svijet, dunjaluk , napustimo čineći dobro, a Tebi se utječemo od griješenja u času smrti. Molimo Te, podari nam snage da prije smrti pokajanje učinimo, prilikom smrti šehadet izgovorimo, a poslije smrti džennetske bašče naselimo.

Molimo Te, podari nam život sretnih, smrt šehida, boravak u blizini poslanika i pomoć u borbi protiv neprijatelja.

Primi naša pokajanja sada. Primi naša pokajnja ubuduće. U naša srca usadi ljubav da Ti pokajanje činimo. Povrati nas Tebi lijepim povratkom.

Kod Tebe utočište tražimo; da na dunjaluku izgubljeni ne budemo i da na Tebe ne zaboravimo. Utječemo Ti se od našeg zaborava, a Ti nas ne zaboravljaš. Tvoje dobro nama silazi, a naše zlo Ti znaš. Ti nas svojom milošću obasipaš, a od nas ti ništa nije potrebno – a mi Tebe svojim grijesima srdimo, a siromašni smo i Tebe trebamo.
Ja Vedud, oprosti nevoljnima, smiluj se slabašnima, obriši grijehe griješnicima.
O Ti koji voliš vapaje griješnika kada se Tebi vraćaju, primi naš povratak Tebi i naše pokajanje (tevbu).

Gospodaru naš, mi druge nade, osim u Tebe, nemamo. Sva vrata, osim Tvojih, su nam pred licem zatvorena. Ti mnogo robova imaš, a mi, osim Tebe, drugog Gospodara nemamo. Primi naša pokajanja i budi nama zadovoljan.
Amin!Jummah mubarek***

Heroji Bosne i Hercegovine-Avdo Palić, Žepa


Pukovnik Avdo Palić (April 4, 1958, - 1995)



Avdo Palić rodjen 4. Aprila 1958 u mjestu Krivače (Han Pijesak) je bio pukovnik Armije Bosne i Hercegovine i glavno komandujući odbrane Žepe.

Živio je s porodicom u Vlasenici radeci kao profesor u lokalnoj srednjoj školi.
Bio je rezervni oficir JNA

S porodicom je za Bajram te 1992. godine, , krenuo u posjetu roditeljima. Posljednjim autobusom koji će ući u Žepu. Tog dana, ili mnogo ranije, počinje pakleni rat za osvajanje istočne Bosne i istrebljenje tamošnjih Bošnjaka. Avdo prestaje biti profesor i kao jedan od najboljih artiljeraca bivše JNA postaje komandant brigade bosanske armije. Vojske bez oružja i strategije i sa samo jednim ciljem: golim opstankom. Kanjon u blizini Avdine kuće postaje grobnica za nepoznati broj neprijateljskih vojnika zatrpanih kamenjem i balvanima. Poraz postaje glavna vijest, a Avdina glava ucijenjena. U Žepu ne ulazi niti jedan neprijateljski vojnik, ali zauzimaju je Glad i Bolest. Priču nastavlja Esma...

"Avdo je među vojskom bio zaista jedna snaga. Svojom pojavom je ulivao samopouzdanje. Čak i kad je bilo besmisleno reći da možemo opstati, on je govorio: 'Ne, ne, opstat ćemo mi' - Esma Palic

Nakon pada Žepe pod okriljem UNPROFOR-a, 25. jula počela je evakuacija civila i ranjenika na slobodnu teritoriju. Nastavljena je i narednog dana.

Avdo Palić je jedan konvoj Žepljaka ispratio do slobodne kladanjske teritorije i vratio se u Žepu. Takav primjer hrabrosti jedinstven je u minulom ratu, pogotovo što je tada na slobodnu teritoriju prešla i Palićeva porodica.

Palić je u deset sati ujutro 27. jula 1995 krenuo u bazu UNPROFOR-a u Žepi na razgovore sa srpskom stranom.
U prisustvu UN-ovih vojnika i promatrača, vojnici Vojske RS silom su odveli pukovnika Palića u smjeru komandne pozicije načelnika Glavnog štaba Vojske RS, generala Ratka Mladića, i od tada mu se gubi svaki trag.

Edward Joseph je ispricao sljedece: ”U julu 1995. uputili su me u Zepu sa jos jednim funkcionerom UN-a. Otisli smo tamo, a ja sam bio ubijedjen da je ova enklava vec bila pala. Obojica smo znali sta se desilo u Srebrenici i da je ova nasa misija teska. Docekalo nas je iznenadjenje: u Zepi se jos brane, a srpske oruzane snage ne prestaju sa bombardovanjem. Dok smo tu, nastojimo shvatiti kakva je situacija i odrediti koga i kako evakuisati, ali su nas udaljili... Medju stanovnistvom vlada panika, ljudi u Zepi dobro znaju sta se samo nekoliko dana ranije desilo u Srebrenici te nisu vjerovali u evakuaciju; kada je ipak evakuacija pocela – osim nas, bili su tu i vojnici UN-a – ljudi su strahovali da ce biti prepusteni u ruke Srbima. Vladala je konfuzija. Komandant Avdo Palic nastojao je umiriti stanovnistvo enklave, pomagao je da se starci, ranjenici, djeca i zene ukrcaju na kamione i u autobuse. Zadivljen sam posmatrao Palica, slutio sam da je u opasnosti, ali on je izgledao smiren, smireno je izdavao naredjenja, a bio je smiren i prilikom pregovora. Srbi su, ocito, samo cekali pogodan trenutak. Nalazili smo se u prostoriji gdje je koordinirana evakuacija, kada su usla dvojica naoruzanih muskaraca, zgrabili ga i izvukli napolje. Pred ocima mi jos uvijek lebde te slike...”



Fotografija rahmetli Avde Palica iz jula 1995.

"Mi smo se časno borili koliko smo mogli, ali se uistinu više nije moglo uraditi. U svemu ovom ostaje osjećaj gorčine da smo u ovom ratu bili sami i na kraju izdati od svakog!!!...Herojska Žepa” - Avdo Palic

Narodu koji je u strahu čekao evakuaciju je govorio:
'Ne bojte se, narode, ja sam posljednji koji će izaći iz Žepe. Svi ćete izaći prije mene'. I ostao je dosljedan tim svojim riječima…"

Ostavio je iza sebe suprugu Esmu i dvije maloljetne kćerke.
Avdo Palić posthumni je nositelj najvišeg ratnog priznanja zlatni ljiljan.
__________________________________________________ ___________


Esma Palić, supruga Avde Palića, već 11 godina uporno pokušava da sazna šta se desilo sa njenim suprugom. Neposredno nakon rata, ona je nadležnim institucijama u RS-u uputila zahtjev da joj se kaže šta se desilo sa njenim suprugom, ali nikada nije dobila nikakve informacije o tome:

“Da vam kaže, njihov odgovor, sve do Doma za ljudska prava, bio je da oni nikada nisu čuli za Avdu Palića, da oni njega, zaboga, nikada nisu uhapsili, da oni nemaju pojma da je ta osoba postojala itd.”
U januaru 2001. godine Dom za ljudska prava BiH naredio je vlastima RS-a da provedu potpunu istragu o sudbini pukovnika Palića od dana njegovog nestanka i plate odštetu njegovoj supruzi Esmi Palić.

Vlasti RS imale su tri mjeseca da provedu odluku Doma za ljudska prava, ali su one samo krajem 2001. godine platili odštetu gospođi Palić od 65.000 maraka.
Ni posljednju odluku Doma za ljudska prava, iz oktobra prošle godine, vlasti RS nisu ozbiljno shvatile, kaže portparol OHR-a Ljiljana Radetić:

“Drugog oktobra 2005. godine Komisija za ljudska prava je vlastima RS produžila rok za još tri mjeseca kako bi prikupili podatke o sudbini pukovnika Avde Palića, koji je nestao u julu 1995. godine. Nakon razmatranja posljednje informacije koju je dostavila Vlada RS-a, Komisija za ljudska prava je zaključila da Vlada RS nije ispoštovala odluku koja ju je obavezala da dostavi sve dostupne informacije u vezi s ovim slučajem.”

Informaciju šta je urađeno i kada će biti ekshumirano tijelo pukovnika Palića zatražio je od Vlade RS-a na sjednici Narodne skupštine poslanik Stranke demokratske akcije Sadik Ahmetović. Ministar Čađo je u svom odgovoru naveo da spomenuta komisija radi kako bi ispunila postavljeni zadatak i da je u te poslove uključen aktivno i MUPRS-a. Napomenuo je da je to ponovio i prilikom jutrošnjeg sastanka sa predstavnicima OHR-a.
Stav OHR-a je da Vlada RS-a mora bez odlaganja djelovati u ispunjavanju mandata Komisije za slučaj Palić, te locirati posmrtne ostatke Avde Palića i predati ih porodici.

Izet Nanić(4 oktobar 1965- 4 august 1994) je bosnskohercegovački vojnik i šehid poznat kao komadant 505 Bužomske brigade Armije RBiH. Četiri godine se borio za slobodu Republike Bosne i Hercegovine i njenih građana.

Po završetku srednje škole upisuje Vojnu akademiju u Beogradu (smijer RV PVO) gdje provodi dvije godine (1984-1986) jednu godinu u Sarajevu,da bi Vojnu akademiju završio u Zagrebu 1987.godine. Svoje službovanje u bivšoj JNA, kao poručnik ARJ PVO,provodi u Kragujevcu da bi nakon 4.godine rada prozreo namjere velikosrbske politike i napustio već kompromitavnu JNA početkom 1992. godine. Nakon napuštanja bivše JNA dolazi sa porodicom u rodni Bužim gdje uzima aktivno ucešće u organizaciji odbrane i formiranju prvih vojnih jedinica . Formiranjem ŠTO, a 01.08.1992. godine postavljen je na dužnost komadanta ŠTO Bužim . Idejni je vođa i tvorac 105.BUKB ( Bužimska udarna krajiška brigada) koja je formirana 15.08.1992.godine ( kasnije 105. BUMB 505.viteška mtbr.) Brigadu uspješno vodi kroz brojne bitke i briljantne pobjede,te izgrađuju specificnu Brigadu sa prepoznatljivim i jedinstvenim načinom ratovanja. Formira specijalne jedinice (SN-BSN «Hamza» i DIV «Gazije») koje kroz brojne bitke izrastaju u najbolje jedinice 5.korpusa i A R BIH.
Treba napomenuti i to da je u momentu pogibije imao samo 29 godina, te da je za sobom ostavio suprugu i troje djece.

Heroji Bosne,Vogošća-Hakija Mršo
Još jedan heroj čijem ime mogu često čuti pratioci sportskih dogadjaja

Riječ je o Hakiji Mršo po kojem nosi naziv fudbalski stadion u Vogošći.



O strahotama koje su prošli stanovnici Ugorskog, Uglješića i Krša, malo, uistinu malo se zna. Grad je maćehinski ulagao u odbranu ovih naselja, ali stanovništvo, prepušteno sebi, znalo se samo organizovati, znalo se odbraniti. Iz takve narodne hrabrosti izrastao je Hakija Mršo, heroj među herojima združenih vogošćanskih odreda.

Na koti 772, nedaleko od svoje rodne kuće, pred kojom su mu četnički zločinci zaklali oca, poginuo je Hakija Mršo, predvodeći svoje borce kao bezbroj puta dotad. Hakija je oca sahranio bez glave. Nije dočekao da se oslobodi njegovo rodno naselje Krše, niti njegova tri puta od četnika paljena kuća. A bila je blizu, ni stotinjak metara od mjesta pogibije. Sudbina je htjela da geler zločinačke granate pogodi Hakiju u ploču od pancira, odbije se od nje i zasiječe Hakiji vrat. Sudbina je htjela tu sličnost njegove smrti sa očevom. Sudbina je htjela i to da najbliži svjedok Hakijine pogibije bude njegov brat. Sada je rodna kuća još bliže.

Na njoj će se vijoriti naša zastava, čista kao sloboda u koju je Hakija ugradio život.

Sjećanje na Zmaja Majevice: KAPETAN HAJRO

Dana 30. oktobra ove godine navršit se tačno 17. godina od dana pogibije jednog od najhrabrijih sinova Bosne i Hercegovine, Kapetana Hajre. Kapetan Hajro je poginuo u najplemenitijoj misiji, u odbrani Bosne i Hercegovine od srbočetničke agresije. Prvo je tu bio herojski slalom kroz četnička uporišta širom Majevice, pa odbrana Teočaka, malog Staljingrada, i Sapne, i onda zajednički pokušaj sa komandantom Naserom da otvori koridor prema opkoljenom i napaćenom narodu Kamenice, Cerske i Srebrenice, onom narodu koji je mjesecima umirao od gladi i četničkih najezda, onim herojima koji su nadčovječanskim naporima očuvali veliku slobodnu teritoriju, koji su mjesecima apelovali, molili, zvali - a niko prije Hajre nije se našao da im pomogne.


Povodom njegove pogibije žurnalista Semir Salihović zapisa i ovo:

“Kad odlazi neko velik i drag kažu da nebo plače, zvijezde padaju i ruši se sav naš svijet. Zvijezde nad zemljom Bosnom već odavno padaju od količine zla koju pod njima čini čovjek čovjeku, ali i kad odlazi Hajro Mešić, veliki Kapetan Hajro, onda naš svijet prkosa i borbe za ovu pravednu stvar ne smije se srušiti, jer bi to bio Božiji grijeh prema čovjeku koji založi svoj život, da bi ova zemlja Kulinova i ovi ljudi na njoj, bili uvijek gazde svog bića i svoji na svome.
Kad neko kao kapetan Hajro još za života postane legenda, onda mu se po inerciji ljudske duše samo od sebe stvori mjesto na prvoj stranici istorije ove zemlje koju ćemo sigurno pisati mi, jer kako god se odvijala ova bitka između srca na jednoj i gvožđa i nečovještva na drugoj strani, mi već sada jesmo pobjednici. Dok je Bosna negdje na početku najezde ovih varvara bila samo prkosna od sna, Kapetan Hajro je već uveliko trasirao puteve kojima će hoditi novi naraštaji.”

Hrabra pogibija spriječila ga je da ne zada odlučujući udarac, već razbijenim agresorskim snagama između Sapne i Kamenice. Poginuo je negdje kod sela Nezuk gdje je kako priča kaže pokušavao da osposobi tek zarobljen četnički top. Slučaj je htio da Kapetan Hajro baš tog kobnog dana nije nosio pancirku, te da ga je samo jedan geler od četničke granate pogodio u leđa. Ipak Teočak je bio i biće tvrd orah za četničke zube. Posthumno mu je dodijeljen Orden narodnoh heroja.

Neka je rahmet Hajri Kapetanu i svim borcima Armije Republike Bosne i Hercegovine koji tako plemenito i hrabro dadoše svoje živote za našu nam jedinu Bosnu i Hercegovinu.

Mehmed Alagić (8. juli 1947 - 7. mart 2003) ratni general Armije RBiH. 

Travnik dolazi 13 januara 1993. gdje se javlja u kasarnu. Odlazi u Visoko gdje upoznaje Fikreta Ćuskica, Sakiba Mahmuljina i Envera Hadžihasanovića. Tu stupa u redove 17. krajiske brigade kada ustrojava vojsku i postaje komandant OG ”Bosanska krajina”. Nakon kratkog vremena postaje komandant 3. korpusa Armije BiH. Na toj dužnosti ostaje kratko jer na njegovu incijativu dolazi do formiranja 7. korpusa Armije BiH . Postaje komandant 7. Korpusa ABiH gdje biva unapredjen u čin generala Armije Bosne i Hercegovine.Vodi neprekidno borbe i sa HVO i četnicima i reda uspjeh za uspjehom. Jedna od najpoznatijih pobjeda je oslobodjenje Vlašića za koje su generali evropskih armija govorili da je neosvojiv.. Oslobađajući mnoga sela i gradove u srednjoj Bosni dolazi do Sanskog Mosta, gdje zajedno 5 i 7 Korpus ABiH pod zapovjedništvom generala Atifa Dudakovica i Mehmeda Alagića, ulaze u Sanski Most u noći 9 na 10 oktobar 1995 godine. Poslije rata, na vlastiti zahtjev, biva penzionisan i prihvaća se dužnosti prvog poslijeratnog gradonačelnika općine Sanski Most.
Junačko srce ,koje je izdržalo mnoge bitke nije moglo da izdrži nepravdu koju su mu nanijeli pojedinci, njegovi najbliži saradnici kao i međunarodna zajednica, prestaje da kuca u večernjim satima 07.03.2003 u Sanskom Mostu. Dženaza mu je klanjana u rodnim Fajtovcima pred oko 20 000 ljudi koji su došli iz čitave BiH Ukopan je u mezarju Fajtovacke džamije.

Heroji Bosne i Hercegovine
-Zaim Imamović- komandant XIV divizije Armije R BiH, komandant Prve drinske udarne brigade i dobitnik najvišeg ratnog priznanja "Zlatni ljiljan".
Na pomen imena velikog borca i legendarnog komandanta riječi su suvišne. Oni koji ga poštuju ustaju na noge. Veliki ratnik, pravi vođa i podrinjac zaslužio je i mnogo više.
Zasluge rahmetli Zaima Imamovića u odbrani ovih prostora, ali i kompletne BiH su nepobitna historijska činjenica. U prvom redu bio je borac, pa komandant reći će njegovi saborci.
Jedan od najvećih heroja BiH poginuo je 9. oktobra 1995. god. u posljednjim borbama za deblokadu Sarajeva i Istočne Bosne. Iza njega ostaće njegova hrabrost.Nek mu dragi Allah dz.s. podari lijepi dzennet .El-Fatiha.


Vjeran Bogu,vjeran Bosni!

HISTORIJSKI ZNAČAJ ULOGE GENERALA RASIMA DELIĆA U ODBRANI BOSNE I HERCEGOVINE

Cijela 1993. godina je bila najteža ratna godina, ali i najteža godina u cijeloj hiljadugodišnjoj historiji postojanja države Bosne i Hercegovine. Upravo u sredini te, najteže godine, smisao imenovanja Delića na dužnost komandanta je u predsjedničkim težnjama da se zaustave neke negativne tendencije i uspješnije riješe najteži problemi odbrane Bosne i Hercegovine. Takvih problema je bilo više, a u okviru njih najbitnija su bila pitanja stabilnosti i sigurnosti sistema komandovanja i kontrole unutar Armije RBiH.
Imenovanjem generala Rasima Delića na dužnost komandanta Štaba Vrhovne komande, 08.06.1993. godine, obilježena je pozitivna prekretnica u razvoju i izgradnji Armije R BiH. Politička i vojna analiza odbrane Bosne i Hercegovine od oružane agresije, podrazumijeva posebno razmatranje stanja i problema do postavljenja Delića na čelo naše Armije i, nakon toga, do prekida rata i uspostave mira. Imenovanje Delića za komandanta je bila najkrupnija i najpotrebnija kadrovska promjena. Uslijedila je kao izraz odgovornosti civilne Vrhovne komande – Predsjedništva RBiH, na čelu sa predsjednikom Alijom Izetbegovićem, za sudbinu države BiH, njenih građana i naroda.
Cijela 1993. godina je bila najteža ratna godina, ali i najteža godina u cijeloj hiljadugodišnjoj historiji postojanja države Bosne i Hercegovine. Upravo u sredini te, najteže godine, smisao imenovanja Delića na dužnost komandanta je u predsjedničkim težnjama da se zaustave neke negativne tendencije i uspješnije riješe najteži problemi odbrane Bosne i Hercegovine. Takvih problema je bilo više, a u okviru njih najbitnija su bila pitanja stabilnosti i sigurnosti sistema komandovanja i kontrole unutar Armije RBiH. U svakoj vojsci, sistem komandovanja i kontrole je kičma od koje zavisi njena stabilnost, vitalnost i borbena moć. Samo u krajnjoj nuždi, u toku ratnog stanja civilna Vrhovna komanda donosi odluke o personalnim promjenama na čelu vojske. Upravo zato što su postojali rizici u lancu komandovanja, Vrhovna komanda se odlučila da imenovanjem Delića za komandanta, preduprijedi posljedice i osigura uslove za ozdravljenje već narušenog sistema komandovanja i kontrole.
Zato, dolazak generala Delića na dužnost komandanta Štaba Vrhovne komande ima veliki i sudbonosan politički, vojni i moralni značaj.
Armija R BiH je organizirana s ciljem da se postignu politički ciljevi odbrane. Znači, ona je bila sredstvo politike. General Rasim Delić je pravilno shvatio svoju ulogu, da upotrijebi sva opća i vojno-stručna znanja i sposobnosti, kako bi što potpunije i što bolje izvršavao dnevne i opće vojne zadatke koje mu je postavljalo političko vođstvo. Delićeva neprikosnovena odanost i lojalnost zahtjevima političkog vođstva, uz stručne kvalitete koje je imao, je najvažniji aspekt njegovog patriotskog i profesionalnog ponašanja u toku rata i poslije. Imenovanjem Delića za komandanta, političko vođstvo u odbrani BiH je dobilo siguran oslonac. Tako je postignut sklad između političkih autoriteta, političkih ciljeva i vojne organizacije kao sredstva za postizanje političkih ciljeva odbrane od agresije. Uspostavljanje i održavanje tog sklada, ulogom i ponašanjem generala Delića prema političkom vođstvu na čelu sa predsjednikom Izetbegovićem, zaista je bilo od sudbonosnog značaja za državu Bosnu i Hercegovinu, njene građane i narode. Kao visokoobrazovan oficir, Delić je znao da nema većeg rizika za državu od nesklada u odnosima političkih i vojnih autorita. Kao patriota je znao da ne bi smio prihvatati dužnost komandanta ako nije spreman da se podredi volji ustavom utvrđenih političkih autoriteta.
Armija RBiH, pod komandom generala Delića, je postala funkcionalna cjelina, po općeprihvaćenim standardima jedinstva vojne organizacije. Oko 250.000 pripadnika Armije RBiH, putem sistema komandovanja, na čelu sa Delićem bilo je uvezano u funkcionalnu cjelinu koja je imala veliku borbenu moć. Nivo te moći, posebno po osnovu unutarnjeg moralnog, političkog i organizacijskog jedinstva, davao je snagu i kredibilnost političkom vođstvu u svim mirovnim pregovorima. Svi sa kojima je Izetbegović pregovarao o uspostavi mira u BiH su znali da iza njega stoji jaka i solidno organizirana vojna sila. I naši neprijatelji su to morali poštovati. Delićev doprinos u borbenoj izgradnji Armije RBiH, imao je direktnog utjecaja na jačanje diplomatske političke moći usmjerene na postizanje političkih ciljeva odbrane Bosne i Hercegovine.


Armija R BiH je organizirana s ciljem da se postignu politički ciljevi odbrane. Znači, ona je bila sredstvo politike. General Rasim Delić je pravilno shvatio svoju ulogu, da upotrijebi sva opća i vojno-stručna znanja i sposobnosti, kako bi što potpunije i što bolje izvršavao dnevne i opće vojne zadatke koje mu je postavljalo političko vođstvo. Delićeva neprikosnovena odanost i lojalnost zahtjevima političkog vođstva, uz stručne kvalitete koje je imao, je najvažniji aspekt njegovog patriotskog i profesionalnog ponašanja u toku rata i poslije. Imenovanjem Delića za komandanta, političko vođstvo u odbrani BiH je dobilo siguran oslonac.
S obzirom na ratna stradanja u strateškom okruženju, izolaciju od izvora snabdijevanja, humanitarnu krizu, izloženost stanovništva i branilaca strašnoj propagandi i subverzijama raznih vrsta, postavlja se pitanje o izvorima izuzetno visoke moralne i psihološke vitalnosti Armije RBiH. Borci i građani su znali da je Armija RBiH dobro organizirana, da je snažna i da je usmjerena na postizanje pravednih političkih ciljeva. Takva saznanja su otvarala uspješnu perspektivu odbrane i dostizanja mira, što je jačalo moralne i psihološke parametre borbenih kvaliteta Armije RBiH. Doprinos genrala Delića u tom pogledu je ogroman. Usavršavajući organizaciju Armije, Delić je svojim utjecajima proizvodio efekte moralne i psihološke vitalnosti čitavog sistema odbrane BiH. Pod komandom Delića, moralna i duhovna snaga Armije RBiH je bila zadivljujuća.
General Delić je znao da ključni faktori međunarodne zajednice detaljno i dnevno prate stanje i ponašanje Armije RBiH. Kad su vidjeli da je naša Armija pod komandom Delića dobro organizirana, disciplinirana, sa stabilnim sistemom komandovanja, faktori međunarodne zajednice su u drugoj polovini rata poboljšavali i pojačavali političku podršku opstojnosti i odbrani države BiH kao zajednice ravnopravnih naroda i građana. Prvi konkretan izraz poboljšane i pojačane podrške od strane međunarodne zajednice, je bila inicijativa za prekid neprijateljstva između Armije RBiH i HVO-a. Da Delićevom zaslugom nisu riješeni problemi u vezi sa ponašanjem neposlušnih komandanata u Sarajevu, ne treba biti siguran u tvrdnji da bi međunarodna zajednica ispoljila podršku koja je rezultirala Vašingtonskim sporazumom.
Prema činjenicama o organizacijskoj stabilnosti Armije RBiH na čelu sa Delićem, pod sigurnom kontrolom od strane političkih autoriteta, bitni činioci međunarodne su tokom 1994. i 1995. godine, uz vodeću ulogu SAD mnogo jasnije i konkretnije ispoljili svoj utjecaj da dođe do mira u BiH. Opravdano nismo zadovoljni jer su mirovna rješenja o unutarnjem uređenju Bosne i Hercegovine nepravedna, sa mnoštvom anomalija i nedostataka. Međutim, da u našim redovima, pod komandom Delića nismo uspješno prevazišli neke slabosti kojih smo imali u toku 1992. i 1993. godine, veliko je pitanje da li bi uslijedila i tako manjkava međunarodna podrška u korist uspostave mira. General Delić je svojim radom i doprinosom u izgradnji Armije RBiH osiguravao pretpostavke za bolji odnos međunarodne zajednice prema budućnosti države Bosne i Hercegovine.
Upravo zato što se Delićev doprinos odnosio na ključna, strateška pitanja ratovodstva, historija ga identificira, da je uz predsjednika Izetbegovića jedna od najzaslužnijih ličnosti za odbranu države Bosne i Hercegovine. Zato mu duguje i sadašnja i buduće generacije bosanskohercegovačkih patriota.
Generala Rasima Delića poznajem od 1967. godine. U odvojenim grupama smo pohađali i završili Vojnu akademiju Kopnene vojske – smjer zemaljske artiljerije. Prve dvije godine smo bili u Beogradu, a treću i četvrti godinu artiljerijske specijalizacije smo imali u Sarajevu i Zadru. Delić je bio jedan od najboljih, i po ocjenama i po ponašanju. Gdje god se nalazio i radio, takav je ostao do kraja života.
Briga o porodici, odanost poslu koji mu je povjeren, čitanje knjiga i sport su bile Delićeve četiri najvažnije preokupacije. Mislim da niko na svijetu nije više volio knjigu od Delića.


Plotun za Komandanta Armije RBiH: General Rasim Delić je pokopan uz najveće državne počasti kako zaslužuje komandant jedne države koju je branio od mračnog fašizma u periodu 1992-1995.
Po završetku Vojne akademije bio je na službi u Sarajevu, komandir baterije, a zatim komandant artiljerijskog diviziona višecijevnih bacača raketa. U prvim godinama službe, vanredno je unaprijeđen u čin kapetana. Takva priznanja su dobivali oficiri koji su u stručnom smislu bili izrazito sposobni, a u moralnom i karakternom smislu ugledni i primjerni. Upravo radi takvih karakteristika, Deliću je omogućeno da vanredno pohađa i završi dvogodišnju Visoku vojno-političku školu u Beogradu u kojoj su osposobljavani oficiri za više štabne, političke i komandne dužnosti. Završetkom te škole, uz ostale uslove, Delić je mogao postati pukovnik. Na putu da se to ostvari Delić je postavljen na dužnost komandanta artiljerijskog puka u Doboju. S obzirom na uspješno komandovanje tom jedinicom i ostale kvalitete, Deliću je omogućeno da završi jednogodišnju Školu narodne odbrane. To je bila najviša vojna škola u bivšoj Jugoslaviji. Njenim završetkom, Deliću je otvorena mogućnost da dobije čin generala. Upravo u vrijeme kada je JNA ubrzano stavljana pod kontrolu velikosrpske politike, Delić je obavljao štabne poslove u Komandi sarajevskog 4. korpusa, a zatim u Komandi 2. Vojne oblasti.


Tokom 1990. i 1991. godine, do septembra kada sam otišao u Školu narodne odbrane u Beograd, obojica smo bili u Komandi 4. korpusa, Delić na dužnosti operativca u Štabu, a ja na dužnosti načelnika Odjeljenja bezbjednosti. Tada smo se uvjerili u eskalaciju velikosrpskog nacionalizma, jer je grupa visokih oficira, Srba i Crnogoraca, otkrivena da se povezuje sa glavnim vođama SDS-a, Karadžićem, Koljevićem i drugima, šireći među oficirima četničke ideje, odnosno šireći mržnju prema nesrbima, posebno prema Bošnjacima i Hrvatima. O mojoj ulozi u otkrivanju veće grupe takvih visokih oficira i o neuspjelom pokušaju da budu sankcionirani, Delić je pisao u jednoj od svojih knjiga. Po kriterijima iz ranijeg vremena, svi su trebali dobiti višegodišnje kazne zatvora i ostati bez visokih činova. U takvim uslovima, Delić je marginaliziran, jer su na najvažnije funkcije postavljani, velikosrpskoj politici podobni oficiri.
Iako smo se poznavali od daleke 1967. godine, skupa s njim sam radio tek kada je tokom rata imenovan za komandanta Štaba Vrhovne komande oružanih snaga Bosne i Hercegovine. S njim sam imao izvanrednu saradnju. Uvijek smo se međusobno cijenili i poštovali. Za mene lično, njegova smrt je veliki gubitak. Bosna i Hercegovina je ostala bez velikog čovjeka i patriote.


Za poslati prilog o Komandantu Armije RBiH generalu Deliću r.a. zahvaljujemo se Udruženju za zaštitu tekovina borbe za Bosnu i Hercegovinu.

Heroji u bijelom*

Prim. Dr. Abdulah Nakas ( 27/11/1944- 27/11/2005) specijalista opste hirurgije i sef hirurskih disciplina u Opstoj bolnici u Sarajevu koja danas nosi njegovo ime, ostace upamcen kao strucnjak koji je casno obavljao svoju lijecnicku duznost cio svoj radni vijek, a narocito u periodu od maja 1992. do novembra 1995. Tada je, kao sef hirurskog odjeljenja Drzavne Bolnice Sarajevo i glavni hirurg Armije Bosne i Hercegovine , stavio svoje ogromno znanje i vjestinu na raspolaganje ranjenim i bolesnim gradjanima grada Sarajeva i BiH, radeci sa svojim neumornim kolegama pod nevjerovatnim uslovima, cesto bez osnovnih hirurskih rekvizita, nedostatka osvjetljenja, anestezije, tempom od 1500 dana neprekidnog rada tokom i nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu. Njegovoj dzenazi na Kovacima je pored poznatih lica, prisustvovalo vise od deset hiljada obicnih gradjana, kolega i veliki broj nekadasnjih pacijenata. El Fatiha!

"...Vasa borba i vase zasluge u odbrani Bosne, ostace upisani zlatnim slovima u njenoj historiji, a nas narod to nikad nece zaboraviti. Vi ste najsvjesniji dio ovog naroda i, boreci se na Bozijem putu, za svoje i nase dobro postali ste nas ponos. Mi to nikada necemo smetnuti sa uma.
12.09.1995. Alija Izetbegovic

Plemenitost nas uci da ne mrzimo, a prošlost da zaboraviti ne bi smjeli…
Heroji u bijelom*

بِسْمِ اللّهِ الرَّحْمـَنِ الرَّحِيمِاللَّهُمَّ اجْعَلْ سَعْيِي فِيهِ مَشْكُوراً وَ ذَنْبِي فِيهِمَغْفُوراً وَ عَمَلِي فِيهِ مَقْبُولاً وَ عَيْبِيفِيهِ مَسْتُوراً يَا أَسْمَعَ السَّامِعِينَ
Allahu moj, učini mi ovoga dana trud hvale vrijednim, grijehe oproštenim, djela prihvaćenim, nedostatke pokrivenim, o Ti koji najbolje čuješ od onih koji čuju.Hadis Poslanika Alejhisselam: Ko upućuje na dobro je kao i onaj ko ga čini

Sudnji dan neće nastupiti dok na Zemlji bude neko ko izgovora “Allah”.

(hadis, govor hazreti Muhammeda, alejhisselam, bilježe Muslim, Tirmizi i Ahmed)

 

Sine moj....

Jedne noći neki čovjek usni san u kojem je vidio sebe kako korača plažom s Gospodinom. A po nebu su prolazili prizori iz njegova života. I primijeti uza svaki prizor tragove dvaju para stopala u pijesku: jedni pripadahu njemu, drugi Gospodinu.Kad mu se prikazao i posljednji prizor, okrene se i pogleda stope u pijesku. Puno puta uza stazu njegova života pojavljivao se samo jedan trag stopala. A bijaše to, opazio je, u najtežim i najtužnijim životnim trenucima.Budući da ga je to uznemirilo, upita Gospodina:"Gospodine, rekao si da ćeš uvijek hoditi sa mnom odlučim li jednom slijediti Te. A primjetio sam da se upravo uz najteže trenutke u mom životu pruža samo jedan trag stopala. I ne razumijem zašto bi me ti ostavio onda kad sam Te najviše trebao."A odgovori Gospodin: "Sine moj, drago moje dijete, volim te i nikad te ne bih napustio. A ono doba, doba tvojih iskušenja i patnji, koje prati samo jedan trag stopala u pijesku, bijaše to onda kad sam te nosio u naručju."

POSLJEDNJA DUNJALUČKA KUĆA

„Zar misle ljudi da će biti ostavljeni ako kažu: „Mi vjerujemo“, i da na kušnju stavljeni neće biti? A Mi smo na kušnju stavili i one prije njih, pa je Allah doista ukazao na one koji zbore istinu, a ukazao je i na lažljivce.“ „Zar misle oni koji zlodjela čine da će Nama umaći? O, loše li prosuđuju oni, a ko se nada susretu s Allahom, pa od Allaha određeno vrijeme će doći. On sve čuje i zna. A onaj ko se bori – pa za sebe bori se. Doista je Allah neovisan od svih svjetova. A onima koji vjeruju i rade dobra djela doista će mo prekriti ružna djela njihova i sigurno ćemo ih najljepšom nagradom nagraditi za ono što su oni činili.“(Kur’an, El-Ankebut, 2-7)Doista, svi smo svjesni da nam valja mrijeti i sve iza sebe ostaviti. No, vrlo malo o tome razmišljamo i slabo se pripremamo za trajni odlazak sa prolaznog dunjaluka. Da li ikada, poštovani prijatelju, staneš za tren i upitaš se: Šta će se sa mnom dogoditi kada me ostave samog u kaburu – posljednjoj dunjalučkoj kući? Šta sam pripremio za smrt? Da li ću, nakon smrti i proživljenja boraviti u Džennetu ili Džehennemu? Da li se često sjećam smrti ili mislim da je ona namjenjena drugima, a ne meni? Razmisli o trenutku kada ti je tijelo okupano, umotano u ćefine i položeno na tabut, spremno da ga spuste u kabur. Bez obzira koliko prostrane i komforne dunjalučke kuće bile, u njima osjećamo duševnu tjeskobu, umnu depresiju i fizičku nelagodu, jer smo opsjednuti nezajažljivim prohtjevima efemernog materijalnog carstva. U težnji da se dođe do neograničenog bogatstva i položaja, ljudi ne biraju sredstva, već postaju neprijatelji jedni drugima, prouzrokuju katastrofu ne samo među narodima, već i u samoj prirodi. Svi poremećaji u svijetu i prirodi su posljedica ustajanja protiv Boga i Njegova Kodeksa. Dobro je rekao filozof Sejjid Husein Nasr: „ Da bi se živjelo u miru sa Zemljom, mora se živjeti u miru sa Nebom.“ Sjetimo se dana kada će nas nepomične i bespomoćne ljude ponijeti na tabutu do našeg kabura – te jednake kuće i za kralja i pastira, za bogataša i siromaha, učenog i neukog, uglednog i poniženog – čije dimenzije su 2×1x0,80 Ta istinska i vrlo tijesna nastamba, zagarantovana je za svakoga. Ostavljaju te samog, u totalnom mraku. Dok jedni žure da te što prije zagrnu, drugi bezbrižno pričaju, smiju se, puše, a samo rijetki tuguju i razmišljaju. O stavljen si sam, tražiš pomoć ali se niko ne odaziva. Niko ti više pomoći ne može. Ni roditelji, ni supruga, ni djeca, ni prijatelji, ni rođaci, ni imetak, ni vlast, ni čast, ni moć, ni ugled. Sam samcat, a prostor tijesan, ni sjesti ne možeš, ni ustati, ni okrenuti se. E, za taj dan i za tu kuću se treba svakodnevno pripremati i opskrbu obezbjediti. To ćemo postići vjerujući u Uzvišenog Stvoritelja, pokoravajući se Njemu i čineći dobro svim ljudima i svim živim bićima. Naravno, mnogi će reći da je smrt kraj, a nije, već je to početak vječnog života. Tada će se i vjernici i nevjernici osvjestiti, uvjeriti i za propuštenim prilikama žaliti. Uzvišeni Allah kaže: „To je Istinit Dan, pa ko hoće utočište kod svoga Gospodara prihvatit će. Mi vas opominjemo patnjom bliskom, na Danu kada čovjek gledat će šta su ruke pripravile njegove, a nevjernik će povikati: „Kamo sreće da sam ja ostao prašina.“(En-Nebe’, 39-40)Ogromna većina vjeruje u Budući svijet, o kojem govori Kur’ani Kerim i Poslanik Muhammed, sallallahu ‘alejhi ve sellem, kao i mnoge knjige islamskih i drugih naučnika. O tome najbolje znaju oni koji su doživjeli kliničku smrt. Iz ovog domena preporučujem knjigu „Life After Life“, koju je napisao dr. Raymond Moody, u kojoj autor istražuje više od stotinu slučajeva ljudi koji su doživjeli kliničku smrt, nakon koje su ponovo vraćeni u život. Dr. Moody je postao najveći svjetski autoritet u sferi iskustava tik do smrti. Ova i slične knjige, poput „Parallel World“, promijenit će način na koji razumijevamo život i smrt. Nismo mi baš tu slučajno, bez smisla, i puno nas interesira šta slijedi poslije života. Svi mi žudimo za spoznajom i razumijevanjem tajanstvene pojave. Mnogo je apstraktnih stvari, koje su za oko nedokučive, a nauka potvrđuje da postoje. Vrlo je nenormalno demantovati ih. Empirijski su dokazive i samo neuki ih mogu negirati. Ista stvar je i sa postojanjem Budućeg svijeta. On sigurno postoji, i mora da postoji. Neprirodno je da neko može ubijati, pljačkati, silovati, protjerivati, predstavljati se u ljudskom liku, u janjećem runu, a u sebi tajiti osobine najkrvoločnije zvijeri, i, povrh toga, na ovome svijetu još uživati sve blagodati i počasti? Bila bi to sramota i poniženje za zdrav um, pravo i pravdu. A svi ljudi su rođeni na isti način i na istovjetan način će i otići sa dunjaluka. Kada su upitali nekog Amerikanca da li vjeruje u život poslije života, on je odgovorio potvrdno, a kada su ga upitali kako može vjerovati u nešto apstraktno, metafizičko, transcendentno, on je rekao: „Vjerujem u budući svijet, jer ovdje nema pravde.“ Dakle, i sa moralne strane, i sa aspekta pravde, budući svijet mora postojati. Otuda ona interesantna Volterova izreka: „Da nema Boga, trebalo bi ga izmisliti.“ Analogno tome, i Onaj svijet bi trebalo izmisliti. No, Boga ne treba izmišljati, jer On postoji, kao što postoji i Budući svijet.Svako će doći na Dan Sudnji da položi račun za ono što je radio. Hvala Bogu da je tako, jer Božijem vidu, sluhu i znanju ništa ne može umaći. Zato neka se ne vesele tirani što su umakli ljudskom zakonu i pravdi, jer dunjaluk je samo kao treptaj oka, a onda valja seliti u vječnost. Da, vječnost, koja nema kraja. O ni koji istinski razmišljaju o kaburu, njegovoj tjeskobi i našoj samoći, sigurno će živjeti u duhu Božijih kodeksa, a za dobro svih bića i sebe na oba svijeta. Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, nam preporučuje da često posjećujemo mezaristane pouke radi: „Često odlazi na mezaristane i razgledaj po mezarima, da izvučeš pouku razmišljajući o proživljenju poslije smrti.“ „Posjećuj grobove umrlih i sjećaj se budućeg svijeta. Gasuli umrle, jer je dodir s mrtvima izrazita pouka i klanjaj im dženazu, možda ćeš se rastužiti i zabrinuti.“ A zabrinuti će na Sudnjem danu biti u Allahovoj zaštiti i uživati svedemo li imali spomenuto na umu, sigurno ćemo se pokajati zbog loših djela učinjenih u životu. Kajat će mo se što nismo klanjali i odmah početi obavljati pet dnevnih namaza. Svi koji se vrate u okrilje islama čine to, pa zašto i mi to ne činimo. Nije dovoljno imati samo lijepo ime, ako i njeg’ imamo. Nećemo slušati ni raditi ono što ne valja i što je beskorisno. Kajat ćemo se zbog nedoličnog ponašanja prema svakome, a naročito prema svojim plemenitim roditeljima. Sestre će se pokajati i neće im smetati pristojna marama i dostojanstveno oblačenje. Naprotiv time će se ponositi. Naročito muallime, te supruge imama i muallima. Kajat ćemo se zbog ignoriranja Božijih zapovjedi i zbog indiferentnog odnosa prema vjeri i namazu u džematu. Kajat će mo se i zbog nepoznavanja svoje divne vjere. Kajat ćemo se i zbog neučenja i ne korištenja svake minute u korisne svrhe.Kajat ćemo se zbog svih loših djela koja smo počinili, zbog nepravde, zavisti, mržnje, dvoličnosti, ogovaranja, tračeva, smutnji, nanesene boli drugome, narušavanja harmonije i zagađivanja prirode.Iskreno ćemo se pokajati i postati ono za što smo i stvoreni – da vjerujemo, mislimo, i radimo samo dobro i korisno. U posljednju dunjalučku kuću svi moramo doći, niko neće umaći. I: „Ljudi će odvojeno nastupiti toga Dana, da bi im se pokazala djela njihova: pa, ko bude učinio koliko trunku dobra – vidjet će ga, a ko bude učinio koliko trunku zla – vidjet će ga.“(Ez-Zilzal, 6-8)U kaburu će sa nama biti samo naša djela. Nema novca, nakita, ničega dunjalučkog, samo naša djela. Od njih će zavisiti hoće li naš mezar biti prostran ili tijesan. Bože, primi našu iskrenu teobu. Duša naša posmatra kako naš kabur zagrću, pune zemljom. Ja Allah vičemo i govorimo svima da ne idu, da ostanu pokraj kabura našega, ali niko nas ne čuje. Ostavljaju nas, odlaze, a mi čujemo topot njihovih koraka. Neko pusti i suzu, ali ipak odlazi. Odlaze svi, ali će i oni sutra doći u istu kuću. Mislio si, dragi brate, dobri prijatelju, da ćeš vječno na dunjaluku živjeti. Stariš, a uporno misliš da si mlad. Smrt se bliži, a misliš da je daleko od tebe. A bliža ti je od žile kucavice. Mislio si da ćeš vječno ostati sa prijateljima i u okrilju porodice, da ćeš vječno uživati i zabavljati se. Obmanjivali smo se. Govorio si da ćeš klanjati kad ostariš, a donesoše te u džamiju bespomoćna, na rukama drugih, tek kad dušu ispusti. Sam si se prevario. Svi te ostaviše samog. Počni se spremati odmah za dan kada ćeš biti ostavljen sam. Odmah posjeti mezaristan u svome mjestu. Mahsuz otiđi, ne čekaj nečiju dženazu. Spremi se i otiđi danas, odmah, ili što prije. Pogledaj lokaciju za svoju posljednju dunjalučku kuću, i provedi ostatak života pripremajući se za selidbu u vječnost. Pogledaj koliko se još živi brinu za svoje umrle, dozvoljavajući da im se nišani često ne vide od trave, mnogi budu upleteni u trnje, a katkad se i smeća nađe. Eto, brate, sestro, prijatelju, to je moja i tvoja buduća kuća, pa pogledajmo šta smo za nju pripremili. Nakon ovoga, nećeš valjda sebi dozvoliti da izneseno ignorišeš. Ja neću, ako Bog da, a vjerujem da nećeš ni ti. Bila bi to velika hrabrost i luksuz.Sjećajmo se ovoga svakog momenta, svakog sata i svakog dana. Kad god naumiš da učiniš neki grijeh, nešto ružno, beskorisno, štetno za sebe i druge, kad god te ljenost odvraća od namaza u džematu, sjeti se razarača užitaka – SMRTI, sjeti se posljednje dunjalučke kuće, života poslije života i polaganja računa za svoja djela.Uvijek se sjećaj. Nauči se da nikada ne zaboraviš. Uvijek budi oprezan, pa nećeš biti iznenađen.

بِسْمِ اللّهِ الرَّحْمـَنِ الرَّحِيمِاللَّهُمَّ افْتَحْ لِي فِيهِ أَبْوَابَ الْجِنَانِ وَ أَغْلِقْعَنِّي فِيهِ أَبْوَابَ النِّيرَانِ وَ وَفِّقْنِي فِيهِلِتِلاَوَةِ الْقُرْآنِ يَا مُنْزِلَ السَّكِينَةِ فِي قُلُوبِ الْمُؤْمِنِينَ
Allahu moj, otvori mi u ovome danu Džennetska vrata, a zaključaj u njemu vrata Džehennema, i pomozi me u njemu u učenju Kur'ana, o Ti Koji spustaš spokoj na srca vjernika.
Hadis Poslanika Alejhisselam: Mrzak je Allahu Dzelle Sanuhu slabi vjernik koji nema vjere. Upitaše ga: “Koji vjernik nema vjere?” Reče: Onaj koji ne sprječava činjenje loših djela

Dobri i milostivi Bože, sa Svojih svemirskih širina, pogledaj na dunjaluk i posebno na Bosnu i Hercegovinu, našu drugu domovinu, koju Si nam dao da Te na njoj služimo i onako kako Si Ti zadovoljan obožavamo. Amin! 

Za nas Si Bosnu bio blagoslovio plodovima zemaljskim, a sinije naše napunio Si nafakom u izobilju. Gore njene visoke pokrio Si šumama i napunio divljači, a po livadama njenim prosula se Tvoja Milost u cvijeću i pjesmi. Oholost nas obuze, veliki Bože, pa zaboravismo na Tebe, zgriješismo protiv milosti Tvoje. Zemljicom Bosnom poteče krv. Plač i bol nejakih i pravednika Tvojih vapi da otkloniš srdžbu Svoju i skratiš dane kušnje i ublažiš gnjev Svoj pravedni.

Zbog pravednosti onih koji bosonogi u hadžiluk hodiše, daruj nam opet Milost Svoju Gospodaru. Amin!

Za molitvu, ljubav i skrušenost Svojih imama, hafiza, mujeizna i derviša i svih drugih koji Bosnom ničice pred Tobom klanjaju u sabahsko praskozorje, izvedi šejtana iz naših srca, Svemoćni Bože! Amin!

Za pravednost i smijeh mališana, budi nam milostiv! Za molitvu majki i sestrica naših, podari blagoslov nam Svoj i ublaži srdžbu svoju, Svemoćni! Amin!

Odvrati ubojito koplje, mač i žar od nas i omekšaj kamena srca onih koji nas stoljećima nemilosrdno proganjaju i ubijaju. Amin!

Ne dopusti zlu da nad nama caruje i da zemlju našu Bosnu, koju nam Ti u amanet ostavi, dijele i trguju sa njom u bescjenje.
Pomozi nam da i oni koji su daleko od svoje zemlje čuvaju i očuvaju svoj dini Islam. Amin!

Učini Svemoćni da budemo jedno opet i da zemlja naša rodi opet; i da potoci njeni zažubore bistrinom. Amin!

Učini Savez s nama, Bože naš, da nikada više ne zaboravimo da si nam Ti ovu zemlju kao novu domovinu dao, da je ljubimo, da je čuvamo i da svi zajedno na njoj Tebe slavimo, jer samo zato Si nas i stvorio.

Oprosti nam kao što i mi praštamo dušmanima svojim! Amin!

Bosansko Srce

Kuca U Meni

Jer Takvu Krv
Nosim U Veni

Boljeg Mjesta
Na Svjetu Nema

Jer Bosna Moja
Nikad Se Nemjenja

Prezivjela Je
Veliki Bol I Muku

Jer Su Se U Njoj
Svi Ljudi Drazali Za Ruku

Pred Svakom Kucom
Ruza Cvjeta

I Svaku Vecer
Momak Kroz Cestu Seta

Ali Najljepsa Je Bosna U Ljetu

Kad Se Svi Bosanci U Bosni Sretnu....:)

-Hvala Allahu, Stvoritelju svjetova, na milosti i nimetima kojima nas daruje.
Donesimo salavat i selam na posljedneg Allahova poslanika Muhammeda, a.s., na njegovu porodicu, na njegove ashabe i na sve one koji su živjeli i umrli sa Istinom u srcu i u djelu.
Sjetimo se bosanskih sinova, šehida, koji su, na Allahovom putu, dali svoje živote.
Molimo, Te Uzvišeni Allahu, za nafaku koja je nepresušna, za odbranu koja je neuništiva, za milost koja je potpuna, za dobrobit koja je ostvariva, za život koji je najkorisniji i najsretniji.
Neka nam ovozemaljski život završi sa srećom i neka nam se nada u bolju budućnost uvećava. Ujedini, Bože Svemogući, naša jutra i naše večeri u dobru i neka naša sudbina bude u Tvojoj milosti tako da nam oprostiš grijehe i da nam pokažeš put kako da ispravimo naše mahane.
Allahu Sveznajući, nauči nas kako da idemo pravim putem uspravno i časno, sačuvaj nas od svega onoga što će nas zastiditi na Sudnjemu Danu, udalji od nas zlo zlih ljudi i nas udalji od njih samih. Oslobodi, Bože, nas, naše očeve i naše majke, našu braću i naše sestre, naše prijatelje i komšije od straha i siromaštva, tako Ti Tvoje milosti i dobrote.

Amin...

 

Tek kad stane pucati led, znaćeš ko ti je
prijatelj.***

Ako imaš mnogo – daj od svog bogatstva; ako imaš malo – daj od svog srca.***

Bošnjaci se moraju probuditi iz dubokog sna, ako već nisu mrtvi!

Bošnjaci se moraju probuditi iz dubokog sna, ako već nisu mrtvi! Zločinci ne spavaju, niti miruju! Oni čak i kada umiru, ostavljaju pokoljenja kojima se ostavlja u amanet borba protiv "balija" i "poturica"! Oni se stoljećima hvale da brane Evropu od islama! Oni su davno skovane planove spremni provesti: bilo kada, bilo gdje i u bilo čijem prisustvu (superviziji)! Oni stoljećima stvaraju mitove o vlastitoj hrabrosti i junaštvu, a pokazali su bezbroj puta da su najveće kukavice, koje znaju napadati samo iza leđa i sa distance.
Ova naša stranica je napravljena s ciljem potpunog nacionalnog i kulturnog osvještenja Bosanskog čovjeka i žene. Bosanski sinovi i kćerke moraju shvatiti da je Bosna najveće blago koje imamo i da će Bosna propasti ukoliko je ne spase oni kojima je to dužnost! Svaka čast velikim carstvima sa Bosfora ali mi imamo svoje koje uvijek treba biti na prvom mjestu! Bosna ima svoj identitet! Bosna nije prazna ploča na kojoj će osvajači upisivati svoja imena!
Bosna je naša kuća sa svojim pravilima i pravima! Bosna je naša majka .
 Oduprimo se okupaciji i izdaji! BOSANSKA IMENA ZA BOSANSKU DJECU! VRATIMO PISMO NAŠIH PREDAKA! MOLIMO SE NA NAŠEM JEZIKU! SLAVIMO NAŠE PRETKE! NEKA NAM IZNAD GLAVA BUDU NAŠE ZASTAVE A NE NJIHOVE! MI IMAMO SVOJE - NEĆEMO NJIHOVO!
http://www.facebook.com/l.php?u=http%3A%2F%2Ftanzil.net%2F%2319%3A1&h=58fbf

Barac D*

Gledaj u oblak, a ne u zemlju...

Gledaj u oblak, a ne u zemlju....

Bismillahi-r-Rahmani-r-Rahim...
Hvaljen neka je Allah koji je od mene tugu odstranio....
Gledaj u oblak, a ne u zemlju Kada vatra nebi sagorijevala, ne bismo znali da (alojino) drvo lijepo miriše. Budi uzdignuta čela. I, molim te, stalno napreduj i budu uporna. Čuvaj se pada i neuspjeha znaj da se život sastoji od minuta i sekundi. Budi vrijedna i izdržljiva poput mrava. Ne odustaj! Pokaj se … Ako ponovo zgriješiš, obnovi pokajanje. Uči Kur’an napamet. Ako zaboraviš, nauči ga po drugi, treći, deseti put … Važno je da se ne osjećaš poraženom i neuspješnom. Historija još nije rekla svoju posljednju riječ. Razum nikada ne priznaje kraj. Uvijek postoji drugi pokušaj i ispravka. Život je poput tijela, može se podvrgnuti estetskoj operaciji. Život je kao građevina, može se obnoviti i nanovo izgraditi. Može se uljepšati malterom i fasadom. Zaboravi na ideju o neuspjehu i porazu. Izbriši iz uma razmišljanje o bolesti, tragadijama, nesrećama i iskušenjima. Allah, subhanehu we te'ala, kaže: “A na Allah se oslonite, ako ste vjernici.”

Ostavljanje grijeha je džihad, a upornost u griješenju prkos... . .
Ispeci pa reci, jer riječ mogu ubiti!***

Ujedini naša srca u vjeri i ljubavi, Učvrsti korake naše u istini i pravdi, Osnaži volju našu u bratsvu i slozi, Udruži misli naše u domu i domovini.***

Neka je slavljen i hvaljen Uzvišeni Allah koji je otvorio put našoj dovi. Pred Allahom Uzvišenim ni jedna molba naša neće biti odbijena, i ni jedan trud naš neće bitu uzaludan.

Sa malo naše zahvalnosti Uzvišeni Allah nas daruje neizmjernim blagodatima i uz iskreno pokajanje naše,  oprašta grijehe naše.

Neka je slavljen i hvaljen Uzvišeni Allah koji nam je poslao donositelja radosne vijesti i pronositelja svjetlosti kojom je svijet osvjetljen da bi ljudi vidjeli onaj put koji vodi Božijem zadovoljstvu, i koji upučuje ljude da vjeruju u ljepotu Božije milosti.

I Allah i meleki donose salavat i selam na vjerovjesnika Muhammeda,a.s., i na njegovu porodicu, i na njegove ashabe i na sve druge Božije vjerovjesnike i poslanike, pa zato donesimo i mi salavat i selam, salawatu we selamun ala džemi’i-l-enbja’ we-l-murselin!

Ovaj svijet je mjesto velikih iskušenja za one koji imaju moć; i ovaj svijet je mjesto malih ushićenja za one koji ne mogu proć putem do svoje slobode.

Ali ovaj svijet je i mjesto gdje se mogu prepoznati male duše velikih i velike duše malih ljudi koji su svjesni da je svaki Božiji dar iskušenje koje pretpostavlja obavezu zekata, tj., podjele životnih iskušenja sa drugim.

Jedanaesti juli 1995. godine upisan je u povijest velikih sramota čovječanstva koje nije spriječilo ubijanje nevinih ljudi u Potočarima.

Razlika između sramote čovječanstva i boli Srebrenice je kao razlika između onih dvojice koji još prkose čovječanstvu i onih hiljada majki koje još plaču da čuju gdje su im sinovi.

Dakle, niti se sramota čovječanstva smanjuje, niti se bol majki Srebrenice umanjuje. Sve je isto kao i prije šesnaest godina ovdje u Potočarima, osim naše vjere u Boga koja se svakim danom uvećava da srebernička žrtva nije uzaludna i ove istine u kostima naše braće koja nam svakim danom sve više obećava da je pravda sve bliža i sve jača.

Braćo i sestre, dragi prijetelji,  naša nas vjera uči da ima jedan grijeh kojeg nikada ne smijemo počiniti, a to je da ponizimo čovjeka, ili da  dozvolimo da neko drugi ponižava čovjeka u našem prisustvu bez da dignemo glas protiv tog neljudskog čina.

Ne postoji razlog zbog kojeg bih ja trebao biti sretniji i sigurniji u svom domu i u svojoj domovini od bilo koga. To je ono što treba da ovdje naučimo. To je ono što ovdje treba da upamtimo i odavde ponesemo.

Kao musliman, uvjeren sam da  mogu dati od sebe ono što jesam, a ne samo ono što imam, onima koji nisu muslimani. Moramo poštivati jedni druge ne unatoč našim razlikama, već zbog razlika među nama. Ja moram poštivati kršćanina/hrišćanina zbog onog što on ili ona jesu, jevreja zbog onog što on ili ona jesu, agnostika zbog onog što on ili ona jesu. Također, očekujem isto poštovanje prema meni.

Mi Bošnjaci imamo obavezu da se jasno i nedvosmisleno odredimo protiv zla zlih ljudi. Neutralnost pomaže dželatu, nikad žrtvi. Šutnja hrabri tiranina, nikad potlačenog. Mi moramo dignuti svoj glas  kada je ljudski život ugrožen i kada je ljudsko dostojanstvo poniženo. Tu nema ni nacionalnih ni etničkih  granica. Tu postoji samo jedna granica, a to je granica između dobra i zla. Mi moramo biti na strani dobra.

Zato gdje god se ljudi progone zbog njihove rase, vjere, nacije ili političkog mišljenja  mi moramo dignuti svoj glas protiv toga, jer Bog Uzvišeni zabranjuje diskriminaciju.

Ukorijenjen u sjećanje i tradiciju mog naroda, koji ima u pamćenju genocid,  dužan sam, dužni smo svi mi, da se liječimo od naivnosti i lahkovjernosti.

Zato je moj i tvoj prioritet da budemo jedinstveni, da budemo jaki i snažni te da se brinemo o sebi, o svojoj porodici, o svom domu i domovini.

Nije bez razloga rečeno da voliš drugome kao što voliš samome sebi. Dakle, prirodno je voliti svoje, a poštivati tuđe.

Neprirodno je voliti tuđe, a ne poštovati svoje. Ovdje u Potočarima dužan je svaki  Bošnjak i Bošnjakinja obnoviti zavjet da će se brinuti za drugog Bošnjaka i Bošnjakinju ma gdje bio, ma gdje bila u svijetu. To je zavjet kojeg dugujemo sami sebi i kojeg ne smijemo nikad iznevjeriti zato što više nikad, uz Allahovu pomoć, ne smijemo dopustiti da nam se dogodi genocid, niti smijemo šutiti, gledajući nasilje, jer nasilje nije naš put.

Muslimani, jevreji i kršćani dijele ogromno duhovno naslijeđe, koje proizilazi iz ibrahimovske tradicije. Naša vjerska učenja i naše duhovno iskustvo zahtijeva da  savladamo zlo dobrim. Mi se sjećamo, ali ne sa željom za osvetom i mržnjom. Za nas je sjećanje molitva za mir i pravdu kao i posvećenost toj misiji. Samo u svijetu mira i pravde za sve, možemo izbjeći ponavljanje grešaka i stravičnih zločina iz prošlosti.

Zato smo danas ovdje da se zna,

Da je istina naša snaga,

Da je pravda naša sudbina,

Da je ljubav naša nada,

Da je mir naša poruka,

Da je Bosna naša domovina,

Da je Srebrenica zvijezda,

Koja budi savjest,

Onih koji dadoše mač,

Nasilniku da ubije,

Nevina čovjeka,

Koji je kroz plač govorio:

“Stvoritelju moj kome me povjeravaš?

Strancu koji ima dušu, ali ništa ne zna

Ili komšiji koje sve zna, ali dušu nema?”

Allahu Milostivi

Podari majkama Srebrenice sabur,

Prijateljima našim volju i snagu

Da nasilnicima oduzmu mač,

Jer plač nevinog djeteta,

Je grijeh kojeg ne može podnijet

Plemenita savjest čovječanstva.

Allahu Svemogući,

Ako pogriješimo,

Podari nam snagu Ademovog (a.s.) pokajanja.

Ako nas zamrači krivovjerje,

Osvjetli nam put Ibrahimovim (a.s.) pravovjerjem.

Ako nas zadesi nesreća,

Pouči nas Nuhovoj (a.s.) lađi spasa.

Ako nas uhvati strah od silnika,

Osposobi nas Musaovom (a.s.) hrabročću.

Ako nam se ponudi mržnja,

Spasi nas Isaovom (a.s.) ljubavlju.

Ako budemo protjerani iz domova naših,

Osnaži nas Muhamedovom (a.s.) željom za povratkom domovima našim.

Bože Svemogući,

Ujedini naša srca u vjeri i ljubavi,

Učvrsti korake naše u istini i pravdi,

Osnaži volju našu u bratsvu i slozi,

Udruži misli naše u domu i domovini.

Molimo Te, Bože,

Da tuga bude nada,

Da osveta bude pravda,

Da majčina suza bude molitva,

Da se više nikada i nikome ne ponovi Srebrenica.

ZLOČIN I KAZNA***

Allah, s.v.t.a., u suri  Ibrahim / Ibrahim  u 13. ajetu kaže:

وَإِنْ كَادُوا لَيَسْتَفِزُّونَكَ مِنَ الْأَرْضِ لِيُخْرِجُوكَ مِنْهَا ۖ وَإِذًا لَا يَلْبَثُونَ خِلَافَكَ إِلَّا قَلِيلًا  "A oni su te toliko na zemlji uznemiravali da bi te iz nje istjerali, ali tada ni oni u njoj ne bi dugo, poslije tebe, ostali." (17:76)

Vječiti Allah sve zločince, okupatore i tlačitelje, te sve one koji ubijaju i vrše progone te ljude pljačkaju i protjeruju sa njihovih ognjišta naziva nevjernicima. Uzvišeni izvještava i o onome što su takvi obećali, da će protjerati muslimane iz njihove sredine, kao što je to Šuajbov narod rekao Šuajbu i onima koji su u njega vjerovali:

وَالَّذِينَ آمَنُوا مَعَكَ مِنْ قَرْيَتِنَا أَوْ لَتَعُودُنَّ فِي مِلَّتِنَا  "Ili ćemo mi, o Šuajbe, i tebe i one koji s tobom vjeruju iz grada našeg istjerati."(7:88) Tako je rekao Lutov narod Lutu, a.s., a tako su rekli i mušrici plemena Kurejš Muhammedu, s.a.v.s., a Allah o njihovom stanju izvještava riječima Svojim:

وَإِنْ كَادُوا لَيَسْتَفِزُّونَكَ مِنَ الْأَرْضِ لِيُخْرِجُوكَ مِنْهَا ۖ وَإِذًا لَا يَلْبَثُونَ خِلَافَكَ إِلَّا قَلِيلًا  "A oni su te toliko na zemlji uznemiravali da bi te iz nje istjerali, ali tada ni oni u njoj ne bi dugo, poslije tebe, ostali." (17:76)

Dobročinstvo Uzvišenog Gospodara bilo je na pomoći Svoga poslanika Muhammeda, s.a.v.s., time što mu je dodijelio ensarije i ostale stanovnike zemlje koji su mogli najviše pomoći, dok ljudi u Allahovu vjeru nisu počeli ulaziti u velikim grupama i dok Allahova riječ i vjera za kratko vrijeme nisu trijumfovali u istočnim i zapadnim krajevima zemlje i to u najkraćem vremenskom razdoblju, zbog čega Uzvišeni kaže:

فَأَوْحَىٰ إِلَيْهِمْ رَبُّهُمْ لَنُهْلِكَنَّ الظَّالِمِينَ "A poslanicima je Gospodar njihov objavljivao: 'Mi ćemo nevjernike sigurno uništiti, وَلَنُسْكِنَنَّكُمُ الْأَرْضَ مِنْ بَعْدِهِمْ  i poslije njih vas na zemlji nastaniti'". Ovdje Uzvišeni Allah postavlja zakonitost i Svoj standard termin i oznaku za one koji ljude ubijaju da bi im oteli njihova dobra, hranu i zemlju. Kada Uzvišeni Allah kaže za ubice da su nevjernici, onda je to tako. Vjernik se boji Boga i vjernik neće ni zbog kakve koristi ili kakvog ličnog interesa ubiti čovjeka. Pomoć vjerniku i napadnutom se ogleda u Njegovoj pomoći onima koji su napadnuti, zato što su progonjeni, zlostavljani i ubijani. Allah im daje obećanje da će vjernici poslije konsolidacije i davranisanja, te sabura,  sigurno zavladati nad onima koji su ih napali, koji su ih protjerivali, koji su ih ubijali, kako to Uzvišeni kaže:

كَتَبَ اللَّهُ لَأَغْلِبَنَّ أَنَا وَرُسُلِي ۚ إِنَّ اللَّهَ قَوِيٌّ عَزِيزٌ "Allah je zapisao: 'Ja i poslanici Moji sigurno ćemo pobijediti' - Allah je, zaista, Moćan i Silan."(58:21) Riječi Uzvišenog:وَاسْتَفْتَحُوا "I poslanici su pomoć tražili", tj. kako kažu Ibn-Abbas, Mudžahid i Katade, poslanici su protiv naroda od svog Gospodara pomoć tražili. Moguće je da to znači da su narodi za sebe tražili objašnjenje govoreći:

وَإِذْ قَالُوا اللَّهُمَّ إِنْ كَانَ هَٰذَا هُوَ الْحَقَّ مِنْ عِنْدِكَ فَأَمْطِرْ عَلَيْنَا حِجَارَةً مِنَ السَّمَاءِ أَوِ ائْتِنَا بِعَذَابٍ أَلِيمٍ  "Bože ako je ovo zbilja istina od Tebe, Ti pusti na nas kamenje s neba kao kišu ili nam pošalji patnju nesnosnu." (8:32) I govor Uzvišenog: وَخَابَ كُلُّ جَبَّارٍ عَنِيدٍ "Pa je svaki oholi i inadžija stradao", tj. onaj koji je sam po sebi drzak, tvrdoglav, onaj koji se suprotstavlja istini.

Zaista je teško objasniti ljudima i narodima nad kojima se provodi brutalna agresija, teror, zločin, genocid i istrebljenje, i dokazati im da će oni pobijediti i da će ih Uzvišeni Allah pomoći. Treba znati da Pravedni i Svemogući Allah odmah ne interveniše i ne kažnjava za svaki grijeh i počinjeni zločin. Međutim poznato je da kada se nakupi zuluma i nereda 'dovoljno' i kada zulumćari sa svojim zločinima dostignu kritičnu masu nereda i zločina (primjer čaše koja se napuni vodom, pa jedna kap uzrokuje da se čaša prelije), Allah s.v.t.a. šalje svoju kaznu koja je strašna i uništavajuća i koja ne prestaje teći sve do konačnog uništenja zulumćara i zločinaca.

Neće uvijek zločinci biti sankcionirani i adekvatno osuđeni. Dešava se da ljudski i ovosvjetski sudovi bivaju pod uticajem ograničenih umova, koji kaznu i zločin razumiju na svoj ograničeni i pristranski način.

Uzvišeni Allah dželle ve ala će 'obnoviti' sve sudske procese i suditi će po Svojim preciznim mjerilima. Kazne će biti pravedno odmjerene a potom izvršavane na žestok i bolan način.

U hadisu stoji: (675) "Na Sudnjem danu predočit će se i Džehennem i dozivati će stvorenja govoreći: 'Nad svakim tvrdoglavim i inadžijom Meni je nadzor određen.′″

Govor Uzvišenog: مِنْ وَرَائِهِ جَهَنَّمُ "Pred njim će Džehennem biti", tj. Džehennem će pred oholim i inadžijom biti, odnosno Džehennem je takvom zasjeda, na Danu obećanom vječno će ga nastaniti i u njemu će i jutrom i večerom do Dana sudnjega podvrgnut ispitivanju biti.  وَيُسْقَىٰ مِنْ مَاءٍ صَدِيدٍ "I on će biti pojen odvratnom kapljevinom", tj. u vatri neće imati drugog pića osim ključale vode i smrdljive kapljevine. Jedna je do krajnosti topla, a druga do krajnosti hladna. Imam Ahmed kaže, prenoseći od Ebu-Umame, neka je Allah zadovoljan sa njim: (676) A ovaj od Allahovog Poslanika, s.a.v.s., koji govoreći o Allahovim riječima:"A on će biti pojen odvratnom kapljevinom, يَتَجَرَّعُهُ mučit će se da je proguta", kaže: Približavati će joj se, a osjećati će prema njoj odvratnost, a kada joj se približi, lice će mu se ispeći, a koža i kosa sa glave Opasti. Kada je popije, pokidat će mu crijeva i izaći će na njegov duburu (debelo crijevo). To su riječi Allaha Uzvišenog:

 وَسُقُوا مَاءً حَمِيمًا فَقَطَّعَ أَمْعَاءَهُمْ "Koji će se uzavrelom vodom pojiti, koja će im crijeva kidati", (47:15) وَإِنْ يَسْتَغِيثُوا يُغَاثُوا بِمَاءٍ كَالْمُهْلِ يَشْوِي الْوُجُوه "…ako zamole pomoć, pomoći će im se tekućinom poput rastopljene kovine koja će lica ispeći" (18:29).

Tako hadis prenosi Ibn-Džerir prema predanju Abdullaha bin Mubareka, a Uzvišeni veli: يَتَجَرَّعُهُ وَلَا يَكَادُ يُسِيغُهُ "Mučit će se da je proguta, ali je nikako neće moći proždrijeti", tj. davit će se njome i osjećat će odvratnost prema toj kapljevini, ali je neće moći progutati zbog groznog okusa, izgleda, mirisa, toplote ili hladnoće, koje će nepodnošljive biti.

 وَيَأْتِيهِ الْمَوْتُ مِنْ كُلِّ مَكَانٍ "I smrt će mu sa svih strana prilaziti", tj. uzrokujući mu bolove u čitavom tijelu, organima, rukama i nogama. Prenoseći od Ibn-Abbasa, Ed-Dahhak o ovom dijelu kur'anskog ajeta: وَيَأْتِيهِ الْمَوْتُ مِنْ كُلِّ مَكَانٍ "I smrt će mu sa svih strana prilaziti" kaže: "To su vrste kazne kojima će ga Allah na Danu sudnjem u vatri džehenemskoj kažnjavati. Svaka od tih kazni smrt će mu donositi, ali kad bi umrijeti mogao! Međutim, umrijeti neće moći jer Uzvišeni kaže:

وَالَّذِينَ كَفَرُوا لَهُمْ نَارُ جَهَنَّمَ لَا يُقْضَىٰ عَلَيْهِمْ فَيَمُوتُوا وَلَا يُخَفَّفُ عَنْهُمْ مِنْ عَذَابِهَا ۚ كَذَٰلِكَ نَجْزِي كُلَّ كَفُورٍ  'Oni neće biti na smrt osuđeni, i neće umrijeti, i neće im se patnja u njemu ublažiti.'"(35:36)

Govor Ibn-Abbasa, neka je Allah zadovoljan njime, znači: da nema ni jedne vrste patnje kojoj oholi neće biti izložen, ali to mu smrt neće donijeti. Međutim, umrijeti neće, kako bi vječno ostao u neprekidnoj patnji i azabu. Zbog toga Uzvišeni kaže: وَيَأْتِيهِ الْمَوْتُ مِنْ كُلِّ مَكَانٍ وَمَا هُوَ بِمَيِّتٍ  "I smrt će mu sa svih strana prilaziti, ali on neće umrijeti."

Uzvišeni kaže: وَمِنْ وَرَائِهِ عَذَابٌ غَلِيظٌ  "…njega će teška patnja čekati", tj. nakon ovog stanja nastupit će druga teška patnja, strašan i težak bol, teži i gori od patnje koja mu je prethodila, baš onako kako to Uzvišeni kaže:

هَٰذِهِ جَهَنَّمُ الَّتِي يُكَذِّبُ بِهَا الْمُجْرِمُونَ  "Evo, to je Džehennem, koji su grješnici poricali!" يَطُوفُونَ بَيْنَهَا وَبَيْنَ حَمِيمٍ آنٍ  i između vatre i ključale vode oni će kružiti. (55:43,44)Uzvišeni kaže:

إِنَّ شَجَرَتَ الزَّقُّومِ طَعَامُ الْأَثِيمِ   "Drvo zekkum bit će hrana grješniku,  كَالْمُهْلِ يَغْلِي فِي الْبُطُونِ  u trbuhu će kao rastopljena kovina vreti, كَغَلْيِ الْحَمِيمِ  kao voda kada ključa. خُذُوهُ فَاعْتِلُوهُ إِلَىٰ سَوَاءِ الْجَحِيمِ "ščepajte ga i usred ognja odvucite, ثُمَّ صُبُّوا فَوْقَ رَأْسِهِ مِنْ عَذَابِ الْحَمِيمِ  a zatim mu, za kaznu, na glavu vodu koja ključa izlijevajte ذُقْ إِنَّكَ أَنْتَ الْعَزِيزُ الْكَرِيمُ  "Okušaj, ta ti si, uistinu,"moćni" i "poštovani", إِنَّ هَٰذَا مَا كُنْتُمْ بِهِ تَمْتَرُونَ  ovo je, zaista, ono u što ste sumnjali.(44:43-50)

Tu su i drugi ajeti koji upućuju na raznovrsnost kazni koja će nad njima biti izvršena. One će biti ponavljane, raznovrsne i njihov će broj samo Uzvišeni Allah znati i On će ih samo prebrojati moći. وَمَا رَبُّكَ بِظَلَّامٍ لِلْعَبِيدِ  "A Gospodar tvoj nije nepravedan prema robovima Svojim."(41:46)