"INNA LILLAHI VE INNA ILEJHI RADŽIUN"

Aliju Izetbegovića će vremena pamtiti kao jednog od najvećih mirotvoraca u povijesti civilizacije. On je vjerovao u mir i kada je svakome bilo jasno da je agresija na BiH stvarnost. I u vrijeme genocidne agresije, vjerovao je u mir, po svaku cijenu, jer je bio ubjeđen da je mir uvijek u prednosti, kao i dobrota. Mnogi su mu zamjerili na njegovoj spremnosti da pregovara i sa zloćincima, kako bi iskoristio sve mogućnosti prije nego što rat preostane kao krajnje ishodište. Ta njegova mirotvoraćka dominantna crta možda nije najsretnija preporuka za politićara, ali jeste za humanistu i etićara. On je bio izuzetak u politici, ono što je nekada bio Mahatma Gandi u Indiji. Njegov jezik nije bio politićki, već humanistićki. On je mir i ljudske živote uvijek stavljao iznad politićkih interesa. Zato je potpisao Dejtonski sporazum, zato je pristao na kompromis zvani Republika Srpska, rekavši svoju povijesnu misao: «Ako saćuvamo Bosnu, saćuvat ćemo i narod, a ako izgubimo narod, izgubit ćemo i Bosnu».Na žalost, Izetbegovićevo mirotvorstvo nije doživjelo međunarodnu valorizaciju kakvu zaslužuje. On je prije desetine drugih morao dobiti Nobelovu nagradu za mir! Ne samo zbog toga što je posvjedoćio da mu je mir vredniji od svega, već prije svega zbog toga što je u vremenim teških ratnih iskušenja uspio sputati i u konstruktivnu civilizacijsku energiju pretoćiti opravdani gnijev naroda, izloženog genocidu i međunarodnoj zavjeri. On je uspio saćuvati bosanstvo u ljudima koji su ubijani samo zbog toga što su muslimani. Uspio je da na mržnju uzvrati ljubavlju, na laž istinom, na rat mirom… Njegova vizija bosanstva postala je vizija svih bosanskih ljudi dobre volje. Zato na teritorijama pod kontrolom njegove, državne vlasti, nije bilo revanšizama, ratnih zloćina, rušenja bogomolja i ravnanja grobalja. Uprkos svemu, tamo gdje je bila Izetbegovićeva vlast – živjela je bosanska Bosna. On je znao da će saćuvano i zdravo sjeme bosanstva biti magnet za reintegraciju BiH, kao zemlje ravnopravnih naroda i građana, u kojoj Alijin bošnjaćki narod jedino i može opstati. Ali, na žalost, ovaj grandiozni civilizacijski otpor zlu i ništavilu nikada nije doživio svjetsko priznanje, jer je propisano da se u BiH mora pronaći jednaka krivica za rat. Otud je Alija Izetbegović u ovoj zavjeri dijelio sudbinu svoga naroda, postavši nepravedno marginaliziran od strane onih koji su mu, kao najmanji vid satisfakcije, morali dati Nobelovu nagradu za mir. Mi možemo žaliti što Alija Izetbegović nije za života doćekao da njegovo djelo bude priznato u širim okvirima, ali i biti sigurni da ta vrijednost, kao i svaka vrijednost u povijesti, neće ostati bez zasluženog mjesta u pojmovniku civilizacije. Izetbegović nije ni prvi ni posljednji velikan koji nije doćekao priznanje za svoje djelo. Bosna je pod njegovim rukovodstvom prošla najteže što se može proći, i teško je vjerovati da bi se takva iskušenja mogla ponoviti. Saćuvan je i ojaćan bosanski život, u svojoj plemenitoj nakani, i otud vrijedi vjerovati da će opstanak Bosne u Bosni izdići život i djelo Alije Izetbegovića na pijedestal svebosanske vrijednosti, kao iskljućive paradigme na osnovu koje je moguće graditi mir i prosperitet za sve bosanske ljude.Za nas u Bosni, Izetbegović je otac nove bosanske državnosti, jer je pod njegovim vođstvom, nakon stotine godina, reafirmirana državnost BiH. On je prvi predsjednik međunarodno priznate Bosne i Hercegovine i ubjedljivo najmarkantnija, ali i najzagonetnija politićka lićnost u povijesti Bosne. Vjerovatno nikada nećemo razumjeti sve tajne Izetbegovićevog mirotvorstva, koje će ostati da u mitskoj dimenziji lebdi nad životom i izazovima bosanske budućnosti.
Neka je vjećni rahmet njegovoj duši i duši svih bosanskih šehida u ćije ime danas koraćamo ovom zemljom Bosnom...!
Amin!