NIKADA NE ZABORAVI GENOCID I HOLOKAUST U BOSNI I SREBRENICI

NIKADA NE ZABORAVI GENOCID I HOLOKAUST U BOSNI I SREBRENICI




nedjelja, 23. listopada 2011.


RODITELJI- DJECA I OBRATNO

Roditelji, roditelji, to su prijatelji bez interesa, bez kamata, uslovljavanja i bez očekivanja protuusluge. Roditeljska ljubav nije ista ljubavi koju djeca uzvraćaju roditeljima. Roditelji daju i pomažu djecu bez potvrda i priznanica a djeca često zapisuju datume kada su poslali koji dinar i materijalno pomogli svojim roditeljima.

يَا أَيُّهَا النَّاسُ اتَّقُوا رَبَّكُمْ وَاخْشَوْا يَوْمًا لَّا يَجْزِي وَالِدٌ عَن وَلَدِهِ وَلَا مَوْلُودٌ هُوَ جَازٍ عَن وَالِدِهِ شَيْئًا ۚ إِنَّ وَعْدَ اللَّهِ حَقٌّ ۖ فَلَا تَغُرَّنَّكُمُ الْحَيَاةُ الدُّنْيَا وَلَا يَغُرَّنَّكُم بِاللَّهِ الْغَرُورُ ''O ljudi, bojte se Gospodara svoga i strahujte od Dana kad roditelj (Vālidun) djetetu svome neće moći nimalo pomoći, niti će dijete moći svome roditelju (Vālidihi) imalo pomoći!''

وَقَضَىٰ رَبُّكَ أَلَّا تَعْبُدُوا إِلَّا إِيَّاهُ وَبِالْوَالِدَيْنِ إِحْسَانًا ۚ إِمَّا يَبْلُغَنَّ عِندَكَ الْكِبَرَ أَحَدُهُمَا أَوْ كِلَاهُمَا فَلَا تَقُل لَّهُمَا أُفٍّ وَلَا تَنْهَرْهُمَا وَقُل لَّهُمَا قَوْلًا كَرِيمًا ''Gospodar tvoj zapovijeda da se samo Njemu klanjate i da roditeljima (Vālidejni) dobročinstvo činite. Kad jedno od njih dvoje, ili oboje kod tebe starost dožive ne reci im ni 'Uh'- i ne podvikni na njih, i obraćaj im se rječima poštovanja punim.'' Kur'an naglašava da u ovoj emocionalnoj vezi između roditelja i njihove djece ne smije biti nikakve štete ni po jednu stranu: ''...majka (Vālidetun) ne smije da trpi štete zbog djeteta svoga, a ni otac (Mevlūdun) zbog svoga djeteta...''

Naročito djeca moraju razumjeti svoje roditelje ako su ostarjeli, onemoćali, zdravstveno i materijalno ugroženi. Tada djeca bez ikakva uslovljavanja i očekivanja materijalne protusluge iz  nasljedstva i miraza moraju svojim roditeljima biti na usluzi. Pažnja, birane i mehke riječi pune razumijevanja moraju biti nakit sinova i kćeri u ophođenju sa svojim onemoćalim, bolesnim i često puta zbog staračke senilnosti  'dosadnim'  roditeljima. Blago li se strpljivoj, učenoj i vjerski odgojenoj djeci koja svoje roditelje uščuvaju, uspaze i budu svojoj majci i svome babi na usluzi u zadnjim trenucima ovozemaljskog života i iskušenja. Blago li se dobroj djeci koja pazeći svoje roditelje zarade Džennet a teško li se azginli i zaboravnoj djeci koja puste da im se roditelji napate i odu sa ovog svijeta nezadovoljni i ljuti na svoju djecu.


Poslušajmo jednu priču o saburli ocu i njegovom sinu:


Jedan stari čovjek sjeđaše u dvorištu svoje kuće zajedno sa sinom koji upravo završi visoke studije. 

Iznenada, vrana sletje na zid.

Otac upita sina: “Šta je ono?” 

Sin odgovori: “To je vrana.”

Nakon izvjesnoga vremena, otac upita ponovo: “Šta je ono?” Sin odgovori: “To je vrana.”

Prođe nekoliko minuta a otac ponovo upita, treći put: “Šta je ono?” Sin odgovori: “Oče, upravo sam ti rekao da je to vrana.”

Ne prođe dugo a otac opet upita: “Šta je ono?” 

Ovoga puta na sinovljevu licu mogla se vidjeti mala usplahirenost: “Oče, to je vrana, vrana!”
 

Ponovo otac upita: “Šta je ono?”

Ovaj put sin odgovori grubim tonom: “Oče, non-stop pitaš jedno te isto iako ti stalno odgovaram da je to vrana.

Zar nisu u stanju razumjeti? ”Otac ustade i ode do sobe.

Ubrzo se vrati noseći svoju staru svesku-dnevnik. 

Otvarajući stranicu, reče sinu da pročita ono što je na toj stranici zapisano.

Sin pročita:“Danas je moj malehni sin sjedio sa mnom u našemu dvorištu kad doletje vrana. 

Sinčić me je dvadeset i pet puta upitao: ‘Šta je ono?’, i dvadeset i pet puta mu odgovorih, nimalo iznerviran, da je to vrana.

Ono što osjećah bila je ljubav prema mome nevinome sinčiću.”

Tada je otac objasnio sinu razliku izmedu očeva i sinovljeva stava: “Kada si bio malešan, postavio si mi ovo pitanje dvadeset i pet puta i niti jednom nisam bio iznerviran tvojim pitanjima već ti uporno odgovarah. 

A kada sam ja tebi danas postavio isto pitanje ali ponavljajući ga samo pet puta, ti si se iznervirao, ljutnuo i bio nestrpljiv sa mnom.”


Upamet!

Žubor je vodeni govor. Pored ovog imamo i poj, kao ptičiji govor. Osjećamo govor vjetra, zaćutimo dah proljeća, čitamo sjaj mjeseca, osjećamo toplinu sunca i poruku blage, rahmet kiše. Joštene mnoge govore ćutimo. Govor godišnjih doba, poruke zrelih ljeta, besjede sijedih glava, znakove očinjega sjaja.

Govore, zbore, savjetuju i mudruju, ljudi. Govor ljudski je rasprostranjen svuda gdje insan devera, životari i uživa. Belćim, svaki govor nije hairli. Svakom džaiz nije zboriti, baš kao što nije svako maslo za ramazanskog hastala. Onaj ko zna govoriti taj zbilja sa malo besjede puno kaže, pokaže i dokaže.
Helem, i pored dokazane istine da je šutnja zlato a govor srebro, treba govoriti. Treba govoriti i pored saznanja da danas svako hoće da nešto (do)kaže. Govor hairli insana je mehlem za rane, utjeha za dušu i biriladž za razočarana i umnogome prevarena srca. Istinit i lažan govor se lahko raspoznaje. Jerbo, iskren govor se u celofan ne zamotaje, istinita besjeda na dušu pristaje.
 Onaj Koji poznaje suštinu i sve tajne je kazao: »Zar ne vidiš kako Allah navodi primjer- lijepa riječ kao lijepo drvo: korijen mu čvrsto u zemlji, a grane prema nebu; ono plod daje u svako doba koje Gospodar njegov odredi,- a Allah ljudima navodi primjere da bi pouku primili. A ružna riječ je kao ružno drvo: iščupanom drvetu s površine zemlje nema opstanka.»/Ibrahim, 24-27/

Upamet!