Žubor je vodeni govor. Pored ovog imamo i poj, kao ptičiji govor. Osjećamo govor vjetra, zaćutimo dah proljeća, čitamo sjaj mjeseca, osjećamo toplinu sunca i poruku blage, rahmet kiše. Joštene mnoge govore ćutimo. Govor godišnjih doba, poruke zrelih ljeta, besjede sijedih glava, znakove očinjega sjaja.

Govore, zbore, savjetuju i mudruju, ljudi. Govor ljudski je rasprostranjen svuda gdje insan devera, životari i uživa. Belćim, svaki govor nije hairli. Svakom džaiz nije zboriti, baš kao što nije svako maslo za ramazanskog hastala. Onaj ko zna govoriti taj zbilja sa malo besjede puno kaže, pokaže i dokaže.

Helem, i pored dokazane istine da je šutnja zlato a govor srebro, treba govoriti. Treba govoriti i pored saznanja da danas svako hoće da nešto (do)kaže. Govor hairli insana je mehlem za rane, utjeha za dušu i biriladž za razočarana i umnogome prevarena srca. Istinit i lažan govor se lahko raspoznaje. Jerbo, iskren govor se u celofan ne zamotaje, istinita besjeda na dušu pristaje.

 Onaj Koji poznaje suštinu i sve tajne je kazao: »Zar ne vidiš kako Allah navodi primjer- lijepa riječ kao lijepo drvo: korijen mu čvrsto u zemlji, a grane prema nebu; ono plod daje u svako doba koje Gospodar njegov odredi,- a Allah ljudima navodi primjere da bi pouku primili. A ružna riječ je kao ružno drvo: iščupanom drvetu s površine zemlje nema opstanka.»/Ibrahim, 24-27/

Upamet!