NIKADA NE ZABORAVI GENOCID I HOLOKAUST U BOSNI I SREBRENICI

NIKADA NE ZABORAVI GENOCID I HOLOKAUST U BOSNI I SREBRENICI




četvrtak, 27. listopada 2011.


Ratni dnevnici VI dio

Senad Hadžifejzović 2. april 1992. godine:
"Dobro veče. Nije ozvaničen, nije objavljen i vodi se za sada na ograničenim teritorijama i specijalnim metodama, ali možemo slobodno reći: ovo je već RAT."







Večeras Srbija treba da čuje
(Senad Hadžifejzović, Dnevnik, 27. januar 1994)

Danas u Sarajevu, na ovom mjestu, od dvije zločinačke granate ubijeno je šest dječaka i djevojčica, dvoje je teško ranjeno. Šest malih Sarajlija je ubijeno u ime ludačke ideje velike Srbije, njihova jedina krivica je bila što su vjerovali u varljivo zatišje. Ni jedno od nastradalih dječaka i djevojčica nije bilo rođeno za vrijeme zimske olimpijade u Sarajevu prije tačno 10 godina. Mali olimpijci su njihova okupirana klizališta i sankaške staze na okolnim planinama zamijenili ledom na parkiralištu. Na ovim saonicama su poginule dvije sestre, sanke su posudile od prijatelja. Većina Bosanaca ne može vidjeti signal TV BiH, ova emisija se reemituje na radiju i zato ćemo reći da je sada u kadru prolivena krv i prosuti mozak sarajevskih dječaka i djevojčica. Naš radijski signal se čuje i u Srbiji. Večeras Srbija treba da čuje da su njeni heroji iz topova danas u Sarajevu ubili šestero malih Sarajlija, Srbija treba da čuje da su njeni sinovi do sada u Sarajevu ubili preko 1.600 sarajevske djece, a u BiH oko 20 hiljada. Srbija treba da čuje da to nisu samo djeca muslimana, ovdje srpski vojnici ubijaju i srpsku i hrvatsku i djecu iz mješovitih brakova. Danas i sutra su dani odmora i u Srbiji i Evropi, beogradska TV neće emitovati snimke malih ubijenih Sarajlija, evropske TV stanice će cenzurisati ove užasne snimke da ne bi pokvarili vikend svom gledateljstvu. Evropska i svjetska diplomatska đubrad se danas sa svojom djecom skijaju po evropskim planinama, djeca u Srbiji i Evropi danas ne znaju da su njihovi očevi zločinci. Mi smo danas siromašniji za šest malih ljiljana. Mi smo danas šest puta tužniji negoli jučer. Mi od danas moramo biti šest puta jači.
30.10.2005.

Ratni dnevnici V dio

Sjena nad Igmanom (izvodi iz knjige)
Ratni dnevnik nekadasnjeg komandanta Takticke grupe Igman, nesudjenog nasljednika Sefera Halilovica na mjestu prvog vojnika Armije BiH, postdejtonskog zatvorenika zadarske tamnice, pjesnika, majora, gitariste, nerasporedjenog, ranjenika, diplomate.
Mirsad Catic Cuperak

10. august 1996, subota

Zadar. Prepoznao sam, to je kasarna K-2, sto metara od nekadasnje moje kasarne.
"Izlazi!"
"Za mnom!"
"Stani!"
"Sta buljis?! Okreni se prema zidu!"
Sad buljim u zid. Ocekujem udarac. I to je red kad te uhapse. Bar sam to gledao na filmu.
Nista.
"Podjite za mnom!"
Dugi hodnici... Na zidovima slike policajaca, pa natpis "Policijska akademija". Dobro su preuredili ovu zgradu. Nekada je to bio hangar.
Lisice na mojoj ruci i na radijatoru.
Ulazi mlad momak. Srednjeg rasta, svijetlog tena i kose. Oci su mu utonule, plave. Iscrpljen je.
Nervozan. Samo me pogleda. I, izadje. Pa udje. I tako nekoliko puta. Napokon sjede za sto. Uze neki papir, procita ga, pa se prihvati telefona. Telefonira. Pa zagleda u papir. Opet telefonira... I zaspao sam na stolici. Trgnuo sam se od zvona telefona. Vec je kraj dana. Steta, kroz prozor ne vidim zalazak sunca. U Zadru je to lijep dozivljaj. Kazu, rijetko gdje na svijetu sunce zalazi tako lijepo kao u Zadru.
"Ti si Catic Mirsad?"
"Catic."
"Ti si taj, znaci?! Ti si puca' po Zadru..." Opet telefon. Isljednik izlazi, ulazi: "Sto bas danas, danas je neradni dan...", pa mrzovoljno: "Pricaj... Ime?"
"Catic, Mirsad Catic."
"Ime oca?"
"Himzo."
"Rodjen..."
"15. 10. 1957. godine. Vrnograc, Velika Kladusa."
"Zanimanje?"
"Sluzbenik Ambasade BiH u Bonnu."
"Skola?"
"Vojna akademija, kopnena vojska, smjer: artiljerija. Diplomirao 1980."
"Sta si bija 1991. godine?"
"Po cinu, kapetan prve klase."
"Duznost?"
"Zamjenik komandanta Diviziona."
"Pricaj! Pricaj sve cega se sjecas i sta si radio u ratu u Hrvatskoj! Mi sve znamo."
Znaci, tu smo. Opet rat. E, hajde sada: sjecati se onog rata, a vec zaboravio i ovaj nas...
Pokusavam nasiroko objasniti moju ulogu 1991.
April 1991, spremam se da – kao i svake godine – 1. maj provedem u Bihacu. To je dio porodicne tradicije – da se za 1. maj na raznju okrene janje pokraj Une.
"Sto nisi otisa'?"
"Zbog nastale situacije i prijetece opasnosti od napada na kasarne, uvodi se puna borbena gotovost. Svi spavamo u kasarni, ne mozemo ici kuci, odnosno u stan. Trazim od potpukovnika Milivoja Petkovica, komandanta moga diviziona u Skoli rezervnih oficira, da me pusti da barem zenu i djecu odvezem u Bihac. Momcilo Perisic, koji je bio komandant Artiljerijskog skolskog centra, odbio je i pomisao na takvo nesto.
Ipak, uspjelo mi je da to uradi moj komandir voda, Makedonac ozenjen Hrvaticom, Boris Dimitrijev. Kad se vratio, laknulo mi je. Barem su oni na sigurnom."
"Spasija si nji', a ti osta' da se boris!"
Odsutio sam, ali se sjecam:
Poneko bi iz Kasarne pobjegao gotovo svake noci. Neko ko je imao gdje pobjeci. Bolji je izraz: prebjegao. Jer, oficiri JNA su u fazi preskoka preko ograde vec bili oficiri Zbora narodne garde.
Nije me dugo ispitivao, a mislim da nije ni znao sta hoce. Mozda zato sto sam mu pokvario neradni dan.
"Jeste li imali gubitaka?"
"Poginuo je pitomac Rasa. Zakopali smo ga pokraj benzinske pumpe. Dosta ranjenih. Petnaestak... Sami sebi smo bili bolnicari."
"Kad si napustio JNA?"
"Napustio sam je polovinom aprila 1992. Bilo je opasno da dalje ostanem u kasarni. U nekoliko navrata sam bio na informativnim razgovorima kod oficira bezbjednosti zbog sumnje u povezanost sa nekim ’sumnjivim ljudima' iz grada."
Radilo se, ustvari, o mojim kontaktima sa Huseinom Alicem, tada rezervnim policajcem, Vahidom Aladjuzom, zamjenikom komandira milicije, Nihadom Reisbegovicem, vrsnim nogometasem, Kemom Korjenicem, nekom civijom u Coca-Coli. U dogovoru s ovim ljudima, i ostao sam u Kasarni – da "radim", jer je to njima bilo plodotvornije nego da pobjegnem iz Kasarne, mada sam to i prije htio uraditi. Sada, kad to analiziram, mislim da su bili u pravu. Sto se tice opasnosti, ona je bila i u Kasarni za ono sto sam radio, a bila bi i da sam pobjegao. Jer, vec je bilo uhapseno nekoliko pobjeglih oficira.
Posto sam tada bio na visokoj funkciji zamjenika komandanta Diviziona, imao sam dobar pristup informacijama. Samim tim, mogli su se vuci i bolji potezi svana.

11. august, nedjelja

Malo je bilo zbrke sa mojim sluzbenim pasosem i statusom u Ambasadi, jer nisu znali imam li diplomatski imunitet ili ne.
Sudija je to prekinuo komentarom da ce se to provjeriti i postupiti po zakonu. Nisam imao diplomatski imunitet.
Ustvari, u to vrijeme nisam radio u Ambasadi u Bonnu, jer sam se, na poziv g. Alije Izetbegovica, u toku deblokade Sarajeva vratio ponovo u rat, u maju 1995. godine, a sluzbeni pasos sam posjedovao da bih mogao obici porodicu, koja je ostala u Njemackoj.
Nakon moje izjave, izveli su me napolje, a, nedugo potom, ponovo pozvali da bi mi saopcili da "postoji osnovana sumnja da sam pocinio krivicno djelo za koje je predvidjena kazna zatvora do 20 godina" te da ce mi se "odrediti pritvor u trajanju od mjesec dana, u cilju prikupljanja dokaza".

19. august, ponedjeljak

Solidno sam spavao.
Stigao Rudic (advokat, op. prir.). Kaze da mi knjiga jos nije stigla. Mora je pregledati sudija. Da mi se ne bi nesto proturilo sto je u vezi s istragom.
Zvao ga je Soko, Huso Alic, i rekao da je dr. Ejup Ganic vec intervenisao kod dr. Granica. Kaze da je TVBiH objavila vijest o meni. To su ucinili i ostali mediji. Kaze da je Bakir Sadovic zvao iz Kabineta Alije Izetbegovica i objasnjavao ko sam ja. I da je Nona stigla i da je sa njom i djecom sve O.K.
Kaze da bi se opet trebao cuti s Bakirom.

3. septembar, utorak

Ispitivanje. Sada u kancelariji glavnog. Uspio sam ga prosli put zainteresovati i dici sebi nivo. Lakse mi je sa njim nego sa onom dvojicom.
Prilicno lezeran razgovor. Bjezim od nezgodnih tema, a on se trudi da mu vjerujem. Razgovaramo o predratnom stanju u Zadru. Ovome je ime Damir. Ili se samo tako predstavlja. Rekao mi je da je on sef SIS-a za Zadar. Interesuju ga moja uloga i zadaci u Ambasadi, obavjestajna shema i mreza koju sam razvio u Njemackoj, imena saradnika, moje mjesto u obavjestajnoj upravi, imena i funkcije znacajnih ljudi u Armiji BiH, misljenje o pojedinim licnostima iz politickog zivota...
Nista ga ne interesuje iz 1991. godine, zbog cega sam i uhapsen.
Njegova procjena je da sam znacajan i profesionalan obavjestajac. Veoma se trudio da sazna kroz koje sam specijalne skole prosao, kakav mi je sada status i otkud toliki interes u javnosti za moj slucaj. Znaju i na koji sam nacin ranjen. Znaju i neke detalje koje ni ja nisam znao. Rekao sam mu kakav je moj trenutni status. Kaze: "Da si ostao kod nas, imao bi stan od 150 kvadratnih metara, dobru lovu, sve."
Pita za Enkera, efendiju iz Bihaca, i jos nekog pilota. Kaze: "Oni su vec bili ovdje u zatvoru."
Pita za Saju, Daidzu, Hasana Cengica, ustvari, cita iz deblje sveske podatke, uglavnom ono sto zna iz novina; nema nesto novo i nepoznato. Zavrsili smo razgovor uz njegovu ponudu da razmislim da radim za njih a da ce on svoje ispuniti.

4. oktobar, petak

Navikavam se na zatvor. To ne valja.
Stigao je konzul Zlatko Aksamija. Bili smo sami u sobi, a mogli smo i sa ostalima, jer smo pricali sporedne stvari.
Zlatko nudi drugog advokata. Ljuti se sto je Sandi rjesavao placanje. Kad sam mu objasnio kako se to odvijalo, ohladio je.
Potpisao sam punomoc za drugog advokata: 01./570-581, Asim Crnalic. Vec vodi "Rijecku grupu". Ima i drzava priliku da se brine o svom covjeku.
Zlatko mi je rekao da sam cesta tema razgovora na najvisem nivou i da nisam zaboravljen i ostavljen.

17. oktobar, cetvrtak

Jutro sa ukocenom vilicom. Danas je dan odluke. Sredjujem se kao da cu na sastanak sa curom. Pokusavam biti hladnokrvan.
Deset sati. Lisice na rukama. Idemo. Krenulo je, pa sta bude. Kroz hodnik idem punim korakom, zurim. Strazar me zeza. Stigli smo pred sudnicu. Slikanja nije bilo; barem ja nisam primijetio. U sudnici opet iznenadjenje – poluprazna je. Od publike, nekoliko novinara i ljudi u bijelom; posmatraci. Ocekivao sam pompu, ali ovo je super. Ohrabrilo me. Pocelo je citanje optuznice. Crnalic je ulozio prigovor i naglasio da sam ja invalid i da mi stajanje predstavlja poteskocu. Sudija je odbacio prigovor. Odstajao sam citanje optuznice. Dobio sam rijec i potvrdio da ostajem pri svom iskazu datom prilikom prvog saslusanja. Sudijina pitanja su korektna i pustio me je da na njih opsirno odgovaram. Poseban interes je ispoljio za pucanje, koje sam ja spomenuo u svojoj izjavi. Opisao sam im situaciju u Kasarni u toku borbenih djelovanja i postavio pitanje kako bi se oni ponasali. Imao sam osjecaj da je sudija insistirao na tome radi javnosti, a ne radi sebe. On se ovakvih prica i slucajeva naslusao i nagledao.
Imao sam veliku sigurnost i samopouzdanje.
Nakon pauze, sudija saopcava odluku Vijeca da se proces razdvaja i da sam ja poseban slucaj, a Perisic i ostali poseban. Sudija obrazlaze da se iz do sada iznesenog ne vidi nikakva moja veza sa ostalima iz optuznice.
Tuzilac je opet intervenisao, ali i Crnalic. Crnalic je upozorio sudiju da se tuzilac ne ponasa u duhu odluke Suda i da nema pravo prigovarati na tu odluku.
Ovo je vec podsjecalo na one duele u sudnici iz americkih filmova.
Tuzilac je kao argument za prigovor naveo cinjenicu da ja poznajem Cvetka Marijana i Mustafu Cemana, koji zive u Zadru, i da bi i njih trebalo pozvati na saslusanje, jer bi oni trebali mnogo znati o meni.
Sada mi je jasno zasto je ovaj lisac pitao poznajem li ih. Onako, usput, pa po usima!
Ipak, Sud je ostao pri svojoj odluci: Sutra je presuda meni, a Perisicu i ostalima 5. novembra.
Advokati su vidno zadovoljni.
Obojica advokata mi kazu da bih trebao malo da hramljem, jer se ne vidi da sam invalid i da nosim protezu... Na sve se gleda...
Na TV Dnevniku objavljena vijest o pocetku sudjenja i procitana optuznica. Opet huskaju!

18. oktobar, petak

Ocekujem da me pozovu.
Lisice na rukama, pa u sudnicu.
Ja imam zavrsnu rijec: "Zao mi je zbog toga sta su sve prezivjeli gradjani ovoga lijepog grada. Raduje me da ce moja djeca, koja su ovdje rodjena, moci doci uzdignute glave. I raduje me sto u ovome gradu nisam pokazao svoje umijece ratovanja."
Rudic: "Kako suditi covjeku za zlocin protiv Hrvata kad je i sam,
komandujuci jedinicama na Igmanu, stitio i Hrvate koji su bili u Sarajevu?!"
Crnalic cita o meni clanak iz novina i cita Dudakov intervju.
Sud se opet povlaci... Vracaju se za pet minuta. Sudija cita odluku: "Oslobadja se optuzbe po svim tackama i ima se pustiti iz pritvora." Odluka je jednoglasna.
Tuzilac ulaze zalbu.
Sudija, mimo protokola, drzi predavanje, poduku, kako on kaze, radi novinara i javnosti.
Za ovoliko prikupljenih dokaza optuzbe nisam trebao biti ni priveden, a kamoli da mi se sudi. Advokati cestitaju jedan drugom, razgovaraju sa sudijom i Sudskim vijecem.
I radostan sam i razocaran.
Sloboda je radost. Razocarenje je u tome sto sam uopce bio u zatvoru. Radi sve ove komedije, to je bas razocarenje.
Vracam se u celiju bez lisica.
Izvode me napolje. Rudic je otisao da trazi moje dokumente, koji su negdje "zalutali", a ja stojim na ulici kod hotela "Zagreb", na rivi.
Prije polaska za Bihac, Rudic je navratio kod sudije u kucu – da uzme moje dokumente, jer ih je on mahinalno pokupio sa spisima.
Krecemo za Bihac.
Crnalic mi kaze da mu je jedan clan porote rekao: "Ovaj covjek je potreban vama u Bosni, a ne nama."
Eto, nakon sedamdeset dana, ipak cu stici u Bihac.
Granica. Policajac me ne zeli pustiti dok mu ne dam otpusnicu iz zatvora.
Trazio sam od Crnalica da izidjem iz automobila kad smo presli granicu. Trebalo mi je cistog bosanskog zraka.
Kao i prije pet godina, sa JNA, 18. oktobra 1991, napustio sam Zadar. Sada se nadam da je to zauvijek.
Kuca. Roditelji. Dobro sam im zagorcao zivot ovih sedamdeset dana.
Dudak je dosao odmah. Pravi je. Prepricavam mu detalje koji su mu interesantni.
Hamdo Tigar salje momke da me dovezu na proslavu Brigade. Umoran sam, ali idem.
Hotel "Bosna". Docek uz razglas i skandiranje. Ne mogu doci sebi. Ovo su preveliki obrti.
Pokusavam biti veseo, ali mi to ne uspijeva. Ostavljam ih u njihovom raspolozenju i odlazim kuci.


Biljeska o autoru

Mirsad Catic, rodjen u Vrnogracu 1957. godine, a te godine postao je stanovnik Bihaca, gdje je zavrsio i osnovnu i srednju skolu. Vojnu akademiju KOV – smjer Zemaljska artiljerija, pohadjao je u Beogradu i finalizirao u Zadru. Narednih godina radio je u Artiljerijskom skolskom centru. Vanredno je studirao na Fakultetu za fizicku kulturu. Karijera profesionalnog vojnika bila mu je uspjesna i, da nije poceo rat, postao bi major 1992. godine, dakle sa 34 godine.

Rat u Bosni zatekao ga je u Pazaricu kraj Hadzica. Aktivno se ukljucio u organizovanje odbrane na tom podrucju. Za veoma kratko vrijeme sa svojim saborcima uspijeva postici znacajne vojnicke pobjede i osloboditi Golo brdo, Treskavicu, Straiste, hidroelektranu Bogatic, Kijevo, Bjelasnicu, Trnovo i prijevoj Rogoj, te uspostaviti stabilnu liniju, koja je i docekala dejtonski mir. Ova velika slobodna teritorija na jedinim ratnim vratima Sarajeva rasprostirala se na vise od 800 kvadratnih kilometara.

Prolazeci ratne duznosti komandanta Artiljerijskog diviziona, komandanta Staba Teritorijalne odbrane za Hadzice i komandanta Takticke grupe 2, biva ranjen u zasjedi na nasoj teritoriji, na putu za Grebak. Jos nije razjasnjeno ko je izvrsilac, a ko naredbodavac atentata.

Nakon kraceg lijecenja u Konjicu, gdje mu je amputirano desno stopalo i dio sake te djelomicno zalijecene ostale rane, prihvaca se duznosti komandanta Staba Teritorijalne odbrane Konjica. Formira dvije brigade i stabilizuje stanje na trusnom konjickom podrucju.

Ponovo se vraca na Igman krajem 1992. godine. Stanje s ranama mu se pogorsava i, zbog lijecenja, napusta Bosnu. Lijecen je u Njemackoj, gdje se, uporedo, angazovao na aktivnom pomaganju ranjenicima iz Bosne i organizovanju povratka dobrovoljaca. Pocinje, krajem 1994. godine, raditi u Ambasadi BiH u Njemackoj, u Bonnu, na duznosti pomocnika vojnog atasea. Na trazenje svojih saboraca i na poziv najviseg drzavnog vrha, vraca se u Bosnu sredinom 1995. godine. Odmah se aktivno ukljucuje u zavrsne vojne operacije. Kraj rata docekao je sa svojim Krajisnicima kao neposredni ucesnik oslobodilacke ofanzive Petog korpusa Armije BiH.

Vojnu karijeru zavrsio je u cinu majora, a jos je u toku sudski postupak kojim dokazuje svoje sudjelovanje u Armiji BiH i pravo na invalidsku penziju, jer je ostao trajni invalid, sa osamdeset procenata invalidnosti.

Medju prvima je nosilac ratnog priznanja "Zlatni ljiljan", koji je dobio 1992. godine. Nagradu koju mu je – poslije vojnickih uspjeha na igmanskom i trnovskom ratistu – dodijelio tadasnji nacelnik Staba Vrhovne komande Sefer Halilovic, danasnji establisment ne priznaje.

Nakon sedamdeset zatvorskih dana u Zadru i bahatog privodjenja na saslusanje povodom atentata na doministra Federalnog MUP-a, uspio se vratiti u normalan zivot i biti zadovoljan (pored ubica koji se slobodno secu drzavom, dok njega pokoji put privedu na detektor lazi).

U slobodno vrijeme pise i brise, svira gitaru, komponuje i, pored svega, pjeva i raduje se zivotu, slobodi i svojoj djeci – do neba dragoj i voljenoj obimom njihovih rasirenih ruku.

Opsada Sarajeva-hronologija

Kao sto vidite nakon prvih par redovnih dana, ovaj mjesec pisem nesto rjedje zbog raznih obaveza i zauzetosti. Nakon ratnih dnevnika, nastavljam seriju postova o opsadi moga grada. Pocecu sa jednom dobrom hronologijom dogadjaja izvadjenog iz jednog mjesecnog magazina, a nakon toga o raznim pojedinostima.






Hronologija opsade

1992.

2. mart: Postavljene barikade u gradu; prilazi gradu blokirani.

3. april: Snage JNA zauzele rezervoar Mojmilo.

5. april: Mirne demonstracije građana (između dvije i tri hiljade) ispred zgrade Skupštine; pale prve žrtve na Mostu Vrbanja - Suada Dilberović i Olga Sučić. Napadnuta Policijska akademija na Vracama.

10. april: Oko 300 građana napušta Sarajevo uz pomoć Jevrejske općine; JNA i srpski dobrovoljci patroliraju Grbavicom.

11. april: Sve parlamentarne stranke, uključujući SDS, potpisale Deklaraciju o jedinstvenom Sarajevu.

13. april: Teritorijalna odbrana postavila kontrabarikadu na ulazu u tunel Lapišnica; Vehbija Karić napustio JNA; vojnici JNA pucaju iz Kasarne "Maršal Tito"; Samir Mešetović gine na igralištu prekoputa kasarne; iz Kasarne "Viktor Bubanj" također se puca.

30. april: Dobrinja potpuno blokirana; niko iz nje ne može izići, niti se u nju može ući. JNA proglašena okupatorskom vojskom.

2. maj: Sukob između JNA i Teritorijalne odbrane na Skenderiji. Zapaljena Glavna pošta na Obali. Po povratku sa pregovora u Lisabonu, Alija Izetbegović, Zlatko Lagumdžija i Sabina Berberović uhapšeni na Aerodromu Sarajevo i odvedeni u Lukavicu.

17. maj: Srpske snage i JNA pokušavaju podijeliti Sarajevo na dva dijela linijom Pofalići - Kasarna "Maršal Tito" - Most "Bratstvo-jedinstvo" - Grbavica; peta kolona pomaže JNA.

18-19. maj: Prekinute telefonske veze sa ostatkom svijeta.

19. maj: Na Ilidži stopiran konvoj sa 500 žena i djece.

20. maj: Zapaljena Sportska dvorana "Zetra".

22. maj: 113 mentalno zaostalih pacijenata moraju napustiti bolnicu Jagomir.

26. maj: Granatirano porodilište "Zehra Muidović".

27. maj: Masakr u ulici Vase Miskina, tri granate ispaljene iz pravca Borija usmrtile 19, a ranile 157 ljudi.

1. juni: JNA napustila Kasarnu "Maršal Tito".

2. juni: Objavljena ratna opasnost i opća mobilizacija.

28. juni: François Mitterrand posjetio Sarajevo. Dočekan je sa ljiljanima. Otvoren humanitarni zračni most. Granatirano Oslobođenje. Obustavljena isporuka vode sa vodovoda Bačevo.

17. juli: Napadnuto Aerodromsko Naselje. Granatirani tramvaji.

28. juli: Uništena i opljačkana Tvornica UNIS, šteta 700 miliona maraka.

1. august: Napadnut konvoj sa bebama iz Doma za nezbrinutu djecu "Ljubica Ivezić", Vedrana Glavaš (dvije godine) i Roki Sulejmanović (16 mjeseci) ubijeni. Zapaljen Hotel "Evropa".

3. august: Petero djece i dvije žene poginuli na Kobiljoj Glavi dok su pokušavali ubrati trešnje. Dvije osobe su ranjene. Sarajlijama Evropa poslala tone lijekova protiv malarije.

13-14. septembar: Napadi na naselje Stup; liniju drže HVO, HOS i Armija BiH.

18. august: Granatiran Hotel "Evropa"; poginulo petero, a ranjeno osam građana.

25/26. august: Zapaljena Nacionalna biblioteka "Vijećnica".

9. oktobar: Prekinut dovod gasa u grad. 30 litara vode prodaje se za deset maraka.

1993.

7. januar: U Sarajevu Srbi, Muslimani, Jevreji i Hrvati zajedno proslavili pravoslavni Božić u Staroj pravoslavnoj crkvi na Baščaršiji.

8. januar: U UNPROFOR-ovom transporteru ubijen potpredsjednik Vlade Hakija Turajlić.

15. januar: Poginulo osam, a ranjeno 20 ljudi u redu za vodu kod Sarajevske pivare.

15. februar: Civilna zaštita postavila kontejnere ispred Gradske bolnice, kako bi zaštitila građane od snajpera. Bianca Jagger posjetila Sarajevo.

1. mart: Pokrenuta inicijativa za ekstradiciju Radovana Karadžića sudskim vlastima RBiH.

april: Otvorena stara groblja - Lav, Sveti Josip, Sveti Marko za sahranjivanje umrlih, a pomoćni stadion na sportskom kompleksu Koševo pretvoren u novo groblje.

1. juni: Na fudbalskom igralištu u naselju Dobrinja III od dvije minobacačke granate poginulo devet osoba, uglavnom djece, a ranjeno 104.

8. juni: Rasim Delić postao komandant Armije BiH.

15. juni: Na dženazi, na groblju Budakovići, ubijeno 12 ljudi.

16. juni: Kompletan grad ostao bez struje. Takvo stanje trajalo je ravno 53 dana.

8. juli: Jedanaest članova Gradske skupštine Sarajeva stupilo u štrajk glađu u znak protesta zbog nepružanja humanitarne pomoći izgladnjelom Goraždu. Kompletno Sarajevo, u kojem je već svaki građanin smršao u prosjeku između 10 i 15 kg, bojkotuje humanitarnu pomoć dok se ona ne uputi i Goraždu.

12. juli: Na Dobrinji, u redu za vodu, ubijeno 13, a ranjeno 15 civila.

15. august: Nakon dugih pregovora, teško ranjena djevojčica Irma Hadžimuratović evakuirana iz Sarajeva.

19. septembar: U Sarajevu formirana Međunarodna vatrogasna brigada.

4. novembar: UNPROFOR preuzeo kontrolu vodovoda Bačevo i Butile.

9. novembar: U Osnovnoj školi "Prvi maj" na Alipašinom Polju ubijena učiteljica Fatima Gunić i njenih troje učenika. Nedaleko od škole, istog dana poginulo je još pet osoba, a ranjene 42.

11. novembar: Časovi u svim školama skraćeni za 15 minuta.

28. novembar: Na mostu Drvenija ubijeno petero ljudi, a četvero ranjeno.

3. decembar: U skloništu na Alipašinom Polju premijerno izvedena predstava za djecu Žaljubljeni žmaj.

14. decembar: Ubijeno osmero i ranjeno tridest dvoje ljudi na Drveniji.

1994.

3. januar: U Sarajevu ubijeno 20, a ranjeno preko 40 civila. U svom stanu u centru grada, od granate poginulo šest članova porodice Tatarević-Dragnić, među njima i dvoje djece.

22. januar: Na Alipašinom Polju ubijeno šestero, a ranjeno troje djece.

1. februar: General Michael Rose izjavio: "Želim da se identifikujem sa građanima Sarajeva."

4. februar: Ubijeno 12, ranjeno više od 40 Sarajlija.

5. februar: Na pijacu Markale pala granata od 120 milimetara. Bilans: 66 mrtvih i 197 ranjenih. Rose nije izjavio ništa.

12. februar: Prvi put od početka opsade u Sarajevu nije bilo mrtvih i ranjenih.

8. mart: Nakon 670 dana proradio tramvaj.

23. mart: Most "Bratstvo-jedinstvo" otvoren za prelazak civila. Prvog dana 25 ljudi prešlo na Grbavicu, 15 došlo u slobodni dio grada.

5. april: U Sarajevu uključena ulična rasvjeta u Ferhadiji, ulici Maršala Tita i na Trgu oslobođenja. Sarajlije protestovale pred rezidencijom generala Rosea zbog srpskog napada na Goražde.

13. april: Obustavljeni prelasci preko Mosta "Bratstvo-jedinstvo".

1. maj: U Sarajevu proslavom obilježen Praznik rada, a liturgijom kojoj je prisustvovao dr. Haris Silajdžić - Vaskrs.

23. maj: Počela sa radom prva benzinska pumpa u Sarajevu.

19. juni: U Vijećnici, pod dirigentskom palicom Zubina Mehte, izveden Requiem W. A. Mozarta.

4. juli: Otvorena Američka ambasada u BiH.

16. juli: Srbi ponovo zatvorili sve puteve iz Sarajeva i ka njemu.

14. august: Na aerodromu potpisan antisnajperski sporazum.

15. august: U toku jednog dana u Sarajevu primirje prekršeno 742 puta.

1. septembar: Papa Ivan Pavao II potvrdio posjetu Sarajevu.

6. septembar: Odgođena posjeta pape Ivana Pavla II.

28. septembar: Kamion UNPROFOR-a zgazio dječaka. Vozač u "psihičkom šoku".

4. oktobar: Za 24 sata u Sarajevu primirje prekršeno 2.000 puta.

8. oktobar: Na Marindvoru pucano u tramvaj: poginuo vozač, 12 putnika ranjeno.

25. oktobar: Vozilo UN-a usmrtilo petogodišnjeg dječaka.

8. novembar: U Sarajevu ubijeno šestero civila, od toga četvero djece, a 10 ranjeno.

17. novembar: Granatirana zgrada Predsjedništva BiH.

30. novembar: Sarajevo posjetio generalni sekretar UN-a Boutros Ghali. Dočekan zvižducima.

1. decembar: Zatvoren aerodrom; nestalo plina; "Velepekari" isključena struja zbog neplaćenih računa, Sarajevo ostalo bez hljeba.

1995.

20. januar: Poginuo gost na Balu Roma u Sarajevu.

26. januar: 1.000 dana opsade Sarajeva.

2. februar: Otvoreni putevi preko aerodroma.

4. mart: Jedan snajperski metak ranio troje ljudi.

15. mart: Zatvoren aerodromski put, cijene u Sarajevu utrostručene.

13. april: Na željezničkoj stanici u Sarajevu granata ranila sedam učenika.

16. maj: U granatiranju grada petero poginulih, 16 ranjenih.

24. maj: UNPROFOR u Sarajevu zabilježio 2.758 detonacija.

16. juni: Modifikovana avio-bomba pala u Dositejevu ulicu.

18. juni: Granatiran red za vodu u Dobrinji: sedam ubijenih i 12 ranjenih.

21. juni: Novi masakr u redu za vodu, na Dobrinji: šest mrtvih i 15 ranjenih.

25. juni: Ubijeno dvoje, a ranjeno osmero djece.

28. juni: Avio-bombom pogođena zgrada RTV BiH.

30. juni: Ubijene četiri, ranjeno 20 osoba. Dvije granate pale na štab UNPROFOR-a.

1. juli: Granatirani svi dijelovi Sarajeva: poginulo 12, ranjeno 67 civila.

6. juli: U Sarajevu ubijeno šest, a ranjeno 11 osoba.

12. juli: Šest mrtvih, 12 ranjenih u Sarajevu.

18. juli: Šest mrtvih, šest ranjenih Sarajlija.

10. august: Snajperskim hicima ubijeno četvero Sarajlija.

22. august: Šest mrtvih i 33 ranjenih u Sarajevu. Dvije modifikovane bombe pale na Novo Sarajevo.

28. august: Masakr na Markalama: Ubijeno 35 ljudi, 90 ranjeno.

4. septembar: Nakon zračnih udara, Srbi počeli povlačiti oruđa oko Sarajeva.

8. septembar: U granatiranju Sarajeva ranjeno 10 osoba.

15. septembar: Poslije više od pet mjeseci otvoren Aerodrom Sarajevo.

24. oktobar: Za humanitarne konvoje otvoren put Sarajevo - Kiseljak, preko Ilidže.

11. novembar: Sarajevo dobilo struju.

21. novembar: Koncert Laibacha u Narodnom pozorištu.

22. decembar: Ukinuto ratno stanje.

Opsada Sarajeva- pocetak

Opsada grada Sarajeva počela je sa zauzimanjem međunarodnog aerodroma u naselju Ilidža od strane "de facto" srpske Jugoslavenske narodne armije u noći sa 4. na 5. april 1992.godine i ona se završila 29. februara 1996.godine.
Sarajevska je opsada sa 1.425 dana najduža u povijesti. Također je zračni most za podršku stotini hiljada opkoljenih ljudi trajala duže od Berlinskog zračnog mosta.
Za vrijeme opsade prosječno je palo 329 granata dnevno na Sarajevo. Žalosni rekord od 3.777 paljenih granata uknjižen je 22.jula 1993.godine. Granate su navele ogromnu štetu, a najveću štetu su primili civilni, kulturni i vjerski objekti.
Već tokom zime 1991./92.godine Jugoslavenska narodna armija je skupila artileriju i drugo oružje na brdima oko Sarajeva. Otprilike 120 minobacača i 250 tenkova je bilo stacionirano na tim brdima. U martu 1992.godine u Sarajevu je došlo do sukoba između pripadnika Srpske Demokratske Stranke(SDS) Radovana Karadžića i policajaca pod kontrolom vlade Bosne i Hercegovine kad su Srbi na Grbavici i Vracama postavili barikade. 5.aprila 1992.godine održale su se demonstracije za mir. Pripadnici SDS-a su pucali sa krova hotela Holidej In u ljude i ubili Suadu Dilberović. Suada Dilberović je prva žrtva opsade Sarajeva. Most na kojem je ona ubijena nosi njeno ime.
U aprilu 1992.godine Bosanskohercegovačka vlada je tražila povlačenje srpskih vojnih jedinica na brdima. Vlada Slobodana Miloševića je pristala na povlačenju svih nebosanskih boraca, jednog neznačajnog broja. Zaostalim bosanskim Srbima ostavljeno je oružje Jugoslavenske narodne armije i oni su se transformirali u vojsku Republike Srpske, a Republika Srpska je izglasila njenu nezavisnost od Bosne i Hercegovine samo nekoliko dana od proglašenja nezavisnosti Bosne i Hercegovine od Jugoslavije.
Poslije neuspješnog pokušaja Jugoslavenske narodne armije da uz pomoć tenkova zauzima Predsjedništvo Bosne i Hercegovine što su spriječili borci Teritorijalne odbrane Bosne i Hercegovine naoružani samo zoljama, 2.maja 1992.godine je postavljena zvanična blokada na grad Sarajevo od strane bosanskih Srba . Glavne ulice u grad su blokirane i tim putem se spriječila opskrba Sarajeva. Opskrba vode i struje se prekidala. Naoružanje i broj srpskih vojnika oko Sarajeva je bio nadmoćniji u odnosu na branioce grada. Uprkos tome Srbi su, umjesto da zauzimaju grad, nastavili s gađanjem sa okolnih brda. Njihovi su ciljevi bili morenje glađu i demoralizacija stanovništva putem (sa vojnog stanovišta) bezmislenih grozota.
Zapovjednik bosanskih Srba, General Ratko Mladić, dao je izrazitu naredbu da se gađaju svi nesrpski ciljevi u Sarajevu. Granatirani su bili gradska bolnica (posebno je bila granatirana tokom vremena za posjete poslijepodne), džamije, crkve i mnogi drugi ciljevi.
Druga polovina 1992. i prva polovina 1993.godine su predstavile vrhunac opsade grada Sarajeva. Razne su grozote učinjene narodu u gradu i žestoki bici bili su u toku. Ova se opsada danas zna kao jedna od najžešćih poslije Stalingrada. Međutim, neki su srpski stanovnici počeli da otvoreno podržavaju vojsku Republike Srpske. Najvažnija uporišta i skladišta oružja grada čvrsto su bila u srpskoj ruci. Gradom je vladao strah od snajpera i table s napisom "Pazite, Snajper!" su postale svakodnevnica. Neke su ulice bile toliko ugrožene da su nosile naziv "sniper alley". Mnogi dijelovi grada kao što je Novo Sarajevo poslije sukoba s vojskom Republike Srpske bili su pod njihovom kontrolom.
Branioci grada po naoružanju su bili daleko pobijeđeni srpskim napadačima. Štoviše, od cijeva je napravljeno oružje. Napadima na srpske kasarne u gradu branioci Sarajeva su pokušali kompenzirati nedostatak oružja. Neki bosanski kriminalci koji su u početku rata formirali obrambene jedinice švercali su oružje preko linija.
U ovom su vremenu bile napadnute mnoge civilne zgrade. Izvještaji ističu da u septembru 1993.godine 35.000 zgrada u Sarajevu je bilo srušeno i sve ostale zgrade bile su manje ili više oštećene. Tome pripadaju bolnice, novinarske agencije, industrijske zgrade, zgrade vlasti, kasarne i baze Ujedinjenih nacija. Među važnijim zgradama se nalaze Predsjedništvo Bosne i Hercegovine i Vijećnica, koja je 25.aprila 1992.godine izgorjela s hiljadama nenadoknadivih djela povijesti i kulture.
U aerodromskom naselju Butmir završio se sredinom 1993.godine 800m dugačak Sarajevski ratni tunel koji je dozvolio ne samo ranjenima da napuste grad, nego prije svega je omogućio opskrbu grada hranom, ali, putem prevazilaženja embarga Ujedinjenih nacija na oružja, i oružjem. Početak tunela je u porodičnoj kući Kolarevih pored piste Sarajevskog aerodroma na Butmiru. Danas, ta se kuća održava samo u funkciji muzeja. Najvjerovatnije Sarajevo ne bi preživjelo bez oružja, hrane i medikamenata koji su prošli kroz taj tunel.
Gađanje grada je koštalo mnogo ljudskih života. Prilikom pojedinih gađanja ubijene su desetine i ranjene stotine ljudi. Jedan strašan primjer za to je masakr na ovtorenoj pijaci "Markale", gdje su u februaru 1994.godine granate ispaljene sa srpskih položaja na Špicastoj stijeni pogodile masu ljudi i uzeli život 68 Sarajlija. Kao odgovor na ta gađanja Ujedinjene nacije su srpskim snagama diktirale jedan ultimatum prijeteće da će ih bombardirati, ukoliko Srbi ne povlače svoja teža oružja do jedne određene tačke. Srbi su pristali pred krajem roka važenja ultimatuma i od onog trenutka gađanje Sarajeva se puno smanjilo, što se može smatrati kao početak puta k savršavanju rata.
1995.godine međunarodne snage su se suprotstavile vojsci Republike Srpske. Srpske snage su napale jednu tačku za skupljanje oružja koja je bila pod zaštitom Ujedinjenih nacija, što je NATO tjeralo na zračne udarce na skladišta oružja bosanskih Srba. Srbi su pokušavali spriječiti te napade putem uzimanja talaca vojnika Ujedinjenih nacija, ali u naprijetku sukoba vojska Republike Srpske morala se postepeno povlačiti. Grijanje i opskrbu struje i vode su se vratili u grad. Poslije masovnog ubijanja u istočnobosanskom gradu Srebrenica i poslije drugog masakra na "Markalama" 29.augusta 1995.godine gdje su ubijeni 41 ljudi međunarodna zajednica je bila prisiljena da reagira. Krajem augusta 1995.godine NATO avioni su počeli da bombardiraju srpske položaje u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Istovremeno "Rapid Reaction Force" Ujedinjenih nacija pod zapovjedništvom Velike Britanije i Francuske gađa srpske položaje oko Sarajeva minobacačima sa Igmana. U oktobru 1995.godine sklopljeno je primirje i kasnije te godine Dejtonski sporazum je Bosni i Hercegovini i Sarajevu donio mir.
U sklopu s Dejtonskim sporazumom Sarajevo je poslije rata podjeljeno u dva dijela. Jedan dio pripada novo formiranoj Federaciji Bosne i Hercegovine i u njemu se nalazi vlada države i vlada Federacije, a jedan dio(istočni) pripada Republici Srpskoj. Granica između ta dva entiteta je na Dobrinji kod aerodroma.
Tokom opsade umrlo je skoro 11.000 ljudi (među njima 1.601 dijete) a bilo je 50.000 djelomično i teško ranjenih. Broj stanovnika se pri kraju opsade 1995.godine smanjio na 250.000.
Iako je tada slijedio jedan period stabiliteta i normaliteta, bosanska vlast je tek 29.februara 1996.godine opsadu Sarajeva deklarisala završenom.
Kako preživjeti tih dana

Sarajlije, bolje rečeno Sarajke, u teškim ratnim vremenima su do perfekcije savladale ispit umijeća preživljavanja. U praksi to izgleda otprilike ovako: napravi pitu od ničega, majonezu bez jaja, paštetu bez mesa i sl. Izgleda nemoguće, međutim uspijeva, pa nije mali broj onih koji pri degustaciji ovakvih specijaliteta kažu kako se oni puno ne razlikuju od onih pravih. Možda je zaista tako, a možda je i to samo jedan od načina kojim se želimo utješiti. Ipak probajte:

Sir
4 fildžana mlijeka u prahu
1 fildžan ulja
1 fildžan vode
4-5 kapi sirćeta
malo soli
Sve skupa pomiješati i dobro izmiksati

Majoneza
4 kašike brašna
3 kašike mlijeka u prahu
Smjesu pripremiti kao za puding i skuhati u pola litre vode. Kada se ohladi, dodati bibera i soli po želji i dobro umutiti.

Pašteta
Skuhati jednu kocku za supu u pola litre vode. Dodavati prezlu dok se smjesa ne zgusne. Poslije toga staviti soli, bibera i aleve paprike po želji. Jednu glavicu luka isitniti i ispržiti na malo ulja i na to dodati cijelu smjesu.
Kada skinete smjesu s vatre, dodajte pola kesice germe i, ako imate, malo bijelog luka. Ostaviti smjesu da nadođe i pretresti u teglu.

Pita od ničega
Zamijesiti tijesto za pitu u koje ste dodali germu. U zdjelu staviti 4-5 kašika mlijeka u prahu i jednu šolju ulja i malo soli. Razviti malo deblje jufke i premazivati tom smjesom (vama prepuštamo da odlučite hoćete li slagati ili savijati jufke - jednako je dobro). Nakon toga ostaviti pitu da malo nadođe i staviti je da se peče.

Šnicle od hljeba
Jedan stari hljeb potopiti u vodu. Kada omekša, vodu iscijediti i isitniti hljeb u mrvice. Dodati malo bibera, soli i jednu šolju brašna. Šnicle oblikovati pomoću brašna i pržiti na ulju.

Pituljice
5 šolja brašna
1 šolja ulja
3 šolje mlake vode ili mlijeka
1 kašika suhe germe
Napraviti tijesto koje treba da odstoji jedan sat. Razviti jufku debljine jedan centimetar i pržiti na ulju.

Pomfrit
1 šolja bijelog brašna
1 šolja kukuruznog brašna
1 kašika sode bikarbone (razmutiti u malo sirćeta)
Brašno zamijesiti s mlakom vodom, dodati sodu bikarbonu. Poželjno je da tijesto bude tvrđe. Razviti tijesto u jufku debljine pola centimetra, rezati u obliku pomfrija i pržiti.

Kuglice
25 dkg prezle
2 fildžana ulja
2 fildžana mlake vode
2 fildžana kakao praha
2 fildžana šećera
Kuglice oblikovati i uvaljati u šećer ili kokosovo brašno.

"Bosnakrem"
3 fildžana brašna
3 fildžana mlijeka
3 fildžana ulja
1 fildžan kakao-praha
1 velika šolja šećera
Sve pomiješati i kuhati na laganoj vatri 10 do 15 minuta.

Mmmm kako je bio dobar krem od znam cokolade u prahu iz lanc paketa, mlijeko u prahu i...mozda jos sta ne sjecam se, uglavnom bolje nego ijedan eurokrem.

Neki od ovih recepata će vam možda biti i od koristi, a ako preživimo, sačuvajte ih da se sjetite šta smo jeli i kako smo živjeli ovih ratnih mjeseci.