NIKADA NE ZABORAVI GENOCID I HOLOKAUST U BOSNI I SREBRENICI

NIKADA NE ZABORAVI GENOCID I HOLOKAUST U BOSNI I SREBRENICI




četvrtak, 27. listopada 2011.


Opsada Sarajeva- pocetak

Opsada grada Sarajeva počela je sa zauzimanjem međunarodnog aerodroma u naselju Ilidža od strane "de facto" srpske Jugoslavenske narodne armije u noći sa 4. na 5. april 1992.godine i ona se završila 29. februara 1996.godine.
Sarajevska je opsada sa 1.425 dana najduža u povijesti. Također je zračni most za podršku stotini hiljada opkoljenih ljudi trajala duže od Berlinskog zračnog mosta.
Za vrijeme opsade prosječno je palo 329 granata dnevno na Sarajevo. Žalosni rekord od 3.777 paljenih granata uknjižen je 22.jula 1993.godine. Granate su navele ogromnu štetu, a najveću štetu su primili civilni, kulturni i vjerski objekti.
Već tokom zime 1991./92.godine Jugoslavenska narodna armija je skupila artileriju i drugo oružje na brdima oko Sarajeva. Otprilike 120 minobacača i 250 tenkova je bilo stacionirano na tim brdima. U martu 1992.godine u Sarajevu je došlo do sukoba između pripadnika Srpske Demokratske Stranke(SDS) Radovana Karadžića i policajaca pod kontrolom vlade Bosne i Hercegovine kad su Srbi na Grbavici i Vracama postavili barikade. 5.aprila 1992.godine održale su se demonstracije za mir. Pripadnici SDS-a su pucali sa krova hotela Holidej In u ljude i ubili Suadu Dilberović. Suada Dilberović je prva žrtva opsade Sarajeva. Most na kojem je ona ubijena nosi njeno ime.
U aprilu 1992.godine Bosanskohercegovačka vlada je tražila povlačenje srpskih vojnih jedinica na brdima. Vlada Slobodana Miloševića je pristala na povlačenju svih nebosanskih boraca, jednog neznačajnog broja. Zaostalim bosanskim Srbima ostavljeno je oružje Jugoslavenske narodne armije i oni su se transformirali u vojsku Republike Srpske, a Republika Srpska je izglasila njenu nezavisnost od Bosne i Hercegovine samo nekoliko dana od proglašenja nezavisnosti Bosne i Hercegovine od Jugoslavije.
Poslije neuspješnog pokušaja Jugoslavenske narodne armije da uz pomoć tenkova zauzima Predsjedništvo Bosne i Hercegovine što su spriječili borci Teritorijalne odbrane Bosne i Hercegovine naoružani samo zoljama, 2.maja 1992.godine je postavljena zvanična blokada na grad Sarajevo od strane bosanskih Srba . Glavne ulice u grad su blokirane i tim putem se spriječila opskrba Sarajeva. Opskrba vode i struje se prekidala. Naoružanje i broj srpskih vojnika oko Sarajeva je bio nadmoćniji u odnosu na branioce grada. Uprkos tome Srbi su, umjesto da zauzimaju grad, nastavili s gađanjem sa okolnih brda. Njihovi su ciljevi bili morenje glađu i demoralizacija stanovništva putem (sa vojnog stanovišta) bezmislenih grozota.
Zapovjednik bosanskih Srba, General Ratko Mladić, dao je izrazitu naredbu da se gađaju svi nesrpski ciljevi u Sarajevu. Granatirani su bili gradska bolnica (posebno je bila granatirana tokom vremena za posjete poslijepodne), džamije, crkve i mnogi drugi ciljevi.
Druga polovina 1992. i prva polovina 1993.godine su predstavile vrhunac opsade grada Sarajeva. Razne su grozote učinjene narodu u gradu i žestoki bici bili su u toku. Ova se opsada danas zna kao jedna od najžešćih poslije Stalingrada. Međutim, neki su srpski stanovnici počeli da otvoreno podržavaju vojsku Republike Srpske. Najvažnija uporišta i skladišta oružja grada čvrsto su bila u srpskoj ruci. Gradom je vladao strah od snajpera i table s napisom "Pazite, Snajper!" su postale svakodnevnica. Neke su ulice bile toliko ugrožene da su nosile naziv "sniper alley". Mnogi dijelovi grada kao što je Novo Sarajevo poslije sukoba s vojskom Republike Srpske bili su pod njihovom kontrolom.
Branioci grada po naoružanju su bili daleko pobijeđeni srpskim napadačima. Štoviše, od cijeva je napravljeno oružje. Napadima na srpske kasarne u gradu branioci Sarajeva su pokušali kompenzirati nedostatak oružja. Neki bosanski kriminalci koji su u početku rata formirali obrambene jedinice švercali su oružje preko linija.
U ovom su vremenu bile napadnute mnoge civilne zgrade. Izvještaji ističu da u septembru 1993.godine 35.000 zgrada u Sarajevu je bilo srušeno i sve ostale zgrade bile su manje ili više oštećene. Tome pripadaju bolnice, novinarske agencije, industrijske zgrade, zgrade vlasti, kasarne i baze Ujedinjenih nacija. Među važnijim zgradama se nalaze Predsjedništvo Bosne i Hercegovine i Vijećnica, koja je 25.aprila 1992.godine izgorjela s hiljadama nenadoknadivih djela povijesti i kulture.
U aerodromskom naselju Butmir završio se sredinom 1993.godine 800m dugačak Sarajevski ratni tunel koji je dozvolio ne samo ranjenima da napuste grad, nego prije svega je omogućio opskrbu grada hranom, ali, putem prevazilaženja embarga Ujedinjenih nacija na oružja, i oružjem. Početak tunela je u porodičnoj kući Kolarevih pored piste Sarajevskog aerodroma na Butmiru. Danas, ta se kuća održava samo u funkciji muzeja. Najvjerovatnije Sarajevo ne bi preživjelo bez oružja, hrane i medikamenata koji su prošli kroz taj tunel.
Gađanje grada je koštalo mnogo ljudskih života. Prilikom pojedinih gađanja ubijene su desetine i ranjene stotine ljudi. Jedan strašan primjer za to je masakr na ovtorenoj pijaci "Markale", gdje su u februaru 1994.godine granate ispaljene sa srpskih položaja na Špicastoj stijeni pogodile masu ljudi i uzeli život 68 Sarajlija. Kao odgovor na ta gađanja Ujedinjene nacije su srpskim snagama diktirale jedan ultimatum prijeteće da će ih bombardirati, ukoliko Srbi ne povlače svoja teža oružja do jedne određene tačke. Srbi su pristali pred krajem roka važenja ultimatuma i od onog trenutka gađanje Sarajeva se puno smanjilo, što se može smatrati kao početak puta k savršavanju rata.
1995.godine međunarodne snage su se suprotstavile vojsci Republike Srpske. Srpske snage su napale jednu tačku za skupljanje oružja koja je bila pod zaštitom Ujedinjenih nacija, što je NATO tjeralo na zračne udarce na skladišta oružja bosanskih Srba. Srbi su pokušavali spriječiti te napade putem uzimanja talaca vojnika Ujedinjenih nacija, ali u naprijetku sukoba vojska Republike Srpske morala se postepeno povlačiti. Grijanje i opskrbu struje i vode su se vratili u grad. Poslije masovnog ubijanja u istočnobosanskom gradu Srebrenica i poslije drugog masakra na "Markalama" 29.augusta 1995.godine gdje su ubijeni 41 ljudi međunarodna zajednica je bila prisiljena da reagira. Krajem augusta 1995.godine NATO avioni su počeli da bombardiraju srpske položaje u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Istovremeno "Rapid Reaction Force" Ujedinjenih nacija pod zapovjedništvom Velike Britanije i Francuske gađa srpske položaje oko Sarajeva minobacačima sa Igmana. U oktobru 1995.godine sklopljeno je primirje i kasnije te godine Dejtonski sporazum je Bosni i Hercegovini i Sarajevu donio mir.
U sklopu s Dejtonskim sporazumom Sarajevo je poslije rata podjeljeno u dva dijela. Jedan dio pripada novo formiranoj Federaciji Bosne i Hercegovine i u njemu se nalazi vlada države i vlada Federacije, a jedan dio(istočni) pripada Republici Srpskoj. Granica između ta dva entiteta je na Dobrinji kod aerodroma.
Tokom opsade umrlo je skoro 11.000 ljudi (među njima 1.601 dijete) a bilo je 50.000 djelomično i teško ranjenih. Broj stanovnika se pri kraju opsade 1995.godine smanjio na 250.000.
Iako je tada slijedio jedan period stabiliteta i normaliteta, bosanska vlast je tek 29.februara 1996.godine opsadu Sarajeva deklarisala završenom.

Nema komentara:

Objavi komentar