NIKADA NE ZABORAVI GENOCID I HOLOKAUST U BOSNI I SREBRENICI

NIKADA NE ZABORAVI GENOCID I HOLOKAUST U BOSNI I SREBRENICI




četvrtak, 27. listopada 2011.


Ratni dnevnici VI dio

Senad Hadžifejzović 2. april 1992. godine:
"Dobro veče. Nije ozvaničen, nije objavljen i vodi se za sada na ograničenim teritorijama i specijalnim metodama, ali možemo slobodno reći: ovo je već RAT."







Večeras Srbija treba da čuje
(Senad Hadžifejzović, Dnevnik, 27. januar 1994)

Danas u Sarajevu, na ovom mjestu, od dvije zločinačke granate ubijeno je šest dječaka i djevojčica, dvoje je teško ranjeno. Šest malih Sarajlija je ubijeno u ime ludačke ideje velike Srbije, njihova jedina krivica je bila što su vjerovali u varljivo zatišje. Ni jedno od nastradalih dječaka i djevojčica nije bilo rođeno za vrijeme zimske olimpijade u Sarajevu prije tačno 10 godina. Mali olimpijci su njihova okupirana klizališta i sankaške staze na okolnim planinama zamijenili ledom na parkiralištu. Na ovim saonicama su poginule dvije sestre, sanke su posudile od prijatelja. Većina Bosanaca ne može vidjeti signal TV BiH, ova emisija se reemituje na radiju i zato ćemo reći da je sada u kadru prolivena krv i prosuti mozak sarajevskih dječaka i djevojčica. Naš radijski signal se čuje i u Srbiji. Večeras Srbija treba da čuje da su njeni heroji iz topova danas u Sarajevu ubili šestero malih Sarajlija, Srbija treba da čuje da su njeni sinovi do sada u Sarajevu ubili preko 1.600 sarajevske djece, a u BiH oko 20 hiljada. Srbija treba da čuje da to nisu samo djeca muslimana, ovdje srpski vojnici ubijaju i srpsku i hrvatsku i djecu iz mješovitih brakova. Danas i sutra su dani odmora i u Srbiji i Evropi, beogradska TV neće emitovati snimke malih ubijenih Sarajlija, evropske TV stanice će cenzurisati ove užasne snimke da ne bi pokvarili vikend svom gledateljstvu. Evropska i svjetska diplomatska đubrad se danas sa svojom djecom skijaju po evropskim planinama, djeca u Srbiji i Evropi danas ne znaju da su njihovi očevi zločinci. Mi smo danas siromašniji za šest malih ljiljana. Mi smo danas šest puta tužniji negoli jučer. Mi od danas moramo biti šest puta jači.
30.10.2005.

Ratni dnevnici V dio

Sjena nad Igmanom (izvodi iz knjige)
Ratni dnevnik nekadasnjeg komandanta Takticke grupe Igman, nesudjenog nasljednika Sefera Halilovica na mjestu prvog vojnika Armije BiH, postdejtonskog zatvorenika zadarske tamnice, pjesnika, majora, gitariste, nerasporedjenog, ranjenika, diplomate.
Mirsad Catic Cuperak

10. august 1996, subota

Zadar. Prepoznao sam, to je kasarna K-2, sto metara od nekadasnje moje kasarne.
"Izlazi!"
"Za mnom!"
"Stani!"
"Sta buljis?! Okreni se prema zidu!"
Sad buljim u zid. Ocekujem udarac. I to je red kad te uhapse. Bar sam to gledao na filmu.
Nista.
"Podjite za mnom!"
Dugi hodnici... Na zidovima slike policajaca, pa natpis "Policijska akademija". Dobro su preuredili ovu zgradu. Nekada je to bio hangar.
Lisice na mojoj ruci i na radijatoru.
Ulazi mlad momak. Srednjeg rasta, svijetlog tena i kose. Oci su mu utonule, plave. Iscrpljen je.
Nervozan. Samo me pogleda. I, izadje. Pa udje. I tako nekoliko puta. Napokon sjede za sto. Uze neki papir, procita ga, pa se prihvati telefona. Telefonira. Pa zagleda u papir. Opet telefonira... I zaspao sam na stolici. Trgnuo sam se od zvona telefona. Vec je kraj dana. Steta, kroz prozor ne vidim zalazak sunca. U Zadru je to lijep dozivljaj. Kazu, rijetko gdje na svijetu sunce zalazi tako lijepo kao u Zadru.
"Ti si Catic Mirsad?"
"Catic."
"Ti si taj, znaci?! Ti si puca' po Zadru..." Opet telefon. Isljednik izlazi, ulazi: "Sto bas danas, danas je neradni dan...", pa mrzovoljno: "Pricaj... Ime?"
"Catic, Mirsad Catic."
"Ime oca?"
"Himzo."
"Rodjen..."
"15. 10. 1957. godine. Vrnograc, Velika Kladusa."
"Zanimanje?"
"Sluzbenik Ambasade BiH u Bonnu."
"Skola?"
"Vojna akademija, kopnena vojska, smjer: artiljerija. Diplomirao 1980."
"Sta si bija 1991. godine?"
"Po cinu, kapetan prve klase."
"Duznost?"
"Zamjenik komandanta Diviziona."
"Pricaj! Pricaj sve cega se sjecas i sta si radio u ratu u Hrvatskoj! Mi sve znamo."
Znaci, tu smo. Opet rat. E, hajde sada: sjecati se onog rata, a vec zaboravio i ovaj nas...
Pokusavam nasiroko objasniti moju ulogu 1991.
April 1991, spremam se da – kao i svake godine – 1. maj provedem u Bihacu. To je dio porodicne tradicije – da se za 1. maj na raznju okrene janje pokraj Une.
"Sto nisi otisa'?"
"Zbog nastale situacije i prijetece opasnosti od napada na kasarne, uvodi se puna borbena gotovost. Svi spavamo u kasarni, ne mozemo ici kuci, odnosno u stan. Trazim od potpukovnika Milivoja Petkovica, komandanta moga diviziona u Skoli rezervnih oficira, da me pusti da barem zenu i djecu odvezem u Bihac. Momcilo Perisic, koji je bio komandant Artiljerijskog skolskog centra, odbio je i pomisao na takvo nesto.
Ipak, uspjelo mi je da to uradi moj komandir voda, Makedonac ozenjen Hrvaticom, Boris Dimitrijev. Kad se vratio, laknulo mi je. Barem su oni na sigurnom."
"Spasija si nji', a ti osta' da se boris!"
Odsutio sam, ali se sjecam:
Poneko bi iz Kasarne pobjegao gotovo svake noci. Neko ko je imao gdje pobjeci. Bolji je izraz: prebjegao. Jer, oficiri JNA su u fazi preskoka preko ograde vec bili oficiri Zbora narodne garde.
Nije me dugo ispitivao, a mislim da nije ni znao sta hoce. Mozda zato sto sam mu pokvario neradni dan.
"Jeste li imali gubitaka?"
"Poginuo je pitomac Rasa. Zakopali smo ga pokraj benzinske pumpe. Dosta ranjenih. Petnaestak... Sami sebi smo bili bolnicari."
"Kad si napustio JNA?"
"Napustio sam je polovinom aprila 1992. Bilo je opasno da dalje ostanem u kasarni. U nekoliko navrata sam bio na informativnim razgovorima kod oficira bezbjednosti zbog sumnje u povezanost sa nekim ’sumnjivim ljudima' iz grada."
Radilo se, ustvari, o mojim kontaktima sa Huseinom Alicem, tada rezervnim policajcem, Vahidom Aladjuzom, zamjenikom komandira milicije, Nihadom Reisbegovicem, vrsnim nogometasem, Kemom Korjenicem, nekom civijom u Coca-Coli. U dogovoru s ovim ljudima, i ostao sam u Kasarni – da "radim", jer je to njima bilo plodotvornije nego da pobjegnem iz Kasarne, mada sam to i prije htio uraditi. Sada, kad to analiziram, mislim da su bili u pravu. Sto se tice opasnosti, ona je bila i u Kasarni za ono sto sam radio, a bila bi i da sam pobjegao. Jer, vec je bilo uhapseno nekoliko pobjeglih oficira.
Posto sam tada bio na visokoj funkciji zamjenika komandanta Diviziona, imao sam dobar pristup informacijama. Samim tim, mogli su se vuci i bolji potezi svana.

11. august, nedjelja

Malo je bilo zbrke sa mojim sluzbenim pasosem i statusom u Ambasadi, jer nisu znali imam li diplomatski imunitet ili ne.
Sudija je to prekinuo komentarom da ce se to provjeriti i postupiti po zakonu. Nisam imao diplomatski imunitet.
Ustvari, u to vrijeme nisam radio u Ambasadi u Bonnu, jer sam se, na poziv g. Alije Izetbegovica, u toku deblokade Sarajeva vratio ponovo u rat, u maju 1995. godine, a sluzbeni pasos sam posjedovao da bih mogao obici porodicu, koja je ostala u Njemackoj.
Nakon moje izjave, izveli su me napolje, a, nedugo potom, ponovo pozvali da bi mi saopcili da "postoji osnovana sumnja da sam pocinio krivicno djelo za koje je predvidjena kazna zatvora do 20 godina" te da ce mi se "odrediti pritvor u trajanju od mjesec dana, u cilju prikupljanja dokaza".

19. august, ponedjeljak

Solidno sam spavao.
Stigao Rudic (advokat, op. prir.). Kaze da mi knjiga jos nije stigla. Mora je pregledati sudija. Da mi se ne bi nesto proturilo sto je u vezi s istragom.
Zvao ga je Soko, Huso Alic, i rekao da je dr. Ejup Ganic vec intervenisao kod dr. Granica. Kaze da je TVBiH objavila vijest o meni. To su ucinili i ostali mediji. Kaze da je Bakir Sadovic zvao iz Kabineta Alije Izetbegovica i objasnjavao ko sam ja. I da je Nona stigla i da je sa njom i djecom sve O.K.
Kaze da bi se opet trebao cuti s Bakirom.

3. septembar, utorak

Ispitivanje. Sada u kancelariji glavnog. Uspio sam ga prosli put zainteresovati i dici sebi nivo. Lakse mi je sa njim nego sa onom dvojicom.
Prilicno lezeran razgovor. Bjezim od nezgodnih tema, a on se trudi da mu vjerujem. Razgovaramo o predratnom stanju u Zadru. Ovome je ime Damir. Ili se samo tako predstavlja. Rekao mi je da je on sef SIS-a za Zadar. Interesuju ga moja uloga i zadaci u Ambasadi, obavjestajna shema i mreza koju sam razvio u Njemackoj, imena saradnika, moje mjesto u obavjestajnoj upravi, imena i funkcije znacajnih ljudi u Armiji BiH, misljenje o pojedinim licnostima iz politickog zivota...
Nista ga ne interesuje iz 1991. godine, zbog cega sam i uhapsen.
Njegova procjena je da sam znacajan i profesionalan obavjestajac. Veoma se trudio da sazna kroz koje sam specijalne skole prosao, kakav mi je sada status i otkud toliki interes u javnosti za moj slucaj. Znaju i na koji sam nacin ranjen. Znaju i neke detalje koje ni ja nisam znao. Rekao sam mu kakav je moj trenutni status. Kaze: "Da si ostao kod nas, imao bi stan od 150 kvadratnih metara, dobru lovu, sve."
Pita za Enkera, efendiju iz Bihaca, i jos nekog pilota. Kaze: "Oni su vec bili ovdje u zatvoru."
Pita za Saju, Daidzu, Hasana Cengica, ustvari, cita iz deblje sveske podatke, uglavnom ono sto zna iz novina; nema nesto novo i nepoznato. Zavrsili smo razgovor uz njegovu ponudu da razmislim da radim za njih a da ce on svoje ispuniti.

4. oktobar, petak

Navikavam se na zatvor. To ne valja.
Stigao je konzul Zlatko Aksamija. Bili smo sami u sobi, a mogli smo i sa ostalima, jer smo pricali sporedne stvari.
Zlatko nudi drugog advokata. Ljuti se sto je Sandi rjesavao placanje. Kad sam mu objasnio kako se to odvijalo, ohladio je.
Potpisao sam punomoc za drugog advokata: 01./570-581, Asim Crnalic. Vec vodi "Rijecku grupu". Ima i drzava priliku da se brine o svom covjeku.
Zlatko mi je rekao da sam cesta tema razgovora na najvisem nivou i da nisam zaboravljen i ostavljen.

17. oktobar, cetvrtak

Jutro sa ukocenom vilicom. Danas je dan odluke. Sredjujem se kao da cu na sastanak sa curom. Pokusavam biti hladnokrvan.
Deset sati. Lisice na rukama. Idemo. Krenulo je, pa sta bude. Kroz hodnik idem punim korakom, zurim. Strazar me zeza. Stigli smo pred sudnicu. Slikanja nije bilo; barem ja nisam primijetio. U sudnici opet iznenadjenje – poluprazna je. Od publike, nekoliko novinara i ljudi u bijelom; posmatraci. Ocekivao sam pompu, ali ovo je super. Ohrabrilo me. Pocelo je citanje optuznice. Crnalic je ulozio prigovor i naglasio da sam ja invalid i da mi stajanje predstavlja poteskocu. Sudija je odbacio prigovor. Odstajao sam citanje optuznice. Dobio sam rijec i potvrdio da ostajem pri svom iskazu datom prilikom prvog saslusanja. Sudijina pitanja su korektna i pustio me je da na njih opsirno odgovaram. Poseban interes je ispoljio za pucanje, koje sam ja spomenuo u svojoj izjavi. Opisao sam im situaciju u Kasarni u toku borbenih djelovanja i postavio pitanje kako bi se oni ponasali. Imao sam osjecaj da je sudija insistirao na tome radi javnosti, a ne radi sebe. On se ovakvih prica i slucajeva naslusao i nagledao.
Imao sam veliku sigurnost i samopouzdanje.
Nakon pauze, sudija saopcava odluku Vijeca da se proces razdvaja i da sam ja poseban slucaj, a Perisic i ostali poseban. Sudija obrazlaze da se iz do sada iznesenog ne vidi nikakva moja veza sa ostalima iz optuznice.
Tuzilac je opet intervenisao, ali i Crnalic. Crnalic je upozorio sudiju da se tuzilac ne ponasa u duhu odluke Suda i da nema pravo prigovarati na tu odluku.
Ovo je vec podsjecalo na one duele u sudnici iz americkih filmova.
Tuzilac je kao argument za prigovor naveo cinjenicu da ja poznajem Cvetka Marijana i Mustafu Cemana, koji zive u Zadru, i da bi i njih trebalo pozvati na saslusanje, jer bi oni trebali mnogo znati o meni.
Sada mi je jasno zasto je ovaj lisac pitao poznajem li ih. Onako, usput, pa po usima!
Ipak, Sud je ostao pri svojoj odluci: Sutra je presuda meni, a Perisicu i ostalima 5. novembra.
Advokati su vidno zadovoljni.
Obojica advokata mi kazu da bih trebao malo da hramljem, jer se ne vidi da sam invalid i da nosim protezu... Na sve se gleda...
Na TV Dnevniku objavljena vijest o pocetku sudjenja i procitana optuznica. Opet huskaju!

18. oktobar, petak

Ocekujem da me pozovu.
Lisice na rukama, pa u sudnicu.
Ja imam zavrsnu rijec: "Zao mi je zbog toga sta su sve prezivjeli gradjani ovoga lijepog grada. Raduje me da ce moja djeca, koja su ovdje rodjena, moci doci uzdignute glave. I raduje me sto u ovome gradu nisam pokazao svoje umijece ratovanja."
Rudic: "Kako suditi covjeku za zlocin protiv Hrvata kad je i sam,
komandujuci jedinicama na Igmanu, stitio i Hrvate koji su bili u Sarajevu?!"
Crnalic cita o meni clanak iz novina i cita Dudakov intervju.
Sud se opet povlaci... Vracaju se za pet minuta. Sudija cita odluku: "Oslobadja se optuzbe po svim tackama i ima se pustiti iz pritvora." Odluka je jednoglasna.
Tuzilac ulaze zalbu.
Sudija, mimo protokola, drzi predavanje, poduku, kako on kaze, radi novinara i javnosti.
Za ovoliko prikupljenih dokaza optuzbe nisam trebao biti ni priveden, a kamoli da mi se sudi. Advokati cestitaju jedan drugom, razgovaraju sa sudijom i Sudskim vijecem.
I radostan sam i razocaran.
Sloboda je radost. Razocarenje je u tome sto sam uopce bio u zatvoru. Radi sve ove komedije, to je bas razocarenje.
Vracam se u celiju bez lisica.
Izvode me napolje. Rudic je otisao da trazi moje dokumente, koji su negdje "zalutali", a ja stojim na ulici kod hotela "Zagreb", na rivi.
Prije polaska za Bihac, Rudic je navratio kod sudije u kucu – da uzme moje dokumente, jer ih je on mahinalno pokupio sa spisima.
Krecemo za Bihac.
Crnalic mi kaze da mu je jedan clan porote rekao: "Ovaj covjek je potreban vama u Bosni, a ne nama."
Eto, nakon sedamdeset dana, ipak cu stici u Bihac.
Granica. Policajac me ne zeli pustiti dok mu ne dam otpusnicu iz zatvora.
Trazio sam od Crnalica da izidjem iz automobila kad smo presli granicu. Trebalo mi je cistog bosanskog zraka.
Kao i prije pet godina, sa JNA, 18. oktobra 1991, napustio sam Zadar. Sada se nadam da je to zauvijek.
Kuca. Roditelji. Dobro sam im zagorcao zivot ovih sedamdeset dana.
Dudak je dosao odmah. Pravi je. Prepricavam mu detalje koji su mu interesantni.
Hamdo Tigar salje momke da me dovezu na proslavu Brigade. Umoran sam, ali idem.
Hotel "Bosna". Docek uz razglas i skandiranje. Ne mogu doci sebi. Ovo su preveliki obrti.
Pokusavam biti veseo, ali mi to ne uspijeva. Ostavljam ih u njihovom raspolozenju i odlazim kuci.


Biljeska o autoru

Mirsad Catic, rodjen u Vrnogracu 1957. godine, a te godine postao je stanovnik Bihaca, gdje je zavrsio i osnovnu i srednju skolu. Vojnu akademiju KOV – smjer Zemaljska artiljerija, pohadjao je u Beogradu i finalizirao u Zadru. Narednih godina radio je u Artiljerijskom skolskom centru. Vanredno je studirao na Fakultetu za fizicku kulturu. Karijera profesionalnog vojnika bila mu je uspjesna i, da nije poceo rat, postao bi major 1992. godine, dakle sa 34 godine.

Rat u Bosni zatekao ga je u Pazaricu kraj Hadzica. Aktivno se ukljucio u organizovanje odbrane na tom podrucju. Za veoma kratko vrijeme sa svojim saborcima uspijeva postici znacajne vojnicke pobjede i osloboditi Golo brdo, Treskavicu, Straiste, hidroelektranu Bogatic, Kijevo, Bjelasnicu, Trnovo i prijevoj Rogoj, te uspostaviti stabilnu liniju, koja je i docekala dejtonski mir. Ova velika slobodna teritorija na jedinim ratnim vratima Sarajeva rasprostirala se na vise od 800 kvadratnih kilometara.

Prolazeci ratne duznosti komandanta Artiljerijskog diviziona, komandanta Staba Teritorijalne odbrane za Hadzice i komandanta Takticke grupe 2, biva ranjen u zasjedi na nasoj teritoriji, na putu za Grebak. Jos nije razjasnjeno ko je izvrsilac, a ko naredbodavac atentata.

Nakon kraceg lijecenja u Konjicu, gdje mu je amputirano desno stopalo i dio sake te djelomicno zalijecene ostale rane, prihvaca se duznosti komandanta Staba Teritorijalne odbrane Konjica. Formira dvije brigade i stabilizuje stanje na trusnom konjickom podrucju.

Ponovo se vraca na Igman krajem 1992. godine. Stanje s ranama mu se pogorsava i, zbog lijecenja, napusta Bosnu. Lijecen je u Njemackoj, gdje se, uporedo, angazovao na aktivnom pomaganju ranjenicima iz Bosne i organizovanju povratka dobrovoljaca. Pocinje, krajem 1994. godine, raditi u Ambasadi BiH u Njemackoj, u Bonnu, na duznosti pomocnika vojnog atasea. Na trazenje svojih saboraca i na poziv najviseg drzavnog vrha, vraca se u Bosnu sredinom 1995. godine. Odmah se aktivno ukljucuje u zavrsne vojne operacije. Kraj rata docekao je sa svojim Krajisnicima kao neposredni ucesnik oslobodilacke ofanzive Petog korpusa Armije BiH.

Vojnu karijeru zavrsio je u cinu majora, a jos je u toku sudski postupak kojim dokazuje svoje sudjelovanje u Armiji BiH i pravo na invalidsku penziju, jer je ostao trajni invalid, sa osamdeset procenata invalidnosti.

Medju prvima je nosilac ratnog priznanja "Zlatni ljiljan", koji je dobio 1992. godine. Nagradu koju mu je – poslije vojnickih uspjeha na igmanskom i trnovskom ratistu – dodijelio tadasnji nacelnik Staba Vrhovne komande Sefer Halilovic, danasnji establisment ne priznaje.

Nakon sedamdeset zatvorskih dana u Zadru i bahatog privodjenja na saslusanje povodom atentata na doministra Federalnog MUP-a, uspio se vratiti u normalan zivot i biti zadovoljan (pored ubica koji se slobodno secu drzavom, dok njega pokoji put privedu na detektor lazi).

U slobodno vrijeme pise i brise, svira gitaru, komponuje i, pored svega, pjeva i raduje se zivotu, slobodi i svojoj djeci – do neba dragoj i voljenoj obimom njihovih rasirenih ruku.

Nema komentara:

Objavi komentar