NIKADA NE ZABORAVI GENOCID I HOLOKAUST U BOSNI I SREBRENICI

NIKADA NE ZABORAVI GENOCID I HOLOKAUST U BOSNI I SREBRENICI




ponedjeljak, 21. studenoga 2011.

Atif Dudaković


Atif Dudaković (rođen 2.dezembra 1954) je bivši general Armije BIH i ratni komadant Petog Korpusa.
Od prelaska iz JNA gdje je dostigao čin kapetana i funkciju komandanta artiljerije u  Kninu postaje prvo komandir čete u OPŠ TO Bihac i zatim komandant Druge bošnjačko-hrvatske pješadijske brigade. Kasnije je napredovao do Komandanta Petog korpusa Armije BiH, za vrijeme agresije na BIH. Deblokirao Bihac, porazio separatističku vojsku Fikreta Abdica i porazio četnike u velikom dijelu Bosanske Krajine. Nakon rata, bio komandant Zajedničke komande Vojske Federacije Bosne i Hercegovine.
Nakon optužbi prvo srpskih, a potom i hrvatskih medija da je naredio paljenja sela tokom ratova u Hrvatskoj i BiH , Atif Dudaković je demantovao pomenute optužbe izjavivši da su Bošnjaci kolateralna šteta u srpsko-hrvatskim odnosima, a da je medijski linč nastavak srpske i hrvatske agresije na BiH. Srbijanski i bosanskohercegovački mediji su također optužili hrvatsku stranu da pokušava hrvatske zločine u akciji "Oluja" pripisati Armiji RBiH i na taj način izbjeći odgovornost za ubistva i protjerivanja velikog broja Srba iz Hrvatske. Do sada ni jedan sud u BiH, Hrvatskoj, Srbiji ili u Hagu, nije podnio optužnicu protiv Dudakovića.
plbih.org


Alija Izetbegović - Prvi Predsjednik Bosne i Hercegovine


Svakako počasno i posebno mjesto u istoriji Bosne i Hercegovine i Bošnjaka zauzima prvi Predsjednik rahmetli Alija Izetbegović, koji je BiH mudro i dosljedno vodio kroz njeno najteže razdoblje.
Alija Izetbegović nedvosmisleno jedan od najvećih državnika i mislilaca modernog doba, prvenstveno simbolizira borbu Bosne i Hercegovine za njenu opstojnost, afirmaciju bošnjačkog nacionalnog identiteta, borbu za demokraciju, ljudska prava, i slobodu svakog čovjeka. Govorio je nekoliko jezika, među kojima su i njemački, francuski, i engleski. Autor je većeg broja publicističkih radova i studija, te svjetskih priznatih knjiga među kojima su najpoznatije "Islam između istoka i zapada", "Problemi islamskog preporoda" i "Islamska deklaracija". Ove knjige prevedene su na nekoliko svjetskih jezika i objavljene u više zemalja. Godine 1999. objavio je knjigu "Moj bijeg u slobodu", a 2000. godine knjigu "Sjećanja" (autobiografski zapis). Dobitnik je niza priznanja i nagrada među kojima su i medalje Centra za Demokratiju iz Washington-a (SAD); titula počasnog doktora pravnih nauka za doprinos zaštiti ljudskih prava i uspostavu mira Istanbulškog Marmara univerziteta (Turska); prestižnu nagradu za unapređenje ljudskih prava foruma u Kran Montani; i brojne druge.
Alija Izetbegović je rođen 08.08.1925 godine u Bosanskom Šamcu, bosanskom gradiću u sklopu tadašnje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, u familiji bogatih zemljoposjednika koji su se originalno doselili iz Beograda. Polovinom 19 stoljeća, njegovim precima je bilo oduzeto svo vlasništvo nad zemljom, te su bili istjerani iz Beograda nakon konstitucionalne odredbe u kojoj je uvedena zabrana da muslimani, židovi i cigani žive u tom gradu. 1928 godine, iz Bosanskog Šamca, njegovi preci se sele u Sarajevo, gdje Izetbegović završava mušku realnu gimnaziju. U svojim ranim godinama, Izetbegović se posvećuje afirmaciji prava muslimana na svoju vjeru. Sa 16 godina (1940) pristupa organizaciji Mladi Muslimani u Sarajevu. Tijekom Drugog svjetskog rata bavi se humanitarnim radom pomaganja izbjeglih i prognanih civila, štiteći i skrivajući progonjene Bošnjake od četnika i ustaša, te saniranja džamijskih ruševina, 1946 godine biva uhapšen pod osudom da je imao značajnu participaciju u utemeljenju islamskog žurnala Mudžahid u kojem su publicirane opće teme o Islamu. Komunisti ga osuđuju na 3 godine zatvora za navodnu promociju mržnje u komunističkom društvu koje nije tolerisalo vjerske slobode. Njegov prijatelj Nedžib Šaćirbegović (otac Muhameda Šaćirbegovića, bivšeg BiH ambasadora u U.N.-u) dobiva nešto veću kaznu od 4 godine. Za vrijeme robije komunisti ga stavljaju na prisilni rad izgradnje Centralnog Komiteta SK BiH (Saveza komunista Bosne i Hercegovine).
Nakon odslužene kazne, Izetbegović završava studije na pravnom fakultetu u Sarajevu i radi kao pravni savjetnik za više velikih bosanskih kompanija. 1970 godine, piše Islamsku Deklaraciju - opću raspravu o politici i Islamu - zbog koje biva proglašen nacionalistom i antikomunistom. U montiranom procesu 1983 godine komunisti ga osuđuju na 14 godina zatvora u čemu postaje politički zatvorenik. U međuvremenu, 1984 godine, njegova knjiga Islam Između Istoka i Zapada biva publicirana u Sjedinjenim Američkim Državama.U njoj Izetbegović nastoji definirati status bosanskih muslimana i uskladi demokratske principe Europe sa Suni islamskim učenjem. Nakon odsluženih 5 godina i 8 mjeseci, 1988 godine biva pušten iz fočanskog zatvora. Tijekom ovoga vremena, njegovi spisi Bilješke iz Zatvora: 1983-1988 bivaju uspješno proturene izvan zatvora i kasnije objavljene. Pisane od strane Izetbegovića dok je bio zatvoren povodom svoje kapanje protiv komunističke diktature u Jugoslaviji, Bilješke iz Zatvora: 1983-1984 su analiza najmoćnijih europskih ideologija 20 stoljeća, uključujući tu komunizam, fašizam, kapitalizam i njihovu relaciju prema Islamu. Pogrešna interpretacija Islamske Deklaracije i Islama Između Istoka i Zapada, kao i pojedini stavovi izvađeni iz konteksta, poslužili su srpskim propagandistima u širenju dezinformacija o Aliji Izetbegoviću optužujući ga za navodni 'fundamentalizam,' pokušaje stvaranja 'Islamske Države' i slične nebuloze. Međutim, njihovi stavovi su diskreditovani od strane brojnih stranih eksperata, među kojima je i Noel Malcolm - britanski historičar koji je napisao knjigu Bosnia: A Short History (Kratka Historija Bosne). Ova knjiga prevedena je na više jezika, uključujući tu i hrvatski jezik u kojem je mnogo stavova izmijenjeno od originalnog (engleskog) teksta knjige.
U svome poglavlju Bosnia and Death of Yugoslavia: 1989-1992 (Bosna i Smrt Jugoslavije: 1989-1992) Noel Malcolm nudi analizu Izetbegovićeve Islamske Deklaracije: Rasprava kojom su se [Izetbegovićevi] protivnici poslužili kao osnovom za optužbe na njegov račun 1983. godine, Islamska Deklaracija, ponovo je objavljena u Sarajevu 1990. godine. Neki su čitatelji možda pomislili da je to neka vrsta osobnog manifesta napisanog za bosanske izbore, a srpski su propagandisti često prikazivali taj tekst kao program transformacije Bosne i Hercegovine u fundamentalističku islamsku državu. Ali takvih planova nije bilo ni u programu SDA ni u samoj raspravi, Islamskoj Deklaraciji. "Ta je rasprava, napisana potkraj šezdesetih, opća rasprava o politici i islamu upućena cijelom muslimanskom svijetu; ona nije o Bosni, u njoj se Bosna čak i ne spominje. Izetbegović počinje od dva osnovna elementa: islamskog društva i islamske vlasti. On kaže da se islamska vlast ne može uspostaviti ako već ne postoji islamsko društvo, a islamsko društvo postoji samo tada kad apsolutnu većinu naroda čine pravi muslimanski vjernici. "Bez ove većine, islamski poredak se svodi samo na vlast (jer nedostaje drugi elemenat - islamsko društvo) i može se pretvoriti u nasilje." Ovim je preduvjetom isključeno stvaranje islamske vlasti u Bosni i Hercegovini, gdje su muslimani - čak i oni koji su to samo nominalno, a kamoli dobri i pobožni vjernici - bili u manjini. Stoga se sva rasprava o naravi islamskog političkog sistema, koja zauzima veći dio knjige, ne može odnositi na Bosnu i Hercegovinu.
Kad Izetbegović, na primjer, kaže (ovu su rečenicu srpski propagandisti često citirali istrgnutu iz konteksta) da "nema mira ni koegzistencije izmedju 'islamske vjere i neislamskih društvenih i političkih institucija", on misli na zemlje u kojima, za razliku od Bosne i Hercegovine, postoji muslimansko društvo, i tvrdi da ondje gdje su muslimani vjernici u većini oni ne mogu prihvatiti da im se nametnu nemuslimanske institucije." U cijeloj raspravi ima samo jedno mjesto koje se izravno odnosi na politički status Bošnjaka: "Muslimanske manjine u sastavu neislamskih zajednica, pod uvjetom garancije vjerskih sloboda i normalnog života i razvoja, lojalne su i dužne izvršavati sve obaveze prema toj zajednici, izuzev onih koje štete Islamu i Muslimanima." Neke od tvrdnji u ovoj raspravi za koje je rečeno da su "fundamentalističke", obični su iskazi ortodoksnog vjernika s kojim bi se složili svi pravi muslimani. Tako, recimo, Izetbegović kaže da bi islamska država morala pokušati iskorijeniti alkoholizam, pornografiju i prostituciju; on tvrdi da islam nije samo niz osobnih uvjerenja nego i čitav jedan način zivota, s društvenom i političkom dimenzijom; i kaže da pobratimstvo cijelog svijeta islamskih vjernika, umma, nadilazi nacionalne granice.
Ni za jednu od ovih tačaka ne može se reći da je fundamentalistička. I sam je izraz "fundamentalizam" doduše vrlo širok i djeluje impresionistički: nerado ga rupotrebljavaju stručnjaci za Islam, koji nastoje brižljivo lučiti razne vrste neokonzervativnih, radikalnih i antimodernističkih islamskih pokreta, u rasponu od doktrine Wahhabi tradicionalisticke države Saudijske Arabije do revolucionarne ideologije Irana ajatolaha Homeinija. Umjesto toga, izraz "fundamentalizam" rabe uglavnom političari i novinari unoseći u njega skup kojekakvih karakteristika. Jedna je od njih i politički ekstremizam, to jest uvjerenje da cilj uspostavljanja islamske vlasti opravdava svako sredstvo. Izetbegović izricito odbacuje to uvjerenje i napada zamisao da treba prigrabiti vlast kako bi se odozgo nametnulo islamsko društvo. Njegova je misao vodilja da se islamsko društvo može stvoriti samo dugotrajnim procesom vjerske edukacije i moralnog uvjeravanja." Druga karakteristika onoga sto se onako odoka naziva fundamentalizmom jest žestoko političko i kulturno neprijateljstvo prema Zapadu. Izetbegović doista kritizira naglu i prisilnu sekularizaciju Turske pod Atarurkom, stoje, po njegovu mišljenju, bilo zasnovano na pretpostavci da je sve islamsko kulturno zaostalo i primitivno; i on se okomljuje na one "takozvane naprednjake koji bi sve po-zapadnjačili i modernizirali" i koji sličnu politiku vode u drugim muslimanskim zemljama. Ali njegov općeniti stav u ovoj raspravi nikako ne znači i odbacivanje zapadne civilizacije. Tako on, recimo, kaže: "U svom prvom nastupanju Islam je bez predrasuda prišao razmatranju i prikupljanju cjelokupnog znanja koje su ostavile ranije civilizacije. Ne znamo zašto bi se Islam današnjice drukčije odnosio prema tekovinama euro-američke civilizacije s kojom se dodiruje na tako dugačkoj liniji." Izetbegović je iznio svoje poglede na te stvari mnogo temeljitije u jednoj drugoj, opširnijoj i važnijoj knjizi koju je napisao na početku osamdesetih. Islam između Istoka i Zapada, u kojoj je pokušao prikazati Islam kao svojevrsnu duhovnu i intelektualnu sintezu u koju su uključene i vrijednosti Zapadne Europe.
U knjizi ima i nekoliko elokventnih stranica ispisanih u slavu kršćanske renesansne likovne umjetnosti (napose umjetnosti portretiranja) i europske književnosti; o kršćanstvu se kaže da se u njemu "gotovo stopila vrhunska religija s vrhunskom etikom"; a ima i posebno poglavlje u kojem se hvale anglosaksonska filozofija i kultura, i socijal-demokratska tradicija.'" Nijedan fundamentalist ne bi mogao takvo sto napisati. Nakon puštanja iz zatvora, po pozivnici prijatelja Adila Zulfikarpašića, Izetbegović odlazi u Cirih (Zurich, Švicarska) gdje dvojica prave koncepte re-afirmacije bošnjačkog identiteta u sklopu Jugoslavije, 1989 godine. Tako se u maju 1990 rađa Stranka Demokratske Akcije (SDA). Poslije prvih multi-stranačkih izbora u jesen 1990, Izetbegović postaje predsjednik predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine. Tijekom rata između Hrvatske i Srbije, Izetbegović biva uvjeren da rat u Bosni i Hercegovini nije moguć pozivajuci regrute da ne pristupaju u odrede Jugoslovenske Narodne Armije (JNA). Po njegovom mišljenju, JNA je pokazala manjak objektivnosti u sukobu sa Republikom Hrvatskom. Rezultati referenduma za nezavisnost Bosne i Hercegovine, koji su se održali u martu 1992, omogućili su predsjedništvu da proglasi nezavisnost i suverenost Bosne i Hercegovine. Skupština BiH objavila je deklaraciju o nezavinosti Bosne i Hercegovine isti mjesec. Potom je uslijedilo međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine. Kao odgovor na to, Bosanski Srbi proglašavaju tkz. 'Srpsku Republiku Bosnu i Hercegovinu,' sa ciljem zauzimanja i podjele čitave Bosne i Hercegovine. U aprilu 1992 godine, srpski extremisti potpomognuti vojnim i paravojnim snagama Srbije i JNA, počinju incidente blokade gradova i premještanja naoružanja. Kao protuakciju, Izetbegović pristupa formiranju jedinica teritorijalne odbrane (TO) i nastavlja sa pregovaranjima. Po povratku sa konferencije u Lisabonu (Portugal) 1992 godine, jedinice JNA zarobljavaju predsjednika i traže od njega da naredi svojim jedinicama da iz obruča u centru grada pusti generala Kukanjca sa svojom vojskom.
Do sporazuma dolazi, nakon čega je predsjedniku dopušten prolaz do Sarajeva. Bosna i Hercegovina je u ratu biva prepuštena sama sebi. Srbijanski diktator Slobodan Milošević isposlovao je kod U.N.-a da uvede embargo na uvoz oružja zemljama bivše Jugoslavije u sukobu, nakon čega je embargo i postavljen. Embargo na uvoz oružja išao je samo u korist srpskim vojnim i paravojnim postrojbama koje su imale na raspolaganju čitav vojni arsenal JNA. Pomoć od svijeta, na koju je Izetbegović računao i koja mu je bila obećana, nije dolazila. U bošnjačkom narodu stvara se otpor iz kojeg izniče Armija Republike Bosne i Hercegovine, a Alija Izetbegović kao njen vrhovni komandant. Čitavo vrijeme rata, Izetbegović provodi u Sarajevu sa svojim narodom i saborcima. Tijekom rata, Izetbegović biva prisiljen da donese teške odluke - prvenstveno predaju zaštićenih zona, Srebrenice i Žepe, pod kontrolu U.N.-a koji se obavezao da će ih, ako zatreba i vojnički, štititi. Ove dvije enklave, koje su se skoro čitavog rata vojnički uspjele oduprijeti četničkim snagama, doživjele su sudbinu da padnu u ruke četnika pred sam kraj rata, kada su razoružane postrojbe ARBiH ostavljene na samilost trupa UNPROFOR-a. Ishod U.N.-ove izdaje: preko 8,000 poklanih bošnjačkih civila. Vidjevši ishod izdaje, Izetbegović nije dozvolio snagama U.N.-a da istu stvar urade i sa Goraždem i postrojbe ARBiH su uspjele odbraniti ovaj grad bez samoubilačke pomoći U.N.-a. To su bila samo neka od iskušenja kroz koje je Izetbegović morao proći, prvenstveno kao vrhovni komandant Armije sa preko 200,000 vojnika, a tek onda i kao predsjednik međunarodno priznate države. Tijekom rata, Sarajevo dostiže rekord kao grad pod najdužom opsadom u modernoj Europskoj historiji. Razna pregovaranja dovode strane u sukobu do Dejtoskog mirovnog sporazuma (Dayton Peace Accord). U njemu nova država biva administrativno uređena kao cjelovita država u čijem se sklopu nalaze dva politička entiteta: Federacija BiH, sa 51%, i Republika Srpska sa 49% teritorija. Izetbegović nikada nije bio zadovoljan ovim uređenjem. Raspodjelom vojnih 'razgraničenja' koja su ostala kao rezultat krvavog rata, bošnjacima je pripalo oko 33.33% teritorija BiH, bosanskim hrvatima oko 17.67%, a bosanskim srbima oko 49% teritorija BiH - uzimajući u obzir da je arbitražom brčkog stvorena nova administrativna jedinica izvučena od teritorija koje su držale sve tri vojne jedinice, većim dijelom Armija BiH, ali i HVO i VRS. U memoarima Richard Holbrooke-a (To End A War) i David Owen-a (Balkan Odyssey) opisan je Izetbegovićev tvrdokorni stav u pregovaranjima i njegova protivljenja nametnutim administrativnim uređenjem Bosne i Hercegovine koje biva primoran potpisati u zadnjem času. Umjesto njega, u Dejtonu, na pregovore sa Slobodanom Miloševićem i Franjom Tuđmanom lice-u-lice prisustvuje Haris Silajdžić, koji je uveliko i tvorac granica današnje Federacije. Prvenstveno ishodom pregovora Harisa Silajdžića sa Slobodanom Miloševićem u Dejtonu, Izetbegović biva prisiljen od strane američkih državnika da za cijenu mira stavi svoj potpis na finalni mirovni sporazum. Vidljivo nezadovoljan, na ceremoniji potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma izjavio je: "Ovo nije pravedan mir, ali je pravedniji od nastavka rata." Vidno rastrešen, nadalje dodaje: "U ovakvoj situaciji kao što jeste, i ovakvom svijetu kakav je, bolji mir i nije mogao biti postignut." Dejtonskim sporazumom rat biva završen, a Bosna i Hercegovina počinje svoj dugački put ka reformama. Prema nekim procjenama, u ratu je poginulo više od 200,000 ljudi. Najveći broj žrtava ubraja se u bošnjačke civile koji su zapravo i bili meta genocida. Nakon prvih poslijeratnih višestranačkih izbora 1996. godine, Izetbegović je izabran za člana a potom i za predsjedavajućeg Predsjedništva BiH. Nakon deset godina obavljanja funkcije člana Predsjedništva BiH, iz zdravstvenih razloga, u oktobru 2000. godine podnio je ostavku na mjesto Predsjedništva BiH. Na Trećem kongresu SDA 13.10.2001. godine Izetbegović je donio odluku da se ne kandiduje za predsjednika Stranke nakon čega je proglašen počasnim predsjednikom. Zbog srčanih tegoba, 2002 godine mu je bio ugrađen pace-maker. Alija Izetbegović umire 19 oktobra 2003, tijekom oporavka poslije slamanja četiri rebra i ozljede ramena. Njegova dženaza je privukla oko 150,000 simpatizera iz čitave Bosne i Hercegovine i inostranstva, a telegrami sućuti su pristigli iz oko 100 zemalja svijeta.
Nedugo prije smrti, u bolnici ga je posjetio i bivši predsjednik SAD-a, Bill Clinton, koji je bio u Bosni povodom otvaranja memorijalnog centra za žrtve genocida Srebrenice. Od ostalih posjetilaca treba izdvojiti i bivšeg specijalnog američkokg izaslanika, Richard Holbrooke-a, koji je izjavio da ne bi bilo Bosne da nije bilo Izetbegovića. Bivši izaslanik Europske Unije i U.N.-a, Carl Bildt, izjavio je da je i usljed nekih političkih neslaganja sa Izetbegovićem "on ipak bio potpuno fin čovjek." U svome govoru na dženazi, visoki predstavnik, Paddy Ashdown, pohvalio je Aliju Izetbegovića za "snagu i integritet." U telegramu sućuti vlade SAD-a upućuje se "najdublje saučešće prijateljima, familiji, i bližnjima" Izetbegovića. Nadalje se dodaje: "Izetbegovićeva osobna hrabrost pomogla je bosancima da izdrže jednu od najvećih europskih tragedija poslije Drugog svjetskog rata." I pored toga "Izetbegović je bio odlučan vođa i bio je instrumentalan u očuvanju Bosne i Hercegovine kao cjelovite multi-etničke zemlje. Njegova odlučnost ka europskoj budućnosti Bosne i Hercegovine je dio njegove ostavštine." - između ostalog kaže Adam Ereli, glasnogovornih američkog State Department-a.
plbih.org

Posljednji intervju Prvog Predsjednika Republike Bosne i Hercegovine Alije Izetbegovića na NTV "Hayat"