Da li je istina ono što piše Kalevali:
"Ruka što daje, uvijek je iznad ruke koja prima?"
Da li je istina ono što govore u Basri:
"Ljubav je kao sjenka. Ako trčiš za njom, nikad je nećeš stići.
Ako joj okreneš ledja pratiće te".
Neko je negde rekao i hvala mu:
"Da bi se istinski voljelo, treba odrasti do deteta".
Nasmej se zato ako ti kažu da si mali čovek.
Nema male sreće i male bolesti.
Nema male krađe i male smrti.
Nema malog rata niti malog poštenja.
Nema maloga prijatelja i male tajne.
Nema maloga čovjeka i male ljubavi.
Ne okreći nikad leđa da bi te voleo.
Sjećam se tvojih prvih zuba.
Sjećam se tvojih prvih koraka.
Sećam se: Koševo bolnica 1995-e.
Sjedim kraj tvog kreveta...

Vjerovala je samo naša ogromna ljubav.
Vjerovala je samo tvoja ruka u mojoj ruci,
dok je kao kućica slikala azurnu svetlost po mojim dlanovima.

Dobićeš jednog dana dublji glas. Počećeš da se briješ.
Oženičes se i zaposliti. Imaćeš svoju djecu i pričaćeš im svoje
bajke.
A ja ću biti sve djetinjastija i bezazlenija.

Onda će doći sve naglo: moji poslednji zubi.
I odmah posle toga: moji poslednji koraci.
Na kraju: neka bolnica u ko zna kojem gradu.
Sjedi kraj moga kreveta u neko ovakvo veče makar samo sat ili
pola sata.
Biće to sasvim dosta za sve protekle godine.
I neka moja ruka bude u tvojoj ruci.
I neka kao kućica naslika onaj isti pitomi svetlosni znak na
tvojim dlanovima
znak da ti nikad nisam, nikad okrenula leđa da bi me poštovao
i volio.
Ljubav je kao snaga: ako je više trošiš, više ćeš je i imati.
Kad bi ptice ovako umele da vole, kao ja, već bi se pretvorile u
vjetar.
Kad bi potoci ovako umeli da vole, kao ja, već bi postali okeani.
Kad bi prostori ovako umeli da vole, kao ja, već bi postali
beskonačni.

Kad bi vrijeme ovako umelo da voli, kao ja, već bi se pretvorili u
vječnost.
Kad bi zemlja ovako umela da voli, kao ja, već odavno bi bila
zvezda. ****
Tvoja majka*