Umjesto da budu prognanice, žene su oblačile uniforme i bile diverzanti.
Agresija na BiH pokrenula je sve patriotski opredijeljene Bosance i Hercegovce da zaštite, prije svega, porodicu i dom, ali i sve ono što su osjećali svojim - državu, narod, naciju. U specifičnim okolnostima egzistencijalne ugroženosti i mi žene osjetile smo potrebu da damo svoj doprinos odbrani, stojeći rame uz rame sa svojim saborcima, priča nam na početku razgovora Meldijana Arnaut, jedna od pripadnica Armije RBiH.
Prema evidenciji, 31.12. 1995. godine, u Armiji je bilo 5.360 žena.
Bila je u komandi 101. motorizovane brigade, u službi za informatičke poslove i informiranje, a nakon završetka rata nastavila se baviti temom žena u ratu. Danas je analitičar Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu.
Nisu morale
Objašnjava da su "amazonke", kako su često nazivane od muških kolega, u uvjetima ugroženosti dobijale natprirodnu snagu.
- Upravo ta snaga je u protekloj agresiji uputila ženu da se pronađe u sanitetu, na prvoj liniji odbrane, uputila je na dvanaesti sprat s bebom, bez struje i vode gdje je opstala, u podrume gdje je učenike preselila i tamo im bila i nastavnica i roditelj... uputila je da odluči ne biti prognanik, nego obući odoru i postati čak i diverzant - objašnjava naša sagovornica.
Prema njenim riječima, razlika između žena i muškaraca boraca nije u hrabrosti, nego u tome što ni jedna žena nije morala uzeti pušku u ruku, ali je to ipak učinila. To, kako kaže, nije bila ni zakonska ni etička obaveza žene, a većina njih je mogla napustiti prostor u kojem je egzistencija bila ugrožena, pa čak i onemogućena.
- Međutim, ostale smo, borile se i opstale. Snaga koju je žena pronašla u sebi, uzdigla ju je od žrtve do heroine - kaže Arnaut.
Prema njenim saznanjima, okrugli sto "Uloga žene u ratu 1992.-1995.", koji je prošle godine održan u Sarajevu, a na kojem je i ona učestvovala, bila je jedina prilika od potpisivanja Dejtonskog sporazuma do danas da se govorilo isključivo o ulozi žene u periodu agresije na BiH. Skreće pažnju da je tretman žena boraca danas nezadovoljavajući.
Arnaut ističe da je razgovor za "Sedmicu" rijetka, možda čak i jedinstvena prilika da spomene heroine koje su dobitnice najvećih ratnih priznanja, a koje društvo ne osjeća potrebu nagraditi i nekim mirnodopskim priznanjem.
Veliko povjerenje
Važne uloge pripadnica ljepšeg spola prisjeća se i general Nedžad Ajnadžić, koji je s njima imao priliku sarađivati na svim dužnostima koje je obavljao, od komandanta bataljona do komandanta Prvog korpusa.
- "Žene su igrale veoma važnu ulogu u odbrani i grada i države. Slobodnu mogu reći da su im funkcije dodjeljivane s velikim povjerenjem, a da su ih one odgovorno obavljale, ponekad su bile odgovornije nego muškarci. O tome svjedoči mnoštvo priznanja kojima su nagrađene, ali i životi koje su dale za odbranu države "- kaže Ajnadžić.
Dobitnice "Zlatnog ljiljana"
Žene koje su žive dobitnice najvećeg ratnog priznanja "Zlatni ljiljan" su Fadila Bajrić, Zlata Gazibara, Dževada Tataragić i Aida Zuko.
Ovim priznanjem posthumno su odlikovane Emira Bašić, Mevlida Elčić, Kornelija Jurić, Atifa Karalić, Razija Merić, Indira Pjanić i Nevzeta Sefer.
Osim što su posthumno odlikovane "Zlatnim ljiljanom", Fadila Odžaković Žuta i Edina Čamdžić odlikovane su i "Ordenom zlatnog grba" s mačevima, odnosno "Medaljom za hrabrost".
Razija Meric je rodjena 27.8.1974 godine u Miljanovcima od oca Mehe i majke Senije.Osnovnu i srednju poljoprivrednu skolu zavrsila je u Kalesiji neposredno pred rat. Bila je odlican ucenik i cesto nagradjivana i pohvaljivana.
Zivjela je sa roditeljima u Miljanovcima. Pred rat imala je nepunih 18 godina.
Borac Armije R BiH Razija je postala 16.1.1993 godine. Kao vojnik bolnicar bila je u sastavu Samostalnog diverzantskog bataljona "Crni Vukovi" iz Vukovija. Sa svojim saborcima kao bolnicarka obisla je mnoga ratista pocevsi od kalesijskog, majevickog, zvornickog, teocanskog pa do brcanskog, gradacackog, vozuckog. Borila se protiv neprijatelja ali i pomagala ranjenim saborcima.
Uvijek je bila sa njima na prvoj borbenoj liniji. Prilikom pruzanja medicinske pomoci ranjenicima pokazivala je izuzetnu hrabrost, pomagala im je nerijetko pod kisom metaka i granata.
Razija je poginula na vozuckom ratistu, na Cvijanovicima 01.jula.1993 godine. U akciji u aktivnim borbenim dejstvima smrtno je pogodjena metkom iz pjesadijskog naoruzanja.
Njeno tijelo je tada ostalo na neprijateljskoj teritoriji a razmijenjeno je 21.oktobra.1993 godine i dostojno sahranjena.
Za svoje zasluge i doprinos odbrani Razija je posthumno odlikovana najvisim armijskim priznanjem "Zlatni ljiljan"
Nema komentara:
Objavi komentar