Svakodnevna granatiranja Sarajeva sve smo teže podnosili. Pitali smo se ima li kraja ovom gnusnom ratu, nepravdi i neimaštini? Kad će nasa djeca početi zivjeti, kad ćemo se negdje skrasiti, kad ćemo se konačno pošteno najesti? Niti jednom u godinu i po dana, koliko smo proveli u Sarajevu, nismo ni vidjeli meso, a kamoli da smo ga imali za jesti.
Sa svakom ispaljenom granatom nestajao je po jedan ljudski život. Pred zgradu u kojoj smo bili smješteni kao prognanici, pale su istodobno tri granate. Odnijele su četiri mala stvorenja, četiri nedužna djeteta. I moja su djeca bila u blizini.
U predahu izmedu granatiranja djeca izacđu van. Ko ih stalno može drzati u zatvorenom. Ostavila sam Aidu i istrčala vidjeti šta se događa. Moja su djeca, na sreću, ostala neozlijeđena. Plakale su druge majke, moje poznanice. Izgubile su svoju nedužnu djecu koju je pogodila granata četnika, Srba, koji su izvršavali zla Slobodana Miloševića.
Pokupila sam djecu i otišla svekrvi na Alipašino Polje. Pred kućom u kojoj sam stanovala na Marindvoru i danas stoje svijeće i plakat sa velikim WHY. Nikad neću moći zaboraviti sliku koju sam vidjela nakon onog stravičnog granatiranja naše kucće. Posvuda razbacani dijelovi tijela malehne djece. Poslije su novinarske ekipe i mnoga strana izaslanstva dolazili upravo na to mjesto, mjesto stravičnog pokolja četvero nedužne djece. Kome su ona skrivila da se ugasi njihov tek započeti život. Na ovo pitanje odgovor moraju dati Slobodan Milosević, Radovan Karadžic i njihovi poslušnici.
Svaki dan saznali bismo da su poginuli nama poznati ljudi. Ginulo se svugdje. Najviše na ulicama, u redu za vodu, za kruh, na tržnicama, dok se pretrčavala ulica, dok se pozdravljalo sa poznanikom. Da li je svijet znao ili htio znati što smo mi preživljavali? Vidi li iko danas tugu u našim bošnjačkim očima, ugasli sjaj u očima naše djece? Vidi li iko da se moja Emina više ne smije, da se ničemu ne raduje? Dani ovdje nisu trajali 24 sata. Ovdje je na snazi bilo neko drugačije vrijeme, nemjerljivo, govorim i sada često, moleći se Bogu da dozvoli da se sve ovo smije zapisati, da se ne zaboravi, da se čovjeku ne dogodi negdje drugdje ...
Moj muž Safet nikada, baš nikada ništa mi nije prigovorio zbog onog što sam doživjela kad su me četnici silovali i zlostavljali. Rekla sam mu šta su mi četnici radili, šta se dogodilo našoj Emini. Da mu sve nisam rekla ja, sigurno bi to saznao od nekog drugog. Stalno je uz nas, tješi nas, govori nam da je tako morale biti, da je najvažnije da smo ostale žive kada smo pale u ropstvo Srbima paganima.
Nakon trogodišnje službe u Armiji BiH, mog su Safeta, što zbog bolesti, sto zbog rođenja pete kćeri Aide, pustili kući. Zaposlio se bio u Egipatskoj pomoći kao vozač. Lakše se tada disalo, ali ni to nije dugo potrajalo pošto se ta organizacija kasnije ugasila.
Bill smo prinuđeni da trazimo rješenje za egzistenciju. Srbi ne dozvoljavaju povratak u Gacko i prijavili smo se za odlazak u Ameriku. Ide li mi se tamo? Ne ide, ali šta da radim. Kuda da idem? U Gacko za sada povratka nema. Tamo nam je ostalo sve što smo imali. Možda je za nas Amerika najbolje rješenje. Mozda se Emina tamo oslobodi straha i psihoze, možda započne novi život. Sada vegetira. Pokušala sam je odvesti socijalnoj radnici, ljekarima, ali sve je uzalud, ona o svojoj tragediji ne želi ni sa kim razgovarati, nikome se povjeriti. Ni s kim ne želi podijeliti svoju bol. Nosi je duboko u sebi i toga me je najviše strah.
Safet je posebno brižan prema Emini. Ona jedino s njim ponekad ode u šetnju. Druge ljude izbjegava. Po dolasku u Sarajevo poslala sam je bila u školu. Njen razrednik mi jejednom rekao kako Emina bježi od druge djece, kako se ni sa kim ne druži i kako je škola ne zanima. Ispričala sam mu šta joj se dogodilo i tada mu je sve bilo jasno. Od tada moja Emina više ne ide u školu. Hoće li, ako odemo u Ameriku, vidjećemo...
"Nikada ja ničija neću biti! Za mene muškarci ne postoje!"
Dok smo bili u Njemačkoj, odvela sam je bila ljekaru specijalisti, koji nam je savjetovao da Emina promijeni sredinu, jer ne smije ostati tamo gdje joj se to dogodilo. Sada znam da smo pogriješili sto nismo ostali u Njemačkoj. Jednom je jedan pristali mladić, također izbjeglica, kad je vidio Eminu, koja je stasala u pravu ljepoticu, rekao: "Ti ćeš, Emina, biti moja ili ničija." Trebalo je vidjeti kako je reagirala. "Nikada ja ničija neću biti. Za mene muškarci više ne postoje, jeste li čuli!", vriskalaje histerično moja Emina.
Niko joj više ništa slicno ne pokušava reći niti s njom razgovarati. Njezin mi pogled ledi krv u žilama. Nikada na njenom licu nema osmijeha. Na pitanja odgovara kratko, najkraće što može, a onda se zatvara u svoju ljušturu, u svoj svijet u kome ni za koga nema mjesta. Hiljadu je razloga za njezin tužni pogled. Djevojčice njezine dobi stalno su nasmijane, vesele, stalno se kikoću, traže sebi društvo, odlaze u školu. Vesele se. Moja Emina se ne smije. Više se i ne sjećam kako izgleda njezin osmijeh, kako je izgledao sjaj u njezinim očima.
Koliko puta samo proklinjem one koji su krivi za ugasli sjaj u očima moje male Emine, koji su krivi što se ona više ne smije, što se ne raduje životu koji je pred njom. Hoće li smoći snage i pomiriti se sa svojom sudbinom? Hoće li moći zaboraviti bol koju su srpski zlotvori nanijeli njezinom dječijem tijelu i njenoj dječijoj duši? Hiljadu zašto, a odgovora niotkud. Imali išta teže od činjenice da ne možes pomoći svom rođenom djetetu?
U svoj toj tuzi koja me je obuzimala od samog pogleda na Eminu ne nalazim vremena da razmišljam o vlastitoj boli. Samo noć, prokleta crna noć, nikako da izbriše bolna sjećanja. Iz noći u noć iznova se vraćaju, oživljavaju i kao da iznova proživljavam sve one strahote, svu onu bol, tugu. Ima li kraja mojim noćnim morama?
Tek su mi trideset i četiri godine, a osjećam da mi je dvadesetak više. Posijedila sam. Pitaju me zašto stalno imam duboke podočnjake. Šutim. Šta da im kažem? Gdje je početak, gdje kraj mojim morama. Ima li smisla pričati, pisati? Možda ipak ima. Zbog djece koja dolaze poslije naše. Neka se zna šta su nasa djeca od Srba doživjela, kakve su Srbe zlotvore upamtila, u šta je pretvoreno njihovo djetinjstvo. Zbog toga vrijedi ispričati svoje stradanje, svoja bolna sjećanja.
"Neka Bog zločincima pravedno sudi..."
Teško je danas gledati lijepo Sarajevo koje se polahko obnavlja i sjećati se srpskog konc. logora u Kalinoviku. Kako uživati život i ljepotu Bosne koja me okružuje kad sam jednim većim dijelom svoga bića negdje daleko, gdje je zauvijek ostao dio mene, tamo gdje je ranjena i moja duša i moje tijelo, tamo gdje je moja Emina doživjela najstravičnije iskustvo, gdje joj je oduzeta nevina mladost, osakaćena duša. Kad jednog dana započnemo novi život u dalekoj Americi, možda se i mojoj Emini zaliječe rane.
Mozda potisne sva ružna sjećanja na Srbe -četnike, zlikovce iz Kalinovika. Možda, možda, možda... Živim za to možda i nikada se neću prestati nadati da ću na licu svoje Emine ugledati toliko željeni osmijeh. Gledam je kako drži sestricu Aidu, kako je brižno cuva, tepa joj, ali osmijeha nema, ni veselog pogleda, ni djevojačkih iskrica u očima.
Jednog dana, sigurna sam, Emina će se promijeniti, ali znam da nikada neće potpuno sve zaboraviti, potisnuti u sebi sva sjećanja na najcrnje trenutke svog mladog života.
Neka ovaj zapis, neka ovo svjedočenje pomogne i meni i drugima, a najprije istini i neka Bog bude jedini sudac ljudima i za dobra i za loša djela. Neka Bog i zločincima pravedno sudi...
Iz knjige : Molila sam da me ubiju
Nema komentara:
Objavi komentar