"U zagrljaju muža i oca"

U to vrijeme, moj muž Safet bio je kao borac Armije BiH na položajima oko Trnova, u našoj blizini. Odlazio je do tada na svaku razmjenu i uvijek pitao za nas...
Konačno nasje pronasao. Sve logorašice sa djecom potrpao je na kamion i odvezao u Jablanicu. Smjestili smo se sa vojskom u zgradi tamnošnjeg ratnog muzeja.
Nakon jedne borbe sa četnicima, moj Safet je sreo i upoznao našeg "anđela zaštitnika", kako smo tada nazvali novinara, Wornera Spatmana, i njegove saradnike iz humanitarne organizacije "Rung-Tigers".
"Izvedite moju djecu. Pomozite djeci", zamolio je Wornera moj Safet. I pomogao nam je. Osigurao nam je potrebne "papire", novac za put i mi smo iz Jablanice krenuli za Njemačku.
Nakon nepunih mjesec dana boravka u Njemačkoj, moj Safet više nije mogao izdržati. Nije ga moglo zaustaviti ni to što je bio ranjen u ruku i liječio se. Jednog dana mi je rekao: "Ja moram natrag svojima. Vi ostanite ovdje, a kad se rat završi, eto mene po vas." Ja sam bila odlučna: "Ako ideš ti, idemo i mi sa tobom!" I tako se vratismo u Bosnu, u Sarajevo.

Ima li kraja ovom bježanju, pitala sam se po sto puta. Djeca su mi bila kao izgubljena. Trogodišnji Adil stalno je bježao od kuce. Kao da je u bježanju vidio spas. Od rođenja je naučio samo bježati. Živjeli smo kod rođaka u Sarajevu. Jeli smo ono što bismo dobili od humanitarne pomoći. Bili smo željni svega. O mesu, čokoladi i voću mogli smo samo sanjati. Mala Edina je često sanjala čokoladu i uvijek prepričavala san.
Moja svekrva nam je pomagala koliko je mogla. Imala je nesto ušteđevine i to nas je spasžšavalo.Trebaloje prehraniti četvero djece... Nisam se nimalo radovala kada sam saznala da sam ponovo trudna. I onako smo teško zivjeli i sve smo teže dolazili do hrane, ogrjeva i vode u Sarajevu.
Prije devet mjeseci rodila se moja mala Aida. Niko joj se tada nije radovao. Ostala je djeca nisu htjela ni pogledati. To malo nedužno stvorenje tada niko nije volio, kao da je svima bila na teretu. Svijet koji je tek ugledala dočekaoju je neprijateljski.