01.11.1992 Gorazde
Danas je dan D.Sa svojom djecom i Samirom krecem na jedini put koji nas moze spasiti.Na put ka slobodi-Grepku.
Kolona se skuplja,ceka se mrak da se krene.Mnogi samo idu do Grepka po brasno i vracaju se nazad,A ja....ja idem dalje,ako bog da do Zenice.Mnogi me podozrivo gledaju.U glavi im je samo jedno pitanje:Kako mislim preci toliki put sa dvoje male djece.Mom sinu Maliku je 5,5g a kceri,Nizami,kojoj nije bilo sudjeno da se rodi u mom gradu Foci,vec u Gorazdu,tek je 5 mjeseci.
Do sela Zorovica je relativno lako bilo doci.Nesto kamionom,nesto pjeske al doslo se.Dobri nasi ljudi me primaju u kucu,hrane mi djecu,daju nam krevet.....I njima je u glavi:"kud cu sa tako malom djecom".
Cekamo duboku noc.Ide se dalje.Mrkla noc,i mjesec se sakrio od te stasne tmine i straha.
Imamo pratnju od 3-4 naoruzana covjeka i konjovodce,koji su ujedno i vodje puta.Komadant puta,kojem ne znam ime,gleda nas i onda naredi jednom konjovodcu da Malika stavi na konja.On se buni,pasce mu djete...al ovaj vrisnu:"Uradi
po naredjenju!!!" Konjovodac uze Malikai pojaha ga na konja...Djete od 5,5 g....ne znam ni jel do tada vidio uzivo konja sad ga jase.Samir nosi Nizamu.Penjemo se kao "uz nos"....Nemem snage,ni kondicije....5mjeseci ne kretanja,podruma,ucinilo je svoje....Padam,ustajem,pad
Dolazimo na jednu cistinu.Odmor.Palimo cigare(ne znam ko nam je dao),krijemo uzarene vrhove da nam ne otkriju polozaj.Cetnici su svuda oko nas.
Konjusar mi rece da Malika vise ne smje drzati na konju,spava pa ce pasti.Uzimam djete.Konjusari pripremaju konje za dalje...Ide najopasniji dio puta...prolazimo tacno ispod cetnika.Konjima vezu gubice,na kopita vezu krpe..krecemo.
Takva je tisina da me hvata strah..Kolona polazi...Na cistini,gdje nas vide kao na dlanu,moja Nerma pocinje da place...Kolona se uskomesa.."Usuti to djete,svi cemo izginuti zbog Vas"-govore ljudi iz mraka.Nerma vristi...od straha,Samir joj zatvori usta rukom...Djete jos vise vrisnu..Panika..U tom momentu miprodjose filmovi kroz glavu"Kozara","Sutjeska"-i
Prilaz mi konjivodac.Ferid sa Osanice...O tom covjeku samo to znam a spasio nam je zivot.Uzima Malika,stavlja ga sebi na konja i drzi ga jednom rukom.Cijelo vrijeme prica sa njim da ne zaspi.Mene vodi pod misku,gotovo me nosi...ne da nam vode..kaze ako se napijete necete moci ni koraka dalje...Dosli smo na manje opsanu teritoriju.Kolona nas je prosla.Ferid vodi nas.Dolazimo do jednog brda..Ja ne mogu dalje...Hvatam se konju za rep da me vuce...pustam neartikulisane krike...
Ni danas mi nije jasno kako me konj nije rutnuo..Dolazimo pred sam ulaz u logor na Grepku.Cekamo jutro da jer nasi spavaju..Za mene kraj patnji,bar tako mislim...Tu su svi moji Focaci...Zora,ulazimo u logor....Mene svi cudno gledaju i sapucu.."gledaj i ona uspjela izaci"....vidim neka poznata lica...Focaci...Grebak....
AKO IKO ZNA KO JE FERID SA OSANICE I DA LI JE ZIV,MOLIM DA MI JAVITE...TOM COVJEKU SAM DUZNA ZIVOT SVOJ I SVOJE DJECE A NE ZNAM NI KOJE
PUNIH 16 GODINA-DA SE NE ZABORAVI
Poslije prespavane noci na Grepku,slijedi moje slijedece razocarenje....S obzirom da sam gore imala puno rodbine a i prijatelja,trebala sam imati prevoz dalje.Ali,kako se ono kaze,ne da se u...... do potoka.U to vrijeme nasi na Grepku nisu imali goriva i nijedan kamion nije vozio...Morali smo dalje nastaviti pjeske...sve do Tarcina.Tamo nas prime u kolektivni smjestaj u skoli,ali smo i tu mogli samo prenociti...Ujutro smo morali napustiti skolu...Dosli smo do neke vikendice...Bilo nas je 20-ak .Hrane nemamo.Nadjemo neki krompir i pecemo u vatri...svakom po 2 krompira.Moj Malik,vreo krompir trpa u usta...Ja imam jednu malu konzervu u ruksaku,ali...Sta da radim,na nas toliko nema nista(120g),a da se sakrijem i dam svom djetetu,bilo me stid pa nisam.Ujutro ponovo penjanje na Igman...Nikad mi se nije ucini visocijim.Sad ja nosim Nizamu.Sa nama su bili jos Miki i njen muz sa G.polja,njihova kcerka i sin Sado,star kao moj Malik.(zaboravila sam im imena)Ja zadnja,ne mogu....U tom casu ide neko auto odozdo....Ja stanem na sred ceste irasirim ruke...Placem ko godina....Stadose mi neka dvojica,primise me sa Nermom i ja nekako dozovem Malika i ovog malog Sada da idu samnom.Srece nigdje kraja,al ne zadugo...Ubrzo mi srecu zamjeni strah:ko su ovi?Suma oko nas!Nigdje nikog!Hiljadu ruznih misli u glavi...Stiscem onu djecu uz sebe...Oni naprijed nesto pricaju,al ja pozada ne razumijem sta...Kontam mozda se dogovaraju da nas ubiju...Pokajah se sto sjedoh u auto...Srecom,ubrzo se pokazase hoteli na Igmanu.Izbacise oni mene i djecu.Oko mene sve neki ljudi u crnom.Svi me gledaju u cudu...Ja ne znam ni gdje cu.Znam samo da je tu u hotelu kuhar jedan Ziko sa Odzaka....Idem tamo.Zaustavise me ti u crnom...Ko sam?Sta sam?Gdje idem?Pustise me,valjda im se sazalilo ja i troje male djece...Kazu mi,samo idi ravno...Ne zaustavljaj se...Ovo je Jukin stab i dabogda da te puste unutra..Kontam,sve ili nista...Upravim ja kao da sam tu mjesecima...Vidim ja oni me gledaju al me niko ne zaustavi.Usla..nadjem te ljude s Odzaka..Prime me u svoju sobu.Donesu MalikuI Sadu 3 BIJELA hljeba,vruca,tek ispecena i veliku zdjelu secera...Njih dvojica,djecaci od 5 g.,pojedose sva tri hljeba umakajuci u taj secer.Nisu pravi hljeb sa germom jeli vec 6 mjeseci,a secera ni vidjeli...Spavali su naredna 24 sata...Stigli su i ostali...Goriva opet nema...Ujutro valja opet pjeske do Tarcina...
Nema komentara:
Objavi komentar