21.08.2010. Korićanske stijene
ovog 21. augusta stotine članova porodica ubijenih, zajedno s onima koji su preživjeli masakr, ponovo su posjetiti Korićanske stijene i spustiti cvijeće na mjesta gdje su stradali civili s područja Prijedora.
Iako je od strijeljanja više od 200 muškaraca na Korićanskim stijenama prošlo 18 godina, do sada su identifikovane i ukopane tek četiri osobe, pronađene 2003. u obližnjoj šumi. Članovi porodica ubijenih nadaju se da će novo pretraživanje tog područja otkriti i posmrtne ostatke njihovih najmilijih.
I ovog 21. augusta stotine članova porodica ubijenih, zajedno s onima koji su preživjeli masakr, ponovo su posjetiti Korićanske stijene i spustiti cvijeće na mjesta gdje su stradali civili s područja Prijedora. Među onima koji su odali počast ubijenima bio je i Muharem Elezović iz Trnopolja jer je na tom mjestu izgubio dva sina – Emira (22) i Edina (24) – za čijim posmrtnim ostacima i dalje traga.
"Našli smo nešto malo kostiju, ali ne znamo kome od njih dvojice pripadaju. Pronašli smo toliko da u jednu kesicu mogu stati", kaže Elezović i dodaje da je razočaran u institucije koje tragaju za nestalima jer, i nakon toliko godina od počinjenog zločina, još nisu pronađene sve žrtve s Korićanskih stijena.
Edin i Emir Elezović odvedeni su 9. maja 1992. u zatočeništvo u logor Keraterm, a potom, kako pojašnjava njihov otac, i u Trnopolje. Obojica su zajedno s drugim Prijedorčanima 21. augusta te godine krenuli organizovanim konvojem nа razmjenu u Travnik, ali do tamo nisu stigli. Tog dana, kako je utvrđeno presudama Državnog suda i Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY), pripadnici interventnog voda Stanice javne bezbjednosti (SJB) Prijedor su na putu do Travnika, na planini Vlašić, izdvojili grupu više od 200 muškaraca, koje su potom autobusima sproveli do Korićanskih stijena.
"Muškarcima iz prvog autobusa su naredili da kleknu uz ivicu ceste, da bi potom na njih pucali iz automatskog oružja. Tijela ubijenih padala su u provaliju, dok su se neke osobe same bacale kako bi izbjegle smrt", stoji u presudi Damiru Ivankoviću, bivšem pripadniku interventnog voda SJB-a Prijedor, koji je u Sudu BiH priznao krivicu te je osuđen na 14 godina zatvora.
Također se navodi da su, nedugo nakon toga, muškarci iz drugog autobusa izvođeni u manjim grupama, te ubijani, nakon čega su na njihova tijela bacane ručne bombe. Na Korićanskim stijenama život je izgubilo oko 200 muškaraca, dok ih je 12 preživjelo strijeljanje. Ekshumacije posmrtnih ostataka žrtava vršene su 2003. i 2009., a na osnovu, kako tvrde u Državnom tužilaštvu, indicija Damira Ivankovića.
"Ivanković je 2003., kako nam je kazao, mjesto izvršenja zločina pokazivao drugim organima koji su radili na ovom predmetu, nakon čega je izvršena ekshumacija i pronađen je dio posmrtnih ostataka. On je također u postupku sklapanja sporazuma o priznanju krivnje dao informaciju o drugom mjestu egzekucije, nakon čega smo angažovali sve službe i pronašli dodatne posmrtne ostatke", navode u Tužilaštvu BiH.
Prema podacima INOBiH, do sada je identifikovano oko 100 osoba koje su ubijene na Korićanskim stijenama. Za većinu nisu pronađeni kompletni posmrtni ostaci, zbog čega ih porodice još nisu ukopale.
U Međunarodnoj komisiji za traženje nestalih (ICMP) ističu da u 24 slučaja nisu uspjeli dobiti poklapanje profila DNK iz kosti s krvnim uzorcima porodica nestalih i zbog čega pretpostavljaju da još sve porodice nisu dale krv. Ipak, porodice ubijenih Prijedorčana zamjeraju institucijama za traženje nestalih jer nisu ranije obilazile teren Korićanskih stijena, nego su s prvim ekshumacijama počeli 11 godina nakon što je zločin izvršen.
Oni tvrde da je i ranije postojala pretpostavka da se posmrtni ostaci strijeljanih nalaze na
tom mjestu, ali da za njima niko nije tragao.
Edin Ramulić iz Udruženja Prijedorčanki "Izvor" ističe da je tokom ekshumacije 2003. učinjeno "bezbroj propusta", te da tada niko nije izvršio pretragu šireg područja Korićana, zbog čega nisu pronađene i ostale žrtve zločina.
"Prema tvrdnjama svjedoka i presudama, znalo se da su ljudi ubijani na dvije različite lokacije, ne toliko udaljene jedna od druge. Niko iz Federalne komisije i od tih stručnjaka nije 2003. obišao lijevo i desno od te lokacije da utvrdi ima li kostiju. I tada se znalo da ubijene iz drugog autobusa niko nije dirao i da su sigurno još gore", kaže Ramulić.
U INO-u BiH, koji od 2005. radi na traženju nestalih jer su entitetske komisije zvanično ugašene, ističu da ne znaju da li su članovi tadašnje Federalne komisije pregledali širi rejon Korićana.
"Nisam bio gore 2003. godine, ali je moj tim radio i od toga ne mogu bježati. Jesu li oni gledali lijevo ili desno od one lokacije, stvarno ne znam, ali je činjenica da je tada nismo uočili. Mi smo gore odlazili 10-ak puta ranije, ali smo vođeni uvijek dalje od tog mjesta gdje je bila prva grobnica", pojašnjava Amor Mašović, predsjedavajući Kolegija direktora INO-a i bivši predsjednik Federalne komisije za traženje nestalih.
Jasmin Odobašić, koji je 2003. vodio ekshumaciju na Korićanskim stijenama s timom Federalne komisije, ističe da je zbog nepristupačnosti terena tada bilo teško pretraživati širi rejon.
"To je ogroman teren koji je teško pretražiti, ogromne strmine. Tada sam našao oko 12 neeksplodiranih bombi, zmija i ostalo. Niko ne garantuje i sutra da neko ko ode na taj teren da neće naći još tijela”, kaže Odobašić.
Mašović pojašnjava da su tokom prve ekshumacije našli samo male kosti – prste, pete, pršljene, rebra..., odnosno ono što je zapalo među stijene i “što oni koji su izmještali tijela 1992. godine nisu vidjeli”.
“Kod ove druge ekshumacije tijela nisu pomicana, ali su rasuta na tom području od pada, bombardovanja, životinja, a onda i svake godine kad se led otopi, on samo kosti svuče na drugo mjesto”, dodaje Mašović.
Nada porodica da će pronaći posmrtne ostatke nije nestala i 18 godina od počinjenja zločina, ali se ipak plaše da tu informaciju neće živi dočekati zbog, kako kažu, sporosti rada na traženju nestalih.
"Niko konkretno ne radi na traženju nestalih, pa ni te strukture što su izabrane. Za porodice je najbitnije da pronađu svoje nestale i da ih zakopaju, da znaš gdje su ti kosti djece. Mi sutra kad umremo, njih nema ko tražiti", kaže Elezović.
Za sudjelovanje u strijeljanju muškaraca na Korićanskim stijenama u Sudu BiH krivicu su, osim Ivankovića, priznali i Gordan Đurić, koji je osuđen na osam, Ljubiša Četić, osuđen na 13 godina, te Darko Mrđa, kojeg je ICTY osudio na 17 godina zatvora. U Sudu BiH u toku je suđenje još devetorici bivših prijedorskih policajaca, kao i nekadašnjem stražaru logora Trnopolje, a koji su optuženi za učešće u tom zločinu, saopćeno je iz BIRN-a.
Ni ove, kao ni prethodnih godina, porodice stradalih nisu dobile dozvolu od načelnika Kneževa, SNSD-ovca Čede Vukovića, da trajno postave spomen-ploču na gubilištu.
Ploča se već tradicionalno postavi za potrebe slikanja samo u vrijeme okupljanja na obilježavanjima godišnjica, a nakon toga je porodice uklone do naredne godine.
ovog 21. augusta stotine članova porodica ubijenih, zajedno s onima koji su preživjeli masakr, ponovo su posjetiti Korićanske stijene i spustiti cvijeće na mjesta gdje su stradali civili s područja Prijedora.
Iako je od strijeljanja više od 200 muškaraca na Korićanskim stijenama prošlo 18 godina, do sada su identifikovane i ukopane tek četiri osobe, pronađene 2003. u obližnjoj šumi. Članovi porodica ubijenih nadaju se da će novo pretraživanje tog područja otkriti i posmrtne ostatke njihovih najmilijih.
I ovog 21. augusta stotine članova porodica ubijenih, zajedno s onima koji su preživjeli masakr, ponovo su posjetiti Korićanske stijene i spustiti cvijeće na mjesta gdje su stradali civili s područja Prijedora. Među onima koji su odali počast ubijenima bio je i Muharem Elezović iz Trnopolja jer je na tom mjestu izgubio dva sina – Emira (22) i Edina (24) – za čijim posmrtnim ostacima i dalje traga.
"Našli smo nešto malo kostiju, ali ne znamo kome od njih dvojice pripadaju. Pronašli smo toliko da u jednu kesicu mogu stati", kaže Elezović i dodaje da je razočaran u institucije koje tragaju za nestalima jer, i nakon toliko godina od počinjenog zločina, još nisu pronađene sve žrtve s Korićanskih stijena.
Edin i Emir Elezović odvedeni su 9. maja 1992. u zatočeništvo u logor Keraterm, a potom, kako pojašnjava njihov otac, i u Trnopolje. Obojica su zajedno s drugim Prijedorčanima 21. augusta te godine krenuli organizovanim konvojem nа razmjenu u Travnik, ali do tamo nisu stigli. Tog dana, kako je utvrđeno presudama Državnog suda i Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY), pripadnici interventnog voda Stanice javne bezbjednosti (SJB) Prijedor su na putu do Travnika, na planini Vlašić, izdvojili grupu više od 200 muškaraca, koje su potom autobusima sproveli do Korićanskih stijena.
"Muškarcima iz prvog autobusa su naredili da kleknu uz ivicu ceste, da bi potom na njih pucali iz automatskog oružja. Tijela ubijenih padala su u provaliju, dok su se neke osobe same bacale kako bi izbjegle smrt", stoji u presudi Damiru Ivankoviću, bivšem pripadniku interventnog voda SJB-a Prijedor, koji je u Sudu BiH priznao krivicu te je osuđen na 14 godina zatvora.
Također se navodi da su, nedugo nakon toga, muškarci iz drugog autobusa izvođeni u manjim grupama, te ubijani, nakon čega su na njihova tijela bacane ručne bombe. Na Korićanskim stijenama život je izgubilo oko 200 muškaraca, dok ih je 12 preživjelo strijeljanje. Ekshumacije posmrtnih ostataka žrtava vršene su 2003. i 2009., a na osnovu, kako tvrde u Državnom tužilaštvu, indicija Damira Ivankovića.
"Ivanković je 2003., kako nam je kazao, mjesto izvršenja zločina pokazivao drugim organima koji su radili na ovom predmetu, nakon čega je izvršena ekshumacija i pronađen je dio posmrtnih ostataka. On je također u postupku sklapanja sporazuma o priznanju krivnje dao informaciju o drugom mjestu egzekucije, nakon čega smo angažovali sve službe i pronašli dodatne posmrtne ostatke", navode u Tužilaštvu BiH.
Prema podacima INOBiH, do sada je identifikovano oko 100 osoba koje su ubijene na Korićanskim stijenama. Za većinu nisu pronađeni kompletni posmrtni ostaci, zbog čega ih porodice još nisu ukopale.
U Međunarodnoj komisiji za traženje nestalih (ICMP) ističu da u 24 slučaja nisu uspjeli dobiti poklapanje profila DNK iz kosti s krvnim uzorcima porodica nestalih i zbog čega pretpostavljaju da još sve porodice nisu dale krv. Ipak, porodice ubijenih Prijedorčana zamjeraju institucijama za traženje nestalih jer nisu ranije obilazile teren Korićanskih stijena, nego su s prvim ekshumacijama počeli 11 godina nakon što je zločin izvršen.
Oni tvrde da je i ranije postojala pretpostavka da se posmrtni ostaci strijeljanih nalaze na
tom mjestu, ali da za njima niko nije tragao.
Edin Ramulić iz Udruženja Prijedorčanki "Izvor" ističe da je tokom ekshumacije 2003. učinjeno "bezbroj propusta", te da tada niko nije izvršio pretragu šireg područja Korićana, zbog čega nisu pronađene i ostale žrtve zločina.
"Prema tvrdnjama svjedoka i presudama, znalo se da su ljudi ubijani na dvije različite lokacije, ne toliko udaljene jedna od druge. Niko iz Federalne komisije i od tih stručnjaka nije 2003. obišao lijevo i desno od te lokacije da utvrdi ima li kostiju. I tada se znalo da ubijene iz drugog autobusa niko nije dirao i da su sigurno još gore", kaže Ramulić.
U INO-u BiH, koji od 2005. radi na traženju nestalih jer su entitetske komisije zvanično ugašene, ističu da ne znaju da li su članovi tadašnje Federalne komisije pregledali širi rejon Korićana.
"Nisam bio gore 2003. godine, ali je moj tim radio i od toga ne mogu bježati. Jesu li oni gledali lijevo ili desno od one lokacije, stvarno ne znam, ali je činjenica da je tada nismo uočili. Mi smo gore odlazili 10-ak puta ranije, ali smo vođeni uvijek dalje od tog mjesta gdje je bila prva grobnica", pojašnjava Amor Mašović, predsjedavajući Kolegija direktora INO-a i bivši predsjednik Federalne komisije za traženje nestalih.
Jasmin Odobašić, koji je 2003. vodio ekshumaciju na Korićanskim stijenama s timom Federalne komisije, ističe da je zbog nepristupačnosti terena tada bilo teško pretraživati širi rejon.
"To je ogroman teren koji je teško pretražiti, ogromne strmine. Tada sam našao oko 12 neeksplodiranih bombi, zmija i ostalo. Niko ne garantuje i sutra da neko ko ode na taj teren da neće naći još tijela”, kaže Odobašić.
Mašović pojašnjava da su tokom prve ekshumacije našli samo male kosti – prste, pete, pršljene, rebra..., odnosno ono što je zapalo među stijene i “što oni koji su izmještali tijela 1992. godine nisu vidjeli”.
“Kod ove druge ekshumacije tijela nisu pomicana, ali su rasuta na tom području od pada, bombardovanja, životinja, a onda i svake godine kad se led otopi, on samo kosti svuče na drugo mjesto”, dodaje Mašović.
Nada porodica da će pronaći posmrtne ostatke nije nestala i 18 godina od počinjenja zločina, ali se ipak plaše da tu informaciju neće živi dočekati zbog, kako kažu, sporosti rada na traženju nestalih.
"Niko konkretno ne radi na traženju nestalih, pa ni te strukture što su izabrane. Za porodice je najbitnije da pronađu svoje nestale i da ih zakopaju, da znaš gdje su ti kosti djece. Mi sutra kad umremo, njih nema ko tražiti", kaže Elezović.
Za sudjelovanje u strijeljanju muškaraca na Korićanskim stijenama u Sudu BiH krivicu su, osim Ivankovića, priznali i Gordan Đurić, koji je osuđen na osam, Ljubiša Četić, osuđen na 13 godina, te Darko Mrđa, kojeg je ICTY osudio na 17 godina zatvora. U Sudu BiH u toku je suđenje još devetorici bivših prijedorskih policajaca, kao i nekadašnjem stražaru logora Trnopolje, a koji su optuženi za učešće u tom zločinu, saopćeno je iz BIRN-a.
Ni ove, kao ni prethodnih godina, porodice stradalih nisu dobile dozvolu od načelnika Kneževa, SNSD-ovca Čede Vukovića, da trajno postave spomen-ploču na gubilištu.
Ploča se već tradicionalno postavi za potrebe slikanja samo u vrijeme okupljanja na obilježavanjima godišnjica, a nakon toga je porodice uklone do naredne godine.
Nema komentara:
Objavi komentar