Srebrenica - "Zeleni dzemper"*
Nadomak grada, na zelenom brezuljku, kroz srebrnu zavjesu toplog vazduha nazirale su se dvije prilike. Pored kuće na brijegu stajala je nena i zahvaljujući Bogu na vedrom vremenu zadovoljno posmatrala unuka Ahmeda kako veselo trčkara, čavrljajući kao da priča sa vjetrom. Ahmed je sa svojih nepunih pet godina izgledao sićušno i njezno i čak je u naručje mogao stati. Ahmedova majka je uređivala avliju i s ponosom gledala ruzčnjake. Bila je poput njenih ruza u najljepšem svom dobu, puna zelja i zivotne snage. Vjetar i ljetnje sunce brzo su sušili tek razastrte haljine po tenefu. Ahmed je gledajući niz blagu padinu pitao majku šta su sve one velike kuće što se vide u daljini, prekrivene prozirnim titrajima toplog vazduha što je stvarao prelijepu zavjesu obasjanu ljetnim suncem. “Srebrenica!”-govorila mu je majka. “Tamo ćeš, ako Bog da, u školu. A kad odrasteš i budeš momak ići ćeš tamo i u šetnju.” I redala su se Ahmedova pitanja dok s čuđenjem nije upitao zašto ih stalno čuvaju neki vojnici i od koga. Majka bi na ta pitanja izbjegavala odgovore jer je i sama bila zbunjena svim tim iznenadnim događajima.

Ahmed je, gledajući na tenefu razastrte šarene dimije, zadivljen cvjetićima kojima su ukrašene, brojao i pokušavao ih prenijeti na svoj zeleni dzemper što se vihorio na vjetru.

Iznenada je stigao Ahmedov otac, uznemiren; uplašenim pogledom gledao je čas u Ahmeda, čas u majku, zenu. Ni sam nije znao kako im je rekao da moraju što prije krenuti. Morali su bjzati iz njihove drage kuće, iz avlije, sa svog zelenog brezuljka. Majka kao da je to očekivala bez ikakvih pitanja, zgrabila je dimije i zeleni dzemper, nespretno ga oblačeći Ahmedu. Nena je naizgled smireno dodavala još ponešto u svoj već pripremljeni zavezljaj. Duboko uzdišući gledala je sina i Ahmeda i molila Allaha da joj ih zaštiti i spasi od zla. Znala je nena ko su četnici i srce joj se grčilo pri svakoj teškoj misli, bojala se strašnih slutnji što su je pratile.

Kao da ih je nosio vjetar, skoro trčeći priključili su se uskovitlanoj gomili uplašenih, golorukih ljudi.

Svi su se gurali, pokušavajući da uđu u autobuse, kamione, traktore, bilo gdje samo da što prije bjeze. Namrgođeni vojnici su ih nemilosrdno gurali, vikali na njih, udarali ih… Uzalud su trazili strane vojnike koji su im obećali zaštitu dok su ih razoruzavali. Nije ih bilo. Prevareni su i prepušteni na milost i nemilost onima koji milosti nisu imali ni za djecu, ni za starce, ni za zene.

Nena, Ahmed i njegovi otac i majka, kao ni mnogi drugi, nigdje nisu uspjeli da se uguraju. Uspaničeno su krenuli za kolonom, noseći sa sobom strah, zbunjenost i neizvjesnost. Jedva da je poneko tuzno bacio pogled na svoju ostavljenu kuću, ulice, selo, grad. Čudio se Ahmed dok su ga otac i majka, smjenjujući se, nosili u naručju i zurili ne znajući ni sami kuda. Nena je tiho izgovarala svoje dove, šapući se molila sva skrhana. Čudila se svojim ubrzanim koracima jer je mislila da neće moći hodati. Iz kolone se čuo prigušeni plač djece, dozivanja, uzdasi. Majke su čvrsto drzale djecu za ruke, da ih ne izgube, a druge drzeći bebe u naručju zatvarale im usta da se ne čuje njihov plač. U zraku se osjećala tezina i kao da su svi sa sobom nosili teške oblake, stihijski su išli dalje. Ptice su se zloslutno oglašavale i miješale s glasovima uskovitlane mase.

Tuzne slike starica sa štapovima i zavezljajima kako iznemoglim koracima prate kolonu zaokruzavale su sav taj haos koji je nastao, protjerivanje bez smisla, bez povoda.

Odjednom su ljudi počeli da se vraćaju unazad. Nešto se strašno dešavalo. Čuli su se vapaji rastajanja, plač, molbe. Odvajali su muškarce iz kolone. Odvajali su muzeve od zena, djecu od majki. Ko god je pokušao pruziti otpor, pobuniti se udarali su ga i grubo odvodili na drugu stranu. Ahmed je bio u naručju majke, preplašen, ali mu se činilo da je još siguran. Nena je stisla grčevito svog sina i kao da je skupila svu snagu svog zivota, svojih godina, pokušavala da ga zadrzi, da ne da da joj ga odvedu, da ga odvoje od nje. Gledala je te uniformisane neuredne ljude, ali na njihovim licima nije vidjela ni trunke milosti. Osjećala je grč u stomaku, duboko u utrobi joj se nešto kidalo. Osjetila je neopisiv strah, brigu. Bili su na kraju kolone, a koraci su se usitnjavali. Htjeli bi se zaustaviti, pobjeći, vratiti se. Ali kuda? Gdje?! Svuda su bili oni, naoruzani do zuba, nemilosrdni; oni koji su bili spremni da ih zlostavljaju i da ih liše zivota. Grubo su neni oteli, odveli sina. Dozivala je nena, molila, plakala, a sin je bio već na drugoj strani i gledao molećivo majku kao uplašeno dijete, bojeći se da je ne udare, ne povrijede. Molio je da mu čuvaju Ahmeda.

I Ahmed je izgledao kao prestrašeno lane, zalutalo među zvjeri. Gledao je za svojim ocem, svojim zaštitnikom dozivao: “Babo! Babo, vrati se. Gdje ćeš? Povedi meee…” Njegov glasić je ostajao u teškom vazduhu, bez odgovora. Nena se jedva pridrzavala za snahine dimije. Vidjela je kako podozrivo gledaju Ahmeda, kako mu prilaze. Trazili su ga od majke dok ga je ona čvrsto drzala. Otimali su ga, ali majka nije popuštala. Vikali su, udarali je, vrijeđali je. Dječak je zanijemio od tog prizora, još u šoku zbog nasilu odvedenog oca.

Molila je još jedna majka da joj ne uzimaju čedo, plod njenog srca. Ona ga je, uz Boziju pomoć, rodila. Ona ga je odgajala, njegovala, čuvala. Pitala je zlotvora da li on ima djece, da li on ima srce ili je zvijer. Ali on je bio gori i od zvijeri, u njemu nije bilo ni traga ljudskog.

Udario je majku po ruci u kojoj je drzala Ahmeda, udario ju je nekim oštrim predmetom i oteo to sićušno biće… Lila je krv, prskala po Ahmedovom zelenom dzemperu, dzemperu na koji je još jutros zelio prenijeti cvjetiće sa majčinih dimija. Ruka je visila u zraku dok je majka padajući gubila svijest, on je uzeo Ahmeda kao trofej svog zla, zla što je boravilo u njemu kao čudovište. Nena je nijemo dozivala, samo mičući usnama, sva ukočena čula je samo plačne Ahmedove povike: ”Maaajko, neno…” Nije se mogla pomjeriti. Srušila se pokraj okrvavljene snahe. Nikog nije vidjela u toj strašnoj nevolji. Čula je samo unukove jauke, jauke koji su joj mutili razum, oduzimali korake, gasili zivot.

Odvedoše joj dva očinja vida, one zbog kojih je zivjela… Trazila su majčina srca bar malo nade da će ih vratiti. Nesvjesno je išla za onima koje su nosile njenu snahu, ranjenu, blijedu, izgubljenu bez njenog muza, bez njenog Ahmeda. Lutali su pogledi i nene i snahe i nisu znale gdje su i da li zive u nekom drugom svijetu, jer još moraju zivjeti. Drugi su brinuli o njima iako su svi bili pogođeni vlastitom nesrećom, ucvijeljeni rastancima…

I nisu znale ni nena ni snaha kako su se našle u Tuzli. Sve od odvajanja od djece teklo je stihijski i one su postojale misleći da je sve ovo noćna mora, ruzan san, košmar koji će proći. Šok od svega što se zbilo nije ih napuštao. Svi su pričali svoje jade, brinuli šta će biti s njihovim najdrazima, na silu odvedenima i samo ih je tuga vezala. Svuda su se čuli samo jecaji, plač, tiha nabrajanja zbog svih nevolja koje su ih snašle. Nadali su se, iščekivali da će se pojaviti njihovi najmiliji, da će uspjeti nekako pobjeći, da će pronaći neki način da se jave.

Svako jutro je donosilo nadu, a dani su neumitno prolazili, u strahovima, u bijednom prezivljavanju. Poneko bi i uspio doći, bos, izranjavanih nogu, gladan i izgubljen. Skupljali su se oko njega, raspitivali se, trazili bar iskru nade za sebe.

Prolazili su dani, mjeseci, godine a nena i snaha svaka u svom svijetu čekanja, stradanja, patnje…Čekale su i još uvijek se nadale, molile i zeljele da se pojave negdje u obzorje njihova djeca.

Nadale su se da bi mogle zivjeti …Kako je vrijeme proticalo sve je više izgledalo da su svi došli oni koji su se mogli izvući iz četničkog obručja. Stalno su se vraćale slike teške i sumorne, slike odvedenih djevojaka u najljepšem cvijetu mladosti, slike nejakih dječaka čije su lopte ostale na livadama čekajući da se vrate njihovi nestašni vlasnici. Nena i snaha su se drzale jedna druge, međusobno se tješeći i pomazući. Govorila bi nena često snahi kako su prošle dzehennem na ovom svijetu, a da one koji su radili zlo čeka strašni drugi svijet, dzehennem iz kog nema povratka i da će njihovi uzdasi zbog zuluma koji su im nanijeli raspirivati oganj u kome će gorjeti. Iz svoje nemoći da bilo šta promijene, te su riječi pruzale utjehu, davale strpljenja.

Nade za prezivjelima tiho su gasnule, a unutarnja praznina stvarala se duboko u napaćenim dušama i sve je ličilo na tuzne grobnice koje su se počele otkrivati. Grobnice pune nevinih, ubijenih mladića, dječaka, staraca, beba…

I dio svake grobnice bio je čovjek koji se borio da se otkrije istina, čovjek čije su oči nudile ljubav i samilost sa porodicama zrtava. Izgarao je sa svakim pronađenim ljudskim tijelom, bićem kojem su oduzeli pravo na zivot na najsvirepiji način. Istrajavao je na putu najstrašnije istine. Njegov lik je bar na trenutak blazio teške rane. I zemlja je jecala od toga zla koje su uradili zlotvori.

I nena i snaha su tiho prilazile pronađenim stvarima, njihove oči su prizivale sjećanja, lebdjele su zadnje sačuvane uspomene njihove djece. Znale su u čemu su bili toga dana pa su gledale da među toliko pronađenih stvari ne bude nešto od njih. Nena na svaku smeđu košulju pogledala, htjela i da je vidi ali i da je ne vidi, jer ako je nađe, izgubit će svaku nadu da je mozda još uvijek negdje ziv njen sin. I ta bolna neizvjesnost na trenutak bi joj se učinila lakšom od pronalazenja ubijenog, samo Bog zna na koji način, mučenog djeteta.

Snaha je među poredanim stvarima ugledala mali zeleni dzemper. Pozurila je prema njemu kao da je vidjela Ahmeda… Ne, nije se mogla prevariti, zbuniti; jer sama ga je plela, sama je mjerila Ahmedove ručice da mu odredi duzinu rukava. Boja mu je bila nepromijenjena…zurila je da uzme dzemper uplašena kao da će joj i njega oteti, da će ga sakriti. U bunilu je dozivala Ahmeda, milovala njegov dzemper… gubila svijest. Činilo joj se da joj Ahmed miluje lice, da je budi iz dubokog sna. Bio je sav od svjetlosti, a po zelenom dzemperu bili su cvjetići svih boja. I govorio joj je Ahmed da je babo šehid i da se za šehide ne smije reći da su mrtvi…Govorio joj da je babo u nekom ljepšem svijetu, u svijetu u kome nema nepravde niti zlih duša. Tamo sija svjetlost stvorena od dobrih ljudskih srca. Oni koji su radili zlo strašno pate, tješio je Ahmed majku.

I dok je dolazila sebi bila je sva ozarena, čak se blago smiješila gledajući vedro nebo.

Ugledala je zabrinuto lice nene, lice poput meleka. Tješila ju je nena drzeći dzemper svoga unuka, htjela je nešto govorit, ali usne su bile ukočene i modre dok je drhtala kao prut. I nečujnim glasom je pričala snahi kako je čula da je onaj zlikovac koji je oteo Ahmeda, oduzeo sam sebi zivot, da nije mogao zivjeti sa zlom koji je činio. Govorila je nena da zlo ne moze dugo zivjeti nekaznjeno, da je to pravda Bozija. Nena je to odjednom govorila sa velikim zarom jer je potpuno vjerovala u to! Čiste ljudske duše imaju korijene u visini, u svjetlosti. Slušala je snaha i vjerovala da će zlo biti kaznjeno. Razmišljala je o tim nepravednim suđenjima zločincima u Hagu gdje su za stotine godina uzetih zivota zločinci dobijali tek po koju godinu. A zar neko moze tako malo kaznjen biti za oduzet zivot djeteta, mladića??? Za prekinutu igru njenog Ahmeda, uskraćeni zivot njenom muzu, njoj kao zeni, majci. Još više je rasla njena tuga dok je razmišljala kako se i dalje poigravaju s njima. Pokušavaju umanjiti toliko vidljivo i strašno zlo. A oni koji su ga počinili hodaju slobodno zemljom.

Nosila je Ahemdov dzemper i činilo joj se da je sav svijet u njemu. Vraćala se u mislima vremenu, dobrom starom kad su svi bili skupa. Sjećanja su je još više podsjetila na gubitak svega što je imala i ispunila neprolaznim bolom. U neninim očima, ugašenim pogledom prepoznala je onu istu tugu koju je i sama nosila.

Ponovo su zajedno krenule dvije majke, majke Srebrenice, drzeći se jedna druge, koračale su ovim tuznim svijetom, nosile sa sobom grobnu tišinu svih bosanskih jama, oslikavale patnju svih bosanskih majki. Njihovu prazninu nikad niko neće moći ispuniti.

Zemlja je od tezine bola i nepravedne šutnje ovosvjetskih sudova ječala pred zlom, jer njena je utroba ranjena i čeka da se unište bolesni umovi što njom još koračaju. Znaju da Pravda dolazi sporo, ali da mora doći. Ali nikad neće izbrisati ovu strašnu ljudsku sramotu. I zemlja i nebo uvijek će osuđivati ovaj teški zločin. Kud god okrenem svoje lice Ja vidim majke Srebrenice Gdje god dotaknem svoje srce Bole me boli Srebrenice!