Zeleni svatovi... Srebrenica


Dobre ljude u Džennet na krilima nose meleki. Danas na ovoj ravnici potočarskoj, meleke nose ljudi.

Plove zeleni tabuti na rukama svojih zemljaka i svojih najmilijih, kao brodići na pučini mora, kad se lelulaju na blagom vjetru. Sve jedan za drugim u redu. Talasaju se na visini i blago plove, svaki ka svojoj vječnoj kući. Ravnicom odliježu tekbiri:

-Allahu ekber!

Na broju 12o ispred mene je moja nevjesta Zejna. Ja za njom na broju 125.

-Obećah ti, Zejna, da će nam svadba biti velika i na daleko čuvena. Htjela si puno svatova, da se zna kad se udaje gizdava Srebreničanka. Evo, vidiš koliko danas imaš svatova! Tačno 505!

Idu ispred tebe i iza mene. Ja i ti nijesmo daleko. Vidim ti i krajičak tabuta. Nose te na stotine djeverova. Tebe, moju ljepoticu Zejnu, sa dugom crnom kosom, koja ti je padala niz leđa do pasa i krupnim crnim očima. Tvoja me ljepota zaludila, začarala, dok si me gledala stidljivim pogledom. Zakleo sam se da neću drugu, osim tebe.

-Ne osvrći se, Zejna! Tu sam ja na broju 125. Evo te pratim. Sramota od ovoliko ljudi da gledaš gdje sam.

Ti se, ipak, osvrćeš. Je li? Kao ono pod bagremom kad si me čekala na prvi sastanak.

Malo sam okasnio. Kosio sa babom livadu. Velika livada, k o stadion. Nikad mi se nije učinila ni širom, ni dužom. Žurio sam da ne zakasnim, pa sam kosio kao da mi je trava krvnik. Sav sam drhtao od sreće i žurbe da stignem tebi. U glavi mi i pred očima tvoje oči, lice, osmjeh sa bisernim zubima. A imala si i jedan zub malo ukoso, pa je nekako još više davao čar tvom osmjehu. Hiljade mrava mi je gmizalo tijelom, k o da sam stajao na mravinjaku. Meni milina, iako su mravi na meni.

Eh, šta je trave bilo, Allahu mili! K o da nijesmo kosili od lani. Babo me stalno požurivao, a ja bih i livadu i travu najradije zapalio, da je nema. Mahao sam kosom i puho na nos. Znoj mi curila niz ledja i lice, a vrućina palila mozak. Da li od vrućine ili miline što na tebe mislim? Ne znam.

-Što si to zastala Zejna? Naprijed Sultanijo moja!

-Allahu ekber! Allahu ekber!

Odjekuju ravnice potočarske. Evo zelenih svatova! Sad ćemo mi, sad!

Čekaju nas dolje na hiljade sretioca u bijelom kamenu i nepomično stoje u redovima. Čekaju i ljudi, ko da je mašerski dan. Nikad nijesam vidio više sretioca.

-Evo nas! Idemo nas 505!

Pišemo svojom krvlju bošnjačku historiju za buduća pokoljenja. Neka se pamte zločini nad nevinim, golorukim. Neka vječna opomena budu naši nišani.

- Vidiš li, Zejna, sunce danas sija? Obasjava nam zeleni pokrov i grije kosti. A jučer je lila kiša, prolamalo se nebo. Nebo plakalo i Bosna za nama.

Ispred mene si, ljepotice moja, kao ono kad smo sa školom išli na izlet. Tada si išla naprijed i osvrtala se da me zaneseš crnim očima. Gledala si da li te pratim i bježala mi. Bila si lijepa nemirna curica! Gledao te ja, a gledao i Zijo. Meni krivo. Najradije bih ga udavio.

- Zejna, kćeri moja! Radosti majkina! Žalosti moja!

-Hrabro, Zejna! Sve majke plaču kad udaju kćer!

Vrišti baš punica. Boli bezbeli.

Ode joj Zejna u drugu kuću. Vječnu zanavijek.

Idu zeleni svatovi, izvadjeni iz zemlje i opet će zemlji. Mi medju njima u sredini, kao u stroju. Jedan za drugim, na bratskim rukama.

-Plačeš, je li Zejna? Žališ što ti nevjestačko ruho zeleno, što nije bijelo. Sramota bi bila da si ti sama u bijelom. Svi smo isti u zelenom. Nemaš ni cvijeće veliš. Biće i cvijeća, polahko samo. Okitiće te cvijećem, narod bosanski.

Ja te vidim u kadifi i svili, onoj što je majka za tebe spremila. Na grlu ti niske od merdžana, na rukama zlatni belenzuci. U kosi ti biseri prosuti i almasli grana. Za mene si okićena i nagizdana.

- Tu sam ja, Zejna, odmah iza tebe. Ne brini!

Rekla si mi da me nećeš dugo čekat, a čekala si. Krila se iza stabla bagrema i gledala niz livadu. Ja pretrnuo, mislio otišla si. Kleo sam travu i livadu. Valahi i baba, nek mi Bog oprosti. Zapeo da se sve pokosi, k o da je pred kijamet.

Ugledao sam ti krajičak haljine. Nijesi se mogla sakrit. Iza ledja sam ti prišo, zatvorio oči i mislio da je svijet stao. Sve je u sekundi, bilo kao san.

Od tada sam tvoj i samo tvoj Meho. Danas sam mladoženja, Zejnin Meho, na tabutu sa brojem 125.

Svatovi su ti odabrani. Za tobom je tvoj stari učitelj, za njim komšija Ramo, pa matičar Salko, pa doktorica Adila, pa ja. Svi oni, koji su ti dragi i koje si voljela. Mirni svatovi, koji ne pjevaju, nego tiho Džennetu odlaze. Tamo u bašče džennetskim nastavit ćemo one naše razgovore. Nijesam čuo šta si mi ono šapnula, kad smo se rastajali. Reći ćeš mi kad stignemo tamo...

Žao mi što ne ponijeh onu mahramu što si vezla i dala mi kao biljeg za vjeridbu. Mogao sam da zatisnem ranu, što su me upucali. Krv mi prskala kroz prsa. Ne mogadoh zaustavi mlaz, no isteče krv iz mene kao izvor. Ja umirao i mislio na tebe Zejna, kao i sad što mislim.

- Meho, sine! Oči moje ugašene zanavijek! Što ostavi majku, živote moj!

- Polahko majko! Čut će te svatovi! Sabura imaj, starice moja! Tu sam, majko, na broju 125. Zapamti, stara! Kad pronesu tabut što na đul miriše, to je, majko nevjesta moja. Moja Zejna!

-Allahu ekber! Allahu ekber!

Ječe Potočari! Plače Bosna, kune Srebrenica!

Pjevaju djevojke u bijelom „Srebrenički inferno“

- Lanetosum - odjekuje ravnicama bosanskim. Pjesma je kletva. Da se ne zaboravi i upamti!

Tabuti danas pričaju. Pišu i kunu. Ne tabuti! Svatovi suhi, zeleni!

-Ne osvrći se lijepa Srebreničanko!

Neka nijesi otišla, a molio sam te.

„Idi Zejna, spasi se,“ govorio sam ti.

„Neću ja bez tebe. S tobom ću i u crnu zemlju.“

Danas mi milo što smo zajedno.

Nijesmo mi umrli Zejna. Živjećemo do Sudnjeg dana. Pominjaće nas naša nerodjena djeca. Sanjao sam da ih imamo četvoro. Dvije cure i dva sina, jednako. Nadijevao sam im imena i znao da će biti lijepa na tebe. Kćerki starijoj, dao sam ime Medina, a mladjoj Fatima. Sinovima Hasan i Husein. To mi je bila želja.

- Djeco moja nerodjena! Zejna moja nesudjena!

- Zejna živote! Majku što ne vidiš!

Bila je Zejna i moj život, pa evo ne plačem.

- Ahmo, Meho, Zejna ,Osmo, babo, sine.....

- Kakvi su ovo vapajia? Ko to naše svatove zove?

- Šta mi to poručuješ otud Zejna? Ne čujem od vriska. Ne vidim od bola! Rećićeš mi tamo kad stignemo.

- Je li te boljelo, Zejna? Mene nije. Ja vidio tvoje oči i mirisao onu ljubičicu što sam ti kačio u kosu.

Mislio na vodu koju sam sa česme pio, onda kad si je ti točila. Prskala mi krv iz rane u lice, a ja mislio da me ti polivaš. Samo sam zatvorio oči i gledao te. Malo me boljelo u prsima, kao kad bih brzo kosio. Malo sam umoran bio, kao ono kad sam tebe jurio uz brdo da te stignem.

- Naljutila si se jednom. Sjećaš se?

Lijepa si kad se naljutiš. Trčao sam kao lud za tobom, da te razljutim. Jedva zadihan te stigoh. Bila si rumena u licu, vrela. Ličila si na rascvjetalu ružicu.

-Ne volim te!

-Lažeš!

Lagala si, znam. Sad me tražiš i okrećeš se. Vidiš da si lagala, kad si rekla da me ne voliš.

- Jesi li čitava, Zejna?

Volio bih da jesi. Meni nedostaje jedna noga. Kažu, naći će je kasnije. Neka, nije mi ni važno.

- Jeli ti ostao makar pramen od kose? Skinuli ti veliš, vjerenički prsten. Dat ću ti ja još ljepši. Pravi džennetski, sa alem- dragim kamenom.

Umro sam lahko. Kao da sam potonuo u neki lijep san. Oko mene na stotinu raznih ptica i mirisi šumskog cvijeća. U ušima ezani a na usnama šehadet. Uspio sam se prije smrti abdestiti zemljom.

Mislio sam na tebe, na majku i na dragog Boga dž.š.

Eno mi majke u gomili. Pada, a neko joj trlja ruke i zalijeva vodom.

- Polahko, majko moja! Tu sam ja! Evo me! Sad ću ja, sad! Još nije na mene red! Prvo Zejna, pa ja.

- Da li ovo kiša pada što vlaži kosti moje, ili suze iz suhih kostiju kapaju od žalosti za milom majkom mojom? Sama je starica moja!

- Što drhtiš, Zejna? Strah te kabura, je li?

- Ne plaši se što su stali svatovi naši! Na redu za ukop je tabut sa brojem 120 na tebe, Zejna.

- Selam nazovi pragu vječne kuće tvoje. Prostrijeće ti hurije mehke svilene dušeke. Zakitiće ti kose srmali granom, umjesto majke moje. Pjevaće ti džennetske ptice pjesmu jaranica tvojih. Prihvatiće te meleka bezbroj, umjesto djeverova naših. Namirisaće djevojku čednu sa stotinu mošusa.

- Ne boj se nevjesto moja!

Jorgan će ti biti krvava zemlja bosanska. Iz nje će nići cvijeće prkosno i mirisno.

Ostaj u miru pašinice moja. Doći će noćas duša moja kod duše tvoje.

-Es – selamu alejkum Džennetu!

- Hoš geldiniz hurijo džennetska!

- Mumbarek olsun, kuća ti vječna!

- Allah rahmet olsun!

- El-Fatiha!
„ Ne recite nikad za one što su umrli na Allahovom putu, da su mrtvi. Ne, oni su živi, ali vi to ne osjećate!“