NIKADA NE ZABORAVI GENOCID I HOLOKAUST U BOSNI I SREBRENICI

NIKADA NE ZABORAVI GENOCID I HOLOKAUST U BOSNI I SREBRENICI




srijeda, 14. prosinca 2011.

Prića jedne Bosanske majke***
Jedne noći odveli su moju Eminu. Jedanaest godina je tek imala. Ništa nisam mogla učiniti. Gledala sam kako odvode moje dijete.Poletjela sam za njom, ali su me zaustavile druge žene. "Zašto djecu", vikala sam, "ostavite djecu.


Šifra: "EMINA"

"NEKA BOG ZLOČINCIMA PRAVEDNO SUDI"

Najteže mi je noću, kada se osamim, zatvorim oči i u mislima se vratim u džehennem, pakao. Danju sam okupirana hiljadama briga i ne stignu me turobna sjećanja, ali noću, kad liježem u krevet i kad misli i sjećanja počinju ispredati kolo bez kraja, kad mi svašta počne padati na pamet, dođe mi da poludim. Čas vidim logor, čas bradatu spodobu Srbina - četnika, čas žicu kojom je logor bio ograđen, pa onda misli bježe u minsko polje u koje su nas četnici bili poslali. Zatim čujem dječiji vrisak iz prostorije u kojoj su četnici silovali i zlostavljali maloljetnice, stare tek 12-13 godina, u kojoj su djevojčice uništavane, pa onda vidim lica starijih žena, Bošnjakinja, nena... Kakva užasna bol, kakve suze. Nema tu lijeka, ništa, ama baš ništa tada ne pomaže.

Onda se trgnem i sjetim da imam svoju porodicu, petero djece i muža, koji je, i nakon što je saznao šta se dogodilo meni i našoj kćerki Emini, ostao uz nas bez i jedne ružne ili optužujuće riječi. Smognem snage i nekako dočekam jutro. I tako svaku noć, svaki dan, živim život u kojem je najmanje radosti. Samo jedan pogled na preozbiljno lice moje kćeri dovoljan je da sve strahote koje smo zajedno prošle ponovo uzburkaju i ubijaju moju napaćenu dušu, da mi slamaju srce...

Za Safeta sam se udala nakon samo četiri dana poznanstva. Kako se to dogodilo, ni danas mi nije jasno. Živjeli smo u velikoj ljubavi, slozi, izrodili djecu-Esmu, Edinu, Eminu, Adila. Aida je došla poslije, kad smo već bili u izbjeglištvu u Sarajevu. Imali smo lijepu kuću sa okućnicom, auto, dobar posao u školi, u Gacku.

Bilo je to 01. maja 1992. godine, kada smo se posljednji put osvrnuli, usmjerili pogled prema svom Gacku, prema našoj kući. Moralo se bježati, spašavati glavu. Srbi, četnici su došli na naša vrata i povikali: "Izlazite!" Uzela sam djecu, izletjela s njima na stražnja vrata i potrčala prema šumi, dok se još moglo bježati. Brat moga muža nije htio bježati. "Ostat ću na svome", rekao je. Ostao je, ali samo dva sata. Ubili su ga mučki.

Nema komentara:

Objavi komentar

Objavi komentar