Kakvi nam trebaju biti hodže*

Četrdeset godina je Mahmut efendija radio u jednom džematu (u svom rodnom mjestu) i četrdeset godina bio izložen kritici džematlija. Prijavljivali su ga tadašnjoj Službi Državne Bezbijednosti, u određenim periodima njegovog službovanja bilo je čak i zahtjeva za linč, za smjenu imama Mahmuta, no na sreću svaki puta je preovladavao razum većine nad manjinom. A čovjek, Mahmut efendija je uredno i predano bio posvećen svom poslu. Koristio je svaku priliku da ih poziva u džamiju, redovno vodio mektepsku nastavu, učio jasine, dove i hatme, ponekad i bolesnoj djeci pomagao kad bi mu uplašeni roditelji zavapili za pomoć itd. Prisustvovao je tevhidskim i mevludskim svečanostima u kućama svojih džematlija, šerijatski ih vjenčavao, gasulio i dženaze im predvodio i klanjao. Na hutbama ih, sa mimbera upozoravao na stroge islamske propise i ...? Danas, neka mu Allah podari zdravlje, penzioner hadži-Mahmut efendija uživa naklonost i opštu podršku svih svojih džematlija. I svima je dobar. Uvažavaju ga, poštuju, u kuće na sohbete pozivaju i govore sve najbolje o njegovom službovanju. Zašto? Zato što je hodža Mahmut sada penzioner. Doduše, Mahmut-efendija i dalje upozorava na stroge islamske propise, ali sada ne nastupa sa mimbera i ne više onom strogom imamskom dikcijom i skoro naređujućim glasom. Nije, dakle glavni i dobar je...? ''Sve ću ti oprostiti, ali uspjeh nikako i nikada''.

 E, ovdje ću se zaustaviti. I ponoviti..! Upozoravao ih na stroge islamske propise, na ponašanje insana muslimana prema Bogu, prema drugim ljudima i prema sebi samom. Pozivao ih na odgovornost. Podsjećao na obaveze, a oni – jedan dio džematlija mislili da to hodža trenira strogoću.

Njegov učenik iz mekteba, Adžem efendija je svršenik medrese i zamijenio je Mahmut-efendiju na mjestu imama u njihovom džematu. Adžem efendija, onako mlad, neoženjen, poletan u radnom i misionarskom zanosu, ponekad možda i radikalan – izložen je kritici džematlija. Istoj onakvoj kritici kakvoj je Mahmut bio izložen prije trideset i kusur godina. Glavni je u džematu i svaka izgovorena riječ ili aktivnost, dvaput mu se mjere. Posmatraju se pod lupom. Traže mu se sitnice, izvlače riječi iz konteksta i slično. Traži se dlaka u jajetu. Jednom riječju, traži se da bude kriv, da ne bude dobar i to je to.

Doduše, Adžem efendija je po mnogo čemu obilježio svoj početak rada u džematu. Osim imamskih dužnosti, aktivno je davao i danas daje doprinos u svim društvenim djelatnostima. Možda i zbog toga je na samom početko rada dobio naklonost svojih džematlija u prikupljanju sredstava za vanjsko uređenje džamije, izgradnju i opremu gasulhane. Uvođenju sentralnog grijanja kao i postavljanja uređaja za rashlađivanje džamijskog prostora, kupovinu nekoliko računara u mektepskom dijelu džamije, kupnju stola za stoni tenis i čak uređenje malog nogometnog igrališta u haremu džamije. ''Aktivirao'' je džematlije u brojnijem prisustvu namazima u džamiji, lijepo uredio imamsku kuću i njeno dvorište kao i još puno toga.

Danas džamija i uopšte radni prostor koji Adžem efendija nadzire je uredan, čist, privlačan i veoma ugodan za boravak u njemu. Ako je sve tako, a tako je kako je rečeno? Šta to ima da se prigovara takvom imamu? Imaju sitnice koje to možda, a naročito za nekoga i nisu. A sve više i sve češće to i nisu sitnice, ako brojniji dio džemata ne opravdava neke hodžine postupke. Možda je Adžem efendija i bio u pravu kada je odlučio da se u njihovom mezarju kaburi iskopavaju malo drugačije okrenuti u odnosu na dotadašnje. ''Pronašao'' je ef. Adžem da prethodni hodža nije tačno, u bobu, pod busolu, odredio strane svijeta kako se pravilno, po šerijatskim propisima, kopaju kaburi. Neznatno, ali važno za mladog imama. Sada se u mezarju tačno zna od kada je on glavni i od kada se njega pita za sve. Da je stariji bio bi mudriji pa tu eventualnu ''grešku'' ispravio na novom slijedećem redu mezarova. Manje bi ubadalo u oči i manje bi se hodžu spominjalo zbog toga. Ali možda to, da ga se spominje, njemu i godi. Tko zna...? Doduše opravdavaju mu i pohvalno konstatiraju činjenicu da je ustanovio bolji plan i red ukopavanja pa je mezarje dobilo ljepšu geometrijsku formu. Uočavaju se staze između mezarova pa se svakom od njih može slobodno prići tako da se ne moraju gaziti tuđi mezari.

Zamjeruju imamu i što, kada je na jednoj dženazi dok je upozoravao prisutne na pristojno ponašanje u toku dženaskog obreda, da trebaju biti tihi jer, kako je on rekao, ''nije ovo sahrana Patrijarhu pa da urličete i jaučete.'' Za njih, to je hodžino ruganje drugom i drugačijem. Neki mu zamjeraju i što je nedavno, na jednoj dženazi prije njenog klanjanja naredio da se iz mezaristana udalje svi oni koji nisu htjeli stati u saff. Kazuju da je među tim istjeranim bilo i ljudi koji su došli da iskažu počast umrlom, ali iz određenih i inih razloga nisu mogli stati u saff. Možda su tu bili i negovi prijatelji i poznanici koji su pripadnici drugih konfesija. I oni su željeli da svoga prijatelja isprate i da pokažu ljudsku solidarnost. Te ljude ne bi trebalo maltretirati i to nikome nije dozvoljeno.

Mišljenje je, naročito narodno, teško uskladiti i prirodno je da ga uvijek ima pro i kontra. Mahmutov i Adžemov džemat su metafora za mnoge bošnjačke džemate diljem BiH i dijaspore. Važnije od ovih začkoljica je pitanje: Kakvi nam trebaju biti hodže? Naročito i zato što, od kada je s ovih prostora nestao ateistički režim i jednoumlje, u BiH je sve na vršaju. Svako sve, i demokratiju i politiku tumači na svoj način. Dakako, tu je i tumačenje islama. Pojavila su se alternativna tumačenja vjere i to, čini se, čak pomalo i agresivna. Neki imami su to dočekali nespremni jer im više nisu bili prvi problem oni koji ne dolaze u džamiju već neki džematlije koji su i do tada bili veoma revnosni u prakticiranju islama. Neki su, pogrešno tumačeći teoriju hanefijskog mesheba, ''utuvuli'' sebi u glavu da su napunjeni novim znanjem i da o vjeri znaju više od imama. Nažalost, i neki imami su otišli tako daleko u tome da su napustili i imamsku službu misleći da su do tada bili na pogrešno izabranom putu.

Sigurno je jedno, a neko je to već javno predložio Rijasetu IZ i Reisu-l-ulemi. Da upravo mlade imame koji su nova slika i paradigma imama, treba pomoći u njihovoj afirmaciji, šaljući ih svjesno, organizovano i planski na seminare kako bi mogli sticati nova iskustva i nova saznanja te ista primijeniti radeći u svojim džematima. Tako bi imami bili bolje pripremljeni za javno i autentično tumačanje vjere i islamskih propisa i običaja te spremnije odgovoriti na javne napade i provokacije.

Efendija Adžem i ''ala Adžemi'' imaju predispozicije da svojim obrazovanjem, radom, društvenim angažmanom i svojom vizijom pokažu novo lice IZ-e. Kao i, svakako, novi imidž imama. Efendiji Mahmutu i ''ala Mahmutima'' treba se zahvaliti što su nosili breme islama i čuvali ga u vremenu kada nisu imali mogućnosti i slobode koja se danas nudi Adžemu i ''ala Adžemima'' da se u džematima i društvu afirmišu i dokažu.