Bio jednom jedan kralj. Čuo je za priču o dvoje ludo zaljubljenih – Lejli i Medžnunu. Saznao je da je Medžnun napustio svoj dotadašnji život u gradu i počeo da živi u pustinji i na poljima. Kralj pozva svoje vezire i vojnike te im naredi da mu dovedu Medžnuna u palatu. Vojnici odoše na polja, pronađoše Medžnuna i dovedoše ga pred kralja. “Zašto si napustio društveni život, ostavio svoj dom a nastanio pećine i pustinje? Kako to da nisi osjetio slast druženja?”, upita kralj. “Ostavio sam svoju rodbinu i prijatelje jer su me krivili zbog ljubavi prema Lejli. Ah, kako bih volio da dođe dan kada će oni vidjeti njenu ljepotu i svi se u nju zaljubiti, i požaliti zbog svih ukora koje mi zbog nje uputiše!”, odgovori Medžnun. Nastavio je pričati i pričati o Lejlinoj ljepoti do te mjere da je i kralj poželio vidjeti Lejlu. Naredio je vojnicima da mu ju dovedu.Vojnici odoše do Lejlinoga plemena, pronađoše je i dovedoše pred kralja. Na kraljevo iznenađenje, Lejla bijaše mršava, crnomanjasta i nimalo lijepa. “Pa ona i nije nešto posebno, sasvim je obična. Moje sluškinje ljepše su od nje. Nema sjaja, niti ljepote”, pomisli kralj. Medžnun, osjetivši kraljeve misli, reče: “Kralju, trebate vidjeti Lejlin sjaj i ljepotu mojim očima. Morate imati Medžnunovo oko kako bi Vam se tajna njene ljepote otkrila.”