Jedan moj ...mozaik

Naša priča je imala jedan vrlo bezazlen početak.. Da nije bilo pogrešne poruke, na pogrešan broj..sve bi bio samo san.. Eh, da nije.. Međutim, to je bila mala inicijalna kapisla, koja je napravila veliku životnu priču, od nekoliko godina.

Od te prve, krenula je druga, treća, četvrta poruka..Uslijedila su dopisivanja, upoznavanje...iskrene riječi i srce ko na dlanu. Zainteresovali smo jedno drugo, istina, istovremeno. Nije bilo kalkulacija, ni bilo kakve smišljene taktike.. Duše su se uhvatile pod ruku, istražujući sve ono neotkriveno, a opet njima poznato..i tako tapkajući razotkrivale jedna drugu. Čudno, ali i ono neizrečeno s jedne strane, istog trenuka je bilo izrečeno sa druge.

Taj period od dva mjeseca je bio najljepši dio ove priče..bez mrvice tuge..bola i suza..
Osluškivala sam svaki njegov haber.. uklapala kockice mozaika u fino izmodeliran okvir, koji je trebao rastopiti vosak na našu sliku i tako je čuvati.
Kako su dani prolazili moje kockice su bile ljepše i ljepše, zavoljeh svaku.. Slika je dobila lijepe konture, odavala dojam prave umjetnine, koja se vrlo rijetko sreće..a i ako se sretne il´ nađe, čuva od svake praške..
Ali ova moja.. ne baš.. 
Pamtiću je po svim uzdasima, koje mi je uzimala..i takva nedovršena.. 
Bolja nije mogla.. 
Sve su kockice bile važne, da im sada ne umanjujem vrijednost...ali meni je trebala još samo jedna...samo jedna..jer je od nje zavisilo sve ostalo. 
Ta jedna je vezala desnu i lijevu stranu, pravila osnovicu simetrije..
Znala sam da bez tog kamička nismo ništa sastavili..
Pokušavala sam spojiti one najbliže dijelove...ali ne, uvijek se još više iskrivi i počinje lomiti. Napravi se veći jaz. Bila sam nemoćna i okaharena kad sam se u to sama uvjerila.. tražila sam onda makar neku sličnu kockicu, ali ni slične nije bilo.. Sva moja velika nadanja, su dimenziono bila manja i mogla stati u taj prazni dio..
Moja želja i borba da uspijem završiti mozaik..postala su samo jedna pjesma..
Nikad nisam pronašla kockicu ...a ako je neko nekad nađe, nek´ je uklopi, meni ionako nije bila suđena. Samo me kušnja pod svoje krilo htjela obaviti

Voljela sam.. ali ne dovoljno.. da bih je gledala takvu.


 nešto.. iz bošnjačke sehare

"Riječi su samo sjena mojih doživljaja, a jezici samo služe da se ljudi ne razumiju njima. Grijeh je svakodnevno prolaziti kroz svjetlost a nemati ništa od njegove topline. Iza nas ostaje samo ono dobro što činimo drugima. Uz sva svoja djela Bog bi bio sâm da ljubav svoju s drugima ne dijeli."

"Moj znak prepoznavanja su ljudi. Još uvijek ne prepoznajem imena. Prepoznajem samo ljude i neljude. Optimista sam utoliko jer vjerujem da se i od neljudi mogu stvarati ljudi, a da bi se to postiglo treba praštati i onima koji znaju što čine, praštati sve dotle dok sami pred sobom ne pognu glavu. Lako je riječima donositi vatru, buditi njima mržnju i zavist – riječima treba donositi mir. Takve su riječi slične svjetlosti."

To nisam ja,
to si ti,
Ta tvoja se vatra
u meni žari.

Naše je,
ljubavi,
samo ono,
što smo drugima dali.


‎"Kad bih znala Gospodaru Svijetova koja dova od nas Ti je najdraža
svakim trenom ja bih Ti je učila, svakim dahom bih Te slavila
Kad bi mogla svijet bih probudila, da Te voli, da Ti se pokorava
Ali i ja griješnica sam velika, Tvom rahmetu život svoj sam predala

Samoj sebi štetu sam nanosila, grijehe griješnim rukama sam grlila
i sad grlim, al´ ne hrlim za njima, jer bezgriješnih od insana nejma." 

...Ilahiju učio hfz.Bugari..

Govorio nam je noćas naš Hafiz o pogledima, gdje i u šta gledamo. 
Naći će se negdje na netu audio snimak predavanja uskoro, ali ja ne mogu iznaći riječi da opišem tu ljepotu i taj osjećaj koji se u meni probudi slušajući Hafiza i koliko žedna upijam svaku njegovu riječ.. 
Predkraj se pojavio dragi mali insan iz Bihaća-jedanaestogodišnji BILAL. 
Sve je oduševio svojim lijepim govorom o Allahu, o spoznaji, o dunjaluku.. subhanAllah, poimanje dječaka od jedanaest godina o vjeri, 
o Hadžu (koji je obavio), o Muhammedu s.a.w.s.. bez imalo dječijeg stida. 
Za kraj nam je poklonio ilahiju.. bilo je suza, čini mi se da se ni jedan drugi ton u tom trenu nije čuo..pustio je svoj lijepi glasić, baš kao mujezin Bilal sa munare..

Kasnije sam ga srela u čaršiji.. prišla mu i poselamili se kao da se znamo oduvijek. Allah duše upoznaje u ezelu, a mi se na dunjaluku samo prepoznajemo. 
Allahova milost, da nam primjer bude, da gledamo kako su njemu prioriteti poredani.. i šta je njegova okupacija.. 

Ya Rabbi, hvala Ti na svim blagodatima.. hvala Ti pa nas ovako lijepo častiš, i okupljaš u Tvoje ime. 
Petak je dan okupljanja mog ženskog džemata. 
Podari Milost i Samilost nad mojim i svakim drugim džematom i sačuvaj ga od šejtanskih spletki..ya Rabbi.. AMIN