SOFRE.....
Sofra je bošča ili čarsaf koji se prostire na pod, ćilim ili tepih u sobi i sa te sofre se jede, objeduje, ruča ili iftari... Sofra se može prostrijeti na zemlju, može se servirati na siniji, ili na stolovima. Prava sofra se uvijek sterala, a jelo se sjedeći na koljenima, ili bar jednim podavijenim koljenom.
Sofre mogu biti domaće, kućne, porodične, bogataške sofre, sirotinjske sofre, iftarske sofre, sofre uglednika i dostojanstvenika, sofre ahbaba i prijatelja, mevludske, svadbene, poslovne, pilavske, pohođanske,a mogu biti i dječije.
Na sve sofre se posebno zove, osim na porodičnu sofru. Tamo su nas majka i babo jednom pozvali, onda kada smo progovorili. Pokazali su nam gdje je sofra. I od tada mi znamo, a da se ne zovemo, gdje nam je mjesto za sofrom.
Na sve druge sofre, osim majčine i babine sofre, moraš dobiti poziv i znati gdje ti je mjesto.
Kod nas Bošnjaka i muslimana, odavno već postoje sofre i zna se redoslijed kod sjedanja i pristajanja za sofru. Tako imamo sofru političara, za koju prije izbora ima mjesta za svakoga, a poslije samo za odabrane.
Imamo još sofru pisaca i književnika, sofru glumaca i umjetnika, sofru biznismena i privatnika, sofru uleme i sofru islamske zajednice.
Neke sofradžije imaju bujruma u sve sofre, neki ne bi došli u svaku sofru i kada bi ih pozvali, a nekima nije dozvoljeno da miješaju sofre.
Obično su sve te sofre jedan zatvoreni krug za sitnu raju, mada i među tim velikim soframa ima još sofri koje se steru posebno, i to su vjerovatno nove sofre i sofrice, samo ih treba dobro proučiti i ako ti, ne daj Bože, ustreba, da ne moraš odmah tražiti mjesta i gurati se za velikom sofrom.
Sofre su naša Bošnjačka i muslimanska realnost i pred tim soframa ne treba zatvarati oči.
Eto naprimjer, da bi došao do nekog našeg bošnjačkog političkog ili vjerskog vođe, treba ti bezbroj sofrica proći, ako budeš imao sreće. A obavezno ti se na kraju ispriječe kuhari, mali ili veliki, i konačno te zaustavi glavni starješina u jemek sobi, koji je, ko biva šef te jemek-odaje u kojoj se stere sofra i koji kaže: »Ne može dalje...«
E, kad se sjetim Sire, historije Poslanikova života, i Poslanika Muhammeda s.a.v.s. i kazivanja, da je do Poslanika mogao svako doći, i siromah, i prosjak, i bogat, i car; a da Poslanik nije pravio razliku, zaboli me namah želudac.
Za Poslanikovu sofru si mogao doći, a da se ne najavljuješ. Mogao si biti saslušan, nasavjetovan i veseo otići kući, istog dana. Kod Omera r.a., nije bilo šefa kabineta, šefa protokola, tajnika, sekretara, kod Omera r.a., si isti dan mogao biti lijepo dočekan i primljen.
Sofra je lijepa naša, bošnjačka i muslimanska, tradicija; samo smo od te sofre napravili pregrade, tarabe, pa nam današnja sofra dođe više kao smetnja druženju i obilascima. 
A nekad je sofra bila za druženje i širenje ljubavi među ljudima, rodbinom, a o imanu i islamu, da i ne govorimo.
Upamet!

TERAVIJE, SIJELA...Ah, dragi moji, teravije su moja posebna radost i veselje. Mi omladinci bi sa posebnim veseljem iščekivali trenutak kada će naš mujezin zaučiti svečani salavat, i to ne običan, nego onaj teravijski. On je za nas, momke, značio još jedno veselje više. O djevojkama i djevojčurcima ne bih ni govorio. Teravija je za njih bila prilika da se što bolje obuku u ono najljepše što imaju, počevši od dimija i mahrama na glavi, do kundura i drugih ukrasa.

Bože dagi, što su one živjele za teraviju. One su željele da se dopadnu kojem našem momku, koji će doći te večeri iz našeg, jal' susjednog džemata. To nije važno. Uglavnom, teravija je bila prilika za cure da se pokažu i prikažu.
U toku dana, za vrijeme posta, tekle su pripreme i dogovori o tome gdje će se održati sijelo poslije teravije; u kojoj, odnosno u čijoj kući. Djevojke su pozivale sijeldžije u kuću, za koju se dogovore, da se te ramazanske večeri sijeli.
Veselje i čast je bilo da te pozove domaćin sijela te večeri. Znao se tačno ceremonijal sijela i glavne šaljivdžije koje će uveseljavati skup. Bilo je ašikluka tih večeri, zimskih i dugih. Ašikluka i šala je bilo napretek. Igralo se sudije i džandara, slušale se pjesme sa ploča i kaseta, šalilo se. 
Bilo je to, uglavnom, islamsko sijelo gdje se znala granica dozvoljenog u druženju. Stariji domaćini iz te kuće su, uglavnom te večeri, odlazili na drugo sijelo; a omladina, njihova djeca, dobro su odigrala ulogu domaćina.
Na brčanskom i čelićkom području na sijelima se obavezno gostilo, pored uobičajene hrane, i onim po čemu je naš kraj poznat. To su bile suhe šljive, orasi, jabuke, suhe kruške (čitavice), kokice... A posebno specifično za zimska sijela je bilo pravljenje ćetenije.
Ćetenija je slatko spravljano od uagđenog šećera, jal' pekmeza. Poslije se dugo miješa sa pečenim brašnom, pa se dobije masa koja, ukusom podsjeća na karamele. Ćetenija se morala praviti u posebno hladnim noćima i po posebnom receptu. Ćetenija se morala nanijetiti na nečiju gustu i dugu bradu. U mom kraju se obično nanijetilo na bradu hodže Brođe iz Broda kod Brčkog, da bi ispala baš takva, kao njegova gusta i bijela brada.
Poslije uvodnog pripravljanja slijedilo je kajišanje i hlađenje ćetenije u tevsiji, koja se morala iznijeti vani na hladnoću i mjesečinu, u noći. Momci, koji nisu bili pozvani na sijelo; a znali su u kojoj je kući sijelo, iz osvete što nisu pozvani, često su znali da se potiho prikradu i ukradu tevsiju sa ćetenijom. Tako je bio uzalud sav trud djevojački.
Bojim se da su ta vremena prošlost u mom kraju, a u mom životu sigurno jesu. To jeste prošlost, jer današnja omladina više voli izaći u diskaće i prljave kafane; više vole to, nego sjesti i promuhabetiti na sijelu u domaćoj atmosferi i očuvati stare adete i običaje.
Zato mi se često puta otme uzdah: "Đe ste stare ramazanske noći?" 
Đe je sevdah, đe su ašikluci?!
Upamet!

Bosanska kahva




Usred rijeci kahva moramo izgovoriti aspiracijski glas (h) i tu nam zatrepti dah. Kahva je izvomo arapska rijec koju su Bosnjaci prigrlili u cjelini, dok su je zapadnoeuropski jezikoslovci, ili nakrnjili iz bacivsi glas (h), ili su za etimologijom posegnuli u pradomovinu kahve, u abesinsku pokrajinu Kaffa, a onda je ortografski iskomplicirali (coffee, engl., Kaffée, njem.). A upravo taj glas (h) mami govomiku dah i docarava hlapivu aromu ovoga halal pica.

U zivotu Bosnjaka i Bosne u cjelini kahva ima svoju nezamjenjivu ulogu. Ako je bosanski lonac nacionalno jelo, bosanska kahva je nacionalno pice. Stoljecima su Bosnjaci stvarali kult kahve usavrsavajuci pijenje, mljevenje, pecenje (kuhanje), sluzenje i pijenje kahve do najsuptilnijih detalja. Kahva je postala integralni dio svih drugih obicaja, ali i samoj sebi svojstven obicaj. Zato o kahvi nije moguce voditi racionalan razgovor lisen emocija.

Danas nam kahva u Bosnu dolazi iz cijelog svijeta, mozda najvise iz Latinske Amerike (Brazil) gdje se gaje raznolike sorte i gdje kahva cini znacajnu stavku u nacionalnoj ekonomiji. Pa ipak, kako je u Bosnu prva kahva stigla s dolaskom Osmanlija, vrlo je moguce da je bila africkog (Abesinija), ili jos prije Azijskog porijekla poznata kao "moka" (mocca) po arapskoj luci Mocha na ulazu u Crveno more. Gajila se, kao i danas, u Jemenu odakle se transportirala i stizala u Bosnu do nasih pradjedova i pranena koji su pripremu i pijenje razvili do osebujnog kulta.

Prije nase Bosne kahva je vec sredinom 16. stoljeca "osvojila zemlje Bliskog i Dalekog istoka", a u srednjovjekovnoj Turskoj sasta janje oko kahve ugrozilo je do tada ustaljeni drustveni zivot dzemata, pa je sultan selim Drugi poveo, a sultan Murat cetvrti nastavio godine 1633. borbu protiv opasnog konkurenta. Medutim, ova "nevolja" s Orijenta ubrzo je zahvatila Europu gdje nicu luksuzne kavane, ali i kafici u kojim je obican svijet mogao uzivati u ovom carobnom napitku. Dolazi do povremenih zabrana, ali i hvalospjeva poznatih pjesnika (Kafféekantate poznatog skladatelja J, s. Bacha posvecena je kahvi).

Priprema

Priprema kahve pocinje przenjem i mljevenjem, a tek se onda pece (kuha). Danas se smatra da samo mjesavine vise sorti kahve mogu dati optimalnu aromu, pa svaki proizvodac ima svoju tajnu mijesanja u odredenim omjerima. Umjeren sadrzaj kofeina kao i zanosnu aromu daju najbolje mjesavine. Za ukus Bosnjaka kahva mora ostati acik (svijetla) jer samo tako zadrzava trazenu boju i aromu. U kucu gdje se kahva redovno preprzi kahvopije nerado svracaju , a domacina i domacicu smatraju osobama kojima nedostaje ukusa. Takve susrecemo obicno na selu, dok ih u urbanim sredinama skoro nema. Tome uvelike pridonosi siromastvo sela.

Bosnjak s tradicionalno istancanim okusom priznaje samo jedan nacin pripravljanja, a to je pecenje prave bosanske, u Europi poznate kao turske, kahve: Dobro samljevena i taze (svjeze) acik poprzena kahva zaspe se u vec malo zagrijanu dzezvu. Kljucalom vodom (ukropom) iz serbetnjaka se zatim zalije (ali se ne prepuni), dobro promijesa i vrati na vatru da se "digne" do vrha dzezve, no ne smije prekipjeti. Nakon sto kratko "odstoji" da se slegne, ljeva se u findzane (salice). secer i mlijeko se serviraju posebno i dodaju po zelji. Bosnjak voli jaku crnu kahvu, malo zasladenu. Time dokazuje da drzi do sebe i do svog drustvenog statusa. Samo osobe s jakim razlozima, rezignirane zbog starosti, odstupaju od tog pravila. Po tome kakva vam je kahva ispecena i servirana, mozete zakljuciti koliko vas domacin cijeni i voli. Jaka crna kahva govori vam u prilog, a "tanka" odaje, izmedu ostalog, i domacinovu rezerviranost i skrtost.

Zapadnim svijetom danas dominiraju espresso i filterkahva, Bosnjaci koje tamo sretnete, a peku i piju pravu bosansku kahvu, dokazuju svoj dobar odgoj i smisao za cuvanje tradicionalno dobrog ukusa, kao svoju emotivnu vezu s rodnom Bosnom. I zapamtite; samo ce vam tabijatli (uredna) osoba ispeci i ponuditi pravu bosansku kahvu.


Pribor za kahvu, kahveni takum



Mozda jos do prije nekoliko desetljeca pribor za pripremanje i serviranje kahve nazivao se "kahvenim takumom". U takume ne spadaju sis (prianj) niti kahveni mlin, ali ih kao vazne moramo spomenuti. I sis i mlin imaju svoj originalni bosanski dizajn. Tradicionalni kahveni takum cine, na prvom mjestu, vrlo smisljeno i estetski oblikovana dzezva, zatim secerluk (secernica ili doza), te findzani. Mangala, iako nije dio takuma, bila je u svakoj boljoj kuci dio oba veznog ugodaja, narocito zimi, na cijoj su lugom zapretanoj zeravici dzezva s kahvom i ibricic (dzezvica posebnog dizajna) s mlijekom odrzavali potrebnu vrelinu. Kahvenom takumu, koji je bio vecinom od bakra ili mjedi, i ciji je svaki komad oblikovao domaci majstor i ukrasio gravurama (savatom) na vanjskim povrsinama pridavala se velika paznja. Izgled i kompletnost kahvenog takuma otkrivali su ugled porodice, Vodilo se strogo racuna da svaki komad bude savrseno cist, a crveni bakar ili zlatnozuta mjed u svom punom sjaju.


Pijenje kahve svakodnevni obicaj Bosnjaka

Redovno uzivanje crne kahve svakodnevni je ohicaj "otkako je Bosne i Bosnjaka". Kahva sa svojim sadrzajem kofeina je droga koja stvara ovisnost. Ali kahvi se ne mogu pripisati ni jedno od negativnih svojstava ostalih droga poput alkohola. duhana, heroina, kokaina i njima srodnih opasnih droga. Kahva ne muti razum niti utjece na samokontrolu kao alkohol, niti ima dokaza da se negativno reflektira na potomstvo, a ne ugrozava ni materijalno stanje ni pojedinca niti obitelji. Naprotiv, kahvi se pripisuju mnoga ljekovita i korisna svojstva, a odvikavanje u slucaju nestasice nije bolno ni dugotrajno, ne zahtijeva lijecnicku pomoc niti hospitalizaciju. Radi svojih izvanredno osvjezavajucih osobina koje stimuliraju i fizicki i umni rad, a posebno povoljno djeluju na skladan svakodnevni obiteljski zivot, Kahva je prezivjela sve pokusaje zabrane i etiketiranja da predstavlja drustveno zlo. Domacin je kahvu pio odmah iza sabah namaza koju mu je ispekla vrijedna domacica prije muzevljeva odlaska na posao. Valjalo je rano u carsiju, otvoriti radnju. a u dusi se vec radovao kahvi koju ce u obliznjoj kahvi popiti.....


Do kraja dana popit ce jos bezbroj fildzana s prijateljima i musterijama. Zato se za tradicionalni muski bosanski findzan govorilo da je "ko oko", tako mali da ih se radi drustva moglo popiti nebrojeno mnogo, 2enski fildzan je bio znatno veci, cesto nazivan "cabenskim", jer su hanume, u pravilu, pile tanju kahvu, obicno s mlijekom. drzeci findzan u jednoj a kocku secera u drugoj ruci, grickajuci je i zaljevajuci gutljajima gorke kahve. Musafira ili domaceg namjemika obicavalo se odmah ponuditi taze pecenom kahvom bez pitanja, jer je kahva bila razmjerno vrlo skupa, pa je svako u bilo koje doba bio horan za findzan-dva kahve. Poslovi su se obavezno utanacivali uz kahvu i prijateljski razgovor. Rijetko se odmah spominjao posao, nego se uzivalo u eglenu s izgledima da ce se ugovoriti i dobar posao. Kroz taj naizgled beskonacni eglen svaka je strana nastojala procijeniti svoga sugovomika, njegovo stanje i karakter, te zakljuciti o smislu ili besmislu zakljucivanja posla. Na svim proslavama (mevludima, hatmama, sunetlucima i drugim blagdanskim sohbetima), (sjedeljkama, sije1ima) pekla se i posluzivala i jaka i tanka kahva, ovisno o zeljama i ukusima gostiju, pa ponekad i o njihovom ugledu i utjecaju. Findzane s kahvom dijelio je obicno momak ili djevojka iz kuce. Drzeci lijevom rukom veliku tablu s punim findzanima a drugu ruku polozenu na srce, pocinjao je dijeliti s desne strane onim sto sjede na seciji (dugi uski otoman s minderom i tvrdim jastucima na koje se moglo nasloniti, a pruzao se duz zida) a zatim mladima koji su se raskomotili na bosanskom cilimu zivih boja i s dobro poznatim bosanskim sarama.


Bilo je jos bezbroj prigoda u kojima se obavezno pila kahva. Po carsiji brojne kahve (kavane, kafane) bile su u odredeno doba dana ili noci pune, iskljucivo muskih gostiju, a zamor uz sporadicno srkanje, kao i miris kahve i topiina prostorija cinili su ozracje kahve neodoljivo privlacnim.

Prostorno je bosanska kahva bila relativno mala prostorija u vrhu koje je bio smjesten kahveodzak (ili kahvedzak) s gorucom vatrom u bosanskom "sporetu" ili (nekoj vrsti kamina), pred kojim je sjedio kahvedzija okruzen dzezvicama,(vidi crtez) tablama i findzanima, spretno i brzo pekuci kahve i dijeleci ih, ponekad i nestrpljivim, gostima, Ako ste kad zavirili u jednu od tih bosanskih kahvica, morali ste primijetiti kako je poneki gost punim dlanom obgrlio svoj findzan s kahvom, kao da na neki nacin uziva u topiini ove "salice bez drska" (kako neki jabandzija. dosavsi u Bosnu s cudenjem uskliknu). Zato pravi meraklija (koji zna uzivati) radije pije iz findzana bai radi tog prisnog dodira s jos vrucom kahvom u njemu. Ako vas prijatelj ili jednostavno poznanik pozove na kahvu, bilo u carsiji ili svojoj vlastitoj kuci, nemojte niposto poziv lahkomisleno odbiti, jer biste ga mogli ozbiljno uvrijediti. On vas ne zove da bi vas jednostavno pocastio kahvom ("kupiti nekome kahvu" kako "neuljudno" kaku Amerikanci), nego radi toga sto je zeljan s vama razgovora, zeli vam se mozda izjadati, pitati za savjet ili cuti vase misljenje, ili jednostavno zeli s vama eglenisati (slobodno razgovarati o svemu i sva cemu bez straha da cete ga ogranicavati). Ako u tom casu niste nikako u mogucnosti prihvatiti poziv, morate navesti debele razloge i povesti racuna da to ispravite s tim sto cete tog prijatelja sto prije pozvati na kahvu s istom namjerom.


Pravi Bosnjak u ta vremena, koja imamo na umu dok ovo pisemo, bio je krajnje obrazli, obziran i pazljiv postujuci i znanog i neznanog, stalno pazeci da se nekome ne zahateri, svojim postupkom ne zamjeri. Na nasu veliku zalost, taj je vakat i ta vremena su odavno za nama. Pa ipak, ostala je i nada u bolje!



Biljeske

Kahveni mlin ima oblik izduzenog valjka. Kuciste mu je od mjedi a zrvanj od prvokiasnog kaljenog celika. Najboije mlinove su pravili majstori u Gornjem Vakufu, bili su u cjelini rucne izrade i prakticki vjecni, s hesprijekomim meljackim ucinkom. Medutim, za potrebe kahvi u bosanskim kasabama kahva se tukla" cuskijom u stupi od tresnjeva panja na dnu kojega je bilo zabijeno topovsko dzule (kugla). Miris taze tucene kahve razlijegao se bosanskim carsijama i bio istovremeno neodoljiv poziv na kahvu u neku od brojnih kahvica.

 — 

NE ZASTIDI SE

Nemoj se nikada zastidjeti svoje majke i njenih dimija! Ne stidi se bosanske sinije, ni bošče iz svoga djetinjstva, tevsije demirlije, bakrenog abdesnog ibrika, đuguma! Ne stidi se nanine sehare, niti svoje iz djetinjstva avlije, ni kuće čardaklije.
Ne stidi se naših tijesnih šefteli sokaka i osunčanih cvijetnih bosanskih čaršija. Ne stidi se i pamti babine tihe eglene i nanine šarene šamije; djedove žute hadžijske abanije. Ne stidi se ni amidžinog crvenog, u desno naherenog, fesa.
Nikada se ne zastidi avlijskog prošća i tarabe, žutog u avliji duda, drvenog ahara i kućnog mutvaka. 
Ne zastidi se sestrine suze kada te je ispraćala u Hrvatsku, Sloveniju, Ameriku i Australiju.
To je, Allahov robe, tvoja dimenzija, tvoj ukras i biser, tvoje blago. To je ono što nam je ostalo od naših pradjedova, dobrih Bošnjana.
Ne zastidi se, Božiji robe, strinine rešedije, nutme, halebije, gurabije, ćetenije, kvrguše, kljukuše, dilje, sutlije, pelteta i zerdeta! To je, Bošnjo, tvoja koda, kojom te je Uzvišeni označio i odredio, zacrtao ti sudbinu da se rodiš u najljepšoj zemlji i đulistanu dunjalučkom, u Zemlji Bosni.
Ne zastidi se, Bošnjo, dajdžinih šalvara kada ih obuče i krene u svoju mahalsku džamiju. Te šalvare su dio tebe, a i ti si dio njih. Iz šalvara si i ti izašao. I nikad se ne nasmij kada ugledaš Bošnju da ih je obukao. Znaj dobro, šalvare jesu dio tebe i ti si dio njih, iz njih si izašao.
Ne zaboravi, Bošnjo, u dalekom svijetu, na cvijeće naše; zambak, sabljicu, hadžibeg, kalanfir (karanfil), majčinu dušicu, bosiljak, sekaik... Pokraj tog cvijeća si uvijek prolazio vraćajući se sa puta, dolazeći u svoju avliju iz džamije, škole, njive, dolazeći poslije igre sa djecom na livadi...
To cvijeće te je uvijek dočekivalo pored avlijske staze, ograđeno okrečenim kamenjem, a svojim mirisima ti je iskazivalo najljepšu dobrodošlicu.
Ne zaboravi, Allahov insanu, gdje god bio, šta god bio, ma koliko se trudio da nekome ugodiš i da se prilagodiš, uvijek ćeš biti ono što i jesi, Bošnjo i Musliman.
Ako je to tako, a jest sigurno, onda ne daj nipošto ono što si dobio u amanet od Dragog Allaha i naših dobrih djedova; dobrih, lijepih i ponosnih Bošnjana. Čuvaj svoju vjeru Islam, vatan Bosnu i Hercegovinu i Sandžak naše lijepe običaje, drage, bosanske adete.
"UPAMET JER NEKO BI RADO DA BUDE BOŠNJAK AL NEMOŽE, ZA TO SE TREBA RODTI...A VI BOŠNJACI BUDITE PONOSNI NA TO ŠTO JESTE, UJEDINITE SE...MI SMO JEDNO SRCE."

Dobri i milostivi Bože, sa Svojih svemirskih širina, pogledaj na dunjaluk i posebno na Bosnu, našu domovinu, koju Si nam dao da Te na njoj služimo i onako kako Si Ti zadovoljan obožavamo. Amin! Za nas Si Bosnu bio blagoslovio plodovima zemaljskim, a sinije naše napunio Si nafakom u izobilju. Gore njene visoke pokrio Si šumama i napunio divljači, a po livadama njenim prosula se Tvoja Milost u cvijeću i pjesmi. Oholost nas obuze, veliki Bože, pa zaboravismo na Tebe, sgriješismo protiv milosti Tvoje. Zemljicom Bosnom poteče krv. Plač i bol nejakih i pravednika Tvojih vapi da otkloniš srdžbu Svoju i skratiš dane kušnje i ublažiš gnjev Svoj pravedni. Zbog pravednosti onih koji bosonogi u hadžiluk hodiše, daruj nam opet Milost Svoju Gospodaru. Amin! Za molitvu, ljubav i skrušenost Svih imama, hafiza, mujeizna i mumina i muminka i svih drugih koji Bosnom ničice pred Tobom klanjaju u sabahsko praskozorje, izvedi šejtana iz naših srca, Svemoćni Bože! Amin! Za pravednost i smijeh mališana, budi nam milostiv! Za molitvu majki i sestrica naših, podari blagoslov nam Svoj i ublaži srdžbu svoju, Svemoćni! Amin! Odvrati ubojito koplje, mač i žar od nas i omekšaj kamena srca onih koji nas stoljećima nemilosrdno proganjaju i ubijaju. Amin! Ne dopusti zlu da nad nama caruje i da zemlju našu Bosnu, koju nam Ti u amanet ostavi, dijele i trguju sa njom u bescjenje. Pomozi nam da čuvamo i očuvamo svoj dini Islam. Amin! Učini Svemoćni da budemo jedno opet i da zemlja naša rodi opet; i da potoci njeni zažubore bistrinom. Amin! Učini Savez s nama, Bože naš, da nikada više ne zaboravimo da si nam Ti ovu zemlju kao novu domovinu dao, da je ljubimo, da je čuvamo i da svi zajedno na njoj Tebe slavimo, jer samo zato Si nas i stvorio. Oprosti nam kao što i mi praštamo ! Amin!