NIKADA NE ZABORAVI GENOCID I HOLOKAUST U BOSNI I SREBRENICI

NIKADA NE ZABORAVI GENOCID I HOLOKAUST U BOSNI I SREBRENICI




petak, 11. studenoga 2011.

Nestaju Sarajevske ruže

Imaju li građani Sarajeva pravo na sjećanje na period opsade grada 1992-1995, zapitao se naš sugrađanin Jasminko Halilović, ukazajući na poraznu činjenicu da skoro neprimjetno i bez ikakve reakcije nestaju ratni ožiljci sa lica grada. Najočitiji primjer jesu tzv. Sarajevske ruže, otisci granata u asfaltu koji su bili popunjeni crvenom bojom simbolizirajući prolivenu krv nevinih. Te ruže danas stihijski nestaju u naletu rekonstrukcije. S njima, i sjećanje polako blijedi.


Piše: Jasminko Halilović 

Sarajevske ruže ili "Sarajevo roses" termin je koji se koristi za opisivanje rupa u asfaltu nastalih od granata i gelera, poslije popunjenih crvenom bojom.

Granate koje su padale na Sarajevo tokom 1425 dana opsade početkom devedesetih godina XX vijeka, ubijale su i teško ranjavale građane, od najmlađih do najstarijih, bez razlike. Grad sa pola miliona stanovnika, koji leži u dolini između planina, okružili su sa svih strana zločinci (četnici), prekinuli u grad dovod osnovnih životnih potrepština, i počeli gađati civile sa preko 300 tenkova i preko 100 minobacača, a na ubijanju civila bio je angažovan i veliki broj snajperista. Na Sarajevo je tokom opsade palo oko 470.000 granata, ili 330 dnevno, a znalo se desiti da u jednom danu padne preko 3.000 granata. Ubijeno je 10.650 osoba, od čega 1.601 dijete. Opsada Sarajeva najduža je opsada jednog grada u modernoj historiji čovječanstva.

Ta mjesta, na koja su granate padale, u Sarajevu smo pamtili po obilju krvi naših sugrađana, ubijenih ili ranjenih granatom. Krv bi nestala nakon nekog vremena, a bolne uspomene na mjesta stradanja budile su karakteristične rupe od granata i gelera u obliku cvijeta, koje bi ostale na asfaltu. Rupe su nakon završetka agresije ispunjene crvenom bojom, pa je ova boja doprinijela da to izgleda kao ruža u spomen poginulima. Jednom prilikom čuo sam da je to urađeno na svakom mjestu gdje je granata ubila troje ili više građana Sarajeva. Dok šetate Sarajevom vrlo često ćete primijetiti Sarajevsku ružu koja simbolično i dostojanstveno podsjeća na građane Sarajeva, ubijene dok su išli po vodu, na posao, ili podsjeća na djecu ubijenu dok su se bezbrižno igrala.

Oni koji su poginuli, ponos su ovoga grada, a njihov život velika je žrtva koju smo morali dati za nezavisnost i slobodno Sarajevo. Ovaj grad je skupo platio cijenu, a sada je na nama preživjelima da to opravdamo, ako se uopće opravdati može smrt nedužnih ljudi – civila, i učinimo od ovog grada ono što su sanjali, za šta su se borili i na kraju krajeva život dali – grad za svakoga ko u njemu želi slobodno živjeti.

Već duže vrijeme u našem gradu se dešava, rekao bih sistemski, a nažalost prešutno, brisanje obilježja Sarajeva – znanih kao "Sarajevske ruže". Iz ovih ili onih razloga, ne znam po čijim naredbama, prilikom obnavljanja ulica ili građenja novih objekata ruže se redovno uklanjaju i nestaju kao da ih nikada nije ni bilo. Građani Sarajeva zabrinuti drugim problemima nemaju vremena pozabaviti se ovim problemom, koji u dugom roku ima puno veće posljedice negoli se to danas čini. Brisanjem „Sarajevskih ruža“ dugoročno se briše uspomena na stradanje civila Sarajeva. Sarajevo je danas suočeno sa novom borbom za slobodu, ali ovaj put za slobodu mišljenja, izražavanja, te nažalost i za slobodu sjećanja.

I umjesto da učimo nove generacije o tome šta Sarajevske ruže predstavljaju, umjesto da poštujemo ta sveta mjesta na kojim je prolivena krv naših sugrađana, mi ih asfaltiramo i pravimo od njih nove sive ulice, i tako idemo u sivu budućnost. Jer ako se nećemo sjećati svoje najbliže prošlosti, ako se nećemo sjećati onih koji su život dali u svom gradu za njegovu slobodu, koga se onda trebamo sjećati i ima li uopće obraza današnje Sarajevo?


Ne mogu više da spavam.. nadolazi mi neki bol i opet one moje želje.. 
Sve hoću da ti napišem.. eto me, polazim u susret, spremna, pa zastanem.. okrenem se. 
Neću više gledati ni osvratit se na ona mandalom zatvorena vrata. 

..da mi je sad samo malo na Sebilj sletit´ .. kad nikog nema, da fino udahnem čaršiju..kako je samo lijepa.. i moja. Zamirisala u proljeće..
..pa da odem do Morića hana.. sjednem malo na basamke, brojim pendžere..
..pa da uđem u Begov harem.. i tamo da mi dođe išaret da i ti odnekud dolaziš.. 

Eh.. baš je lijepa Begova.. osvrćem se čas na jedna, čas na druga vrata..oblijećem pogledom i kroz mušebke..
Čujem kako ulaziš na prstima.. i selam izgovaraš.. 
Potiskujem žubor vode iz šadrvana, samo da čujem taj tvoj glas, po prvi put.. 
Izustim hoşgeldin ...tiho, da pročitaš sa usana.. a osjetim damaranje u vratu.. 
Mujezin zauči sabahski ezan.. i sa svih strana razliježe poziv.. 

Krenem, poslije namaza, Gazi Husrev begovom, Velikim Mudželetima, Zlatarskom, Čurčilukom malim, sve oko Sahat kule..i na pola Sarača.. isti glas iza mene.. 'hoşbulduk... Senin adın ne?' 

Zbunjenost, koju je pokušao odglumiti i prikriti.. uveća ljepotu tog trenutka.. SubhanAllah. 


Ya Rabbi, označi nam puteve.. kojima ćemo se naći i kad smo skriveni.. 
Tad najviše tražimo jedno drugo.

Neki insani naprosto, su takvi. 
Izmijene cijeli grad čim zakorače preko njegovog praga. 
Nijedan sokak na čaršiji nije ostao isti, poslije tog susreta.
Rukama je bilo najljepše opipati svaki znak u tim očima, 
koje su donijele sjaj mom oku.


Nema komentara:

Objavi komentar