NIKADA NE ZABORAVI GENOCID I HOLOKAUST U BOSNI I SREBRENICI

NIKADA NE ZABORAVI GENOCID I HOLOKAUST U BOSNI I SREBRENICI




petak, 11. studenoga 2011.

Svi su zaspali..

.. niko ne hoda ni ovom prometnom ulicom. A noć je posebna za mene i hvala Bogu pa o svakoj mogu ispričati neku drugu priču. I nek´ nisu nalik jedna na drugu. Gluho bilo.

Danas su svi oprezno koračali.. eh, pomislih, da je sreće da često paze kuda gaze. 
Padala je kiša. Nečujno. 
Iza oblaka je bilo sunce i odmah sam ga begenisala, tražeći dugu.. koju ledena kiša nije umijela napraviti. 


Mnoge riječi ne znam kako da nazovem. Nemaju ime, samo ih pamtim, kako su pekle i ledile, sve što je duša sterala. Blagodat vode sve to odnese. 

Volim prići do rijeke, da osluškujem priču koju šapuće.. da se primičem obalama, skupljam kamenje i opet ih vraćam. 
Volim i sjediti kraj vode, volim i kad je ko kap na dlanu. 
Ne trčim za valovima, da mi oni uzburkaju nemire i prekriju misli. 
Moje misli, moja paukova mreža gdje se pecaju riječi i samo jedna jaka riječ probije taj splet. 

Rijeka misli teče tamo gdje ih mi usmijerimo, gdje želimo da neko rukom dotakne one naše valove.


Iz oblaka Božije dobrote padaju, kao kiša, Njegovi darovi. Ali, gdje su srca, čista kao sedef, da ih prime?


Da bi srce bilo čisto kao sedef , treba se očistiti od dunjaluka, ali ne na taj način da se čovjek uzdigne iznad drugih stvorenja, već upravo suportno, da spusti svoj ugled (svoje „ja“) u očima svojim, te da sve drugo posmatra kao mogućnost učenja, izvlačenja pouke, te da sva ostala bića smatra vrijednijim od sebe. To znači u svakom momentu biti na usluzi i pomoći drugima, što je definicija hizmeta. Jedino tako se čisti duša, a:
„Zaista uspije ko je očisti. I zaista propadne, ko je pokvari.“ (Eš-Šems)

ZEKERIJJA „Put od „vlasnika rova“ do čistog ruha“


Čujem da su sinoć neki hrsuzi opljačkali onaj fini dućan, sa kožnim tašnama.
Nisam ih vidjela. 
Čaršija sa svojim sokacima nekad ima prednosti, kad takve belaje izbjegneš. Pomislih koliko je vremena trebalo za izradu one jedne tašne. 
Danima sam prolazila tim Velikim Čurčilukom gledajući jednu, unikatnu. Baš je bila posebna. Možda se ugledamo opet, u nekom drugom izlogu.. ako bude nafake.

Ne znam koliko je sati bilo kad sam izašla, sa izgovorom da tražim nešto u čaršiji. 
Ni sama nisam znala šta, samo mi je trebalo zraka.
A kasnije ću saznati i šta je to što me čekalo.
Dučandžije su baš k´o domine spuštali svoje ćepenke i mandale. Volim to gledati, ne bi li se i moje misli tako, pod konac, složile. 

Čaršiji, kao i obično, nije bilo teško da me oraspoloži. Poznajemo se do u tančine. U labirintu sokaka uvijek ima nešto što mi je iznova lijepo.
Te noći sam kaldrmi prepustila svoje korake. Onoj staroj.. da je što više upamtim onakvu izlizanu i istrošenu, u ovom zemanu. 

Lutajući tako, dođoh na mjesto gdje rahat lokum miriše na mir. I gdje jedne oči još više uveličaše ljepotu tog trenutka..

..jer zaista zora će svanuti onome koji oči ima..

˝Propuštanjem prilike žalost mi donosi.
Ne stojimo li na pola puta u vrtlogu životnom?!
Na površini se ogledam, a rijetki, rijetki samo u dubinama, a dubina je mir, a mir je tačka kretanja.
Eno, pređoše oblaci preko grada gdje jesam, kao bijela jedra pučinom. 
Da Bog nam pogled podari, jer zaista zora će svanuti onome koji oči ima.

Pređoše oblaci preko grada i eno pređoše golubovi preko kuća 
padoše pod moju strehu i guču pod strehom, pa sjećanje na te bude, po konacima zapuštenim.

A onoga dana kad te odnesoše, postadoh pred životom začuđen.
Tad je teško bilo znati da će na kraju poteškoće doći olakšanje.
I poslije, koračam drumom i tražih zagonetku njegovu. A ona je rekoše mi i u meni.
A ni taj drum beskrajni neizmjeriše ljudi mjerilima svojim.

Noću, kad sumrak u konake padne i blijedo je svijetlo zvijezda
ja ne palim lampe........ ˝ 

M.Širbić


Nema komentara:

Objavi komentar